REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2392/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice I. V., OIB …, iz K. S., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tužene P. b. Z. d.d., Z., OIB …,

koju zastupaju punomoćnici J. M., B. B. i V. V., odvjetnici u

Odvjetničkom društvu M., B. i V. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. rujna 2021. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužene S. R.,

odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave, dana 18. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., članka 4., članka 5., članka 6. stavka 2. Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između tužiteljice i tužene dana 18. prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od Javne bilježnice M. I. u S. pod poslovnim brojem …, u dijelu kojim je ugovoren

iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.405,53 CHF, ugovoreno plaćanje kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tužene kao banke te u dijelu u kojem je ugovorena promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između tužiteljice i tužene dana 18. prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od Javne bilježnice M. I. u S. pod

poslovnim brojem ….

III Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 34.047,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 81,02 kn od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 78,90 kn od 30. rujna 2007.

- na iznos od 78,09 kn od 31. listopada 2007.

- na iznos od 78,45 kn od 30. studenog 2007.

- na iznos od 77,15 kn od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 77,73 kn od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 190,66 kn od 29. veljače 2008.

- na iznos od 192,12 kn od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 184,94 kn od 30. travnja 2008.

- na iznos od 181,95 kn od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 181,82 kn od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 176,60 kn od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 174,93 kn od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 174,98 kn od 30. rujna 2008.

- na iznos od 228,45 kn od 31. listopada 2008.

- na iznos od 176,26 kn od 30. studenog 2008.

- na iznos od 235,14 kn od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 251,36 kn od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 258,47 kn od 28. veljače 2009.

- na iznos od 236,12 kn od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 239,67 kn od 30. travnja 2009.

- na iznos od 210,55 kn od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 185,69 kn od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 191,26 kn od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 205,58 kn od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 203,98 kn od 30. rujna 2009.

- na iznos od 190,31 kn od 31. listopada 2009.

- na iznos od 215,88 kn od 30. studenog 2009.

- na iznos od 234,54 kn od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 264,53 kn od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 256,72 kn od 28. veljače 2010.

- na iznos od 295,46 kn od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 286,98 kn od 30. travnja 2010.

- na iznos od 304,66 kn od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 421,93 kn od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 396,88 kn od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 464,47 kn od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 442,74 kn od 30. rujna 2010.

- na iznos od 396,71 kn od 31. listopada 2010.

- na iznos od 485,72 kn od 30. studenog 2010.

- na iznos od 566,54 kn od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 520,15 kn od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 547,87 kn od 28. veljače 2011.

- na iznos od 510,63 kn od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 516,23 kn od 30. travnja 2011.

- na iznos od 664,33 kn od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 674,30 kn od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 802,11 kn od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 740,14 kn od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 671,82 kn od 30. rujna 2011.

- na iznos od 663,30 kn od 31. listopada 2011.

- na iznos od 657,23 kn od 30. studenog 2011.

- na iznos od 687,25 kn od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 718,83 kn od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 720,63 kn od 29. veljače 2012.

- na iznos od 700,04 kn od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 710,52 kn od 30. travnja 2012.

- na iznos od 720,14 kn od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 704,71 kn od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 709,99 kn od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 701,14 kn od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 678,65 kn od 30. rujna 2012.

- na iznos od 702,40 kn od 31. listopada 2012.

- na iznos od 715,50 kn od 30. studenog 2012.

- na iznos od 710,93 kn od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 660,07 kn od 31. siječnja 2013.

- na iznos od 703,39 kn od 28. veljače 2013.

- na iznos od 705,48 kn od 31. ožujka 2013.

- na iznos od 687,26 kn od 30. travnja 2013.

- na iznos od 638,76 kn od 31. svibnja 2013.

- na iznos od 637,46 kn od 30. lipnja 2013.

- na iznos od 647,97 kn od 31. srpnja 2013.

- na iznos od 667,54 kn od 31. kolovoza 2013.

- na iznos od 697,53 kn od 30. rujna 2013.

- na iznos od 682,08 kn od 31. listopada 2013. - na

iznos od 690,97 kn od 30. studenog 2013.

- na iznos od 701,11 kn od 31. prosinca 2013. pa sve do konačne isplate.

IV Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 3.637,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a koja kamata teče od 19. prosinca 2006. do konačne isplate.

V Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.678,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 27. svibnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi sadržanih u člancima 1., 4., 5. i 6. stavku 2. Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između parničnih stranaka dana 18.

prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od Javne bilježnice M.

I. u S. pod poslovnim brojem …, a kojim je tužiteljici od strane tužene odobren kredit u iznosu od 23.405,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom kamatnom stopom od 4,99% godišnje. Navodi kako tužena prilikom ugovaranja kredita nije tužiteljicu, kao potrošača, informirala i upozorila na rizičnost označene valutne klauzule, posebno iz razloga što je tečaj CHF u to vrijeme bio blizu svojih povijesnih minimuma, tako da je u narednom razdoblju bio očekivan njegov rast, što je tuženoj moralo biti poznato. Suprotno tome, kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF tužiteljici je predstavljen kao povoljniji, a švicarski franak kao sigurna i stabilna valuta. Dodaje kako je odredbom članka 4. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se može promijeniti u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, međutim o predmetnim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, tako da promjena kamatne stope nije razumljiva, jer ne postoje objektivni kriteriji temeljem kojih bi se mogla odrediti takva kamatna stopa niti je tužiteljica bila upoznata o čemu bi ovisilo kretanje kamatne stope. Ovome dodaje kako je zbog ovakvog postupanja tužene i drugih banaka, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj je utvrđeno da su ovdje predmetne ugovorne odredbe nepoštene, odnosno ništetne. U skladu s iznesenim, tužiteljica tvrdi kako je tužena bez pravnog osnova povećala kamatnu stopu te kako je uslijed rasta tečaja CHF, tuženoj plaćala anuitete koji su znatno veći od dužnih iznosa, radi čega je pretplatila iznos od 35.091,31 kn, koji potražuje ovom tužbom.

2. U svom odgovoru od 23. prosinca 2020. tužena je prije svega istaknula prigovor zastare potraživanja te u cijelosti osporila osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je predmetni ugovor prestao isplatom i zatvaranjem kredita dana 7. ožujka 2014., stoga nema osnove pozivanja na ništetnost ugovora te kako se u ovom slučaju ne radi o naknadi štete, već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, tako da se tužiteljica ne može pozivati na presude trgovačkih sudova.

Dodaje kako je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te kako je u ovom slučaju cijena novca bila povezana s oscilacijama na financijskom tržištu u odnosu na koje nema niti je imala utjecaja.

3. Podneskom od 2. siječnja 2021. tužiteljica je preinačila tužbu proširujući je i na plaćenu naknadu za obradu i osiguranje kredita te s ovog osnova zatražila isplatu u iznosu od 3.208,08 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. prosinca 2006., a sud je nastavio s raspravljanjem po tako preinačenoj tužbi unatoč protivljenju tužene, uzimajući u obzir odredbu iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a u ovom slučaju on je zaključen na ročištu održanom 14. siječnja 2021.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj … od 18. prosinca 2006. i pregleda uplata po kreditu na dan 18. travnja 2019. te plana otplate i otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope od 18. prosinca 2006., pregledom općih uvjeta poslovanja tužene s građanima priloženih uz podnesak tužene od 29. siječnja 2021. te pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka za knjigovodstvo-financijske poslove V. K. od 27. travnja 2021.

s prilozima, dok je ostale dokazne prijedloge stranaka sud odbio izvesti kao suvišne.

5. Podneskom od 6. svibnja 2021. tužiteljica je u skladu s nalazom vještaka konačno postavila tužbeni zahtjev koji je u točkama I i II ostao neizmijenjen, dok je u točki III zatražila isplatu glavnice u iznosu od 34.047,70 kn sa zateznom kamatom koja od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine teče od 31. kolovoza 2007. do

31. prosinca 2013. pa sve do konačne isplate. U odnosu na točku IV zahtjeva postavljenog radi iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita, zatražila je isplatu iznosa od 3.637,93 kn sa zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2006. do isplate.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

9. Pregledom Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između parničnih stranaka dana 18. prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od

Javne bilježnice M. I. u S. pod poslovnim brojem …, razvidno

je kako je tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila s tuženom kredit koji joj je, u skladu s člankom 1., odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.405,53 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene na dan korištenja kredita, uz kamatu koja je u skladu s člankom 4. utvrđena u visini od 4,99% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, kako to propisuje odredba iz čl. 6. st. 2. ugovora, a što je sve tužiteljica prihvatila iskazanom suglasnošću i potvrdila svojim potpisom. Odredbom iz čl. 11. st. 3. tužiteljica se obvezala prije korištenja, odnosno istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženoj naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2%, a sve u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan,

kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1., 4., 5., 6. st. 2. te čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu od

18. prosinca 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno je kako je P. b. Z. (označena kao tužena pod 2) u vremenu od 1.

studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, presudom je naloženo svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora,

jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog

Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, kao budućem korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu,

a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju, istovjetan je način postupanja tužene koja je po svojim službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju tako ugovorenih odredbi sadržanih u unaprijed formuliranom ugovoru tužene i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da su tužiteljici dostavljeni podaci tužene kojima se obavještava o promjenama kamatne stope, ali nije bila upoznata o kriterijima i parametrima koji utječu na te promjene. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj ugovornoj kamati sadržane u člancima 1., 4., 5., 6. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim. Istovjetan je stav ovog suda i u odnosu na odredbu iz čl. 11. st. 3. kojim se tužiteljica obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1%, odnosno od 2% od iznosa kredita, a sve u skladu s odlukom tužene. Kod donošenja odluke trebalo je cijeniti kako je i ta odredba unaprijed formulirana po tuženoj, a nema dokaza da se o njoj posebno pregovaralo, što znači da je njezinim ugovaranjem također poremećena ravnopravnost sudionika pravnog posla na teret tužiteljice, koja je bila dužna platiti tu naknadu, pored već utvrđene obveze plaćanja ugovorene kamate, kao cijene odobrenog kreditnog iznosa. Što se tiče prigovora tužene kako je tužba neosnovana jer je predmetni ugovor prestao isplatom i zatvaranjem kredita dana 7. ožujka 2014., valja navesti kako ta nesporna činjenica nije od značaja u ovoj pravnoj stvari. Naime, u situaciji kada su na štetu tužiteljice utvrđene nepoštenim i ništetnim odredbe koje se odnose na predmet i cijenu, kao glavne sastojke ugovora o kreditu, tako da je potrošač u neravnopravnom položaju u odnosu na trgovca, jasno je kako su sporne odredbe ništetne i ne proizvode pravne učinke od dana zaključenja ugovora 18. prosinca 2006., tako da zatvaranje kredita nema utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice i donošenje ove odluke. U svakom slučaju, nedvojbeno je kako predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je tužbeni zahtjev, postavljen radi utvrđenja gore označenih ugovornih odredbi ništetnim, valjalo prihvatiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točkama I i II izreke ove presude.

15. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima u odnosu na iznos koji je trebao platiti, cijeneći gore označene ugovorne odredbe ništetnim, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po sudskom vještaku V. K., koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

16. U svom nalazu od 27. travnja 2021. vještak navodi kako je namjena kreditnih sredstava bila kupnja vozila, kako je kredit sklopljen uz godišnju kamatnu stopu od 4,99%, kako se kamata obračunava u CHF mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom i sadržana je anuitetima u iznosu od 330,70 CHF te s njima zajedno dospijeva na naplatu. Dodaje kako je nakon sklapanja ugovora, odnosno od 1. kolovoza 2007. kamata iznosila 5,99%, a visina anuiteta utvrđena u iznosu od 340,94 CHF, dok je od 1. veljače 2008. kamata iznosila 7,45%, a visina anuiteta 355,11 CHF. U skladu s iznesenim, iznosi mišljenje kako je tužiteljica otplatom kredita po osnovi kamata na dan 31. prosinca 2013. pretplatila iznos od 1.794,42 CHF, odnosno 9.340,33 kn, dok je po osnovi promjene tečaja na isti dan pretplatila iznos od 24.734,37 kn, tako da se po ovim osnovama radi o pretplati u iznosu od 34.074,70 kn, a tabelarno je prikazao razlike u iznosima kamata po mjesecima i promjeni tečaja i pored toga utvrdio kako je tužiteljica po osnovi naknade i premije uplatila tuženoj 795,79 CHF, odnosno iznos od 3.637,93 kn.

17. Na nalaz i mišljenje vještaka tužena nije iskazala prigovor u odnosu na računski dio, već je iznijela primjedbe koje nisu dovele u sumnju stručnost ili objektivnost vještaka, čemu valja dodati kako je vještak postupio upravo u skladu s nalogom suda i potrebama predmeta spora, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao valjan dokaz. Podneskom od 6. svibnja 2021. tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev, koji je u točkama I i II ostao neizmijenjen. U točki III zahtjeva zatražila je isplatu iznosa od 34.047,70 kn s pripadajućom kamatom od dospijeća svake pojedine tražbine, a u točki IV zatražila isplatu iznosa od 3.637,93 kn s kamatom koja teče od 19. prosinca 2006.

18. Uzimajući u obzir da je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO,

osnovan je zahtjev za vraćanjem utvrđene pretplate kredita po jednostrano promjenjivoj kamati i promjeni tečaja, odnosno za isplatom u zatraženom iznosu od 34.047,70 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja tužiteljici pripada od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine utvrđene nalazom vještaka, a u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO. Također je osnovan i zahtjev za vraćanjem naknade za obradu i osiguranje kredita isplatom iznosa od 3.637,93 kn sa zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2006. do isplate, jer se tužiteljica ugovorno obvezala tu naknadu podmiriti tuženoj prije ili istodobno s korištenjem kredita.

19. Što se tiče istaknute zastare potraživanja, valja navesti kako se ovaj prigovor tužene drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek roka za zastaru prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice, sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 27. svibnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

20. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točkama III i IV izreke ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 27. svibnja 2019. i dva obrazložena podneska od 2. siječnja i 6. svibnja 2021. te zastupanja na ročištima održanim 14. siječnja i 14. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat joj je iznos od 5.000 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn i trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.428,00 kn (sudske pristojbe tužbe u iznosu od 701,00 kn i trošak sudske pristojbe ove presude u iznosu od 727,00 kn), dok se u više zatraženom dijelu radi naknade troška ročišta za objavu presude njezin zahtjev ne drži osnovanim i neophodnim za vođenje parnice.

22. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 9.678,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki V izreke presude.

Split, 18. listopada 2021.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem

ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tužene