REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1456/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz L. L., kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Senja, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u R., radi činidbe i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-5024/12 od 23. prosinca 2015., kojom je preinačena presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju br. P-525/09 od 11. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da, u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti ove presude, do nekretnine u vlasništvu tužitelja označene kao kč. br. 560/162 pašnjak B., površine 138 čhv, upisane u zk. ul. br. 3238 k.o. K. P., izgradi prilaznu cestu kojom se omogućava priključak te nekretnine na javnu cestu, uz poštivanje propisanih uvjeta za projektiranje i izgradnju priključaka i prilaza na javne ceste i ostalih pozitivnih zakonskih propisa, kao i tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 53.182,00 kn.

2. Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev za činidbu, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, kao i da se tužitelju dosude cjelokupni troškovi postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Naime, tužitelj je postavio nenovčani zahtjev na ispunjenje činidbe, te je u samoj tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 396.641,88 kn. Tako naznačena vrijednost predmeta spora odnosi se upravo na nenovčani zahtjev.

Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu iznosa od 396.641,88 kn, sa pripadajućom zateznom kamatom, a o kojem zahtjevu prvostupanjski sud nije odlučivao, budući je prihvaćen prvopostavljeni zahtjev. Jednako tako niti drugostupanjski sud nije odlučivao o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Stoga valja upozoriti prvostupanjski sud da je u nastavku postupka dužan odlučiti o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od ukupno 396.641,88 kn, a koji iznos se odnosi na tržišnu vrijednost nekretnine u vlasništvu tužitelja, uplaćeni komunalni doprinos i plaćenu projektnu dokumentaciju.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Naime, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja na činidbu – izgradnju prilazne ceste do nekretnine tužitelja, budući je zaključio da ne postoji ugovorna obveza tuženika prema tužitelju u smislu izgradnje predmetne prilazne ceste.

Pri tome Zaključak poglavarstva tuženika od 10. ožujka 2006. po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja niti dvostrani, niti jednostrani pravni posao iz kojeg bi stranka mogla ostvariti određena prava i obveze, već je u smislu čl. 39. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, dalje ZLPS) gradsko poglavarstvo izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave. Prema odredbi čl. 44. istog Zakona gradsko poglavarstvo obavlja izvršne poslove u gradu, a koji su propisani u čl. 48. istog Zakona. Stoga zaključak Gradskog poglavarstva tuženika predstavlja akt poslovanja koji sam za sebe ne proizvodi pravne učinke u smislu zasnivanja određenih prava i obveze za jedinicu lokalne samouprave, već predstavlja temelj za eventualno sklapanje ugovora između istih.

U konkretnom slučaju nije sporno da na temelju spornog Zaključka od 10. ožujka 2006. nije došlo do sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika, a u svezi izgradnje sporne prilazne ceste do nekretnine tužitelja.

9. Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 12. ZPP. Tužitelj pogrešno smatra da je Zaključkom tuženika od 10. ožujka 2006. odlučeno o prethodnom pitanju. Naime, prema čl. 12. st. 1. ZPP kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još odluku nije donio sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije što drugačije određeno. Navedenim zaključkom nije odlučeno o tome postoji li neko pravo ili ne, o čemu bi se odlučivalo u upravnom postupku pred jedinicom lokalne samouprave, a niti je na temelju takvog Zaključka došlo do sklapanja ugovora kojim bi jedinica lokalne samouprave (tuženik u konkretnom slučaju) preuzeo ugovornu obvezu za izgradnju sporne prilazne ceste.

Sama činjenica da tuženik nije postupio po zaključku koji je sam donio ne daje pravo tužitelju da traži izgradnju sporne prilazne ceste. Drugo je pitanje ima li tužitelj neka druga prava zbog neizvršavanja spornog Zaključka od strane tuženika.

10. Neosnovano tužitelj ukazuje i na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP. Činjenica da je punomoćnik tuženika izjavio žalbu a da prethodno nije dostavio punomoć za zastupanje otklonjena je dostavom punomoći.

11. Neosnovano tužitelj ukazuje da bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu kada odbije drugopostavljeni zahtjev samo zato što je odbio prvopostavljeni zahtjev. Već je rečeno da je prvostupanjski sud odlučio samo o nenovčanom zahtjevu na činidbu, drugostupanjski sud je povodom žalbe preinačio prvostupanjsku presudu i odbio prvopostavljeni zahtjev. Iz toga slijedi da o eventualno kumuliranom zahtjevu prvostupanjski sud nije niti odlučivao, već će u nastavku postupka odlučiti o novčanom zahtjevu

12. Obzirom na gore navedeno nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu čl. 20. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO). Naime, spornim Zaključkom tuženik nije odlučio o nekom pravu tužitelja, a niti je na temelju tog Zaključka došlo do sklapanja ugovora između parničnih stranaka. Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da sporni Zaključak tuženika predstavlja akt poslovanja koji sam za sebe ne proizvodi pravne učinke u smislu zasnivanja određenih obveza i prava za jedinicu lokalne samouprave.

13. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 26. listopad 2021.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.