Posl.br. 2 P – 740/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. Đ., OIB: …., D.

…, D., kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u D.,

protiv tuženika banke, OIB: …., R. c. …,

Z., zastupane po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., radi

utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 6. listopada 2021., dana 25. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: …. koji je solemniziran po javnom bilježniku A. S. broj: … od 23. lipnja 2006.g.u dijelu

kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku da na ime preplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci isplati tužitelju iznos od 7.674,38 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u kunama od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

- 129,81 kuna od 31. kolovoza 2007.g. do isplate

- 128,51 kuna od 30. rujna 2007.g. do isplate

- 127,12 kuna od 31. listopada 2007.g. do isplate

- 125,78 kuna od 30. studenog 2007.g. do isplate

- 124,39 kuna od 31. prosinca 2007.g. do isplate

- 122,96 kuna od 31. siječnja 2008.g. do isplate

- 211,95 kuna od 29. veljače 2008.g. do isplate

- 209,54 kuna od 31. ožujka 2008.g. do isplate

- 207,09 kuna od 30. travnja 2008.g. do isplate

- 204,59 kuna od 31. svibnja 2008.g. do isplate

- 202,14 kuna od 30. lipnja 2008.g. do isplate

- 199,59 kuna od 31. srpnja 2008.g. do isplate

2 P – 740/2019

- 197,09 kuna od 31. kolovoza 2008.g. do isplate

- 194,55 kuna od 30. rujna 2008.g. do isplate

- 191,96 kuna od 31. listopada 2008.g. do isplate

- 189,32 kuna od 30. studenog 2008.g. do isplate

- 186,73 kuna od 31. prosinca 2008.g. do isplate

- 184,04 kuna od 31. siječnja 2009.g. do isplate

- 181,36 kuna od 28. veljače 2009.g. do isplate

- 178,72 kuna od 31. ožujka 2009.g. do isplate

- 175,99 kuna od 30. travnja 2009.g. do isplate

- 173,22 kuna od 31. svibnja 2009.g. do isplate

- 170,39 kuna od 30. lipnja 2009.g do isplate

- 167,62 kuna od 31. srpnja 2009.g. do isplate

- 164,79 kuna od 31. kolovoza 2009.g. do isplate

- 161,92 kuna od 30. rujna 2009.g. do isplate

- 159,05 kuna od 31. listopada 2009.g. do isplate

- 156,14 kuna od 30. studenog 2009.g. do isplate

- 153,22 kuna od 31. prosinca 2009.g. do isplate

- 150,26 kuna od 31. siječnja 2010.g. do isplate

- 147,30 kuna od 28. veljače 2010.g. do isplate

- 144,29 kuna od 31. ožujka 2010.g. do isplate

- 141,24 kuna od 30. travnja 2010.g. do isplate

- 138,18 kuna od 31. svibnja 2010.g. do isplate

- 135,08 kuna od 30. lipnja 2010.g. do isplate

- 131,98 kuna od 31. srpnja 2010.g. do isplate

- 128,84 kuna od 31. kolovoza 2010.g. do isplate

- 125,64 kuna od 30. rujna 2010.g. do isplate

- 122,45 kuna od 31. listopada 2010.g. do isplate

- 96,72 kuna od 30. studenog 2010.g. do isplate

- 94,08 kuna od 31. prosinca 2010.g. do isplate

- 91,35 kuna od 31. siječnja 2011.g. do isplate

- 88,71 kuna od 28. veljače 2011.g. do isplate

- 85,98 kuna od 31. ožujka 2011.g. do isplate

- 83,25 kuna od 30. travnja 2011.g. do isplate

- 67,19 kuna od 31. svibnja 2011.g. do isplate

- 64,88 kuna od 30. lipnja 2011.g. do isplate

- 62,47 kuna od 31. srpnja 2011.g. do isplate

- 48,36 kuna od 31. kolovoza 2011.g. do isplate

- 46,42 kuna od 30. rujna 2011.g. do isplate

- 44,43 kuna od 31. listopada 2011.g. do isplate

- 42,48 kuna od 30. studenog 2011.g. do isplate

- 40,49 kuna od 31. prosinca 2011.g. do isplate

- 38,55 kuna od 31. siječnja 2012.g. do isplate

- 36,51 kuna od 29. veljače 2012.g. do isplate

- 34,48 kuna od 31. ožujka 2012.g. do isplate

- 32,44 kuna od 30. travnja 2012.g. do isplate

- 30,40 kuna od 31. svibnja 2012.g. do isplate

- 28,32 kuna od 30. lipnja 2012.g. do isplate

- 26,24 kuna od 31. srpnja 2012.g. do isplate

- 24,16 kuna od 31. kolovoza 2012.g. do isplate - 22,03 kuna od 30. rujna 2012.g. do isplate

2 P – 740/2019

- 19,90 kuna od 31. listopada 2012.g. do isplate

- 17,77 kuna od 30. studenog 2012.g. do isplate

- 15,60 kuna od 31. prosinca 2012.g. do isplate

- 13,42 kuna od 31. siječnja 2013.g. do isplate

- 11,25 kuna od 28. veljače 2013.g. do isplate

- 9,02 kuna od 31. ožujka 2013.g. do isplate

- 6,80 kuna od 30. travnja 2013.g. do isplate

- 4,54 kuna od 31. svibnja 2013.g. do isplate

- 1,30 kuna od 17. lipnja 2013.g. do isplate

sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da na ime preplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka isplati tužitelju iznos od 31.070,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u kunama od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

- 16,02 kuna od 31. srpnja 2006.g. do isplate

- 25,02 kuna od 30. rujna 2006.g. do isplate

- 16,02 kuna 31. listopada 2006.g. do isplate

- 1,83 kuna od 31. ožujka 2008.g. do isplate

- 174,83 kuna od 30. studenog 2008.g. do isplate

- 189,83 kuna od 31. siječnja 2009.g. do isplate

- 191,83 kuna od 28. veljače 2009.g. do isplate

- 126,83 kuna od 31. ožujka 2009.g. do isplate

- 126,83 kuna od 30. travnja 2009.g. do isplate

- 143,83 kuna od 31. svibnja 2009.g. do isplate

- 101,83 kuna od 30. lipnja 2009.g. do isplate

- 131,83 kuna od 31. srpnja 2009.g. do isplate

- 91,83 kuna od 31. kolovoza 2009.g. do isplate

- 126,83 kuna od 30. rujna 2009.g. do isplate

- 88,83 kuna od 31. listopada 2009.g. do isplate

- 109,20 kuna od 30. studenog 2009.g. do isplate

- 111,83 kuna od 31. prosinca 2009.g. do isplate

- 167,83 kuna od 31. siječnja 2010.g. do isplate

- 206,83 kuna od 28. veljače 2010.g. do isplate

- 195,83 kuna od 31. ožujka 2010.g. do isplate

- 181,83 kuna od 30. travnja 2010.g. do isplate

- 341,83 kuna od 31. svibnja 2010.g. do isplate

- 317,83 kuna od 30. lipnja 2010.g. do isplate - 431,83 kuna od 31. srpnja 2010.g. do isplate

2 P – 740/2019

- 844,93 kuna od 31. kolovoza 2010.g. do isplate

- 544,83 kuna od 30. rujna 2010.g. do isplate

- 495,83 kune od 31. listopada 2010.g. do isplate

- 504,00 kuna od 30. studenog 2010.g. do isplate

- 607,00 kuna od 31. prosinca 2010.g. do isplate

- 650,00 kuna od 31. siječnja 2011.g. do isplate

- 561,00 kuna od 28. veljače 2011.g. do isplate

- 630,00 kuna od 31. ožujka 2011.g. do isplate

- 617,00 kuna od 30. travnja 2011.g. do isplate

- 680,12 kuna od 31. svibnja 2011.g. do isplate

- 601,12 kuna od 30. lipnja 2011.g. do isplate

- 801,12 kuna od 31. srpnja 2011.g. do isplate

- 662,51 kuna od 31. kolovoza 2011.g. do isplate

- 907,51 kuna od 30. rujna 2011.g. do isplate

- 802,51 kuna od 31. listopada 2011.g. do isplate

- 807,51 kuna od 30. studenog 2011.g. do isplate

- 832,61 kuna od 31. prosinca 2011.g. do isplate

- 898,51 kuna od 31. siječnja 2012.g. do isplate

- 922,51 kuna od 29. veljače 2012.g. do isplate

- 892,51 kuna od 31. ožujka 2012.g. do isplate

- 890,51 kuna od 30. travnja 2012.g. do isplate

- 907,51 kuna od 31. svibnja 2012.g. do isplate

- 927,51 kuna od 30. lipnja 2012.g. do isplate

- 897,51 kuna od 31. srpnja 2012.g. do isplate

- 885,51 kuna od 31. kolovoza 2012.g. do isplate

- 827,51 kuna od 30. rujna 2012.g. do isplate

- 897,51 kuna od 31. listopada 2012.g. do isplate

- 914,51 kuna od 30. studenog 2012.g. do isplate

- 907,51 kuna od 31. prosinca 2012.g. do isplate

- 894,71 kuna od 31. siječnja 2013.g. do isplate

- 897,51 kuna od 28. veljače 2013.g. do isplate

- 907,51 kuna od 12. travnja 2013.g. do isplate

- 822,51 kuna od 14. svibnja 2013.g. do isplate

- 805,89 kuna od 17. lipnja 2013.g. do isplate

- 804,45 kuna od 17. srpnja 2013.g. do isplate

sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.849,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope utvrđene od HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima

2 P – 740/2019

izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi (l.s. 1-18) da su parnične stranke sklopile dana 23. lipnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj: … koji je solemniziran po javnom bilježniku

A. S. broj: … od 23. lipnja 2006.g. Ugovoreni iznos kredita bio je 39.000,00 CHF. Navodi kako od sklapanja Ugovora tužitelj je plaćao mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno odredbama Ugovora koje odredbe su predmet ovog tužbenog zahtjeva, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt-249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na

2 P – 740/2019

naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Navodi da je prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj podnio tuženiku zahtjev za izdavanjem dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva. No, tuženik nije udovoljio navedenom zahtjevu, iako traženu dokumentaciju posjeduje te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužitelju. Obzirom da tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom (osim predmetnog Ugovora o kreditu i početnog otplatnog plana) temeljem koje je bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, isti objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. U podnesku ls 107 precizira tužbeni zahtjev nakon vještačenja po vještaku financijske struke.

2.U odgovoru na tužbu (l.s.20-48) tuženik navodi da postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu broj …. u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, te na isplatu neodređenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno "preplatio" rate kredita temeljem Ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev-895/2003, od dana

2 P – 740/2019

09.02.2005.g., prema kojoj: "Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavnost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke." Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod "fer" poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim strankama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) "uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da "građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope." Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Navodi da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više to je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Navodi da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija

2 P – 740/2019

predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativnu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključena/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti previđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju "cijenu" kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Naprotiv, HNB u svom očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/2013, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivno

2 P – 740/2019

bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240, - 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku.

3. Iz podneska tuženika (l.s. 49-52) od 30. kolovoza 2019. godine isti navodi da za potrebe nastavka postupka dodatno pojašnjava istaknuti prigovor zastare. Ističe kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te se ovim putem prvenstveno osvrće na pitanje zastare dijela tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu razlike po osnovi promjene kamatne stope za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, te ističe kako se tužiteljeva teorija o tom pitanju ne podudara sa temeljnim zakonskim odredbama o zastari i početku tijeka zastarnog roka za potraživanja temeljena na institutu stjecanja bez osnove i naknade štete. Naime, glede prigovora zastare koji je istaknuo tuženik, za navesti je da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO. U odnosu na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. godine koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine), utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, za navesti je da prema niti jednom propisu podnošenja tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl.

2 P – 740/2019

502.a. ZPP, ne prekid zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka za navesti je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (Vrhovni sud RH Revx-183/11, Županijski sud u Zagrebu, Gž-6858/16-2 od 21. veljače 2017. godine i Gž-8026/16-2 od 11. travnja 2017. godine, Županijski sud u Osijeku broj Gž-1680/16 od 14.12.2017. godine). U tom smislu, izjasnila se i pravna teorija, pa tako i mr. sc. Andrija Eraković u svom stručnom članku "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" (Pravo i porezi br. 9/18) navodi sljedeće: "13. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. To je potrebno naglasiti jer ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa." Da je hrvatski zakonodavac doista želio da se početak zastarnog roka ili pak prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drukčije nego li prema općim pravilima, takvo što izričito bi uredio mjerodavnim zakonskim propisom." Nadalje, sukladno čl. 502. ZPP-a jedino je sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok se pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašteni pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu. Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih predloženih dokaza.

4.Iz podneska tužitelja (l.s. 57) predanom na zapisnik 22. listopada 2020. godine isti navodi kako u pogledu istaknutog prigovora zastare isti osporava kao neosnovan što je već i potvrdila sudska praksa, ali ipak, opreza radi pojašnjava neosnovanost navedenog prigovora te ističe da čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo

2 P – 740/2019

propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prema tome, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zatare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati neosnovanim. Tužitelj naglašava da prilikom razmatranja tužbenog zahtjeva i dokumentacije koja prileži spisu i koja se ima pribaviti od tuženika, treba u obzir uzeti i svo vrijeme na umu imati sljedeće – da je pravomoćno utvrđeno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a između kojim bankama je i ovdje tuženik, - da tužitelj kao potrošač, vezano uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu nije u cijelosti bio informiran od strane banke o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, - da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije na njih mogao imati utjecaj, te su sporne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, - da prema ugovornoj odredbi predmetnog ugovora promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene banke, te ta odredba ne sadrži kriterij koji će banka pri donošenju takve odluke primjenjivati, pa je samim time ista nerazumljiva i nepoštena, pa kao takva ništetna, - da je tuženik svojom odlukom mijenjao (povisivao) kamatnu stopu ugovorenu osnovnim ugovorom, a da nikada nije naznačio ni pojasnio tužitelju razloge za donošenje takve odluke, da je u konačnici tom odredbom i njenom primjenom od strane tuženika kao "jače" strane tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, i uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je time u biti ugovoreno da banka cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu veže za objektivne razloge i bez mogućnosti da tužitelj istoj prigovori, te je kao takva nepoštena, - da je ugovorna odredba predmetnog ugovora kojim je glavnica vezana za švicarski franak za tužitelj kao prosječnog klijenta banke nepoštena i nerazumljiva, te da je banka propustila informirati tužitelja kao potrošača o riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, a posebice i da je intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na taj rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR jer Hrvatska narodna banka svoju tečajnu politiku temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, te da je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora rast

2 P – 740/2019

tečaja Švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na skori ulazak u Eurozonu i globalnu krizu), - da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci jer se i kamata plaća u valuti CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Navodi da u skladu s navedenim, ustraje u svojim zahtjevima te predlaže ovom sudu pribavljanje dokumentacije od tuženika i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku nadoknadu sudskih troškova.

5 Iz podneska tužitelja od 21. travnja 2021. godine isti navodi da nastavno na zaprimljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka J. Ć. od 29. ožujka 2021. godine, tužitelj se očituje da na isti nema primjedbi te sa njime usklađuje svoj tužbeni zahtjev u nastavku.

6. Iz podneska tuženika (l.s. 112) od 26. travnja 2021. godine isti navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, i podnesak tužitelja od 16.4.2021.g. kojim isti preinačava tužbeni zahtjev, te se na iste u nastavku očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik napominje kako sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari, te tuženik ističe prigovor zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva. Nastavno, tuženik u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje iz razloga kako ih niže navodi. Predmetni nalaz i mišljenje vještaka je neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu. Također, predmetni nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane.

7. Sud je proveo dokaze pregledom svih pravno relevantnih isprava priloženih u spisu, financijskim vještačenjem po vještaku J. Ć. kao i saslušanjem iste.

7.1.Dana 12. veljače 2021. godine doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa nalogom vještaku izračunati razliku kamate po Ugovoru o kreditu broj … po kamatnoj stopi 4,35% (koja je ugovorena) i kamatne stope koja je obračunata i plaćana po anuitetima za vrijeme otplate sve od sklapanja ugovora o kreditu do konačne otplate kao i iskazati izračun razlike po osnovi valutne klauzule te navedene izračune prikazati odvojeno, sve u domicilnoj valuti.

7.2..Iz nalaza i mišljenja vještakinje J. Ć. razvidni su upravo iznosi kamata po početnom otplatnom planu u CHF, kamata obračunata po ugovoru o kreditu CHF, razlika kamata u CHF, razlika kamata u HRK, te anuitet u HRK prema stvarnom

2 P – 740/2019

otplatnom planu po početnom tečaju, te stvarno uplaćeni anuiteti u HRK, kao i tečajna razlika.

7.3.Vještakinja J. Ć. na saslušanju iskazuje da u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

7.4.Iz Ugovora o kreditu broj … od 2. lipnja 2006. razvidno je da istog sklapaju P. ... i tužitelj, kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 39.000,00 CHF, namjena kredita za adaptaciju stambenog objekta, člankom 4. je ugovoreno da na kredit korisnik kredita se obvezuje banci platiti po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je u vrijeme zaključenja ugovora 4,35% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno. Člankom 5. je propisano da se kamata obračunava u CHF, kao i člankom 6. Člankom 7.1. je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca. Člankom 7.2. je ugovoreno da kredit u iznosu od 39.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovoga Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. Člankom 12.9. je ugovoreno da potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja P. … s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja P. …. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.

7.6. Iz dopisa tuženika upućenom tužitelju (l.s.15) razvidno je da isti navode da će sva dokumentacija biti dostavljena tužitelju do 11. lipnja 2019., također dodaju da je u tijeku prikupljanje dokumentacije, ali da u slučaju pokretanja sudskog postupka da nije nužna dokumentacija jer je tužitelj može zatražiti u sudskom postupku.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Isplatu iznosa od 7.674,38 kune sa zateznim kamatama tužitelj od tuženika potražuje kao iznos više mu naplaćenih redovnih kamata od ugovorenih Ugovorom o kreditu broj: …. u razdoblju od kolovoza 2007. do lipnja 2013. , tvrdeći da je tuženik tužitelju redovnu kamatu obračunavao primjenom više kamatne stope od ugovorene prilikom sklapanja Ugovora o kreditu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa je predmet ovog postupka ništetnost ugovorne odredbe i povrat stečenog bez osnove konkretno povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Bez obzira što je kredit zatvoren tužitelj ima pravni interes za ovu tužbu upravo zbor isplate pretplaćenog dijela. Isplatu iznosa od 31.070,16 kuna tužitelj

2 P – 740/2019

potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate anutitete vezan za tečaj švicarskog franka.

9.1.Odmah sud navodi da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva nego samo uređenju odnosno preciziranju tužbenog zahtjeva nakon izvršenog vještačenja obzirom na nedostavljenu dokumentaciju prije podnošenja tužbe, a što je i razvidno iz same dokumentacije priložene uz tužbu tj. dopisa tuženika upućenog tužitelju (l.s. 15).

10. Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka od 23. lipnja 2006. u D. sklopili Ugovor o kreditu broj: ….. Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu sud utvrđuje da je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Banke, a koja u vrijeme zaključenja Ugovora iznosi 4,35% godišnje, kamata se obračunava u CHF jer je sadržana u anuitetima. Člankom 5. je propisano da se kamata obračunava u CHF kao i člankom 6. Čl. 7 ugovoren je rok otplate, 7.2 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF.

14. Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu. Ono što tužitelj tvrdi međutim je to da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke ovdje tuženika o kreditiranju građana nepoštena i ništetna ugovorna odredba pa kako je tužitelj vršio plaćanja po ništetnoj odredbi, to da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetne ugovorne odredbe. Kako tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu pa i odredba o načinu promjene kamatne stope nisu nepoštene niti ništetne, u ovoj se pravnoj stvari kao prvo sporno postavilo pitanje da li je odredba čl. 4 Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određen način promjene visine kamatne stope dakle odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

2 P – 740/2019

15. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pripisuje tuženik, taj da bi u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postali ugovori s fiksnom kamatnom stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, već samo da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna.

16. Predmetni Ugovor o kreditu je nesporno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 23. lipnja 2006. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu spada upravo među ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, i kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

17. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog bez osnove, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji neosnovano naplaćenog. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima

2 P – 740/2019

sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima, poput ovdje tužitelja, nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, koja je stoga ugovorna odredba ocjenjena nepoštenom i ništetnom. Stav da se u kolektivnom sporu pruža samo preventivna zaštita i da se štite prava potrošača od budućih povredi te da istim za pojedinačne potrošače nisu ustanovljena konkretna prava je u cijelosti neodrživ jer je suprotan temeljnim načelima parničnog postupka koji se može voditi isključivo radi ostvarenja i zaštite konkretnih postojećih prava, a ne radi kakve apstraktne zaštite koja neće imati odraza u postojećim pravnim odnosima individualnih osoba. Svrha vođenja predmetnog kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača je utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi prava potrošača utvrđenoj u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

18. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika nepoštena i ništetna, sud ističe da utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, a koje utvrđenje sud temelji na činjenici da je spornom odredbom čl. 4., 7. 2. t. 2 i 12.9. Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i

2 P – 740/2019

podložno kontroli, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. U pogledu ugovorne odredbe kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci (odredba čl. 4, 7.2..i 12.9. Ugovora o kreditu), sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane korisnika kredita sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužitelja kao potrošača koji nesporno nije financijski stručnjak nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,35% godišnje. Međutim, daljnjim čitanjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da te odredba, kao ni preostale ugovorne odredbe, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene čl. 4. Ugovora o kreditu, slijedom koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, ovo s obzirom da tuženik u postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametre te uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, a isti nisu sadržani niti u Zakonu o zaštiti potrošač („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio važeći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti u Zakonu o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br. 117/08) na koje tuženik upućuje, a koji zakon osim toga nije niti bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

20. Naime, sud ne prihvaća tvrdnju da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se može mijenjati ugovorena kamatna stopa smatrajući da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i jasne parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti Banka ovdje tuženik nije kao nedvojbeno mogla odrediti uvjete i parametre promjene kamatne stope, a što proizlazi iz navoda samog tuženika istaknutog u odgovoru na tužbu da postoji nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a ovise o tržišnim kretanjima, te da je za promjenu tuženik imao jasno određene parametre nije niti životno niti logično da takve parametre ne bi uključio u predmetni Ugovor o kreditu odnosno da se u tom ugovoru ne bi pozvao na zakonski ili podzakonski akt kojim bi ti uvjeti bili određeni. Tuženik tvrdi da nikad kamatnu

2 P – 740/2019

stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija te da je svaka promjena rezultat točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija, međutim, koju tvrdnju ne dokazuje budući u spis ne dostavlja dokaz da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ti kriteriji i metodologija bili određeni u aktu s kojim je tužitelj upoznat i na primjenu kojeg je pristao, a isti nedvojbeno nisu sadržani u Ugovoru o kreditu. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužitelja, te da je isti nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti izostanak prigovora na obavijest o promjeni kamatne stope upućuje na zaključak da se tužitelj suglasio sa promjenom iste. Naime, tvrditi uslijed istaknutog da bi korisnik kredita ovdje tužitelj imao valjani mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim prigovorom ne bi polučio nikakav učinak budući je u odredbama Ugovora o kreditu sadržan pristanak tužitelja na sve buduće promjene kamatne stope, u postupnosti je nelogično i neživotno pa čak i kako to ističe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. gotovo cinično, kada se uzme u obzir da je odluka o promjenjivosti kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru prethodno formuliranom od banke koji je korisniku kredita ovdje tužitelju od strane banke ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi čime je tužitelj dovedena u položaj ugovorne strane koja je u pogledu uvjeta ishođenja kredita u cijelosti podložan volji kreditora ovdje tuženika, koje pak činjenice proizlaze iz navoda tuženika da se tužitelj u konkurenciji različitih vrsta kredita odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama što svjedoči da je Ugovor o kreditu imao unaprijed od strane tuženika određeni sadržaj među kojima i odredbu o načinu promjene kamatne stope koji je tužitelj mogao samo prihvatiti u ponuđenom sadržaju, ali ne i utjecati na promjenu tog sadržaja, barem ne u pogledu sporne odredbe.

21. Činjenica da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužitelja, standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi. Opće je poznata činjenica da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene promjene, ne može utjecati iz čega također slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Činjenica da je Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika također ne svjedoči u prilog zaključku da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo ovo kao prvo, jer ugovor o kreditu odlazi na solemnizaciju tek nakon što su se stranke suglasile o sklapanju istog pa se tako pred javnim bilježnikom ne vrše pregovori oko sadržaja ugovora te kao drugo, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije stranci može pojasniti samo one odredbe koje su sadržane u ugovoru o kreditu, a nedvojbeno ne one koje nisu sadržane, ovdje konkretno parametre, uvjete i način promjene kamate stope.

2 P – 740/2019

22. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ovom ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, ovo barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužitelja. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača.

23. Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik je tužitelju nametnuo ugovornu odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza tužitelja na plaćanje redovne kamate (kao sastavnog dijela anuiteta kredita) kroz otplatno razdoblje rasla (što je razvidno iz činjenice da po osnovi početno ugovorene kamatne stope i promijenjene kamatne stope postoji novčana razlika), a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednog od temeljnih načela obveznopravnih odnosa.

24. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

2 P – 740/2019

25. Utvrdivši da je način promjene ugovorene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora o kreditu, a za koji je ugovor sud nedvojbeno utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika i koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok tuženik ne prilaže interne akte iz kojih bi se mogli iščitati egzaktni parametri i mehanizam promjene kamatne stope, sud kao nedvojbeno utvrđuje da ugovorna odredba kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena u smislu odredbi ZZP/03. Pri tome, činjenica da je tužitelju Ugovor o kreditu ponuđen u sadržaju s unaprijed definiranom odredbom o načinu promjene kamatne stope sadržanoj u čl. 4. Ugovora i na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati već ju samo prihvatiti proizlazi upravo iz navoda tuženika da je tužitelj bio upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasio, temeljem kakvog navoda sud zaključuje da je tuženik tužitelju ponudio ugovor o kreditu u predmetnom unaprijed određenom sadržaju, da mu je prezentirao odredbe istog te da je tužitelj samo imamo mogućnost na iste pristati ili ne, dakle, da se o uvjetima ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da Ugovor o kreditu u postojećem sadržaju nije rezultat pregovora stranaka o sadržaju istog. Tvrditi da su stranke o svim odredbama pojedinačno pregovarale kontradiktorno je tvrdnji da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasio.

26. Nadalje, čl. 269. ZOO propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem čl. 4. Ugovora o kreditu kojima je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 4,35%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,35% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za utvrđenje načina promjene kamatne stope kao ni za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti je tuženik dokazao da su isti bili utvrđeni Općim uvjetima tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope u visini od 4,35% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe, nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji tužitelju omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

2 P – 740/2019

27. Temeljem obrazloženog kao i temeljem utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o krediti tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica sporne ugovorne odredbe kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 4. te 7.2.st 2. i 12.9. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz odluku tuženika o kreditiranju građana nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba te da ista ne proizvodi pravne učinke i ne stvara obvezu tužitelja na isplatu kamate u iznosu višem od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope u početno ugovorenoj visini od 4,35% godišnje za cijelog otplatnog razdoblja. To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je određen čl. 4. Ugovora o kreditu nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine, a posljedično čemu je obvezu tužitelja na isplatu po Ugovoru o kreditu potrebno računati primjenom one kamate stope čiju su visinu stranke valjano ugovorile, one u iznosu od 4,35% godišnje.

28. Tvrdeći upravo navedeno, da je tužitelj u utuženom razdoblju bio u obvezi tuženiku platiti redovnu kamatu obračunatu po stopi od 4,35% godišnje za cijelog otplatnog razdoblja, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kamate, kao i preplaćenih iznosa na temelju odredbi kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka. Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Jelena Ćurlica na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku ranije naveden. Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak Jelena Ćurlica izradila nalaz i mišljenje od 31. ožujka 2021. (list spisa 95-104) u kojem je dala izračun razlike u kamati uslijed obračuna po višoj kamatnoj stopi od početno ugovorene, kao i razliku po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje tužitelja nije imao prigovor, povodom prigovora tuženika vještakinja je saslušana na ročištu glavne rasprave te je ista rekla da u potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju. Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka te je temeljem tog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da razlika, izraženu u kunama, između iznosa kamate naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,35% godišnje kao i razliku na temelju valute, sud je dakle prihvatio nalaz vještaka na koje nije bilo primjedbi, jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke.

29. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed

2 P – 740/2019

formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

30. Tužitelj tvrdi da se o ugovornoj odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

31. Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

32. Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u prvom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da

2 P – 740/2019

je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

33. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog automobila, dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i

2 P – 740/2019

posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz samog navoda tuženika da je predmetni kreditni aranžman nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita (tuženik navodi da se tužitelj odlučio za predmetni kredit jer je imao povoljnije uvjete) sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

34. Temeljem utvrđenja da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je otplata glavnice kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja, a koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja došlo do povećanja anuiteta kredita, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

35. Slijedom navedenog kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed jednostranih odluka tuženika o promijeni visine stope ugovorene redovne kamate tužitelj platio iznos od ukupno 7.674,38 kuna više nego što bi platio da je tuženi za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja vršio primjenom kamatne stope u visini od 4,35% godišnje što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući je odredba o načinu promjene kamatne stope sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, sud je cijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa u visini od 7.674,38 kuna, kao i iznos od 31.070,16 kuna kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je

2 P – 740/2019

temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Sud nije provodio daljnje dokaze saslušanjima kako to predlaže tuženik jer stanje stvari smatra dovoljno raspravljenim i utvrđenim nakon ovako provedenog dokaznog postupka i dovoljno utvrđenim činjenice u postupku radi čega daljnje dokaze nije bilo potrebno provoditi, a naravno poštujući i načelo ekonomičnosti.

36. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat kamate koja predstavlja sastavni dio anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok sud vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

37. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos kamata povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj temeljem jednostrane odluke tuženika, i odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i Ugovoru o kreditu, ništetne. U svezi navedenog, sud ističe da predmetno potraživanje proizlazi iz činjenice ništetnosti ugovornih odredbi, poradi čega je isto nužno razmatrati u svjetlu prava tužitelja da traži povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana 13. lipnja 2014. kad je pravomoćno odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke Banke, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara

2 P – 740/2019

potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019. i unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. U slučajevima ništetnosti ugovora u kojima nevaljanost pravnog posla nije uočljiva i prepoznatljiva već ista dobiva opsežan sudski epilog, ne smije se zakonska odredba po kojoj zastara počinje teći od dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tumačiti na način koji ne odgovara logici i smislu instituta zastare, a poradi čega je ovaj sud stava da zastara predmetnog potraživanja tužitelja teče tek od dana 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje promjenu čine ovisnom isključivo o jednostranoj odluci banke bez da su u ugovor o

2 P – 740/2019

kreditu uneseni egzaktni parametri kojima određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci banke nepoštene i stoga ništetne, kao dana kad je ustanovljena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u bitno istovrsnom Ugovoru o kreditu.Kako od dana 13. lipnja 2014. do dana podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, to nije nastupila zastara predmetne tražbine tužitelja.

38 Dakle pošto je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu po osnovi kamatne stope podnesena 10. lipnja 2019. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od gore navedenih datuma. Kako od dana 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina, to je prigovor zastare kojeg ističe tuženik neosnovan.

38. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom Odvjetničkom tarifom, i to trošak sastava tužbe i to 1.000,00 kuna, zastupanja na ročištima 22. listopada 2020., 12. veljače 2021., 4. svibnja 2021., 6. listopada 2021., svaka radnja po 1.000,00 kuna, sastavi podnesaka od 19. travnja 2021. te 2. listopada 2020. , ročište za objavu presude 500,00 kuna, sve plus PDV 25%, vještačenje 3.000,00 kuna, pristojba na tužbu i presudu u iznosu za od po 737,00 kuna, što sve skupa iznosi 13.849,00 kuna.

U Dubrovniku, 25. listopada 2021.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženice