REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 79 P-2877/20-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. iz Z., .OIB:…, koju zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. d. K. & P. iz Z., radiisplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. rujna 2021. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice B. J., odvjetnika, punomoćnice tuženika M. R., odvjetnice i zz punomoćnika tuženika I. G., odvjetničkog.vježbenika, dana 21. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e:

Nalaže s tuženiku, A. B. d.d., Z., OIB:… da tužiteljici S. R., Z., OIB:…, isplati iznos od 26.282,43 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 41,09 kn od dana 31.3.2008. do isplate

- 3,46 kn od dana 30.4.2008. do isplate -

6,91 kn od dana 30 6.2008. do isplate

- 118,15 kn od dana 31 10.2008. do isplate

- 37,17 kn od dana 30.112008. do isplate

- 140,09 kn od dana 31.12.2008. do isplate

- 155,90 kn od dana 31.1.2009. do isplate -

163,05 kn od dana 28.2.2009. do isplate -

143,35 kn od dana 31.3.2009. do isplate -

147,11 kn od dana 30.4.2009. do isplate -

117,00 kn od dana 31.5.2009. do isplate

- 94,82 kn od dana 30.6.2009. do isplate

- 100,71 kn od dana 31.7.2009. do isplate

- 112,40 kn od dana 31.8.2009. do isplate

- 111,39 kn od dana 30.9.2009. do isplate

- 99,56 kn od dana 31.10.2009. do isplate

- 121,74 kn od dana 30.11.2009. do isplate

- 139,53 kn od dana 31.12.2009. do isplate

- 164,82 kn od dana 31.1.2010. do isplate

- 159,02 kn od dana 28.2.2010. do isplate

- 193,36 kn od dana 31.3.2010. do isplate

- 186,84 kn od dana 30.4.2010. do isplate

- 199,52 kn od dana 31.5.2010. do isplate

- 309,39 kn od dana 30.6.2010. do isplate

- 286,77 kn od dana 31.7.2010. do isplate

- 355,87 kn od dana 31.8.2010. do isplate

- 332,00 kn od dana 30.9.2010. do isplate

- 293,60 kn od dana 31.10.2010. do isplate

- 374,61 kn od dana 30.11.2010. do isplate

- 477,68 kn od dana 31.12.2010. do isplate

- 404,70 kn od dana 31.1.2011. do isplate

- 432,78 kn od dana 28.2.2011. do isplate

- 400,19 kn od dana 31.3.2011. do isplate

- 406,13 kn od dana 30.4.2011. do isplate

- 544,05 kn od dana 31.5.2011. do isplate

- 557,49 kn od dana 30.6.2011. do isplate

- 672,73 kn od dana 31.7.2011. do isplate

- 613,53 kn od dana 31.8.2011. do isplate

- 548,73 kn od dana 30.9.2011. do isplate

- 541,78 kn od dana 31.10.2011. do isplate

- 536,79 kn od dana 30.11.2011. do isplate

- 567,70 kn od dana 31.12.2011. do isplate

- 594,64 kn od dana 31.1.2012. do isplate

- 598,25 kn od dana 29.2.2012. do isplate

- 579,61 kn od dana 31.3.2012. do isplate

- 592,20 kn od dana 30.4.2012. do isplate

- 600,81 kn od dana 31.5.2012. do isplate

- 586,32 kn od dana 30.6.2012. do isplate

- 590,13 kn od dana 31.7.2012. do isplate

- 579,27 kn od dana 31.8.2012. do isplate

- 556,13 kn od dana 30.9.2012. do isplate

- 581,15 kn od dana 31.10.2012. do isplate

- 593,16 kn od dana 30.11.2012. do isplate

- 584,41 kn od dana 31.12.2012. do isplate

- 537,21 kn od dana 31.1.2013. do isplate

- 577,31 kn od dana 28.2.2013. do isplate

- 580,81 kn od dana 31.3.2013. do isplate

- 565,10 kn od dana 30.4.2013. do isplate

- 516,22 kn od dana 31.5.2013. do isplate

- 514,98 kn od dana 30.6.2013. do isplate

- 526,98 kn od dana 31.7.2013. do isplate

- 546,23 kn od dana 31.8.2013. do isplate

- 572,89 kn od dana 30.9.2013. do isplate

- 559,13 kn od dana 31.10.2013. do isplate

- 568,87 kn od dana 30.11.2013. do isplate

- 579,92 kn od dana 31.12.2013. do isplate

- 586,77 kn od dana 31.1.2014. do isplate

- 600,42 kn od dana 28.2.2014. do isplate

sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e:

I Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 797,73 kn. II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 9.440,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2021. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 15.2.2008. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 20.188,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom je u čl. 4 ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna jer je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za sud u ovom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti tuženiku da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužiteljica je dana 28.2.2014. uplatom posljednjeg anuiteta, u cijelosti otplatila predmetni Ugovor o kreditu.

Stoga tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja potražuje na ime glavnice iznos od 26.282,43 kn, koji iznos prikazuje razliku iznosa koji je tužiteljica stvarno plaćala prema ugovorenom tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa koje bi bila dužna platiti da je za cijelo vrijeme vrijedio ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, uzevši pritom za osnovicu izračuna početni anuitet od 330,78 CHF. Na navedeni iznos glavnice tužiteljica potražuje kamatu od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude pa do isplate.

Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor dvostruke litispendencije budući se među istim strankama vodi parnični postupak kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4049/2019 u kojem tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih iznosa s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužiteljica u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu od 5,60% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koju razliku već potražuje). U slučaju da tužiteljica u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koju već potražuje), a ne samo u odnosu na kamatu od 5,60% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, tuženik ističe kako o navedenom dijelu zahtjeva već teče parnica među istim strankama pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-4049/2019 pa predlaže da sud donese rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosu na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja je veća od kamate od 5,60%). Tuženik u bitnome ističe kako se utvrđenja iz parnice Potrošač u kojoj su sudovi ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer su takve odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne mogu primijeniti na konkretan predmet jer se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što su u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Tvrdi da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. O odredbi o valutnoj klauzuli se i pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Kreditni referent (radnik tuženika) je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljicu te joj je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za nju proizlaze, utvrdio kako su joj iste jasne i razumljive te se uvjerio o njezinoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim toga, tuženik je aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF te ih je objavama u svojim oglasima, kao i plaćenom oglasu u dnevnim novinama, upozoravao na rizik rasta tečaja vezanim za kredite vezane uz valutnu klauzulu u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi test od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“. Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer niti tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, a tužiteljici je bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Tuženik osporava i da bi se tužiteljica imala pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava budući se temeljem čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c ZPP-a potrošači mogu pozivati na takva pravna utvrđenja u posebnim parnicama za naknadu štete, a kako tužiteljica u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu na temelju stjecanja bez osnove to je bespredmetno pozivanje na obvezatnost utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tuženik, u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice ističe i prigovor zastare za potraživanja tužiteljice na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik ističe kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja predmetne tužbe. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da mu naknadi prouzročeni parnični trošak. Tužiteljica je u cijelosti ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Nije sporno da je protiv tuženika pokrenula i drugi parnični postupak koji se vodi pod posl. br. P-4049/2019, kojom tužbom tužiteljica potražuje isplatu iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja preplata se sastoji u preplaćenim iznosima s osnove nezakonitog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, dok je u ovome postupku tužiteljica utužila razliku koja proizlazi samo zbog nezakonitog rasta tečaja spram početno ugovorenog tečaja, pri čemu je tužiteljica izostavila preplatu zbog rasta kamata. Stoga je istaknuti prigovor dvostruke litispendencije u cijelosti neosnovan. Pojašnjava i da je predmetnu preplatu po osnovi rasta tečaja utužila u odvojenom postupku jer je tek u mjesecu rujnu 2019. VSRH potvrdio odluke nižestupanjskih sudova u kolektivnom sporu glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na pitanje dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora s valutnom klauzulom u CHF i svojstva potrošača ističe da je u kolektivnom sporu jasno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF na koja se utvrđenja poziva i u ovom postupku, dok se njen status potrošača može utvrditi samim čitanjem ugovora o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom zaključila ugovor o kreditu, a to je kupnja motornog vozila, dakle zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba pa je jasno da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita. U odnosu na navode o poštenosti/nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica se ponovno poziva na revizijsku odluku Vrhovnog suda RH broj Rev 3142/2018, od dana 19.3.2019., u kojoj je jasno istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te je opisan način i izneseni razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim izvođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe kojom su povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s odredbama čl. 502a ZPP-a i čl. 118. ZZP-a kojima se propisuje direktan učinak utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. U odnosu na navode o zastari i tijeku zakonskih zateznih kamata tužiteljica ističe da je za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14.6.2018. Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose. Takvo stajalište zauzeo je VSRH u odluci broj Rev-2245/17 od dana 20.3.2018. Osim toga, dana 30.1.2020. je VSRH na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti. Neosnovan je i prigovor na tijek zakonskih zateznih kamata jer sama činjenica da je tuženik u ugovor o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja jasno govori u prilog zaključku da je tuženik nepošteni stjecatelj i odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa. Tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužiteljice na način da je na temelju nepoštenih/ništetnih odredbi (za koje se smatra kao da nikada nisu niti bile ugovorene) nezakonito naplatio novčane iznose. Tuženik je nesavjestan od samog trenutka naplate jer je upravo on sam odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi.

Tuženik nakon zaprimljenog očitovanja tužiteljice nije više isticao prigovor dvostruke litispendencije, dok je kod ostalih istaknutih navoda i prigovora u cijelosti ostao. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem Ugovora o kreditu broj … (list 7 - 11 spisa), otplatnog plana (list 12 - 13 spisa),

pregleda prometa za klijenta R. S. (list 14 - 45 spisa). Rješenjem od

dana 28.1.2021. određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku P. B. iz Centra za f. v. d.o.o. (nalaz i mišljenje vještaka na listu 194 - 201 spisa). Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP-a), sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznose koje je preplatila otplatom potrošačkog Ugovora o kreditu broj … sklopljenog dana

15.2.2008., odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.188,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, za kupovinu novog motornog vozila, do dana konačne otplate 28.2.2014. i to iznose koje je tuženik stekao bez osnove, uslijed ništetne primjene valutne klauzule ugovorene čl. 4 predmetnog Ugovora kojom je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko ta razlika iznosi, je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice te mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora P.

Tužiteljica se tijekom ovog postupka poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja P. - H. s.

u. z. z. p. protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

Odredbom čl. 502c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Cijeneći navedeno, sud je odbio dokazne prijedloge tuženika usmjerene na dokazivanje poštenja i savjesnosti tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule (jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli) i informiranosti tužiteljice od strane djelatnika tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu budući bi izvođenje dokaza na navedene okolnosti bilo u suprotnosti s odredbama čl. 502a ZPP-a i čl. 118 ZZP-a kojima se propisuje direktan učinak utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke, a stav da u navedenom pravcu nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak jer bi, s obzirom na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu i citirane zakonske odredbe drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a, izražen je i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18 od dana 19.3.2019. Kako je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF to joj je dužan vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111 ZOO-a. Takvu je korist kao nepošten stjecatelj ostvarivao od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa iz kojeg je razloga dužan platiti i zateznu kamatu na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja istog. Potraživanje tužiteljice nije u zastari budući je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.6.2018. Tako je i VSRH u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 14.6.2020. to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka nije istekao rok od pet godina zbog čega prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30.1.2020. broj Su- IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Visina tužbenog zahtjeva određena je provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. B. koja je u svom nalazu i mišljenju dala dva izračuna temeljem dviju pretpostavki i to da se tijekom otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužiteljice i pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope te pod pretpostavkom da se vodio postupak za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovu promjene kamatne stope na štetu tužitelja. Kako nije sporno da je tužiteljica u postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom poslovni broj P-4049/19 utužila preplatu zbog promjene kamatne stope to je za ovaj postupak tužiteljici relevantan izračun s osnove ništetnosti valutne klauzule, a koji prema nalazu i mišljenju vještaka (tablica 1 stupac 18 nalaza) iznosi ukupno 26.282,43 kn. Po ovom je obračunu tužiteljica u podnesku od 22.3.2021. konačno postavila tužbeni zahtjev te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 26.282,43 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 41,09 kn od dana 31.3.2008. do isplate

- 3,46 kn od dana 30.4.2008. do isplate

- 6,91 kn od dana 30 6.2008. do isplate

- 118,15 kn od dana 31 10.2008. do isplate

- 37,17 kn od dana 30.112008. do isplate

- 140,09 kn od dana 31.12.2008. do isplate

- 155,90 kn od dana 31.1.2009. do isplate

- 163,05 kn od dana 28.2.2009. do isplate

- 143,35 kn od dana 31.3.2009. do isplate

- 147,11 kn od dana 30.4.2009. do isplate

- 117,00 kn od dana 31.5.2009. do isplate

- 94,82 kn od dana 30.6.2009. do isplate

- 100,71 kn od dana 31.7.2009. do isplate

- 112,40 kn od dana 31.8.2009. do isplate

- 111,39 kn od dana 30.9.2009. do isplate

- 99,56 kn od dana 31.10.2009. do isplate

- 121,74 kn od dana 30.11.2009. do isplate

- 139,53 kn od dana 31.12.2009. do isplate

- 164,82 kn od dana 31.1.2010. do isplate

- 159,02 kn od dana 28.2.2010. do isplate

- 193,36 kn od dana 31.3.2010. do isplate

- 186,84 kn od dana 30.4.2010. do isplate

- 199,52 kn od dana 31.5.2010. do isplate

- 309,39 kn od dana 30.6.2010. do isplate

- 286,77 kn od dana 31.7.2010. do isplate

- 355,87 kn od dana 31.8.2010. do isplate

- 332,00 kn od dana 30.9.2010. do isplate

- 293,60 kn od dana 31.10.2010. do isplate

- 374,61 kn od dana 30.11.2010. do isplate

- 477,68 kn od dana 31.12.2010. do isplate

- 404,70 kn od dana 31.1.2011. do isplate

- 432,78 kn od dana 28.2.2011. do isplate

- 400,19 kn od dana 31.3.2011. do isplate

- 406,13 kn od dana 30.4.2011. do isplate

- 544,05 kn od dana 31.5.2011. do isplate

- 557,49 kn od dana 30.6.2011. do isplate

- 672,73 kn od dana 31.7.2011. do isplate

- 613,53 kn od dana 31.8.2011. do isplate

- 548,73 kn od dana 30.9.2011. do isplate

- 541,78 kn od dana 31.10.2011. do isplate

- 536,79 kn od dana 30.11.2011. do isplate

- 567,70 kn od dana 31.12.2011. do isplate

- 594,64 kn od dana 31.1.2012. do isplate

- 598,25 kn od dana 29.2.2012. do isplate

- 579,61 kn od dana 31.3.2012. do isplate

- 592,20 kn od dana 30.4.2012. do isplate

- 600,81 kn od dana 31.5.2012. do isplate

- 586,32 kn od dana 30.6.2012. do isplate

- 590,13 kn od dana 31.7.2012. do isplate

- 579,27 kn od dana 31.8.2012. do isplate

- 556,13 kn od dana 30.9.2012. do isplate

- 581,15 kn od dana 31.10.2012. do isplate

- 593,16 kn od dana 30.11.2012. do isplate

- 584,41 kn od dana 31.12.2012. do isplate

- 537,21 kn od dana 31.1.2013. do isplate -

577,31 kn od dana 28.2.2013. do isplate -

580,81 kn od dana 31.3.2013. do isplate -

565,10 kn od dana 30.4.2013. do isplate -

516,22 kn od dana 31.5.2013. do isplate -

514,98 kn od dana 30.6.2013. do isplate -

526,98 kn od dana 31.7.2013. do isplate -

546,23 kn od dana 31.8.2013. do isplate -

572,89 kn od dana 30.9.2013. do isplate

- 559,13 kn od dana 31.10.2013. do isplate

- 568,87 kn od dana 30.11.2013. do isplate

- 579,92 kn od dana 31.12.2013. do isplate

- 586,77 kn od dana 31.1.2014. do isplate -

600,42 kn od dana 28.2.2014. do isplate

sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.7.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, uz naknadu parničnog troška.

Tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka koje prigovore pravne prirode sud nije posebno cijenio budući se ponovno odnose na činjenice o kojima je pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, dok prijedloge za eventualnom dopunom nalaza i mišljenja prema izračunu na način kako ga predlaže tuženik (kamatna stopa od 8,99% za cijelo vrijeme trajanja ugovora) sud ocjenjuje neosnovanima i nepotrebnima, a sa navedenim je prijedlogom tuženik i odbijen. Međutim, tuženik osnovano prigovara da preciziranje tužbenog zahtjeva kako to navodi tužiteljica u podnesku od 19.3.2021. predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu čl. 193 ZPP-a pa u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tuženik potražuje trošak. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 26.4.2021. broj Su-IV-16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva to je sud usvojio tužbeni zahtjev postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Budući je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na prvo postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 27.080,16 kn povučen za iznos od 797,73 kn sud primjenom čl. 154 st. 5 ZPP-a ukupan parnični trošak dosuđuje tužiteljici, sve prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t. 1), podnesaka od 3.11.2020., 22.3.2021. i 3.5.2021. u iznosu od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8 t. 1), zastupanja na ročištima održanim 28.1.2021. i 7.9.2021. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9 t. 1). Uz vrijednost jednog boda od 10,00 kn i zatraženih 25% PDV-a u iznosu od 1.500,00 kn, priznati trošak iznosi 6.500,00 kn. Navedenom trošku treba dodati trošak sudskih pristojbi na tužbu (310,00 kn) i presudu (630,00 kn) te predujma za financijsko vještačenje provedeno u ovom postupku u iznosu od 2.000,00 kn pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 9.440,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21.10.2021. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, temeljem čl. 29 st. 2 ZOO-a, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 21. listopada 2021.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2. Pun. tuženika