REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3605/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja I. R., OIB …, iz S., kojeg zastupaju

punomoćnici I. i J. K., odvjetnici u S., protiv tužene R.

A. d.d., OIB …, iz Z., koju zastupaju

punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. i p. u Z., radi utvrđenja i

isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene D. O., odvjetnika u S., na ročištu radi objave, dana 25. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006., potvrđenog 24. veljače 2006. pred javnim bilježnikom N. K. u S. pod poslovnim brojem …,

zaključenog između tužitelja i tužene i to odredba iz čl. 1. u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 26.639,20 CHF obračunato prema srednjem tečaju tužene kao kreditora na dan korištenja, odredba iz čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene kao kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća te odredba iz čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene kao kreditora.

II Dužna je tužena, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 23.994,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to po stopi od 14% godišnje od 13. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

- na iznos od 119,05 kn od 13. ožujka 2008.

- na iznos od 114,58 kn od 12. travnja 2008.

- na iznos od 112,61 kn od 16. lipnja 2008.

- na iznos od 108,31 kn od 11. rujna 2008.

- na iznos od 134,31 kn od 13. listopada 2008.

- na iznos od 109,06 kn od 12. studenog 2008.

- na iznos od 138,70 kn od 12. prosinca 2008.

- na iznos od 149,34 kn od 14. siječnja 2009.

- na iznos od 154,00 kn od 13. veljače 2009.

- na iznos od 139,34 kn od 12. ožujka 2009.

- na iznos od 141,67 kn od 15. travnja 2009.

- na iznos od 122,57 kn od 14. svibnja 2009.

- na iznos od 106,26 kn od 12. lipnja 2009.

- na iznos od 109,91 kn od 13. srpnja 2009.

- na iznos od 119,31 kn od 14. kolovoza 2009.

- na iznos od 118,26 kn od 14. rujna 2009.

- na iznos od 109,29 kn od 15. listopada 2009.

- na iznos od 126,06 kn od 12. studenog 2009.

- na iznos od 138,30 kn od 16. prosinca 2009.

- na iznos od 157,98 kn od 27. siječnja 2010.

- na iznos od 152,85 kn od 18. veljače 2010.

- na iznos od 178,26 kn od 30. ožujka 2010.

- na iznos od 172,70 kn od 20. travnja 2010.

- na iznos od 184,30 kn od 19. svibnja 2010.

- na iznos od 261,23 kn od 17. lipnja 2010.

- na iznos od 244,79 kn od 14. srpnja 2010.

- na iznos od 289,13 kn od 19. kolovoza 2010.

- na iznos od 274,87 kn od 20. rujna 2010.

- na iznos od 244,68 kn od 15. listopada 2010.

- na iznos od 303,07 kn od 26. studenog 2010.

- na iznos od 325,66 kn od 21. siječnja 2011.

- na iznos od 343,84 kn od 19. veljače 2011.

- na iznos od 319,41 kn od 19. ožujka 2011.

- na iznos od 323,08 kn od 14. travnja 2011.

- na iznos od 420,23 kn od 25. svibnja 2011.

- na iznos od 426,77 kn od 24. lipnja 2011.

- na iznos od 510,61 kn od 26. srpnja 2011.

- na iznos od 469,96 kn od 26. kolovoza 2011.

- na iznos od 425,14 kn od 27. rujna 2011.

- na iznos od 419,55 kn od 26. listopada 2011.

- na iznos od 415,57 kn od 26. studenog 2011.

- na iznos od 435,27 kn od 19. prosinca 2011.

- na iznos od 455,98 kn od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 457,16 kn od 22. veljače 2012.

- na iznos od 443,65 kn od 29. ožujka 2012.

- na iznos od 450,53 kn od 30. travnja 2012.

- na iznos od 457,02 kn od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 446,72 kn od 19. lipnja 2012.

- na iznos od 450,18 kn od 19. srpnja 2012.

- na iznos od 444,37 kn od 24. kolovoza 2012.

- na iznos od 429,62 kn od 26. rujna 2012.

- na iznos od 445,20 kn od 12. listopada 2012.

- na iznos od 453,79 kn od 27. studenog 2012.

- na iznos od 450,80 kn od 14. prosinca 2012.

- na iznos od 417,43 kn od 14. siječnja 2013.

- na iznos od 445,85 kn od 14. veljače 2013.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.247,50 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetne nepoštene odredbe Ugovora o kreditu broj … koji

su stranke sklopile 20. veljače 2006. Navodi kako mu je tužena odobrila kredit u iznosu od 26.639,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene za CHF važećem na dan korištenja s rokom otplate 84 mjeseca te kako je kamata ugovorena u visini od 3,50% godišnje, a promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Dodaje kako je ovim standardiziranim ugovorom tužena jednostrano ugovorila promjenjivu kamatu bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati i to sve bez mogućnosti posebnog pregovaranja i ugovaranja, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, tako da su u predmetni ugovor ugrađene nepoštene i ništetne odredbe. Nadalje navodi kako je tužena na ovaj način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima,

Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljenom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske. Pored iznesenog, navodi kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i ovdje tužitelja, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj je utvrđeno da je R. A. d.d., u toj pravnoj stvari označena kako tužena pod 4, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe po kojima je redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kako je time postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je u tijeku otplate kredita kamatna stopa višestruko povećavana jednostranim odlukama tužene, tako da je tužitelj na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita dao izraditi financijsko- knjigovodstveni izračun utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o jednostavno promjenjivim kamatama, kojim je utvrđen neosnovano stečeni iznos od 7.176,32 kn koji je tužitelj pretplatio.

2. Podneskom od 24. srpnja 2020. tužitelj je temeljem prethodno svega iznesenog proširio tužbu postavljajući zahtjev i radi utvrđenja ništetne ugovorne odredbe u dijelu kojim je iznos kredita ugovoren u kunskoj protuvrijednosti, a obračunat prema srednjem tečaju tužene za CHF na dan korištenja i s tim u vezi zatražio isplatu iznosa od 24.655,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine do isplate.

3. U svom odgovoru od 24. veljače 2021. tužena je prigovorila mjesnoj nenadležnosti ovog suda, u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako je u konkretnom slučaju postupala u skladu s važećim zakonskim odredbama, kako su ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive, stoga nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe nepoštene te kako je tužitelj imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama. Podneskom od 27. svibnja 2021. tužena je iskazala protivljenje preinaci tužbe iz tužiteljevog podneska od 24. srpnja 2020.

4. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe, za navesti je kako je odredbom iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP) propisano kako tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je odredbom iz st. 3. propisano kako je za preinaku tužbe nakon njezine dostave tuženiku, potreban pristanak tuženika, ali i kada se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U ovom slučaju tužitelj je preinačio tužbu podneskom od 24. srpnja 2020., odnosno prije 24. veljače 2021. kada je zaprimljen odgovor tužene, a u svakom slučaju prije zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu održanom 7. travnja 2021. Dakle, tužena nema valjanu zakonsku osnovu isticati ovaj prigovor, a pored svega preinaka tužbe svrsishodna je radi konačnog rješenja među strankama.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006., prvotnog otplatnog plana od 27. veljače 2006.,

obavijesti o promjeni kamatne stope od 19. studenog 2007., 9. svibnja 2008. i 11. veljače 2009., stvarnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice tužene od 7. svibnja 2019., zahtjeva za kredit od 20. veljače 2006., suglasnosti i zadužnice od 24. veljače 2006. te pregledom nalaza sudskog vještaka za financije i računovodstvo Z. C. od 14. svibnja 2021. s prilozima. Preostali dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li ovaj sud mjesno nadležan za postupanje te pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva,

kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

9. Pregledom Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006.

razvidno je kako je tužitelj I. R., kao korisnik kredita, sklopio s tuženom

R. A. d.d. Z., kao kreditorom, kredit za kupnju vozila koji mu je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.639,20 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovitu kamatu od 3,50%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako je ugovoreno odredbom iz članka 2. Odredbom iz članka 7. stranke su ugovorile kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će korisniku biti uručen po isplati kredita. Ovaj pravni posao stranke su zaključile u Podružnici R. A. d.d. u S..

10. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prije svega valja navesti kako je odredbom iz članka 12. Ugovora o kreditu ugovoreno kako je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

11. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

12. Uzimajući u obzir kako tužena uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ne tvrdi niti dokazuje da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 12. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se u skladu s odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP takva odredba ima smatrati nepoštenom. Osim toga, ugovorena je nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište tužitelja pa mu je tako otežano pravo na ostvarivanje prava i interesa sudskim putem. Nasuprot tome, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi kako je ovaj pravni posao sklopljen u podružnici tužene u S., stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st.1. ZPP kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, a s tim u vezi valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, na tužitelju je izbor podnošenja tužbe pred Općinskim građanskim sudom u Z. ili Općinskim sudom u S., a kako je njegova tužba zaprimljena

pred ovim sudom, u ovom slučaju Općinski sud u S. nadležan je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

13. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

14. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

15. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 20. veljače 2006. nepoštene,

odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno je kako je R. A. d.d. Z. (označena kao tužena pod 4) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31.

prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

16. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

17. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te zainteresiranim osobama pa tako i tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da je tužena dostavljala tužitelju podatke iz kojih je bilo razvidno mijenjanje, odnosno povećanje prvotno ugovorene kamatne stope, ali korisnik kredita nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene.

18. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj ugovornoj kamati, sadržane u člancima 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je valjalo odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

19. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za financije i računovodstvo Z. C., koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

20. U svom vještvu od 14. svibnja 2021. vještak je utvrdio kako je predmetnim ugovorom tužena za potrebe kupnje vozila odobrila tužitelju kredit u iznosu od 26.639,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za tu valutu važećem na dan korištenja kreditnih sredstava, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 3,50% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke, uz otplatu u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za

CHF na dan dospijeća, prema otplatnom planu banke i to u vremenu od 31. ožujka 2006. do 28. veljače 2013. Također je utvrdio kako je tužena za vrijeme otplate predmetnog kredita u četiri navrata mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,50% (iznos anuiteta 358,03 CHF) i to od 30. studenog 2007. na 4,50% (iznos anuiteta 367,48 CHF), od 31. svibnja 2008. na 5,50% (iznos anuiteta 376,22 CHF), od 31. ožujka 2009. na 6,50% (iznos anuiteta 383,63 CHF) te od 31. listopada 2011. na 5,45%

(iznos anuiteta 380,69 CHF). Nadalje, vještak je utvrdio kako su u tijeku otplatnog razdoblja, a zbog primjene valutne klauzule, nastale tečajne razlike i tako nastale pretplate po osnovi anuiteta u iznosu od 23.993,74 kn, a iznesena utvrđenja prikazao je po mjesecima u tablici priloženoj uz svoj nalaz i mišljenje. Na ovo vještvo stranke nisu iskazale primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade nalaza i mišljenja, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

21. Podneskom od 22. srpnja 2021. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnih ugovorenih odredbi te radi isplate iznosa od 23.994,00 kn, usklađujući ga tako s nalazom vještaka, kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na tijek kamata, a sve na način koji je sadržajno istovjetan točki II izreke ove presude.

22. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

23. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 11. lipnja 2019. u iznosu od 750,00 kn, četiri obrazložena podneska od 24. srpnja 2020., 31. ožujka, 22. srpnja i 21. rujna 2021. te zastupanja na ročištima održanim 7. travnja. i 22. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 6.750,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn i trošak sudske pristojbe u iznosu od 810,00 kn (sudske pristojbe tužbe 300,00 kn i ove presude u zatraženom iznosu od 510,00 kn).

25. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 12.247,50 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki IV izreke presude.

Split, 25. listopada 2021.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene