Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 43 Gž-106/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz D. B., OIB:…, koju zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u D., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva za d…, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P- 398/17-8 od 16. studenog 2017., dana 26. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva za d…, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-398/17-8 od 16. studenog 2017. pod stavkom I. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva za d…, za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice M. H. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-398/17-8 od 16. studenog 2017. odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti istoga suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari istaknut po tuženici, kao neosnovan. Presudom istog suda poslovni broj: P-398/17-8 od 16. studenog 2017. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 15.375,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2016. pa do isplate, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Stavkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 15.375,00 kuna do zatraženog od 25.625,00 kuna (tj. za iznos od 10.250,00 kuna) kao neosnovan. Stavkom III. izreke određeno je da će sud o zahtjevima tužiteljice i tuženice za naknadu troškova postupka za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude u iznosu od 500,00 kuna odlučiti nakon održanog ročišta za objavu presude.

2. Protiv navedene presude pod stavkom I. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, uz naknadu troška parničnog postupka tuženici, kao i naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice u cijelosti, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženice kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kuna.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet ovog postupka je imovinskopravni zahtjev tužiteljice, kao zakonske nasljednice pok. M. B., za isplatu iznosa od 25.625,00 kuna, koji iznos je trebao biti isplaćen M. B., majci tužiteljice, u razdoblju od 2. ožujka 2015. pa do dana smrti 18. studenog 2016., sve prema rješenju Centra za socijalnu skrb D., Podružnice G. P. (dalje: Centar), Klasa UP/I-551-06/15-04/1, Ur. broj 2127-22-02-02-16-15 od 24. studenog 2016. kojim je korisnici M. B. priznato pravo na osobnu invalidninu u iznosu od 250% osnovice (500,00 kuna), što mjesečno iznosi 1.250,00 kuna, i to počevši od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od 2. ožujka 2015. (list 27-28 spisa).

6. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u predmetnom postupku nije odlučeno o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost, budući da se u predmetnom postupku radi o imovinskopravnom zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa od 25.625,00 kuna, koji iznos je trebao biti isplaćen njezinoj majci M. B. u razdoblju od 2. ožujka 2015. pa do dana smrti 18. studenog 2016., te je stoga za odlučivanje o istom nadležan općinski sud u smislu odredbe iz članka 34. ZPP-a, a ne upravno tijelo, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice u kojima ona ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a.

7. Suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženice, presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice u kojima ona ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Iz dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka, a konkretno rješenja Centra od 24. studenoga 2016. (list 4-5 i 27-28 spisa), poziva tužiteljice upućenog Centru o isplati iznosa od 25.625,00 kuna od 20. prosinca 2016. (list 6 spisa), rješenja Centra od 29. prosinca 2016. (list 7 i 22 spisa), rješenja Centra od 2. siječnja 2017. (list 8 i 20 spisa), podneska Centra od 2. siječnja 2017. (list 9 spisa), rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj O-2692/16 iza pok. B. M. (list 10 spisa), zahtjeva tužiteljice za mirno rješenje spora (list 11-12 spisa), očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, na zahtjev za mirno rješenje spora (list 13 spisa), očitovanja Centra dostavljenog Ministarstvu za d… od 16. veljače 2017. (list 19 spisa), službene bilješke Centra od 28. prosinca 2016. (list 24 spisa), smrtnog lista za M. B. (list 25 spisa), podneska Centra upućenog Matičnom uredu G. P. od 1. prosinca 2016. (list 26 spisa), rješenja Centra od 25. listopada 2016. (list 30 spisa), službene bilješke Centra od 21. listopada 2016. (list 32 spisa), zapisnika Centra od 12. rujna 2016. (list 33 spisa), nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Z., Područnog ureda B., Sektora za vještačenje, (dalje: Zavod) od 23. kolovoza 2016. (list 35-39 spisa), zaključka Centra od 20. travnja 2015. (list 40 spisa), iskaza svjedokinje Katarine Opačić (list 45-46 spisa), iskaza svjedokinje S. Đ. (list 46 spisa), te iskaza tužiteljice M. H. (list 46 spisa) prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je M. B. (majka tužiteljica) bila 100% invalid te korisnica doplatka za pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna mjesečno, sve prema rješenju Centra Klasa UP/I- 551-06/04-01/97, Ur. broj 2127-22-02-01-04-6 od 8. rujna 2004.,

- da je tužiteljica M. H. dana 2. ožujka 2015., u ime svoje majke M. B., Centru podnijela zahtjev za priznavanje prava na osobnu invalidninu,

- da je isto tijelo postupajući po zahtjevu odredilo provođenje vještačenja donoseći zaključak 20. travnja 2015., tako što je odredilo da će vještačenje provesti Zavod te je u zaključku Zavodu naložilo da u roku od 20 dana Centru dostavi nalaz i mišljenje,

- da je Zavod dostavio nalaz Centru 24. kolovoza 2016.,

- da je Centar 20. rujna 2016. pozvao korisnicu M. B. u prostorije Centra radi upoznavanja s nalazom i mišljenjem Zavoda, a da je u zakazano vrijeme pristupila tužiteljica te je potpisala zapisnik,

- da je voditeljica postupka u Centru 21. listopada 2016. sačinila službenu bilješku u kojoj je navedeno da je nužno donijeti rješenje o prestanku prava na doplatak za pomoć i njegu korisnici M. B. s danom 1. ožujka 2015., budući da je prema nalazu i mišljenju Zavoda utvrđeno postojanje teškog invaliditeta, odnosno okolnosti koje čine bitnu pretpostavku za priznavanje prava na osobnu invalidninu,

- da je Centar zatim 25. listopada 2016. donio rješenje Klasa UP/I-551-07/16-01/121, Ur. broj 2127-22-02-02-16-2, kojim je korisnici M. B. prestalo pravo na doplatak za pomoć i njegu s danom 1. ožujka 2015., a koje rješenje je postalo izvršno 27. listopada 2016.,

- da je rješenjem Centra Klasa UP/I-551-06/15-04/1, Ur. broj 2127-22-02-02-16-15 od 24. studenog 2016. korisnici M. B. priznato pravo na osobnu invalidninu u iznosu od 250% osnovice (500,00 kuna), a što mjesečno iznosi 1.250,00 kuna, počevši od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od 2. ožujka 2015.,

- da je od dana podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na osobnu invalidninu koji je u ime M. B. ponijela tužiteljica dana 2. ožujka 2015., pa do donošenja rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu 24. studenoga 2016., proteklo 20 mjeseci i 22 dana,

- da navedeno rješenje nije dostavljeno korisnici M. B. budući da je ista umrla 18. studenoga 2016., i da rješenje nije postalo izvršno u smislu odredaba Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09),

- da je rješenjem Centra Klasa UP/I-551-06/15-04/1, Ur. broj 2127-22-02-02-16-19 od 29. prosinca 2016. obustavljen postupak pokrenut po zahtjevu tužiteljice M. H. u predmetu donošenja odluke o priznavanju prava na osobnu invalidninu njezinoj majci M. B., i to zbog smrti M. B., temeljem čl. 109. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj: 157/13., 152/14., 99/15. i 52/16., dalje: ZSS),

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj O-2692/16, UPP/OS-Bjelovar-92/16-4 od 12. siječnja 2017. proizlazi da je iza pok. B. M. vođen ostavinski postupak i da su u istom, između ostalog, kao ostavinska imovina navedena novčana sredstva po osnovi neisplaćene naknade od Centra za socijalnu skrb, te da je njezinom nasljednicom proglašena njezina kći M. H. (ovdje tužiteljica),

- da iz iskaza predstojnice podružnice Centra, K. O., proizlazi da je preduvjet za donošenje odluke o priznavanju prava na osobnu invalidninu M. B. bio donošenje rješenja o prestanku prava na pomoć i njegu, koje rješenje mora postati izvršno, s obzirom da se prema ZSS-u ne mogu koristiti oba prava, da je tužiteljica zahtjev podnijela u ime svoje majke u ožujku 2015., da je u travnju 2015. upućena na vještačenje, a da je u kolovozu 2016. u Centru zaprimljen nalaz i mišljenje Zavoda koji je bio osnova za donošenje odluke o zahtjevu od 2. ožujka 2015.,

- da iz iskaza svjedokinje Opačić proizlazi da je vještačenje trajalo dosta dugo na što Centar ne može utjecati, da je prilikom uručenja rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu uočeno da je primateljica M. B. umrla, s tim da je prvo pismeno kojim se ukida pravo na doplatak i njegu uredno zaprimljeno, da je tužiteljica o svemu tome imala saznanja, a da o činjenici smrti majke nije obavijestila Centar,

- da iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi i da je rješenje o priznavanju prava na osobnu invalidninu M. B. dostavljeno i tužiteljici kao podnositeljici zahtjeva, međutim da isto rješenje nije moglo biti izvršivo jer je korisnica M. B. preminula 18. studenoga 2016., a rješenje je pisano 24. studenoga 2016., slijedom čega je postupak obustavljen, da je pravo na tuđu pomoć i njegu ukinuto rješenjem od 25. listopada 2016. i to retroaktivno s danom 1. ožujka 2015., a da je tužiteljica 12. rujna 2016. upoznata sa postupkom te je izjavila da je suglasna da se postupak na taj način provede, da je za sve to vrijeme M. B. primala tuđu pomoć i njegu, te da, u situaciji kada se isplaćuje osobna invalidnina korisniku koji je istovremeno prije toga primao doplatak za pomoć i njegu, korisnik ne bi vraćao primljena novčana sredstva, već bi se samo izvršilo prebijanje i istom bi se onda isplatila razlika,

- da je svjedokinja O. naglasila da se rješenje o priznavanju prava na osobnu invalidninu čekalo i zbog toga što je nakon izvršnosti rješenja o prestanku prava na doplatak za pomoć i njegu moralo proteći još mjesec dana zbog toga što se čekala pravomoćnost istoga, da je nakon toga uslijedilo donošenje rješenje o priznavanju prava na osobnu invalidninu, tako da je unutar 14 dana od zaprimanja nalaza Zavoda odrađeno sve od strane Centra, da je od 12. rujna 2016., kada je tužiteljica upoznata sa nalazom Zavoda, pa do donošenja rješenja o prestanku prava na pomoć i njegu proteklo 40 dana zbog toga što je upravna pravnica prekapacitirana, ali da je isto doneseno unutar zakonskih rokova, te da se u konkretnom slučaju postupalo brže u odnosu na druge slučajeve,

- da iz iskaza svjedokinje S. Đ., pravnice u Centru, proizlazi da je ista izrađivala rješenje o priznavanju prava na osobnu invalidninu korisnici M. B., da je konkretni predmet dobila u rješavanje 22. studenoga 2016., a da je rješenje izradila 24. studenoga 2016., s time da ne zna kada je otpremljeno, niti je u tom trenutku imala saznanja da je korisnica M. B. umrla (navedeno je saznala tek po primitku dostavnice za dostavu rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu), da je tom rješenju prethodilo rješenje o prestanku prava na doplatak za pomoć i njegu, koje rješenje je također ona pisala 25. listopada 2016., da je navedena rješenja pisala žurno jer joj je socijalna radnica skrenula pažnju da je korisnica M. B. dosta bolesna, te da je zakonski rok za izradu rješenja 60 dana od uredno predanog zahtjeva, koji rok je produživ,

- da iz iskaza tužiteljice M. H. proizlazi da je njezina majka M. B. živjela kod nje jer je bila 100% invalid bez obje noge, da nije imala nikakvih primanja osim doplatka za pomoć i njegu prvo u iznosu 250,00 kuna, a kasnije u iznosu od 500,00 kuna, da je zahtjev za ostvarivanje prava za doplatak i njegu, kao i zahtjev za osobnu invalidninu, podnosila ona u ime svoje majke, da se ne sjeća je li dobila nalaz i mišljenje vještaka u konkretnom predmetu, da o smrti majke, koja je umrla 18. studenoga 2016., nije obavijestila Centar zbog kratkoće vremena (rješenje je doneseno 24. studenog 2016.), da je od Centra najprije dobila rješenje da se njenoj majci priznaje pravo na invalidninu u iznosu od 1.250,00 kuna, a da je drugi dan dobila rješenje da joj se to pravo ukida, te da se ne može očitovati je li njezina majka primala do svoje smrti naknadu za doplatak za njegu.

10. U predmetnom postupku sporna je pasivna legitimacija tuženice. Naime, tuženica ističe da nije Republika Hrvatska, već Centar za socijalnu skrb, taj koji je nadležan odlučivati o pravu korisnika na osobnu invalidninu, ali i isplaćivati naknadu s osnova osobne invalidnine, pa time i isplaćivati eventualni imovinskopravni zahtjev za isplatu pripadajućih iznosa osobne invalidnine. Pri tome tuženica ističe da je odredbom iz čl. 116. ZSS-a propisano da Republika Hrvatska samo osigurava sredstva u državnom proračunu za, između ostalog, i osobne invalidnine, a ne i za imovinskopravne zahtjeve za isplatu pripadajućih, a neisplaćenih iznosa osobne invalidnine za nasljednike koji nasljeđuju korisnike osobne invalidnine. Međutim, osnovano tužiteljica ističe da je Centar za socijalnu skrb ustanova s javnim ovlastima kojoj je osnivač Republika Hrvatska, pa se stoga na isti primjenjuje odredba iz čl. 59. st. 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj: 76/93., 29/97., 47/99. i 35/08., dalje: ZOU) prema kojoj osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze. Pored navedenog, za istaknuti je i da je osobna invalidnina pravo iz sustava socijalne skrbi koje se isplaćuje iz sredstava Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, slijedom čega je prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženice neosnovan, odnosno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica u predmetnom postupku pasivno legitimirana.

11. Nadalje, u predmetnom postupku je sporno predstavlja li novčani iznos koji je na ime osobne invalidnine trebala primiti majka tužiteljice, imovinu M. B. u trenutku smrti, koju imovinu bi naslijedili njezini nasljednici, odnosno ovdje tužiteljica. Naime, tuženica je isticala da se novčani iznos koji potražuje tužiteljica ne može naslijediti jer je osobne naravi, no prvostupanjski sud je zaključio da novčani iznos koji je trebala primiti majka tužiteljice po osnovi osobne invalidnine, i to od dana podnošenja zahtjeva 2. ožujka 2015. pa do dana smrti 18. studenog 2016., predstavlja njezinu imovinu, koja imovina ulazi u ostavinsku imovinu i ista se raspoređuje zakonskim nasljednicima.

12. Valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da novčani iznos koji je prema rješenju Centra trebao biti isplaćen M. B., majci tužiteljice, na ime osobne invalidnine u razdoblju od 2. ožujka 2015. pa do dana smrti 18. studenog 2016., predstavlja imovinu M. B., koja je u trenutku njene smrti prešla kao ostavina na nasljednicu M. H., ovdje tužiteljicu, sve u smislu odredaba iz čl. 5. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15., dalje: ZN). Tako je navedenim odredbama propisano da ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika čime postaje njegovo nasljedstvo, te da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu, a iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj O-2692/16, UPP/OS-Bjelovar-92/16-4 od 12. siječnja 2017. proizlazi da je iza pok. B. M. vođen ostavinski postupak i da su u istom, između ostalog, kao ostavinska imovina navedena novčana sredstva po osnovi neisplaćene naknade od Centra za socijalnu skrb, te da je njezinom nasljednicom proglašena njezina kći M. H..

13. Nadalje, tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je isplata osobne invalidnine dospjela i prije donošenja rješenja o obustavi postupka od strane Centra 29. prosinca 2016. budući da odredbom iz čl. 54. st. 4. ZSS-a nije propisano da se invalidnina isplaćuje mjesečno. No, navedenom odredbom ZSS-a upravo je propisano da se pravo na osobnu invalidninu priznaje s danom podnošenja zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti, a isplaćuje se mjesečno. Kada se uzme u obzir da je M. B. priznato pravo na osobnu invalidninu s danom podnošenja zahtjeva, odnosno 2. ožujka 2015., zatim da se osobna invalidnina isplaćuje mjesečno prema čl. 54. st. 4. ZSS-a, a da je rješenje o obustavi doneseno 29. prosinca 2016., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom zahtjevu koji je dospio prije donošenja rješenja o obustavi postupka. Činjenica da rješenje Centra od 24. studenog 2016. nije postalo izvršno s obzirom da isto rješenje korisnica M. B. nije primila, ne znači da tražbine po osnovi osobne invalidnine (na koje je M. B. imala pravo od 2. ožujka 2015., a što je utvrđeno u istom rješenju), nisu dospjele, jer iste dospijevaju mjesečno računajući od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od 2. ožujka 2015.

14. Ovdje još jednom valja napomenuti da je od dana podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na osobnu invalidninu koji je u ime M. B. ponijela tužiteljica 2. ožujka 2015. pa do donošenja rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu 24. studenoga 2016., proteklo 20 mjeseci i 22 dana. Tuženica u žalbi ističe da je jedan od razloga za toliki protek vremena i činjenica da je Centar prije donošenja rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu bio dužan donijeti rješenje o prestanku prava na doplatak za pomoć i njegu, koje rješenje je doneseno i bilo je izvršno 14. studenog 2016. Međutim, iz predmetnog spisa je razvidno da je rješenje Centra kojim je korisnici M. B. prestalo pravo na doplatak za pomoć i njegu s danom 1. ožujka 2015., postalo izvršno 27. listopada 2016., iz čega proizlazi da je Centar od navedenog datuma imao uvjete donijeti rješenje o priznanju prava na osobnu invalidninu M. B., u kojem slučaju bi navedeno rješenje postalo izvršno još za njezinog života (umrla 18. studenog 2016.), pogotovo imajući u vidu da je odredbom iz čl. 110. st. 1. ZSS-a propisano da je postupak za priznavanje prava u sustavu socijalne skrbi hitan.

15. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da činjenica da je Centar zbog smrti M. B. obustavio postupak pokrenut po zahtjevu tužiteljice za donošenje odluke o priznavanju prava na osobnu invalidninu njezinoj majci, znači da tužiteljica kao zakonska nasljednica nema ovršnu ispravu na temelju koje bi mogla potraživati novčana sredstva koja su trebala pripasti njezinoj majci, pa da zbog toga ista mora pokrenuti parnični postupak kako bi i ostvarila to pravo na isplatu imovine koja je trebala pripasti njezinoj majci.

16. Nadalje, odredbom iz čl. 54. st. 3. ZSS-a propisano je da se pravo na osobnu invalidninu ne može priznati osobi kojoj je priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu sukladno odredbama toga zakona ili na temelju drugih propisa. Imajući u vidu navedenu odredbu, kao i činjenicu da je M. B. od 2. ožujka 2015. do svoje smrti 18. studenog 2016. primala doplatak za pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 500,00 kuna, odnosno da je za 20,5 mjeseci ukupno primila 10.250,00 kuna, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud utuženi iznos od 26.625,00 kuna (koji iznos bi M. B. pripadao na ime osobne invalidnine) umanjio za 10.250,00 kuna, i slijedom navedenog, naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 15.375,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2016. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz čl. 5. st. 2. i 3. ZN-a, čl. 54. st. 4. u svezi čl. 54. st. 3. ZSS-a, čl. 59. st. 2. ZOU-a, te čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

17. Odluka o zahtjevima tužiteljice i tuženice za naknadu troška parničnog postupka pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 28., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16), čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

19. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

20. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka sukladno čl. 166. st.

1. ZPP-a, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 26. listopada 2021.

Sutkinja:

Jadranka Travaš, v.r.