Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. d.d., Z., ..

.., OIB:…, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku A. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) A. G.

žene F. rođ. M., 2) A. M. S., 3) A. M.

S., tuženici pod 1) do 3) zastupani po privremenom zastupniku I. B., odvjetniku iz Z., 4) T. Š. rođ. M. pok. F. iz Z., …, 5) V. M. pok. F. iz Z., … i 6)

M. P. rođ. M. pok. F. iz F., … A. C., L.D. C.

…, po punomoćniku za primanje pismena I. B., odvjetniku iz Z.,

tuženice pod 4) do 6) za sebe i kao nasljednice F. M. N., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2273/2018-25 od 29. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja H. Z. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2273/2018-25 od 29. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj H. Z. d.d., Z., …,

OIB:…, - vlasnik čest. br. … u k.o. Z., za cijelo, što su tuženici

dužni priznati i trpjeti da tužitelj, temeljem ove presude, nakon pravomoćnosti ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na svoje ime, uz istovremeno brisanje sadašnjeg upisa tog prava s imena tuženika i/ili njihovih prednika.“

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana privremenom zastupniku I. B., odvjetniku u Z. naknadi trošak u iznosu od 1.800,00 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude (29. ožujka 2021.) pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.''

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno, da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

3. U žalbi ističe da tužbeni zahtjev nitko od tuženika nije smisleno osporio, već je to jedino učinio sud. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u tome što je sud zaključio da vrijednost predmetne nekretnine nije procijenjena u temeljni kapital niti je sud mogao iz nekog od provedenih dokaza zaključiti da predmetna čestica nije ušla u temeljni kapital tužitelja, a onda po logici stvari niti da li je njezina vrijednost procijenjena u temeljni kapital. To je imalo za posljedicu ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku, a time i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. Ovo stoga što nesporno utvrđene činjenice navode na zaključak da je predmetna nekretnina procijenjena u temeljni kapital i da je njegov dio, a koju činjenicu nitko od stranaka nije doveo u pitanje te ista nije bila predmet rasprave, a niti je sud po načelu otvorenog pravosuđenja ukazao da bi to bilo otvoreno pitanje radi čega tužitelj nije smatrao potrebnim to posebno obrazlagati, a niti posebno dokazivati. Kako je sud činjenice koje nisu sporne niti raspravljene uzeo kao temelj svoje odluke onda ih je morao i utvrditi na relevantan način pa je time postupio protivno odredbi čl. 7. st. 3. Zakona o parničnom postupku jer je presudu utemeljio na činjenicama utvrđenim bez dokaza koje je po prvi put učinio bitnim tek u pobijanoj presudi. Prvostupanjski sud nije iskoristio ni svoje ovlaštenje iz odredbe čl. 7. st. 2. Zakona o parničnom postupku na način da bi pribavio i izveo odgovarajuće dokaze kad već očigledno implicira da bi raspolaganja stranaka u ovom postupku bila upitna glede dopuštenosti. Pogrešna primjena materijalnog prava logično se nadovezala na činjenične zaključke kako ih utvrđuje sud u pobijanoj presudi jer je na temelju utvrđenih činjenica sud jedino mogao i morao utvrditi da je tužitelj temeljem odluke nadležnog tijela vlasnik predmetne čestice, dok za primjenu Zakona u turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije te čl. 390a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima činjenična podloga nije utvrđena. Nadalje, ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka jer se sud nije očitovao o paralelnoj pravnoj osnovi vlasništva na koju se poziva tužitelj, a to je dosjelost pa se na taj način pobijana presuda ne može valjano ispitati jer je sud imao sve elemente za odlučivanje o stjecanju prava vlasništva temeljem dosjelosti zato što je nesporno trajanje posjeda do dana utuženja preko 20 godina dok je poštenje zakonska pretpostavka koju nitko nije doveo u pitanje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Tužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19) time što se po tvrdnji tužitelja, pobijana presuda temelji na činjenici koja nije utvrđena u ovom postupku, a niti je itko od stranaka doveo u pitanje da li je predmetna nekretnina procijenjena u temeljni kapital pa da je posljedično tome prvostupanjski sud morao primijeniti načelo otvorenog pravosuđenja.

7. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 117/03) prihvaćeno je raspravno načelo kao dominantno načelo, kako u odnosu na iznošenje činjenica, tako i inicijative za izvođenje dokaza što pak ne znači da je načelo materijalne istine izgubilo svoj značaj. U ostvarenju načela otvorenog pravosuđenja uvedenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. jasno i izričito naglašena je uloga suda u poticanju stranaka da pred sudom iznesu sve odlučne činjenice i predlože dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (čl. 7. st. 1. ZPP), pri čemu je posebno naglašena dužnost suda, kad ocjeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, da upozori stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na kojima temelje svoj zahtjev, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza pri čemu je sud dužan iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (čl. 219. st. 1. i 2. ZPP).

8. U konkretnom slučaju sud je proveo sve predložene dokaze te je na ročištu od 11. ožujka 2021. (l.s. 60) punomoćnik tuženika naveo da drugih dokaznih prijedloga nema. Osim toga, tužitelj je glede činjeničnih navoda u ovom sporu do zaključenja glavne rasprave ostao kod navoda iz tužbe što znači da nije iznio nikakve nove činjenične tvrdnje niti je dodatno pojašnjavao navode iz tužbe.

9. Stoga, a imajući u vidu prethodno opisanu procesnu situaciju, prvostupanjski sud nije trebao poticati tužitelja da iznese dodatne činjenice i predloži eventualne daljnje dokaze pa postupajući na opisani način nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. ZPP. Ovo tim više što su tuženici pod 1) do 3) samo paušalno naveli da se protive tužbi i tužbenom zahtjevu, tuženica pod 4) uopće nije osporila tužbeni zahtjev, dok je tuženica pod 5) na ročištu 11. srpnja 2019. izričito navela kako prijeporna nekretnina "…nije njihova." tj. njezine obitelji.

10. Međutim, s pravom žalba tužitelja ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije dao nikakve razloge o odlučnoj činjenici zašto smatra da tužitelj predmetnu nekretninu nije stekao dosjelošću.

11. Pritom valja istaći da iz povjesnice tužbe proizlazi kako je tužitelj naveo da je na ovoj nekretnini "… i dosjeo putem svojih pravnih prednika" pri čemu je isti u tužbi samo naveo kako je u nesmetanom posjedu prijeporne nekretnine.

12. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da sukladno ovlaštenju iz čl. 373a. ZPP postoje zakonske pretpostavke da se u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda potvrdi bez obzira na činjenicu što je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj vlasnik čest. … k.o. Z. za cijelo što da su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj temeljem presude, nakon pravomoćnosti iste ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika.

14. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 3. prosinca 2018.

15. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo bi da tužitelj ističe dvije pravne osnove stjecanja prava vlasništva i to odluku nadležnog tijela, kao i dosjelost.

16. U ovoj fazi postupka, a kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nije prijeporno da je predniku tužitelja rješenjem SO Z., Klasa: Up-I-465-01/88-08/44, Ur.br.2198-09-07-BE-88-4 od 29. ožujka 1989. u predmetu deposedacije i dodjele građevinskog zemljišta po zahtjevu tadašnje RO J., OOUR H. (predniku tužitelja) dodijeljeno na korištenje zemljište u društvenom vlasništvu, pa između ostalog, i čest. … k.o. Z., u površini 568 m2, radi izgradnje druge faze hotela "K.".

17. Nije niti prijeporno da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu koje u naravi predstavlja dio dvorišta oko hotela "K.", sagrađenog na čest. … k.o. Z. te da se tužitelj nalazi u mirnom, kontinuiranom posjedu ove nekretnine od 1989. pa nadalje.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je bitna i odlučna činjenica je li predmetna nekretnina procijenjena ili ne u postupku pretvorbe i privatizacije.

19. Naime, odredbom čl. 18. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine broj 92/2010 – dalje ZPZ) propisano je da kada je u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije u vrijednosti društvenoga kapitala društvenog poduzeća procijenjena vrijednost građevine (hotel ili drugi objekt u turističkom naselju) bez zemljišta, trgovačko društvo vlasnik je građevine i zemljišta ispod građevine (zemljišta tlocrtne površine).

20. Preostalo turističko zemljište na kojem je društveno poduzeće imalo pravo korištenja upravljanja i raspolaganja, a koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala vlasništvo je jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi to zemljište (čl. 20. ZPZ).

21. Građevinsko zemljište, odnosno građevina čije vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe odnosno privatizacije vlasništvo je R. H. (čl. 23. st. 1. ZPZ).

22. Dakle, stupanjem na snagu ZPZ propisano je tko postaje vlasnik preostalog turističkog zemljišta, kao i građevinskog zemljišta ili građevina čija vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije.

23. Kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud je, suprotno navodima tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo iz Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95 i 99/03, kao i odredbe čl. 18., 20. i 23. ZPZ te odredbe čl. 360. st. 1., čl. 390. st. 1. i čl. 390a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP) kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

24. Naime, upravo sukladno odredbi čl. 390.a ZVDSP propisano je da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije, bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva, koje su procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

25. Kako u konkretnom slučaju tužitelj, a na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da je sporna nekretnina procijenjena i iskazana u kapital društva pa time nije dokazao da bi bile ispunjene kumulativne pretpostavke iz čl. 390 a. ZVDSP to znači da je prvostupanjski sud, suprotno navodima tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je utemeljeno smatrao da tvrdnja tužitelja da je predmetnu nekretninu stekao njegov prednik, a time i on, na valjan način time što mu je ista dodijeljena 1989. nije odlučna stoga što tužitelj nije dokazao da bi prijeporna nekretnina bila procijenjena prilikom pretvorbe i privatizacije prednika tužitelja.

26. Kao što je prethodno navedeno, tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 3. prosinca 2018., a nije niti prijeporno da je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva te da se tužitelj, kao i njegov prednik nalazi u posjedu ove nekretnine od 1989. pa nadalje.

27. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su- IV-56/19-2 od 14. veljače 2019. slijedi da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

28. Takvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1558/2016 od 12. ožujka 2019., a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 29. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je prednik tužitelja, a potom tužitelj u posjedu prijeporne nekretnine od 1989. te kako je riječ o nekretnini koja je bila u režimu društvenog vlasništva, a tužba je podnesena 3. prosinca 2018. proizlazi da s obzirom na izneseno nije proteklo vrijeme od 40 godina iz čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP pa stoga tužitelj nije dokazao da je osobno i putem svog pravnog prednika u posjedu prijeporne nekretnine u razdoblju koje je potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

30. Podredno se ističe da tužitelj u konkretnoj činjeničnoj situaciji, a s obzirom da nije dostavio dokaz o tome da je navedena nekretnina procijenjena i iskazana u kapitalu društva prilikom pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća te kraj indikativne činjenice da je na rješenju od 29. ožujka 1989. koje je priloženo na l.s. 42 i 43, razvidno da se radi o dokumentaciji iz elaborata procjene vrijednosti nekretnine za tužitelja od 15. srpnja 1992., to znači da u takvoj situaciji tj. kada tužitelj nije dokazao da bi predmetna nekretnina bila unesena u njegov kapital posljedično tome tužitelj, a niti njegov prednik nisu bili zakoniti posjednici (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1851/2017 od 30. rujna 2020.).

31. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373a. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zadar, 21. listopada 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura, v.r.