REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1067/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ES, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Alek Konić, Stella Šimunović, Maja Batur, Vladimir Presečki, Katarina Medanić i Marina Dugančić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri j.t.d. Zagreb, Zvonarnička 3, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2250/16-2 od 10. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95- 163 od 27. srpnja 2015., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95-167 od 8. siječnja 2016. i dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95-167 od 8. siječnja 2016, u sjednici održanoj 20. listopada 2021.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Točkom I izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužiteljici u roku 15 dana isplati za materijalnu štetu iznos od 243.459,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te za nematerijalnu štetu iznos od 15.000,00 kn od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao i platiti tužiteljici iznos od 2.965,54 EUR-a (5.800,00 DM) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s kamatom koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju za pojedine iznose, i to za razdoblje do 21. listopada 1993. po stopi prema Zakonu o visini stope zatezne kamate, a od 22. listopada 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Točkom II izreke prvostupanjske presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 kn, za naknadu materijalne štete stvari u iznosu od 97.249,59 kn, za zatražene zatezne zakonske kamate na materijalnu štetu za uništene stvari od 12. veljače 1993. do dana donošenja presude te za troškove stanovanja u iznosu 1.083,37 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.

3. Točkom III izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici u roku 15 dana od dostave presude nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 109.314,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 22. srpnja 2015. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

4. Prvostupanjskim je rješenjem o ispravku presude odlučeno:

„I Ispravlja se točka III izreke rješenja glede određenja Zakonske zatezne kamate na parnični trošak, tako da se ista treba ispravno glasiti: "od 27. srpnja 2015.g.", umjesto: "22. srpnja 2015.g.".

II Ispravlja se presuda pod točkom I, glede pojedinačnih mjesečnih iznosa koji su suđeni tužiteljici za troškove stanovanja u pogledu zakonskih zateznih kamata, tako da ispravno glasi: "kamate od 22. listopada 1993.g. do 31. prosinca 2001.g. se određuju po Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj: 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 76/96), a od 01. siječnja 2002. g. do 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate (Narodne novine, broj: 72/02 i 94/04) dok se ispušta kao nepotrebno s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

III Odbija se zahtjev tužiteljice da se istoj sude kamate na pojedinačne mjesečne iznose u točci I presude za razdoblje od 18. prosinca 1997.g. do 31. prosinca 2001.g. IV U ostalom dijelu presuda poslovnog broja:P-4007/95-163 od 27. srpnja 2015.g. ostaje neizmijenjena.“

5. Dopunskom je presudom odlučeno:

„Točka II izreke presude poslovnog broja: P-4007/95-163 od 27. srpnja 2015.g. Općinskog građanskog suda u Zagrebu se dopunjuje: "Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 10.700,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 1993.g. pa do isplate, te za iznos 418,74 EUR-a (1.400,00 ATS i 1.620,00 DEM-a) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa kamatama koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju, na iznos od 620 DEM-a od 12. veljače 1993.g. do 31. prosinca 2001.g., a od 01. siječnja 2001. do 31. prosinca 2005.g. na iznos od 317,00 EUR-a, na iznos 1.400,00 ATS-a od 12. veljače 1993.g. do 31. prosinca 2001.g., a od 01. siječnja 2002.g. do 31. prosinca 2005.g. na iznos 101,74 EUR-a od 01. siječnja 2006.g. pa do 31. prosinca 2007.g. na sve gore navedene iznose zakonske zatezne kamate propisane čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate te od 01. siječnja 2008.g. pa do isplate na sve gore navedene iznose zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te za zatražene zakonske zatezne kamate na odbijeni dio tužbenog zahtjeva za troškove stanovanja u iznosu 1.083,37 EUR-a."

6. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95-163 od 27. srpnja 2015. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4007/95-167 od 8. siječnja 2016. u dijelu pod točkom II izreke kao i u dijelu pod točkom III izreke kojim joj po osnovi troškova postupka nije dosuđen daljnji trošak preko iznosa od 109.314,25 kn. II Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuju dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95-167 od 8. siječnja 2016.

III Prihvaća se žalba tužene i preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95-163 od 27. srpnja 2015. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4007/95-167 od 8. siječnja 2016. u dijelu pod točkom I i III izreke i sudi:

Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

Nalaže se tužiteljici u roku 15 dana naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 82.725,00 kn, dok se preostali do zahtjeva tužene za naknadu troškova postupka preko iznosa od 82.725,00 kn odbija kao neosnovan.

IV Nalaže se tužiteljici u roku 15 dana naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe u iznosu od 3.375,00 kn.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbi.“

7. Drugostupanjskim je rješenjem odlučeno:

„Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4007/95-167 od 8. siječnja 2016.“

8. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navevši da je pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila preinačiti pobijanu presudu ili podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

9. Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.

10. Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije ni dopuštena.

11. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tužiteljica u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

12. Neosnovano tužiteljica u reviziji ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, s obzirom na to da ovaj sud smatra kako pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Naime, u pobijanoj odluci dani su jasni i neproturječni razlozi vezano za ocjenu odgovornosti tuženice za predmetnu štetu koja je nastala tužiteljici. U odnosu na revizijski navod kako je pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. ZPP, valja reći da tužiteljica u okviru navedenog revizijskog razloga paušalno prigovora ocjeni dokaza, osobito ocjeni pojedinih isprava u spisu te navedeni revizijski razlog podrobnije obrazlaže ukazivanjem na činjenično stanje drukčije od onoga utvrđenog u postupku koji je prethodio revizijskome, a što u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno.

13. Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka nije ostvaren.

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom materijalne i nematerijalne štete s obzirom na to da je 12. veljače 1993. nasilno izbačena iz stana u [adresa] na adresi [adresa], odnosno da je u stan uselio djelatnik Ministarstva obrane OS, dok je tužiteljici od tada pa do 18. prosinca 1997. bio onemogućen pristup u stan. Tužiteljica navodi da joj je materijalna šteta uzrokovana time što je ostala bez cjelokupne imovine koja se nalazila u stanu te joj je onemogućeno korištenje stana, dok se nematerijalna šteta sastoji u tome što je pretrpjela duševne boli zbog nasilnog ulaska u njezin stan uslijed čega joj je trajno narušeno zdravstveno stanje.

15. U predmetnom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće pravno relevantne činjenice:

- da je **.**.1993. OS protupravno uselio u stan u [adresa] na adresi [adresa] te smetao tužiteljicu u njezinom posjedu,

- da je OS u trenutku protupravnog useljenja bio pripadnik Hrvatske vojske,

- da iz Odluke Stambene komisije Ministarstva obrane RH Klase: 370-02-01/27-02/93 od 4. listopada 1993. proizlazi kako je stan u [adresa] na adresi [adresa] dan na korištenje OS i članovima njegove obitelji,

- da je tužiteljica nakon izbacivanja iz stana stanovala kod svoje sestre DS s njezinom obitelji, gdje je koristila jednu sobu te su zajedno objedovale,

- da tužiteljica u predmetnom razdoblju nakon izbacivanja iz stana nije plaćala najamninu, budući je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa sestrom, već je ovisno o mogućnostima doprinosila troškovima zajedničkog života s iznosom od 100 do 200 DEM mjesečno,

- da iz Zapisnika o primopredaji stana u [adresa] proizlazi kako je tužiteljici stan vraćen u posjed 18. prosinca 1997.

16. Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da je tuženica predajom stana i davanjem stana na korištenje OS naknadno odobrila protupravnu radnju navedenog hrvatskog vojnika, pa da prema tome postoji odgovornost tuženice za nastalu štetu na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO).

17. Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev te odbija tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem da postupanje OS samo po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice za štetu koja je tužiteljici nastala nasilnim ulaskom u njen stan, neovisno o tome što je Stambena komisija Ministarstva obrane RH naknadno donijela odluku kojoj je tužiteljičin stan dan na korištenje OS. Po pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda donošenje predmetne odluke Stambene komisije Ministarstva obrane RH od 4. listopada 1993. nije u uzročnoj vezi sa štetom koja je tužiteljici nastala ulaskom OS u njezin stan 12. veljače 1993. s obzirom na to da tužiteljici za štetu koja je nastala nasilnim ulaskom u njezin stan može odgovarati samo osoba koja je tu štetu uzrokovala. Drugostupanjski sud u nastavku obrazloženja pobijane odluke navodi kako postoji odgovornost tuženice za štetu od dana kada je Stambena komisija Ministarstva obrane RH predmetni stan dala na korištenje OS jer od tada OS koristi stan tužiteljice na temelju odluke za koju odgovara tuženica. Međutim, s obzirom na to da tužiteljica nije dokazala da bi joj u razdoblju od donošenja odluke Stambene komisije Ministarstva obrane RH pa do povratka u stan nastala bilo kakva šteta, a uzevši u obzir činjenična utvrđenja iz pobijane odluke kako tužiteljica nije plaćala najamninu budući je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa sestrom, drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev i u odnosu na navedeni dio s obzirom na to da tužiteljica nije dokazala nastanak štete, kao niti njenu visinu.

18. Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća ocjenu drugostupanjskog suda da na strani tuženice nema obveze naknaditi štetu tužiteljici. Naime, u skladu s čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Navodi tužiteljice o ostvarenju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svode se na tvrdnju o tome da odgovornost tuženice proizlazi iz Zaključka Komisije za privremeno korištenje stanova Ministarstva obrane RH od 9. veljače 1992. Međutim, ovaj revizijski sud neosnovanim ocjenjuje navod tužiteljice da bi odgovornost tuženice proizlazila iz Zaključka Komisije za privremeno korištenje stanova od 9. veljače 1992., s obzirom na to da navedenim Zaključkom tuženica nije ovlastila OS na ulazak u predmetni stan. U ostalom dijelu revizije koja se odnosi na razdoblje nakon donošenja odluke Stambene komisije Ministarstva obrane RH od 4. listopada 1993., ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, tužiteljica tu tvrdnju temelji na činjenicama kako ih on vidi, naime kao da je u postupku dokazala da je plaćala najamninu za vrijeme dok je stanovala kod sestre, a što je u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova te samim time u skladu s čl. 385. ZPP nedopušten revizijski razlog.

19. S obzirom na navedeno, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

20. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci presude.

21. Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tužiteljica također pobija, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev- 1353/11 od 17. studenoga 2015.).

22. Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 20. listopada 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić