REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-889/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Virne Sarvan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. i s. d.o.o. u Z., protiv tuženika Banka d.d. (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & P. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2245/19-34 od 22. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2245/19-34 od 22. travnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog dijela postupka.

III. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu tuženika

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-662/2007, kojega su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06. kolovoza 2007., ovjerovljen 08. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Ž. H. P. u Z. pod brojem OV-12090/2007 koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.";

-u st. II., da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.577,34 kune sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose počevši od 01. travnja 2008. do zaključno 31. kolovoza 2014. kako je pobliže navedeno u izreci odluke;

-u st. III., da se utvrđuje da je ništetan dio odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj 016-662/2007. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06. kolovoza 2007., ovjerovljen 08. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Ž. H. P. pod brojem OV-12090/2007 koja glasi: "….u kunskoj protuvrijednosti…prema srednjem tečaju za CHF Banke d.d. važećem na dan korištenja kredita";

-u st. IV., da se utvrđuje da je ništetan dio odredbe čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu broj 016-662/2007. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06. kolovoza 2007., ovjerovljen 08. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Ž. H. P. pod brojem OV-12090/2007 koja glasi: "….Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Banke d.d. na dan plaćanja…";

-u st. V., da se utvrđuje da je ništetan dio odredbe čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 016-662/2007. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06. kolovoza 2007., ovjerovljen 08. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Ž. H. P. pod brojem OV-12090/2007 koja glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Banke d.d. na dan plaćanja";

-u st. VI., da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 43.438,54 kune sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to počevši od 31. siječnja 2008. do zaključno 31. kolovoza 2014. kako je pobliže navedeno u izreci odluke;

-u st. VII., da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 11.744,39 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2021. do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika iz svih žalbenih razloga. Prvenstveno ističe da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Naime, tuženik je još u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost da su stranke pojedinačno raspravljale o odredbi Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kao i na okolnost da je navedena odredba tužitelju bila jasna i razumljiva. Prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu "bez jedne riječi obrazloženja" odbio saslušati navedene svjedoke te je takvim postupanjem počinio bitnu povredu odredaba postupka. Neovisno o presudama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača sud u svakom pojedinom konkretnom slučaju, treba utvrditi sve relevantne činjenice. Tuženicima je u pojedinačnim sporovima pokrenutim temeljem presude donesenih u kolektivnom sporu dopušteno dokazivati da je nekom konkretnom tužitelju bila razumljiva klauzula o promjenjivosti kamatne stope što automatski znači da u odnosu na njega navedena odredba nije nepoštena, a time niti ništetna. Dosuđenjem razlike između početne ugovorene kamatne stope u odnosu na kasnije izmjene kamatnih stopa derogirana je suglasna volja ugovornih strana o karakteristici promjenjivosti kamatne stope, obzirom isto znači da je tuženik s tužiteljem ugovorio kredit s fiksnom kamatnom stopom – a što nije točno. Pri tome nije jasno zašto je sud odbio prijedlog tuženika da financijski vještak uzme u obzir kamatnu stopu koja se primjenjivala na kunske kredite bez valutne klauzule.

2.1. Sud prvog stupnja se nije smio pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora s obzirom da u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen 06. kolovoza 2007. odnosno prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP). Dakle zakonodavac je obvezu primjene odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača u pojedinačnim parnicama pokrenutim radi naknade štete propisao tek čl. 138.a ZZP-a koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Sud prvog stupnja je i pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da je pogrešno protumačio i primijenio odredbe čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a jer sud u ovom postupku nije vezan za pravna utvrđenja iz kolektivnog spora kada tužitelj nije potrošač jer je ugovor o kreditu sklopio kao obrtnik. Osporava se i tijek zateznih kamata time da je sud prvog stupnja naložio tuženiku plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja, a nije obrazložio zbog čega smatra tuženika nepoštenim stjecateljem. U odnosu na pitanje zastare potraživanja tuženik drži da je zaključak suda prvog stupnja pogrešan kada smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare. Naime, u ovom je postupku već u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom da je od dana sklapanja Ugovora, proteklo tri pa i pet godina u kojem roku je tužitelj mogao pokrenuti sudski postupak radi naplate eventualnog potraživanja prema tuženiku.

2.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači na način "da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da u potpunosti naknadi troškove parničnog postupka tuženiku", odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19).

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj navodi da nisu osnovani navodi iz žalbe da on nema status potrošača jer prema čl. 2. Ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Predlaže da se žalba tuženika u cijelosti odbije kao neosnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća. Odbijanjem provođenja određenih dokaznih prijedloga tuženika sud nije počinio ni bitnu povredu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a već je primijenio ovlaštenje iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu se isplati ukupan iznos od 51.015,88 kuna (7.577,34 kuna + 43.438,54 kuna) na ime ništetnih ugovornih odredbi (iz čl. 2, čl. 3. čl. 4. i čl. 6.) o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj klauzuli, a sve na temelju Ugovora o kreditu broj 016-662/2007 zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita (i fiducijarnog dužnika) i prednika tuženika koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z. pod poslovnim brojem OV- 12090/2007 08. kolovoza 2007., a kojim odredbama je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Banke kao i zahtjev za isplatom razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tom Ugovoru, a radi povećanja redovne kamate iznad 5,90% godišnje i to za razdoblje od travnja 2008. do kolovoza 2014. te s osnove razlike u primjeni tečaja za razdoblje od siječnja 2008. do kolovoza 2014.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 06. kolovoza 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor o kreditu slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.179,00 CHF na rok otplate od sedam godina;

-da je čl. 3. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,90% godišnje;

-da je banka mijenjala kamatne stope te da je o tome obavještavala korisnika kredita i to tako što se je kamatna stopa od 5,90% godišnje na dan sklapanja Ugovora tijekom otplate kredita više puta mijenjala i to na 6,50%, i 7,30%, godišnje. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka dipl. oec. D. P. za razdoblje od travnja 2008. do kolovoza 2014. došlo do razlike više obračunate i naplaćene kamate u iznosu od 7.577,34 kuna sve izraženo pojedinačno za svaki anuitet predmetnog kredita;

-da je ugovorna odredba iz čl. 6. o promjenjivosti kamatne stope jasna i lako uočljiva no ne i razumljiva jer da ovisi isključivo o odluci tuženika bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope te da je tuženik ovakvom odredbom izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu – kamatu - što da je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) koje propisuju da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

8.1. Prvostupanjski je sud pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH te VSRH zaključio da se radi o formalnom i unaprijed pripremljenom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i o kojim odredbama nije sa tuženikom pregovarao pa je primjenom čl. 502.c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim odredbama. Nadalje da je Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojega vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što je primjerice načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i sl., a da je predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna navedenim načelima obveznog prava jer da je tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca s obzirom da je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu no ne i procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju.

8.2. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbe čl. 96. i 97. Zakona o izmjenama i dopunama ZZP-a ("Narodne novine" broj 79/07 i dr.). Stoga je sud prvog stupnja posljedično tome zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od 51.015,88 kuna prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

8.3. Konačno sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koja je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom dana 13. lipnja 2014. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 26. travnja 2019.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika, a u kojima se ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 06. kolovoza 2007. kojima je tuženik bio ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju građana valja reći da je žalba tuženika neosnovana s obzirom na odredbu čl. 118. ZZP-a ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. u kojoj je prednik tuženika bio stranka postupka, i koja suprotno žalbenim navodima, obvezuje prvostupanjski sud pa posljedično sa time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci. Prema tome osnova odgovornosti tuženika utvrđena je u navedenoj pravomoćnoj presudi slijedom iznijetog na tu okolnost nije mogla utjecati činjenica "da je tužitelju dobio od banke sve potrebne informacije vezano uz razumljivost ugovornih odredbi…", odnosno da li je tužitelju bila razumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga nije ni bilo potrebe za saslušanjem svjedoka tj. djelatnika banke koji su sudjelovali kod zaključenja predmetnog Ugovora.

9.1. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP-u iz 2007. godine.

9.2. Postupajući na navedeni način, odnosno mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

9.3. Pri tome je važno za istaknuti da tužitelj ima svojstvo potrošača iz navedenog pravnog odnosa. Naime, tužitelj je ugovor zaključio kao fizička osoba za kupovinu motornog vozila, a iz sadržaja samog ugovor (čl. 2. ) proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu pa suprotno žalbenim navodima tuženika tužitelj ima status potrošača. Navedeno proizlazi i iz ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora koji je u čl. 3. toč. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. U odnosu na pitanje zastare potraživanja valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 26. travnja 2019.) zbog čega u konkretnom slučaju nije došlo do zastare novčane tražbine tužitelja. Nadalje prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba imati u vidu i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

10.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jeste u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP-a ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

10.2. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obaveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

10.3. Slijedom svega navedenog proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe – računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a.

11. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu te je slijedom toga obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO-a) koja visina je na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Isto tako, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

12. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja i odlučiti kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a). Kako je odbijena žalba tuženika valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog dijela postupka dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe odbijen kao procesno nepotreban (čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a sve u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 18. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus, v.r.