Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž Ovr-757/2019-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan u ovršnom predmetu ovrhovoditelja D. d.d., OIB: …, Lj., zastupanog po punomoćnici K. J., odvjetnici iz R., protiv ovršenika 1. S. S. Đ., iz Z., OIB:…, 2. J. S., iz Z., OIB: …, 3. J. S., iz Z., OIB:…, i 4. Lj. K., iz Z., OIB:…, svi zastupani po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., radi ovrhe, rješavajući žalbe stranaka podnesene protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr-1699/2017-72 od 11. srpnja 2019., 18. listopada 2021.,
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr-1699/2017-72 od 11. srpnja 2019. u točki I izreke i u točki II izreke u odbijajućem dijelu.
II Uvaženjem žalbe ovršenika preinačuje se isto rješenje u točki II izreke na način da se ovrhovoditelju priznaju daljnji troškovi ovršnog postupka u iznosu od 86.892,81 (osamdesetšesttisućaosamstodevedesetdvijekuneiosamdesetjednalipa) te se nalaže ovršenicima isplatiti narečeni iznos u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu
za
iznos
od
132.098,99
kn (stotridesetdvijetisućedevedesetosamkunaidevedesetdevetlipa)
zahtjev ovrhovoditelja odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđena vrijednost predmeta spora od 10.000,00 kn (točka I) te su ovrhovoditelju priznati dodatni troškovi u iznosu od 218.991,80 kn i naloženo ovršenicima u roku od 8 dana namiriti navedeni iznos, a u preostalom dijelu za iznos od 542.137,50 kn je zahtjev ovrhovoditelja odbijen.
2. Protiv rješenja su žalbu podnijele sve stranke, ovrhovoditelj protiv rješenja u točki I izreke te u točki II izreke u odbijajućem dijelu, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), koji propis se na odgovarajući način primjenjuje u ovršnom postupku na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ), dok su ovršenici podnijeli žalbu protiv rješenja u točki II izreke u dosuđujućem dijelu pozivajući se na iste žalbene razloge.
3. Ovrhovoditelj u žalbi navodi da je ovaj ovršni postupak proizašao iz postupka koji se u sudu prvog stupnja vodio pod brojem Ovr-2515/2013 u kojem postupku je utužen iznos 4.763.364,31 kn pa smatra da je taj iznos sud trebao uzeti kao vrijednost predmeta spora za obračun troškova. U svakom slučaju da je morao uzeti barem iznos kupoprodajne cijene za nekretninu na kojoj je određena ovrha,odnosno iznos od 3.660.657,05 kn, koji iznos je ovrhovoditelj platio kao kupac. Tvrdi da odluka u tom dijelu nije obrazložena pa smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tvrdi da je i uzimajući u obzir utvrđenu vrijednost predmeta spora trošak pogrešno obračunat, na štetu žalitelja za iznos od 1.812,50 kn.
4. Predlaže stoga rješenje preinačiti u skladu s žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.
5. Ovršenici u žalbi navode da je neosnovano priznat trošak odvjetnika koji se odnosi na izbivanje iz pisarnice, jer da je ovrhovoditelj mogao angažirati punomoćnika iz reda odvjetnika na području sjedišta suda. Osporavaju i pravo na nagradu odvjetnika koja se odnosi na sastav odgovora na žalbu, a glede provedbe ovrhe tvrde da nije bilo potrebe izmijeniti cilindre brave, dva puta priznati usluge deložacije apartmana i najma skladišnog prostora, priznati trošak demontaže klima uređaja. U odnosu na trošak zaštite nekretnine od 93.600,00 kn ističu da se radi o šikaniranju deložiranih ovršenika koji nisu sprječavali provedbu ovrhe, što da je nemoralno i neprihvatljivo. Osporavaju bilo kakvu vezu između provedbe ovrhe radi ispražnjenja i predaje u posjed te troškova zaštite nekretnine te postavljaju pitanje zašto bi se nekretnina uopće štitila i zašto bi oni morali snositi troškove koje je ovrhovoditelj sam sebi prouzročio. Smatraju osnovanom tražbinu za najam skladišnih prostora u kojima se čuvaju pokretnine te plaćene predujmove za provedbu ovrhe, dok sav preostali trošak ocjenjuju nepotrebnim. Konačno, ističu da je sud prvog stupnja priznao troškove na temelju ponuda i narudžbenica, a da ovrhovoditelj ni na koji način nije dokazao da je troškove doista podmirio.
6. Predlažu rješenje preinačiti u skladu s žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.
7. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana, dok je žalba ovršenika djelomično osnovana.
8. Prije svega valja istaći da je u ovom predmetu određena ovrha radi ispražnjenja i predaje u posjed nekretnine na temelju odredbe čl. 128. OZ-a kojim je propisano da ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu prodajom nekretnine, a i kasnije sve do predaje nekretnine kupcu, zatražiti i njezino ispražnjenje te predaju kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine kupcu (stavak 1). Tako je na temelju prijedloga ovrhovoditelja od 23. listopada 2017. određena ovrha i doneseno rješenje o ovrsi posl. br. 49 Ovr-1699/2017-2 od 8. prosinca 2017., kojim su, između ostalog, ovrhovoditelju priznati troškovi u iznosu od 1.337,50 kn i to za sastav prijedloga za ovrhu te sudske pristojbe. U nazočnom slučaju ovrhovoditelj je ujedno i kupac nekretnine koja je bila predmetom ovrhe. Stoga valja zaključiti da se više ne radi o ovrsi na nekretnini radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, već o ovrsi ispražnjenjem nekretnine i predajom kupcu na temelju zaključka o predaji nekretnine kupcu, pa je sud prvog stupnja bio ovlašten utvrditi vrijednost predmeta spora neovisno o vrijednosti predmeta spora u postupku ovrhe na nekretnini radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja.
9. U nazočnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 kn i prema toj vrijednosti obračunao nagradu odvjetnika primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).
10. Treba navesti da Ovršni zakon ne sadrži odredbe o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora pa na temelju odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a u primjenu dolaze odredbe čl. 35.-40 ZPP-a.
11. Iako je u pravu ovrhovoditelj kada tvrdi da su izostali razlozi u pobijanom rješenju u tom dijelu, u konačnici propust suda nije utjecao na zakonitost pobijanog rješenja, jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 40. ZPP-a utvrđena vrijednost predmeta spora iznosom od 10.000,00 kn. U nazočnom slučaju ne dolazi u primjenu presumpcija iz čl. 40. st. 5. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja prije okončanja postupka utvrdio vrijednost predmeta spora, a pogrešno je stajalište ovrhovoditelja da bi u nazočnom slučaju vrijednost predmeta spora trebala biti jednaka iznosu tražbine iz ovršne isprave ili pak iznosu kupoprodajne cijene nekretnine. Naime, kako je već rečeno ovo je postupak ispražnjenja i predaje nekretnine kupcu, a ne postupak radi naplate ovrhovoditeljeve tražbine pa nema nikakve zakonske osnove da se vrijednost predmeta spora utvrdi na način kako to sugerira ovrhovoditelj u žalbi.
12. Glede visine troškova koji su odmjereni ovrhovoditelju, valja istaći da je žalba ovršenika u tom dijelu osnovana, pa je samim time žalba ovrhovoditelja kojom ukazuje na prenisko dosuđenu naknadu troškova, neosnovana.
13. Zbog izloženog je valjalo žalbu ovrhovoditelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja u točki I te u točki II izreke u odbijajućem dijelu potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
14. Glede žalbenih navoda ovršenika, valja istaći da je sud prvog stupnja doista ovrhovoditelju priznao dio troškova koji nisu dokumentirani te nisu bili potrebni radi vođenja ovog ovršnog postupka.
15. Prema odredbi čl. 14. st 4. OZ-a ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je dio troškova koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje bio potreban za vođenje postupka, jednako kao i trošak koji se odnosi na predujam za izlazak sudskog ovršitelja te predujam za provedbu ovrhe, ukupno 4.000,00 kn. Tako je osnovano priznat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav podneska od 22. ožujka 2019., međutim za taj podnesak odvjetniku pripada pravo na nagradu u iznosu od 187,50 kn primjenom Tbr. 11. t. 8. Tarife, a ne 750,00 kn, zatim mu pripada nagrada za sastav podnesaka od 25. travnja i 18. lipnja 2019. po 750,00 kn primjenom Tbr. 11. t. 1. Tarife, zatim nagrada za pristup na ročišta održana 1. travnja 2019., 8. travnja 2019. te 26. ožujka 2019. po 750,00 kn primjenom Tbr. 12. t. 2. Tarife, te za svako ročište nagrada prema Tbr. 34. Tarife, prema utrošenom satu (po 1.750,00 kn). Naime, radilo se o ročištima na licu mjesta koje je udaljeno od sjedišta suda. Uredovanje je izvršeno na otoku P. te s obzirom na trajanje svakog od navedenih ročišta, činjenicu da je za dolazak na ročište trebalo putovati s kopna na otok te za povratak istom relacijom i prijevoznim sredstvima, opravdano je prihvatiti zatraženu nagradu u tom dijelu (u ukupnom iznosu od 5.250,00 kn). Stoga ovrhovoditelju pripada pravo na nagradu odvjetnika u ukupnom iznosu od 9.187,50 kn, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV) prema Tbr. 42. Tarife od 2.296,87 kn, što zbrojeno čini trošak od 11.484,37 kn. Kada se tome pridodaju troškovi provedbe ovrhe od strane suda od 4.000,00 kn proizlazi da opravdani trošak prvostupanjskog postupka iznosi 15.484,37 kn.
16. Sud prvog stupnja je neosnovano ovrhovoditelju priznao trošak sastava prijedloga za ovrhu od 19. listopada 2017. u iznosu od 750,00 kn, iz razloga što je taj trošak već priznat u rješenju o ovrsi koje je pravomoćno. Neosnovano je priznata i nagrada odvjetnika za sastav odgovora na žalbu od 23. veljače 2018., budući da je taj zahtjev odbijen rješenjem Županijskog suda u Splitu, posl. br,. Gž Ovr-526/18-2 od 10. siječnja 2019., a također je neosnovano priznat trošak koji se odnosi na nagradu za sastav odgovora na žalbu od 9. travnja 2019., budući da prema ocjeni ovog suda taj trošak nije bio potreban radi vođenja ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.
17. Glede ostalih troškova, valja navesti da je ovrhovoditelj samo dijelom dokumentirao visinu troškova koji su nastali zbog ispražnjenja nekretnine i predaje u posjed ovrhovoditelju, pri čemu su u pravu ovršenici kada tvrde da je visinu troškova ovrhovoditelj bio dužan dokazati odgovarajućim računima, a ne ponudama. Sud prvog stupnja je osnovano priznao troškove ispraženjenja nekretnine koji su dokumentirani računima i to iznos od 5.783,44 kn prema računu od 25. veljače 2019. te iznos od 13.500,00 kn prema računu od 2. travnja 2019. (s PDV-om iznos od 16.875,00 kn). Osnovano je priznat i trošak u iznosu od 27.000,00 kn prema računu od 8. travnja 2019. (s PDV-om 33.750,00 kn) te iznos najma skladišnog prostora ukupno 4.000,00 kn za travanj 2019. (S PDV-om 5.000,00 kn) te trošak najma skladišnog prostora za svibanj i lipanj 2019. od po 5.000,00 kn (koji uključuju iznos PDV-a), što znači da je opravdan trošak ispražnjenja od 71.408,44 kn, odnosno ukupan trošak u iznosu od 86.892,81 kn.
18. Kako je već navedeno, trošak demontaže klima uređaja, koji bi inače bio opravdan, nije dokumentiran odgovarajućim računom, jednako kao ni trošak koji se odnosi na zaštitu nekretnine, uz napomenu da ovaj potonji trošak nije opravdan, odnosno ovrhovoditelj ničim nije dokazao da je bio potreban. Također nije opravdan trošak koji bi se odnosio na izmjenu novih cilindara brave na apartmanima, budući da nastanak tog troška nisu ničim prouzročili ovršenici.
19. Zbog izloženog je valjalo žalbu ovršenika djelomično uvažiti i rješenje suda prvog stupnja u točki II izreke preinačiti primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.
U Rijeci 18. listopada 2021.
Sutkinja
Milena Vukelić Margan
