Poslovni broj: 1/P-256/2020-13

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Stalna služba u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, STALNA SLUŽBA U SLAVONSKOM BRODU, po sutkinji Vesni Vukelić, u pravnoj stvari tužitelja P. G. d.o.o. P., I. 28, OIB …, zast. po pun. D. M., odvj. u P., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA Zagreb, V. 15, OIB …, zast. po ŽDO u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete u iznosu od 1.284.926,53 kn, nakon glave javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, na ročištu za objavu presude 22. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

I - Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ Zagreb, V. 15, OIB …, da tužitelju P. G. d.o.o. P., I. 28, OIB … u roku od 15 dana od dana donošenja presude naknadi štete u ukupnom iznosu od 1.284.926,53 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućim na taj iznos od 4. svibnja 2020. do isplate."

II - Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 26.200,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnome navodi da je kao zainteresirani gospodarski subjekt dostavio svoju ponudu od 27. studenog 2017. na objavljeni javni poziv Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje (u daljnjem tekstu Središnji državni ured) za nadmetanje radi javne nabave izvođenja građevinskih radova rušenja i izgradnje treće zamjenske višestambene zgrade na adresi C. trg 10, 11, 12, S. G., B.-P. županija. O. o odabiru prispjelih ponuda Središnji državni ured je dana 14. prosinca 2017. kao najpovoljnijeg ponuditelja odabrao društvo W. d.o.o. iz V., ali je ta odluka o odabiru poništena rješenjem Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave od 6. veljače 2018., Klasa: UP/II-034- 02/17-01/915, Urbroj: 354-01/18-10. U nastavnoj provedbi navedenog postupka javne nabave, javni naručitelj je ponovo kao najpovoljnijeg ponuditelja odabralo isto trgovačko društvo zanemarujući stavove i pravne upute Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave zbog čega je tužitelj protiv takve odluke podnio žalbu osporavajući njezinu zakonitost, a koja žalba je odbijena kao neosnovana rješenjem Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (u daljnjem tekstu Državne komisije) od 4. svibnja 2018., Klasa: UP/II-034-02/18-01/237, Urbroj: 354-01/18-10. Nakon toga tužitelj je inicirao upravni spor o zakonitosti navedene odluke uz obrazloženje da su na štetu društva tužitelja povrijeđene odredbe Zakona o javnoj nabavi te da je tužitelju nezakonito onemogućeno u odabiru ugovora za koji je postupak javne nabave proveden. Ovakvo stajalište tužitelja potvrđeno je presudom Visokog upravnog suda RH posl. br. UsII-91/2019-11 od 22. ožujka 2019. kojom je usvojena upravna tužba te je poništeno rješenje Državne komisije od 4. svibnja 2018. kao i odluka javnog naručitelja Središnjeg državnog ureda od 7. ožujka 2018.

2. Tužitelj nadalje ukazuje kako je u citiranoj presudi Visokog upravnog suda RH jasno prokazan nezakonit rad i javnog naručitelja i Državne komisije jer se u toj odluci navodi kako nije sporno da je odluka o odabiru ponuditelja W. d.o.o. koji nije dostavio u ponudi sve potrebne dokaze tražene u dokumentaciji za nabavu, bila nezakonita pa ju je kao takvu trebalo odbiti, što naručitelj nije učinio pa je sasvim logičan zaključak da nakon što tu nezakonitost sanira tuženik, naručitelj u ponovnom postupku odabira ne može takvu nevaljanu ponudu učiniti valjanom i ponovo odabrati istog ponuditelja kao najpovoljnijeg. Tužitelj stoga smatra da Visoki upravni sud u citiranom dijelu presude određeno ukazuje na očekivani zakonit i pravni postupak javnog naručitelja koji je trebao od preostalih važećih i potpunih ponuda odabrati najpovoljnijeg, što nije učinio te unatoč jasnoj svijesti o nezakonitosti ponude društva W. d.o.o. ponovo odabrao isto društvo. Nakon donošenja citirane presude Visokog upravnog suda, Središnji državni ured poništio je predmetni postupak javne nabave.

3. Nadalje navodi kako treba ukazati da je prema Zapisniku o pregledu i ocjeni ponuda javnog naručitelja Središnjeg državnog ureda od 7. ožujka 2018., ponuda društva W. d.o.o. nosila najviše bodova i to 86,55 dok je drugo rangirana ponuda bila ponuda tužitelja s ukupno 85 bodova pa slijedom toga pod pretpostavkom da je javni naručitelj postupio zakonito te odbio ponudu društva W. d.o.o., kao sljedeći najpovoljniji ponuditelj bilo bi društvo tužitelja te bi po redovnom tijeku stvari s tužiteljem bio i zaključen ugovor radi izvođenja radova koji su predmetom javne nabave. Kako to nije učinjeno, tužitelju je nezakonito onemogućeno ispunjenje tog ugovora, a time i realizacija osnovne poslovne djelatnosti stjecanja dobiti pružanjem građevinskih usluga pa slijedom toga tužbom potražuje naknadu štete u ukupnom iznosu 1.284.926,53 kn temeljem odredbi čl. 435 Zakona o javnoj nabavi, čl. 14 Zakona o sustavu državne uprave i čl. 19 st. 1 Zakona o državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave kao i čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima.

4. Prije podnošenja tužbe tužitelj se u skladu s odredbom čl. 186a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom Državnom odvjetništvu koji zahtjev nije prihvatio.

5. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a u odgovoru na tužbu otklanja svoju odgovornost za predmetnu štetu te navodi da je naručitelj javne nabave – Središnji državni ured tijekom cijelog postupka provodio Zakon o javnoj nabavi i postupao po odlukama i pravnim shvaćanjima Državne komisije i Visokog upravnog suda RH. Nakon rješenja Državne komisije od 6. veljače 2018. kojim je poništena odluka Središnjeg državnog ureda od 14. prosinca 2017. proveden je ponovni postupak u kom se u cijelosti postupilo po uputama Državne komisije te je Središnji državni ured donio novu odluku 7. ožujka 2018. kojom je odabran isti ponuditelj, ali ovaj puta primjenjujući kriterije bodovanja na koje je ukazala Državna komisija na način da je za sporan kriterij davanja "obvezujućeg pisma namjere" najpovoljnijem ponuditelju W. d.o.o., dano 0 bodova te je navedeno društvo unatoč tome bilo izabrano jer je ponudilo najpovoljniju cijenu za izvođenje građevinskih radova i ukupnom primjenom svih kriterija ostvarilo najveći broj bodova. Takav izbor i provedeni ponovljeni postupak Državna komisija odlučujući o žalbi tužitelja ocijenila je zakonitim pa je iz tih razloga tužiteljeva žalba odbijena rješenjem UP/II-034-02/18- 01/237 od 4. svibnja 2018. Nakon što je tužitelj podnio tužbu Visokom upravnom sudu RH koju je Sud prihvatio i presudom broj UsII-91/2019-11 od 22. ožujka 2019. poništio rješenje Državne komisije i odluku naručitelja te predmet vratio na ponovni postupak, naručitelj – Središnji državni ured je s obzirom da je do zaprimanja presude (3. lipnja 2019.) došlo do znatne promjene predmeta javne nabave zbog čega je donio odluku o poništenju postupka javne nabave protiv koje tužitelj nije podnio žalbu niti se javio na novi postupak. Stoga smatra da u postupanju Državne komisije nije bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja u smislu protupravnosti koja je preduvjet za odgovornost RH za naknadu štete. To nadalje obrazlaže činjenicama da je Državna komisija temeljem čl. 3 Zakona o državnoj komisiji (Narodne novine broj 18/13, 127/13, 74/14 i 98/19) i čl. 398 Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj 120/16), samostalno i neovisno Državno tijelo nadležno za rješavanje o žalbama u vezi s postupcima javne nabave u kojima odlučuje o zakonitosti naručiteljevih postupaka, radnji, propuštanja radnji i odluka pa imajući u vidu odredbe Zakona o državnoj komisiji i Zakona o javnoj nabavi, nedvojbeno proizlazi da je uloga Državne komisije u postupcima javne nabave pružanje pravne zaštite u prvom stupnju na temelju navedenih zakonskih ovlaštenja sudionicima postupka javne nabave te odlučivanje na temelju činjenica i dokaza koje su stranke u postupku iznijele u skladu s odredbama čl. 403, 404 i 426 Zakona o javnoj nabavi te pri tome u žalbenom postupku nema inkvizitorne ovlasti pa slijedom toga odluke Državne komisije donesene u žalbenim postupcima posljedica su primjene prava u prvostupanjskoj pravnoj zaštiti postupaka javne nabave, a koja pravna zaštita je podložna kontroli od strane Visokog upravnog suda RH kao drugostupanjskog tijela. Stoga smatra da primjena prava u pravnoj zaštiti prvog i drugog stupnja ne predstavlja protupravnost i da odluka Državne komisije donesena u žalbenom postupku, a koja je rezultat primjene i tumačenja prava na temelju zakonskih ovlaštenja, nije i ne može biti posljedica nezakonitog rada neovisno o tome postala ona pravomoćna ili bila poništena od strane Visokog upravnog suda RH.

6. Nadalje ističe da tužitelj ničim nije dokazao da bi u konkretnom postupku javne nabave bila odabrana njegova ponuda umjesto ponude trgovačkog društva W. d.o.o. te tužitelj neosnovano smatra da je u navedenom postupku trebala biti odabrana njegova ponuda, a što zaključuje na temelju činjenica da je njegova ponuda bila rangirana odmah iza odabrane ponude, a koji odabir je poništen presudom Visokog upravnog suda RH. Ističe da je odluka o odabiru upravni akt, a učinak poništenja upravnog akta je retroaktivan i djeluje ex tunc što znači da se odluka o odabiru briše iz pravnog prometa kao da nikada nije niti postojala te se poništenjem odluke o odabiru ujedno poništava i cjelokupni postupak pregleda i ocjene ponuda kao sastavni dio odluke o odabiru i na taj način postupak javne nabave vraća se u fazu ponovnog pregleda i ocjene svih pristiglih ponuda te njihovo ponovno rangiranje i odabir ekonomski najpovoljnijeg ponuditelja. Stoga, smatra da činjenica što je presudom Visokog upravnog suda RH poništen odabir W. d.o.o. ne znači da bi automatizmom umjesto ponude tog društva bila odabrana ponuda tužitelja. Protiv odluke o poništenju predmetne javne nabave tužitelj se nije žalio niti se javio na novi raspisani postupak, a sudjelovanjem u ponovljenom postupku potencijalno je mogao izbjeći nastanak štete ili je mogao doprinijeti da ona bude manja.

7. Osim toga ističe kako tužitelj ničim ne dokazuje niti postojanje štetne radnje i u čemu bi se ona sastojala kao niti uzročno posljedičnu vezu između navodne štetne radnje i štete za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio jer se ne zna je li u to vrijeme bio angažiran na drugim poslovima i lokacijama pa se zbog toga ili nekog drugog razloga nije javio na ponovljeni postupak javne nabave. Smatra da na strani tužitelja šteta nije niti mogla nastati jer za to nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke, a ponajprije zbog izostanka protupravnosti te se protivi i visini zahtjeva jer ona nije potkrijepljena relevantnim dokazima, a u odnosu na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka kojeg je tužitelj sam angažirao prije podnošenja tužbe smatra da se takav dokaz ne može u ovom postupku uzeti kao valjani dokaz o visini štete jer je izrađen upravo po narudžbi tužitelja, a ne u postupku osiguranja dokaza.

8. Tuženica posebno napominje da je u ŽDO u Vukovaru zaprimljen zahtjev za mirno rješenje spora trgovačkog društva B. gradnja d.o.o. iz G., jednog od sudionika predmetnog postupka javne nabave koji također iz istog postupka potražuje naknadu štete pa i ova činjenica upućuje na zaključak kako ne može biti poznato čija bi ponuda eventualno bila izabrana da postupak javne nabave nije poništen.

9. Na navode iz odgovora na tužbu tužitelj se očitovao na način da nezakonitost i nepravilnost postupanja od strane Središnjeg državnog ureda i Državne komisije vidi u sadržaju presude Visokog upravnog suda RH od 22. ožujka 2019., a prema stavu Ustavnog suda RH, odgovornost Države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela Državne i javne uprave temelji se na načelu objektivne odgovornosti te smatra da za odgovornost Države u konkretnom slučaju trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke, a to su: nezakonit ili nepravilan rad tijela Državne uprave, postojanje štete, uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada i nastale štete. U odnosu na postojanje nezakonitog postupanja i uzročno posljedične veze, smatra kako te pretpostavke proizlaze iz sadržaja navedene presude od 22. ožujka 2019., a vezano za nastanak štete protivi se navodima tuženika ističući kako je javni naručitelj imao izbor ili odabrati najpovoljnijeg ponuditelja ili postupak javne nabave poništiti.

10. U tijeku dokaznog postupka Sud je izveo dokaz uvidom u spis i sljedeće priložene isprave: zahtjev za mirnim rješenjem spora i očitovanje nadležnog Državnog odvjetništva RH, ponudu tužitelja od 26. listopada 2017. (list spisa 9-15), obavijest o nadmetanju (list spisa 16-23), odluku Središnjeg državnog ureda Klasa: 302-02/17-01/153, Urbroj: 510-02-02/05-17-17 od 4. prosinca 2017. (list spisa 24- 25), dokumentaciju o nabavi Središnjeg državnog ureda od listopada 2017. (list spisa 26-61), odluku Središnjeg državnog ureda Klasa: 302-02/17-01/153, Urbroj: 510-02- 02/03-18-26 od 7. ožujka 2018. i priloženi Zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda II od 7. ožujka 2018. (list spisa 66-75), rješenje Državne komisije Klasa: UP/II-034-02/18- 01/237, Urbroj: 354-01/18-10 od 4. svibnja 2018. (list spisa 76-82), žalbu tužitelja izjavljenu u postupku javne nabave od 16. ožujka 2018. (list spisa 92-98), Odluku o poništenju Središnjeg državnog ureda Klasa: 302-02/17-01/153, Urbroj: 510-02- 02/01-19-57 od 3. lipnja 2019. (list spisa 99-101), upravnu tužbu od 8. lipnja 2018. (list spisa 102-107), rješenje Državne komisije Klasa: UP/II-034-02/17-01/915, Urbroj: 354-01/18-10 od 6. veljače 2018. (list spisa 108-113), bankarsku garanciju na poziv broj 6200079351 uz obvezujuće pismo namjere te račune od 6. studenog 2017. uz obračun naknada i dokaze o obavljenom plaćanju (list spisa 114-123), presudu Visokog upravnog suda RH Zagreb posl. br. UsII-91/2019-11 od 22. ožujka 2019. (list spisa 124-129) i procjenu izgubljene dobiti pravne osobe za vještačenja M. d.o.o. S. B. (list spisa 130-731).

11. Nakon ocjene dokaza sud je našao tužbeni zahtjev neosnovan.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela Državne uprave.

13. U postupku utvrđene su činjenice koje su među strankama nesporne, a to su:

- da je tužitelj sudjelovao u postupku javne nabave prema javnom pozivu za nadmetanje radi javne nabave građevinskih radova koji je objavio Središnji državni ured u listopadu 2017.,

- da je Središnji državni ured odlučujući o odabiru prispjelih ponuda kao najpovoljnijeg ponuditelja odabrao društvo W. d.o.o. V.,

- da je odluka o tom odabiru poništena rješenjem Državne komisije Klasa:

UP/II-034-02/17-01/915, Urbroj: 354-01/18-10 od 6. veljače 2018.,

- da je nakon poništenja navedene odluke naručitelj – Središnji državni ured ponovo kao najpovoljnijeg ponuditelja odabrao isto društvo,

- da je protiv nove odluke tužitelj podnio žalbu osporavajući njezinu zakonitost,

- da je žalba odbijena kao neosnovana rješenjem Državne komisije Klasa:

UP/II-034-02/18-01/237, Urbroj: 354-01/18-10 od 4. svibnja 2018.,

- da je Visoki upravni sud RH odlučujući povodom tužbe tužitelja presudom posl. br. UsII-91/2019-11 od 22. ožujka 2019. usvojio upravnu tužbu te poništio rješenje Državne komisije od 4. svibnja 2018. kao i odluku Središnjem državnog ureda od 7. ožujka 2018.

14. Među strankama sporno je, jesu li državna tijela – Središnji državni ured i Državna komisija u donošenju pobijanih odluka postupili nezakonito i je li takvo postupanje imalo za posljedicu nastanak štete na strani tužitelja i to u visini koja se tužbom potražuje.

15. Odredbom čl. 435 Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj 120/16, dalje ZJN) propisano je da svaka osoba koja je pretrpjela štetu zbog povreda ovog Zakona ima mogućnost naknade štete pred nadležnim sudom prema općim propisima o naknadi štete.

16. Odredbom čl. 1045 st. 4 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) određeno je da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim Zakonom. Odredbom čl. 1046 ZOO-a šteta je definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) dok je odredbom čl. 1089 st. 1 istog Zakona određeno da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.

17. S obzirom da je Središnji ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje ustrojen kao Središnji državni ured temeljem odredbe čl. 28 Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (Narodne novine broj 93/16…), a Državna komisija za kontrolu postupka javne nabave ustrojena temeljem Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, to za oba navedena tijela za štetu koja nastane njihovim nezakonitim ili nepravilnim radom odgovara RH kako je to propisanom odredbom čl. 14 Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/11…, dalje ZSDU) i čl. 19 st. 1 Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (Narodne novine broj 18/13…).

18. Odredbom čl. 14 ZSDU-a propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela Državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima Državne uprave naknađuje Republika Hrvatska.

Odredbom čl. 19 st. 1 Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave propisano je da Republika Hrvatska odgovara za štetu koja stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom Državne komisije.

19. Iz sadržaja citiranih zakonskih odredbi proizlazi da odgovornost RH je posebna odgovornost predviđena posebnim zakonom i radi se o primarnoj i isključivoj odgovornosti za drugoga.

20. U starijoj sudskoj praksi koja je razmatrala pitanje nezakonitog i nepravilnog rada u obavljanju poslova Državne uprave, zauzimalo se stajalište da u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada mora postojati i volja ili pristanak da se takvim postupanjem oštete prava ili interesi stranke, a takva sudska praksa odnosila se na rad tijela Državne uprave i sudova.

21. Međutim, u međuvremenu takva praksa je napuštena nakon donošenja odluka Ustavnog suda RH iz 2007. i 2008. (broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. i broj U-III-822/05 od 13. veljače 2008.) u kojima je Ustavni sud zauzeo stajalište da se prema odredbama Zakona o sustavu Državne uprave (Narodne novine broj 75/93…) odgovara po načelu uzročnosti, a ne po načelu krivnje. Navedeno stajalište Ustavni sud RH obrazlaže činjenicom da ova primarna i neposredna odgovornost Države za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela Državne i javne uprave je poseban izraz načela vladavine prava kao jedne od najviših vrednota Ustavnog poretka RH.

22. Stoga je po ocjeni ovog suda odgovornost RH prema čl. 14 ZSDU-a i čl. 19 st. 1 Zakona o državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave primarna i isključiva objektivna odgovornost za drugoga, a osnovne pretpostavke te posebne vrste odgovornosti su nezakonit i nepravilan rad u obavljanju poslova Državne uprave, nastupanje štete i postojanje uzročne veze između nastale štete i nezakonitog ili nepravilnog rada.

23. Stoga, da bi se moglo raditi o odgovornosti RH prema citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi sve opće i posebne pretpostavke za takvu odgovornost. Opće pretpostavke su: postojanje subjekta odgovornosti, postojanje štetne radnje koja se mora sastojati u nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova Državne uprave, postojanje štete, postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje.

24. Subjekti odgovornosti za štetu u konkretnom slučaju su odgovorna osoba, štetnik i oštećenik. Štetnik je uvijek osoba koja je obavljala poslove Državne uprave, a odgovorna osoba je isključivo RH dok je oštećenik prema odredbi čl. 14 ZSDU-a osoba (bilo pravna ili fizička) koja je u konkretnom postupku stranka, ovdje tužitelj.

25. Druga pretpostavka kod odgovornosti za štetu je štetna radnja koja se može sastojati u činjenju ili ne činjenju, odnosno u postupanju suprotnom nekom propisu, pravilima struke ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

26. Daljnja pretpostavka odnosi se na činjenicu je li štetna radnja počinjena u obavljanju poslova Državne uprave te se mora raditi o nezakonitom i nepravilnom obavljanju tih poslova.

27. Nezakoniti rad može se definirati kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu s navedenim, a nepravilan rad po ocjeni ovog suda može se smatrati kao činjenje ili ne činjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, odnosno kada postoji bitan otklon od uobičajenog postupanja ili postupanje suprotno usvojenim stajalištima.

28. U konkretnom slučaju tužitelj nezakoniti rad Državne uprave vidi u činjenici da je odluka o odabiru ponuditelja W. d.o.o. za kojeg je utvrđeno da nije dostavio u ponudi potrebne dokaze tražene u dokumentaciji bila nezakonita te ju je Središnji ured trebao odbiti što nije učinjeno jer je u ponovnom postupku odabira takvu nevaljanu ponudu učinio valjanom s obzirom da je ponovo odabrao istog ponuditelja mimo uputa i stavova iz rješenja Državne komisije od 6. veljače 2018., a na koju nezakonitost je ukazao u svojoj presudi i Visoki upravni sud RH.

29. Uvidom u rješenje Državne komisije Klasa: UP/II-034-02/17-01/915, Urbroj: 354-01/18-10 od 6. veljače 2018. utvrđeno je da je nakon provedene kontrole postupka javne nabave, poništena odluka Središnjeg ureda o odabiru od 14. prosinca 2017. kojom je odabrana ponuda ponuditelja W. d.o.o. V., a u sadržaju obrazloženja iste odluke navodi se da je u postupku kontrole utvrđeno da u ponudi odabrani ponuditelj nije dostavio obvezujuće pismo namjere, a što je jedan od uvjeta za bodovanje za odabir ponude te da u postupku javne nabave naručitelj (Središnji ured) nije mogao primijeniti čl. 293 st. 1 ZJN-a što je među strankama bilo sporno jer je takvo otklanjanje tog nedostatka u ponudi dovelo do pregovaranja u vezi s kriterijem za odabir ponude pa je opisanim postupanjem naručitelj počinio i osobitu povredu postupka javne nabave iz čl. 404 st. 2 toč. 6 ZJN-a.

30. Uvidom u odluku Središnjeg državnog ureda Klasa: 302-02/17-01/153, Urbroj: 510-02-02/03-18-26 od 7. ožujka 2018. utvrđeno je da je u ponovljenom postupku nakon poništenja prve odluke o odabiru donesena odluka o izboru istog ponuditelja uz obrazloženje da ponuda ispunjava sve uvjete i zahtjeve iz dokumentacije o nabavi te je ocijenjena kao ekonomski najpovoljnija sukladno kriteriju za odabir.

31. Iz rješenja Državne komisije Klasa: UP/II-034-02/18-01/237, Urbroj: 354- 01/18-10 od 4. svibnja 2018. proizlazi da su žalbe izjavljene protiv odluke o odabiru donesene u ponovljenom postupku odbijene kao neosnovane, a iz obrazloženja rješenja proizlazi da Državna komisija u prethodnoj odluci kojom je poništila raniji izbor najpovoljnije ponude nije naložila Središnjem uredu kao naručitelju da u ponovljenom postupku odbije ponudu ponuditelja W. d.o.o. već je u odluci samo utvrđeno postojanje bitne povrede jer je došlo do pregovaranja u vezi s kriterijem za odabir ponude, a u ponovljenom postupku prilikom pregleda i ocjene ponuda naručitelj je ponuditelju W. d.o.o. dodijelio 0 bodova s obzirom da je obvezujuće pismo namjere dostavljeno temeljem poziva naručitelja po čl. 293 ZJN-a.

32. U obrazloženju također se navodi da je točkom 5.10 dokumentacije o nabavi određeno da će naručitelj smatrati ponudu nevaljanom i istu odbiti ukoliko ponuditelj, gospodarski subjekt u ponudi ne dostavi pismo namjere te ukoliko ponudi rok kraći od 24 mjeseca, a s obzirom da je ponuditelj W. d.o.o. dostavio neobvezujuće pismo namjere s garantnim rokom duljim od 24 mjeseca, zbog tih činjenica naručitelj nije u smislu dokumentacije o nabavi imao osnove za odbijanje navedene ponude.

33. Iz priložene presude Visokog upravnog suda RH Zagreb posl. br. UsII- 91/2019-11 od 22. ožujka 2019. proizlazi da su poništene odluke Državne komisije od 4. svibnja 2018. i Središnjeg ureda kao naručitelja od 7. ožujka 2018. te je postupak vraćen na ponovno odlučivanje, a iz obrazloženja presude proizlazi da je poništenje posljedica nezakonitog odabira ponude W. d.o.o. te da je Državna komisija u ponovljenom postupku i pored nesporne činjenice postojanja osobito bitne povrede postupka javne nabave koje ukazuju na značajnu nezakonitost i imaju za posljedicu poništenje odluka, potvrdila takvu nezakonitu odluku Središnjeg ureda.

34. Iz priloženih odluka Središnjeg državnog ureda i Državne komisije donesenih u predmetnom postupku javne nabave kao i presude Visokog upravnog suda RH jasno proizlazi kako nije niti bilo sporno da je Središnji ured prilikom odabira ponude W. d.o.o. koji nije dostavio sve traženo u dokumentaciji o nabavi počinio osobito bitnu povredu postupka javne nabave predviđenu odredbom čl. 404 st. 2 toč. 6 ZJN-a kojom je propisano da takva povreda postoji u slučaju kada je nakon isteka roka za dostavu ponuda u otvorenom ili ograničenom postupku naručitelj vodio pregovore ili je ponuditelj izmijenio svoju ponudu suprotno odredbama ovog Zakona pa s obzirom da je Središnji ured nakon počinjenja ove bitne povrede koju je utvrdila Državna komisija u postupku kontrole po službenoj dužnosti, odabrao istog ponuditelja, a da je takvo postupanje u ponovljenom postupku Državna komisija novom odlukom ocijenila zakonitim iako je u ranijem postupku utvrdila postojanje navedene osobito bitne povrede, a što je sve imalo za posljedicu poništenje odluka od strane Visokog upravnog suda, a kako se nezakoniti rad definira kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje takvog postupanja, a nepravilan rad kada postoji otklon od uobičajenog postupanja ili postupanja suprotno usvojenom stajalištu, po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju postupanje Državne komisije i Središnjeg ureda prilikom odabira najpovoljnije ponude i postupka kontrole bilo je nezakonito i nepravilno, a što jasno proizlazi iz presude Visokog upravnog suda RH jer je posljedica svakog nezakonitog postupanja poništenje pobijane odluke.

35. Kada bi se navedeno postupanje Državne komisije smatralo samo kao pogrešno pravno stajalište ili pravno mišljenje unutar obavljanja poslova Državne uprave kako smatra tuženik, po ocjeni ovog suda i u tom slučaju bi postojala odgovornost RH prema čl. 14 ZSDU-a jer bi bilo neprihvatljivo da stranka koja je nasuprot državnog tijela na svoj teret snosi eventualno štetu ukoliko bi se radilo o pogrešnom pravnom stajalištu i ukoliko bi došlo do kasnijeg poništenja određene odluke. Međutim, RH u tom slučaju kao i u konkretnom slučaju može odgovarati samo pod pretpostavkom postojanja štete i uzročne veze između štetne radnje i štete, a što bi bilo u skladu s pravnim stajalištem Ustavnog suda RH da je objektivna odgovornost države poseban izraz načela vladavine prava kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka RH.

36. U ovom postupku na tužitelju je bio teret dokaza o postojanju štete i uzročne veze, odnosno tužitelj je morao dokazati da bi upravo zbog navedenog nezakonitog, odnosno nepravilnog rada obavljanja poslova Državne uprave nastupila šteta i da postoji uzročna veza između takvog činjenja i štete.

37. Tužitelj uzročnu vezu između štete koju je navodno pretrpio i koju potražuje ovom tužbom i štetne radnje koja predstavlja postupanje državnih tijela u provođenju postupka javne nabave vidi u sadržaju citirane presude Visokog upravnog suda RH koja ukazuje na očekivani zakoniti postupak javnog naručitelja koji je trebao od preostalih važećih i potpunih ponuda odabrati najpovoljnijeg, a kako je njegova ponuda bila uredna i prema Zapisniku o pregledu i ocjeni ponuda javnog naručitelja od 7. ožujka 2018. po utvrđenim bodovima od ukupno 85,00 drugo rangirana u odnosu na ponudu W. d.o.o., smatra kako bi njegova ponuda da je Središnji ured postupio zakonito bila odabrana kao najpovoljnija i da bi tužitelj po redovitom tijeku stvari sklopio ugovor radi izvođenja radova koji su bili predmetom javne nabave.

38. U odnosu na tužiteljev stav da bi u predmetnom postupku javne nabave trebala biti odabrana njegova ponuda jer je bila rangirana odmah iza ponude čiji odabir je poništen, valja istaći da odluka o odabiru ponude predstavlja upravni akt, a učinak poništenja tog akta je retroaktivan, odnosno posljedice poništenja djeluju od samog početka kako to proizlazi iz odredbe čl. 115 st. 5 Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09) pa se smatra da odluka nije niti postojala.

39. To znači da je poništenjem odluke ujedno poništen i cjelokupni postupak pregleda i ocjene ponuda te se postupak javne nabave vraća u fazu ponovnog pregleda i ocjene svih ponuda te njihovo ponovno rangiranje i odabir ekonomski najpovoljnijeg ponuditelja.

40. S obzirom da je odabir ponude isključiva ovlast naručitelja – Središnjeg državnog ureda kako to proizlazi iz odredbe čl. 290 st. 1 i čl. 302 st. 1 ZJN-a, činjenica da je u postupku kontrole odabir jedne ponude poništen, nije dokaz da bi samim tim bila odabrana tužiteljeva ponuda kao drugo rangirana pa se stoga ni u kom slučaju ne može unaprijed znati koja bi ponuda nakon poništenja prve odluke o odabiru od strane Državne komisije rješenjem od 6. veljače 2018. bila odabrana kao najpovoljnija jer se u ponovljenom postupku iznova vrši pregled i ocjena ponuda te se iznova vrši rangiranje prema propisanim pravilima pa ishod novog pregleda i ocjene ponuda nije izvjestan zbog čega tužitelj neosnovano prejudicira ishod ponovljenog postupka.

41. Osim toga, da je u ponovljenom postupku tužiteljeva ponuda doista i bila odabrana kao najpovoljnija, to također ne znači da bi u konačnici došlo do zaključenja ugovora o javnoj nabavi jer i na novu odluku o odabiru preostali ponuditelji imaju pravo žalbe povodom koje odabir opet može biti poništen nakon čega se opet provodi novi postupak kontrole koji u konačnici nije izvjestan. Na ovakav zaključak upućuje i među strankama nesporna činjenica da jedan od sudionika predmetnog postupka javne nabave također potražuje naknadu štete iz iste osnove jer smatra da je upravo njegova ponuda trebala biti odabrana kao najpovoljnija u ponovljenom postupku, a što proizlazi iz njegovog zahtjeva za mirno rješenje spora koji je upućen nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu.

42. Po ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između nezakonitog postupanja Državne uprave i eventualne štete za koju tvrdi da ju je pretrpio i koju potražuje tužbom jer u ovom postupku nije dokazao da bi njegova ponuda u slučaju da nezakonitog postupanja nije bilo, bila odabrana kao najpovoljnija i da bi u konačnici došlo do zaključenja ugovora o izvođenju radova koji su bili predmetom javne nabave te svoju tvrdnju zasniva samo na pretpostavkama, a ne i na činjenicama koje bi sa sigurnošću upućivale da bi u izostanku nezakonitog rada navedenih tijela Državne uprave imao u konačnici zaključen ugovor o izvođenju radova koji su predmetom javne nabave.

43. Zbog svega naprijed navedenog, a suprotno stajalištu tužitelja, po ocjeni ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene sve pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika po odredbi čl. 14 ZSDU-a i čl. 19 Zakona o državnoj komisiji, a u svezi sa čl. 1045 ZOO-a zbog čega tuženik nije dužan tužitelju naknaditi štetu.

44. Iz tih razloga tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom I dispozitiva presude.

45. Zbog ocjene suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva veže se i odluka o odbijanju dokaznog prijedloga tužitelja u pogledu financijskog vještačenja radi utvrđenja visine štete.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju čl. 154 st. 1, čl. 154a i čl. 155 ZPP-a, a visina je odmjerena u skladu s vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje OT).

47. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio ovaj spor dužan je tuženiku naknaditi troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a tuženiku se troškovi obračunavaju prema odvjetničkoj tarifi u skladu s čl. 41 Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine broj 67/18) te se tako tuženiku priznaje kao osnovan i potreban trošak sastava odgovora na tužbu 12.850,00 kn po Tbr. 8 toč. 1 u svezi s Tbr. 7 toč. 1 OT te isto toliko na ime zastupanja na ročištu od 9. rujna 2021. po Tbr. 9 toč. 1 OT kao i trošak u iznosu 500,00 kn na ime sastava obrazloženog podneska od 27. siječnja 2021. po Tbr. 8 toč. 3 OT. Za taj podnesak tuženiku se ne priznaje zahtijevani puni iznos nagrade jer iz sadržaja podneska proizlazi da se tuženik očituje na navode iz tužiteljevog podneska od 7. prosinca 2020. pa se radi o podnesku koji se ima svrstati u kategoriju ostalih podnesaka zbog čega tuženiku pripada 50 bodova što čini sveukupan trošak od 26.200,00 kn pa je odlučeno kao pod točkom II presude.

U Slavonskom Brodu 22. listopada 2021.

SUTKINJA

Vesna Vukelić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba VTS RH u Zagrebu u roku od 15 dana

od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu.