REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-1970/2018
Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac
S P L I T
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z.M. iz L.R., , OIB:….., , protiv tuženika I.M. iz S, OIB:…., zastupan po punomoćniku Ž.O., odvjetniku u S, radi utvrđenja ništetnosti i uspostave zemljišno knjižnog stanja te predaje, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 31. kolovoza 2021. u nazočnosti tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika S.K., odvjetnice u S, dana 15. listopada 2021.,
p r e s u d i o j e
I U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je u cijelosti ništav (ništetan) Ugovor o kupnji-prodaji idealnog dijela nekretnine-stana u S na adresi …., na trećem katu,
stan 9. šifra objekta M . III, objekt br. 7 u ukupnoj površini 97,22 m2 zaključen između stranaka dana 27.01.2000.,
2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu da uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je u pogledu tužitelja prethodilo rješenju Općinskog suda u Splitu pos. broj ZS-654/11 od 09.12.2015.
3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana preda tužitelju ključ od ulaznih vrata zgrade u Splitu na adresi …, te i ključ ulaznih vrata stana u S.,
na adresi …., (Z.K. uložak: 14877, broj poduloška 14626, čest. zgr. 5315., kat. čest. 8966/3) na trećem katu, stan br. 9., u površini 97,22 i koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, WC-a, predsoblja, hodnika i balkona te da u istom roku od 15 dana uvede tužitelja u nesmetan, samostalan i neposredan suposjed predmetnog stana.
4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnične troškove"
riješio je
I Odbija se kao neosnovan prigovor presuđene stvari.
II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U tužbi podnesenoj ovom sudu 18. travnja 2018. se navodi kako su stranke 27. siječnja 2000. sklopile ugovor o kupnji-prodaji idealnog dijela stana u S., na adresi …, površine 97,22m2, temeljem kojeg je rješenjem zk odjela
ovog suda od 9. prosinca 2015. dopušten upis prava vlasništva u korist tuženika uz istovremeno brisanje sa imena tužitelja.
Tuženik je iskoristio teško materijalno stanje tužitelja i nuždu da bi za mali novac kupio trećinu stana na elitnoj splitskoj lokaciji M. i tako ostvario očitu nerazmjernu korist. Tužitelj je bio u teškom materijalnom stanju, bez prihoda zbog plačke i protupravnog oduzimanja kompletnog odvjetničkog ureda, a u nuždi zbog toga što je A.V. kao njegov vjerovnik radio ogroman pritisak da mu vrati dug dospio na dan 1. siječnja 2000. odbijajući sve tužiteljeve ponude za namirenje duga (teretana, stan kod Fine, kuća u Ž, prijenos mjenica) inzistirajući na gotovinskoj isplati ili na tome da tužitelj bratu proda svoj dio stana, a brat – ovdje tuženik da preuzme vraćanje duga. Zbog male količine novca u opticaju nije bila moguća gotovinska isplata te je tužitelj pristao prodati svoj dio stana po sniženoj cijeni uz uvjet da se tuženik preseli u taj stan od majke i skrbi o njoj, što se nije dogodilo do njene smrti u srpnju 2015.
Tužitelj navodi kako je A.V. nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora omogućio tuženiku, svom prijatelju obročnu otplatu duga, a ujedno mu obračunao "duplo manje kamate nego što ih je zaračunavao tužitelju".
Navodi se kako tužitelj nije ostvario svrhu ugovora te da ga nikad ne bi zaključio po navedenim okolnostima da je znao da će majka ostati nezbrinuta, pri čemu se tuženik opravdavao da mu je A.V., preko kojega je ugovor bio zaključen jer stranke nisu razgovarale, za uvjet o stanovanju s majkom i skrbi o njoj rekao tek kada mu je donio ugovor potpisan od obiju stranaka te da ga ne bi potpisao da je znao za taj uvjet.
Slijedom navedenog, tvrdeći da se radi o prividnom i zelenaškom ugovoru – ništavom po dva osnova, tužitelj je pozivom na odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima i to članke "66., 103., 104., 109., 141." i dr." , predložio donošenje presude kojom bi se utvrdila ništetnost spornog ugovora o kupnji – prodaji od 27. siječnja 2000.; naložilo zk odjelu ovog suda uspostaviti zk stanje koje je u pogledu tužitelja prethodilo rješenju ovog suda ZS-654/11 od 9. prosinca 2015., naložilo tuženiku predati tužitelju ključ ulaznih vrata zgrade u S, …, i ključ ulaznih
vrata stana na istoj adresi na III. katu uz uvođenje tužitelja u suposjed predmetnog stana te nadoknadu parničkih troškova.
2.U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor presuđene stvari pozivom na pravomoćno okončanu parnicu među istim strankama vođenu kod ovog suda pod brojem P-2211/17 u kojoj je bio postavljen zahtjev istovjetan onome u ovoj parnici te pravomoćno odbijen. Radi toga tuženik je smatrao da tužbu treba odbaciti, a u protivnom, za slučaj drugačijeg stava suda, protivio se tužbi i tužbenom zahtjevu predlažući ih odbiti i obvezati tužitelja na naknadu troškova tuženiku.
Glede tužbenih navoda tuženik ističe kako tužitelj te razloge nije isticao u postupku P-2211/17, pa proizlazi da tužitelj pokreće novi parnični postupak u kojem samo navodi drugi razlog ništetnosti koji nije potkrijepljen dokazima.
Tuženik poriče povezanost s A.V. na koju ukazuje tužitelj kao i povezanost sa tužiteljevim prihodima navodeći da bi eventualna prisila A.V. prema tužitelju u cilju sklapanja spornog ugovora mogla rezultirati jedino podnošenjem kaznene prijave, pokretanjem parničnog ili kaznenog postupka tužitelja prema A.V., na koje okolnosti tužitelj nije dostavio dokaze.
Istaknuto je kako je tužitelj po zanimanju odvjetnik radi čega kod njega nije moglo biti nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti, a sve da je i bilo, tužitelj bi sigurno ranije pokrenuo postupak ne čekajući 18 godina.
Tuženik osporava da bi uvjet sklapanja ugovora bilo njegovo preseljenje kod majke i skrb o njoj, tvrdeći i kako je upravo on i inače svakodnevno skrbio o majci stranaka do njezine smrti.
Glede prividnosti tuženik ističe kako nije jasno na čemu tužitelj temelji ovu tvrdnju, a niti u činjeničnim navodima tužbe obrazlaže koji bi drugi ugovor bio prikriven ugovorom čije se utvrđenje ništavosti traži kao prividnim ugovorom, a u odnosu na zahtjev za predaju suposjeda – da nisu ispunjenje zakonske pretpostavke budući nije jasno temeljem kojeg osnova tužitelj postavlja taj zahtjev.
U odnosu na postojanje prikrate preko polovine vrijednosti navodi se kako su protekli zakonski rokovi, a glede uspostave zk stanja – da je rješenje zk odjela doneseno u skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakonom o zemljišnim knjigama.
Posebno je tuženik porekao da bi se radilo o zelenaškom ugovoru ukazujući i kako je dokaz tome naći u činjenici što je od sklapanja spornog ugovora do utuženja prošlo 18 godina a inače osim cijene u ugovoru navedene, da je preuzeo i obvezu otplate preostalog dijela otkupa stana prema ranijem prodavatelju.
3. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom kupoprodajnog ugovora od 27. siječnja 2000. ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika iz S. , M . P . pod brojem Ov-157/00 dana 27.1.2000., rješenja Zk odjela ovog suda ZS- 654/11 od 9.12.2015., zk izvatka za nekretnine upisane u Z.U. 14877, PU 14626 K.O. S od 14.04.2018., novinskih članaka o nelikvidnosti (list 9), presude ovog
suda P-2211/17 od 15. siječnja 2018., presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 1520/18 od 21.kolovoza 2018., Zapisnika Općinskog suda u Splitu Pob-328/14 od 21. travnja 2015., Zapisnika Županijskog suda u Splitu, IKir 1194/03 od 16. Travnja 2004. zapisnika ovog suda IIP-118/04 od 11. travnja 2011., izvatka iz Narodnih novina br. 2/2001. od 10. siječnja 2001, Ustavne tužbe od 27. studenog 2017. podnositelja D.J. i Z.M. protiv presude Vrhovnog suda RH Rev-x 943/16-2 od 26.travnja 2017., presude Županijskog suda u Dubrovniku Gž-
854/15 od 17.veljače 2016 i Općinskog suda u Dubrovniku P.887/10 od 10.travnja 2015., Rješenja ovog suda IIP-2559/99 od 9. listopada 2002., Potvrde N.T. d.o.o. od 9. listopada 2014., Rješenja Vrhovnog suda RH Rev-542/13 od 21. veljače 2018., Otpusnog pisma KBC S za A.V. i specijalističkog nalaza od 4. kolovoza 2020., presude Vrhovnog suda RH Rev-x-756/2014 od 9. lipnja 2020., pregledom spisa ovog suda Z-6401/11(ZS-654/11), P-2211/2017 i IIP-2559/99 te saslušanjem svjedoka A.V. i parničnih stranaka.
Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje K.N., traženja od Porezne uprave u S. poreznih rješenja za tužitelja iz 1997.,1998. i 1999. te provođenjem vještačenja po vještaku financijske struje jer je sud ocijenio da je njihovo izvođenje suvišno.
4.Prigovor presuđene stvari nije osnovan
5.Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.
6.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji od 27. siječnja 2000., uz uspostavu zk stanja koje je prethodilo rješenju ovog suda ZS-654/11 od 9. prosinca 2015., predaja ključeva ulaznih vrata i vrata stana na adresi u S, Mihanovićeva 55 te predaja u suposjed tog stana.
7.Pri tome nije sporno da su stranke te njihova majka, sad pok.L . M , , u Knjizi položenih ugovora ovog suda bili upisani kao suvlasnici za po 1/3
dijela stana na III katu, označenog brojem 9, površine 97,22 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, WC-a, predsoblja, hodnika i balkona, u zgradi anagrafske oznake A. M. 55, označenoj sa čest. zgr. 5315 PU 14626/ZU 14877 k.o. S, da su tužitelj kao prodavatelj, a tuženik kao kupac dana 27. siječnja 2000. potpisali kupoprodajni ugovor predmet kojega je bila 1/3 dijela prava vlasništva navedenog stana, da je u ugovoru označena kupoprodajna cijena od 180.000,00 kn plativa na ruke prodavatelja potpisom ugovora uz njegovu obvezu preuzimanja daljnje obročne otplate kupoprodajne cijene prema ranijem prodavatelju te da je rješenjem ovog suda od 9. prosinca 2015., kako to proizlazi i iz priloženih rješenja i spisa ovog suda Z-6401/11 (ZS-654/11) temeljem spomenutog ugovora kao zemljišnoknjižne isprave izvršen upis prava vlasništva na ime tuženika za 1/3 dijela uz istovremeni izbris s imena tužitelja u tom opsegu.
Također nije sporno da je u stanu živjela majka stranaka koja je preminula 2015. te da je tuženik stekao i njezin suvlasnički dio od 1/3 predmetne nekretnine postavši time vlasnikom za cijelo, kako to proizlazi i iz spisu priloženog izvatka od 13.04. 2018. u odnosu na koji ni jedna stranka ne upućuje da je došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja.
8.Sporno je radi li se o pravomoćno presuđenoj stvari vezano za rezultate parnice između istih stranaka vođene pred ovim sudom pod brojem P-2211/2017 odnosno, za slučaj neosnovanosti ovog prigovora i meritornog odlučivanja, jeli kupoprodajni ugovor od 27. siječnja 2000. ništetan kao prividan pravni posao, kao zelenaški ugovor odnosno zbog prekomjernog oštećenja te je li ostvarena svrha ugovora.
9.Prvenstveno, glede prigovora pravomoćno presuđene stvari je odgovoriti kako prema odredbi iz čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje ZPP) sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica između istih stranaka pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
Pregledom spisa P-2211/17 ovog suda utvrđeno je kako je u istom vođena parnica po tužbi tužitelja Z.M, protiv tuženika I.M. radi
utvrđenja ništetnosti ugovora zaključenog među strankama 27. siječnja 2000. i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja pri čemu je tužitelj u činjeničnim navodima tvrdio kako je kupoprodajni ugovor predmet kojega je bila prodaja istog suvlasničkog dijela kao i u sada tekućoj parnici, ništetan kao suprotan načelu jedinstvenosti nekretnine.
Parnica je okončana presudom P-2211/17 od 15. siječnja 2018. kojom je tužbeni zahtjev odbijen, a presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-1520/18 od 21.kolovoza 2018. odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana.
S tim u svezi je reći kako su izreke sudskih odluka u pravilu tako formulirane da se iz njih ne može razabrati koji su njihovi činjenični i pravni temelji, što se može utvrditi tek ako se zaviri u obrazloženje sudske odluke. Ono doduše samo za sebe ne postaje pravomoćno, ali njegov sadržaj može pomoći pri ocjenjivanju je li npr. u novoj parnici postavljen zahtjev o kojem je već pravomoćno odlučeno. Da bi se naime radilo o istovjetnim tužbenim zahtjevima, potrebno je da su zahtjev o kojem je već pravomoćno odlučeno i zahtjev istaknut u novopokrenutoj parnici ne samo sadržajno isti, već je nužno da se oni temelje i na identičnoj činjeničnoj osnovi.
Naime, pravomoćnost (lat. res iudicata) je specifična kvaliteta sigurnosti, autoritativnosti i čvrstine sudske odluke, koji odluka dobije ex lege kad se za to ispune određene pretpostavke pa tako ako se više ne može pobijati žalbom (formalna pravomoćnost), odnosno ona veže isti ili svaki drugi sud za sadržaj pravomoćne presude (materijalna pravomoćnost).
.Prema navedenom pravomoćna presuda autoritativno regulira pravne odnose među strankama što je negativna strana materijalne pravomoćnosti koja se sastoji u tome da se o istoj stvari među istim strankama može suditi samo jedanput (ne bis in idem, bis de eadem re ne sit actio)
Međutim, u odnosu na parnicu pravomoćno okončanu presudom P-2211/2017 od 15. siječnja 2018. u sada tekućoj se tužitelj poziva na druge razloge ništetnosti pa tako, kako je naprijed navedeno, tvrdeći kako se radi o prividnom i zelenaškom ugovoru a prigovarajući očitom nerazmjeru uzajamnih davanja čime korespondira s prekomjernim oštećenjem te navodeći da nije ostvarena svrha ugovora, na kojima u ranijoj parnici nije zasnivao svoj tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i uspostavu ranijeg z.k. stanja te suviše sada ističe i zahtjev za predaju u suposjed, radi čega je zaključivati kako se ne radi o objektivnom identitetu spora, a slijedom toga je prigovor presuđene stvari valjalo kao neosnovan odbiti.
Ovdje je još dodati kako po stavu suda tužiteljevi navodi iz podneska zaprimljenog 14.prosinca 2020. ne ukazuju na objektivni identitet spora s onim iz ranije parnice P-2211/17 u smislu ponovnog pozivanja na ništetnost zbog povrede načela pravnog jedinstva nekretnine, već iznošenje njegovog neslaganja i kritike u odnosu na stav suda zauzet u svezi primjene odredbu iz čl. 366. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a s tim u svezi se pozivajući na Odluku VSRH Rev-542/13, na što je reći kako se ovdje ne bi moglo govoriti o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao ni o preispitivanju zauzetog pravnog stava u pravomoćno okončanoj parnici.
10.Glede prigovora da se radi o prividnom ugovoru navesti je kako prema odredbi iz čl. 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.53/91.,73/91.,111/93., 3/94., 7/96.,112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju čl. 1163. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.,41/08., 125/11.,78/15. i 29/18., dalje ZOO/05) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (st.1.), ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (st.2.).
Stranke su suglasne da ugovorenu kupoprodajnu cijenu tuženik kao kupac nije isplatio tužitelju kao prodavatelju, kako je to u ugovoru navedeno, već je dogovoreni iznos od 70.000,00 DEM, a ne 180.000,00 kn u ugovoru navedenih, tuženik obročno isplaćivao A.V. na ime otplate dijela dospjelog duga koji je tužitelj imao prema spomenutom pri čemu tužitelj i ne tvrdi da ga za dogovoreni iznos vjerovnik tereti ili da je plaćanje vršeno bez njegove suglasnosti ali tvrdi kako je uvjet ugovora bio preseljenje tuženika u spomenuti stan radi neposredne skrbi o majci stranaka, te u bitnome da je na zaključenje ugovora bio prinuđen zbog teške materijalne situacije i prisile vjerovnika koji je tražio gotovinsku jednokratnu isplatu duga, što da je tuženiku koji je s V. bio povezan, bilo poznato tako da je došlo do pravnog posla s nerazmjerom uzajamnih davanja te da nije postignuta svrha jer se tuženik nije preselio majci u stan.
Prvenstveno, po stavu suda provedeni dokazi, posebno saslušanje svjedoka A.V. u ovom postupku te u postupku IK-1194/03, svjedokinje L.M.
saslušanih kao stranaka u ovom postupku te tuženika kao svjedoka u onom pod brojem IIP-118/04, neovisno od njihovih razlika, u bitnome potvrđuju da je predmet ugovora bila prodaja tužiteljevog dijela nekretnine tuženiku koji se i upisao kao njezin vlasnik te stupio u nesmetani posjed, pa neovisno od toga što je u ugovoru navedena druga cijena i način plaćanja od stvarno dogovorenog, nema osnova zaključivanju da je bio u pitanju prividan ugovor koji prikriva neki drugi ugovor već upravo ugovor o kupoprodaji suvlasničkog dijela nekretnine s ugovorenim plaćanjem kupovnine u korist tužiteljeva vjerovnika, čime se namirivao tužiteljev dug prema A.V., kako su se stranke ugovornice i suglasile, pa je isti sklopljen kao pravi izraz stranačke volje, a da je tome tako može se zaključivati i iz tužiteljevog ponašanja koji tek 18 godina nakon ugovora ističe prividnost kao razlog ništetnisti. Međutim i kad bi se smatralo da je spomenutim kupoprodajnim ugovorom prikriven ugovor o preuzimanju duga, opet se ne bi moglo govoriti da je u pitanju ugovor bez pravnog učinka jer tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da taj ugovor ne bi ispunjavao pretpostavke za njegovu pravnu valjanost budući je zaključen između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik (čl. 66. st.2. u svezi s čl.446. st.1. ZOO/91).
11.Kako će se u nastavku obrazložiti, nije u pitanju ni zelenaški ugovor iz čl.141. ZOO/91 koji određuje ništetnim ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti (st.1.) pri čemu se na zelenaški ugovor na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona o posljedicama ništavosti ili djelomične ništavosti (st.2.).
Polazeći od navedene odredbe proizlazi da za postojanje zelenaškog ugovora trebaju biti kumulativno ispunjeni uvjeti:-da postoji očiti nerazmjer između onoga što zelenaš ugovara u svoju korist i onog što po ugovoru daje, da je oštećeni ugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene te da je zelenaš znajući za te okolnosti njima se namjerno koristio u svoju korist.
Dakle, traži se kumulativno ispunjenje pretpostavki koje uključuje objektivni element u smislu nerazmjera davanja i primanja, subjektivni element da je jedna ugovorna strana znala za inferiorno stanje druge strane (stanje nužde, materijalno stanje, neiskustvo, lakomislenost, zavisnost) i da je jedna strana takvo stanje druge strane iskoristila za ugovaranje sebi ili drugom koristi i da je u takvoj disproporciji s onim što je dala.
Postojanje nužde u smislu navedene odredbe podrazumijeva postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za sebe nepovoljan zelenaški ugovor.
11.1.Prema rezultatima postupka je utvrditi kako je tužitelj u vrijeme ugovora bio upisan u imenik odvjetnika te imao poslovnih problema pošto su, kako to proizlazi iz spisa ovog suda IIP-2559/99, u kojemu je vođena parnica po njegovoj tužbi protiv tuženika T.L-T, , I.L. i N.T. radi smetanja
posjeda izvršenog na način što su dana 30.11.1999. drugotuženi i trećetuženi po nalogu prvotužene nasilno otvorili poslovne prostorije u S, ….., koje je bio zakupio od prvotužene radi obavljanja odvjetničke djelatnosti, promijenili bravu na ulaznim vratima, otuđili znatan dio namještaja i opreme kao i sve službene i osobne spise, zakone i stručnu literaturu te je rješenjem IIP-2559/99 od 9. listopada 2002. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-3426/03 od 13. listopada 2003. prihvaćen tužbeni zahtjev.
U istom predmetu je rješenjem prvostupanjskog suda IIP-2559/99 od 25. lipnja 2001. bila izrečena privremena mjera prema tuženiku pod 2. s nalogom da u roku od tri dana i u nazočnosti javnog bilježnika preda tužitelju knjige, priručnike, „Narodne novine“ i spise, sve prema popisu iz potvrde od 23. svibnja 2001.- i bila zapriječena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kn u smislu tada važećeg čl. 232. st. 2. Ovršnog zakona uz ostavljanje tuženiku roka od 8 dana radi ispunjenja obveze predajom tužitelju u nazočnosti javnog bilježnika knjiga, priručnika, „Narodnih novina“, spisa, sve prema popisu “potvrdi od 23. svibnja 2001 godine“ koja prileži rješenju a koju tužitelj nije preuzeo, sve pod prijetnjom daljnje novčane kazne u iznosu od 6.000,00 kn, temeljem kojeg rješenja je 20. rujna 2002. sud izrekao novčanu kaznu kojom je tamo tuženiku bio zaprijetio rješenjem od 25. lipnja 2001. te mu je odredio novi rok za ispunjenje obveze i zaprijetio novom novčanom kaznom cijeneći da tuženik nije ispunio obvezu, protiv kojeg rješenja je tuženik izjavio žalbu tvrdeći kako je obvezu ispunio čim je saznao za tužiteljevo boravište, radi čega je rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-3426/03 od 13. listopada 2003. ukinuto pobijano rješenje i u nastavljenom postupku rješenjem od 12. listopada 2004. odbijen je prijedlog tužitelja za izricanje novčane kazne, koja odluka je postala pravomoćna (potvrđena Rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-1381/05 od 25. svibnja 2005.).
11.2.Proizlazi nadalje iz ustavne tužbe priložene spisu podnesene protiv presude VSRH Rev-x 943/16 od 26.travnja 2017., Županijskog suda u Dubrovniku Gž-854/15 od 17. veljače 2016. i Općinskog suda u Dubrovniku P-887/10 od 20.travnja 2015. da su ovdje tužitelj i D.J. pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod br. P-887/10 vodili parnicu protiv tuženika Hrvatske radio-televizije i S.D. d.d. radi naknade štete zbog 1997. objava informacija u medijima za koje su smatrali da im je time nanesena materijalna i nematerijalna šteta, pa tako posebno za ovdje tužitelja što je objavljeno da krivo savjetuje stranke i sudjeluje u nedoličnim poslovima, da se kao odvjetnik lažno predstavlja pred novinarima i kao punomoćnik O.M. (HTV) odnosno da je objavljenim člancima dovedena u pitanje tužiteljeva kvaliteta kao osobe koja se bavi odvjetničkim poslom, pri čemu su obojica tužitelja ostvarila nematerijalnu štetu i to ovdje tužitelj od 35.000,00 kn, dok su odbijeni s tužbenim zahtjevom radi naknade materijalne štete iz osnova izmakle koristi pošto su sudovi smatrali da tužitelji nisu dokazali postojanje uzročno-posljedične veze između objavljenih informacija u emisijama HTV i novinskim člancima i materijalne štete koja se sastoji u izgubljenoj zaradi, time da nije poznata odluka po ustavnoj tužbi.
11.3.Nadalje, prema tužbenim navodima, zapisniku Županijskog suda u Splitu IKir 1194/03 od 5. svibnja 2004. (o saslušanju svjedoka I.M. ), zapisniku
Općinskog suda u Splitu Pob-328/14 od 21. travnja 2015. o saslušanju svjedokinje L.M., majke stranaka (u parnici radi utvrđivanja postojanja izvanbračne zajednice), i iskazima stranaka, tužitelj je bio u dužničkom odnosu prema A.V. temeljem ugovora o zajmu te je, kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda RH Rev- x-756/2014 od 9. lipnja 2020. kojom je odbijena revizija (tamo tuženika a ovdje tužitelja) protiv drugostupanjske presude kao neosnovana, a donesene u parnici tužitelja-protutuženika A.V., protiv tuženika protutužitelja Z.M. ,
radi isplate i utvrđenja, gdje je presudom Općinskog suda u Splitu IIP-1383/06 od 14. lipnja 2013. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gžp-1008/13 od 20. veljače 2014. ovdje tužitelj bio obvezan isplatiti A.V. iznos od 42.965,00 USD s pripadajućom zateznom kamatom, dok je za više zatraženi iznos od 14.175,00 USD tužbeni zahtjev A.V. je odbijen, a prema razlozima presude, što odgovara i tužiteljevu iskazu, radilo se o pozajmicama A.V. prema sadašnjem tužitelju a tamo tuženiku, izvršenim tijekom 1997.,1998.,1999. i 2000. u DEM i USD od kojih bi one o njemačkim markama bile vraćene od strane tamo tuženikova brata kojemu je tamošnji tuženik prodao svoj suvlasnički dio stana i time bio podmiren dug od 70.000,00 DEM.
11.4.Iz potvrde Nazor trade d.o.o. od 09.10.2014. predstavljenog knjigovodstvenim servisom tužitelja kao odvjetnika, date za potrebe parnice pred Općinskim sudom u Dubrovniku vođene pod brojem P-887/10 (list 38 spisa) proizlazi da odvjetnik M. od 1997. do izdavanja potvrde, osim dohotka od samostalne djelatnosti u iznosu od 1.581,52 kune, nije ostvario nikakav drugi dohodak od pružanja odvjetničkih usluga kao što su davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava te zastupanje stranaka i da je dohodak odnosno prihod ostvario isključivo prodajom pretplate na CD-ROM “ Važniji propisi Republike Hrvatske“, što da bi bilo utemeljeno na postojećim i dostupnim poreznim evidencijama od 2000. pa nadalje i na poreznim rješenjima Ministarstva financija-Porezna uprava za razdoblje 1997.-1999.
11.5.Saslušan kao svjedok u ovom postupku A.V. je iskazivao o pozajmicama tužitelju, poznanstvu s tuženikom i druženju prilikom povremenih susreta, izjavi tužitelja da bi svoj suvlasnički dio stana u S prodao i njegovu sugestiju da prodaju izvrši bratu Ivi koji bi onda svjedoku otplaćivao dug te o pristanku tuženika na kupnju i otplatu duga od 70.000,00 DEM, saznanju o zaključivanju kupoprodajnog ugovora čiji bi mu sadržaj inače bio nepoznat te potvrdio od strane tuženika izvršenu isplatu duga do 2005. tvrdeći kako prema tužitelju ima daljnje potraživanje koje nije naplatio a u svezi čega je vođena parnica pa je odlučivao i Vrhovni sud RH presudom pod brojem Rev-x-756/2014.
Prema spisu priloženom zapisniku nije istovjetno iskazivao o okolnostima vezanim za zaključivanje spornog ugovora saslušan kao svjedok u predmetu IKir 1194/03 pa je tako izjavio kako je posredovao prilikom sklapanja spornog ugovora potvrđujući tužiteljevo kazivanje da mu je nudio u kompenzaciju jedan stan u Dubrovačkoj ulici u Splitu, a kada je pristao tražeći da tužitelj s njim pođe u pregled, da je to odbio pa nije ni došlo do realizacije, da mu je nudio tehničku opremu koja ga nije zanimala pa je bio predložio da se proda i njemu isplati novac, nudio mu dio nedovršene zgrade na TTTS u Splitu, na što nije pristao ali mu je nudio da proda svoj automobil “G.“, što ponavlja i u ovom postupku, čime bi otplatio veći dio duga, na što tužitelj ne bi pristao.
11.6. I tužitelj u svom stranačkom iskazu potvrđuje postojanje i vrijeme pozajmica s početkom pozajmljivanja 1997. za potrebe otvaranja odvjetničkog ureda, probleme vezano za provalu u odvjetnički ured uz otuđenje predmeta, medijske informacije na njegovu štetu, tvrdeći kako je na taj način ostao bez prihoda a dug prema A.V. porastao na 150.000,00 DEM koji bi se sastojao od glavnice u visini 70.000,00 DEM i približno toliko kamata, a u opširnim podnescima govori i o daljnjim pozajmicama te pribrajanju visokih kamata glavnici, potrebi pozajmljivanja za troškove otvaranja ureda pošto je ušteđevinu potrošio na poslijediplomski studij, nesuglašavanja majke i brata kao suvlasnika stana u S (spornog) da otvori odvjetnički ured u tom stanu kao i da se provede dioba zajednice drugih nekretnina koja bi mu omogućila vraćanje dugova prodajom tako dobivenog dijela te njihove prijetnje da će ga “proglasiti ludim“ ako se odluči za sudsku diobu, da se s partnericom iz H. preselio u S. u sporni stan da bi bio s majkom kad je slomila kuk a ona sama živjela u stanu pa iako se nakon toga oporavila i bila samostalna te preminula 2015. smatra kako je postojala bojazan da ponovo padne i slomi kuk i da se ona zajednici življenja s njim i partnericom po oporavku usprotivila kao i nošenju sigurnosne narukvice što, po njemu sve upućuje na zaključak kako ne bi zaključio sporni ugovor prihvaćajući iznos od 70.000,00 DEM da nije bilo istovremeno dogovoreno i da se tuženik preseli kod majke i brine o njoj, za što tvrdi da je bio osnovni motiv zaključenja ugovora.
Potvrđuje i kako je vjerovniku umjesto isplate nudio nekretnine na koje je ukazao u svojim podnescima(u tužbi: teretanu, stan kod Fine, kuću u Ž., prijenos mjenica), što nije prihvatio inzistirajući na gotovini i savjetujući ga i predlažući da svoj suvlasnički dio stana na M. proda bratu, ovdje tuženiku kojega je V. poznavao predlažući i način isplate cijene otplatom duga sa čime se suglasio i ugovor potpisao kod javnog bilježnika koji ga je upozorio na posljedice koje je shvatio te nakon nekih 7-8 godina po zaključenju ugovora imajući mogućnost htio svoj suvlasnički dio od brata otkupiti, što je ovaj odbio.
11.7. I tuženik je u svom stranačkom iskazu potvrdio poznanstvo s A.V.i prijateljstvo tužitelja s njim iskazujući kako je do saznanja o njihovom
dužničko-vjerovničkom odnosu došao tako što mu se jedne prigode Vrlić obratio upoznavši ga kako je tužitelju pozajmljivao određene novčane iznose, da dug iznosi 70.000,00 DEM-a što mu tužitelj mora vratiti, a isto tako da postoji tužiteljevo dugovanje prema njemu u dolarima ne znajući o kojem iznosu se radilo, što je ispričao majci koja se dosta uznemirila te da je zajedno s tužiteljem dogovoreno da on s bratom-tužiteljem zaključi kupoprodajni ugovor kojim će otkupiti njegovu 1/3 na ovom stanu na M. u S., time što bi kupoprodajnu cijenu ustvari isplaćivao obročno A.V. radi podmirenja dugovanja u iznosu od 70.000,00 DEM, što je u razdoblju od 5-6 godina prema Vrliću i izvršio isplativši 280.000,00 kn što predstavlja onaj iznos duga od 70.000,00 DEM-a na koje je i kamata obračunata. Tvrdi i kako je plaćao tužiteljeve rate za otkup stana te porez na promet od 16.000,00 kn, da je vrijednost kupljenog dijela u Poreznoj upravi bila utvrđena u visini od 320.000,00 kn pri tome odlučno poričući da bi kao uvjet prodaje tužitelj tražio a on prihvatio obvezu zajedničkog življenja s majkom koja je živjela sama, time što je u određenom razdoblju živio s njom što je bilo negdje oko 6 mjeseci kroz 2010-2011. kada je imala problem sa kukom, a u svakom slučaju s majkom je bio u redovitom kontaktu, uzimao sve što joj je bilo potrebno, ali iskazujući kako mu je Vrlić, donoseći kupoprodajni ugovor rekao- "evo sada se možeš brinuti o majci", što mu ništa posebno značilo jer se ionako o majci brinuo.
Saslušan kao svjedok u parnici ovog suda IIP-118/04 iskazivao je kako s bratom nije razgovarao 2001- te da je sva saznanja vezana za ugovor saznao od V. (tuženika u tom predmetu), pa tako i o bratovoj suglasnosti za prodaju i uvjete prodaje odnosno plaćanja, da je inicijativu za prodaju pokrenuo V. kazavši da je o tome postigao dogovor s njegovim bratom i da je do zaključenja ugovora proteklo par mjeseci te da je ugovor sklopljen radi vraćanja duga Vrliću, time da je visina bila dogovorena s V. koji je tvrdio da se o tome dogovorio s njegovim bratom.
12.Proizlazi da su svjedok V. i tuženik o okolnostima vezanim za inicijativu za zaključivanje ugovora i tijek dogovaranja različito iskazivali saslušani u ovom postupku te u onim ranijim a kada se to poveže s iskazom tužitelja i rezultatima parnice u kojoj je donesena revizijska odluka Rev-x756/2014, iskazom majke stranaka u drugoj parnici kojoj je poznato da je tužitelj prodao sporni suvlasnički dio radi namirenja duga A.V., onda je jasno, kako je već naprijed navedeno, kako se radilo o dogovorenoj prodaji s navedenim ciljem i cijenom koja je bila suglasno utvrđena u iznosu od 70.000,00 DEM te načinom plaćanja cijene isplatom Anti Vrliću, pri čemu se, u sklopu svih drugih utvrđenih okolnosti, spomenute razlike glede inicijative odnosno posredovanja A.V. ukazuju nebitnim, kao i okolnosti kakvo je bilo stanje glede likvidnosti u državi.
Nadalje, prema gornjim utvrđenjima, dalo bi se zaključivati kako je tužitelj u vrijeme i spornog ugovora imao poslovnih a s tim u svezi materijalnih problema, ostavši bez prostora i opreme za obavljanje odvjetničke djelatnosti, bio u potrebi vraćanja dugova preuzetih za opremanje odvjetničkog ureda i njihovog uvećanja novim pozajmicama i kamatama a prema stanju ostvarenog dohotka kakvo je potvrdom knjigovodstvenog servisa prikazano, kao odvjetnik nije ostvarivao prihode već je evidentiran minimalan prihod iz drugih poslova, a prema iskazu njegove majke od 21. travnja 2015. danom za potrebe druge parnice (list 29 i 30 spisa), bavio se usklađivanjem starih i novih zakona, što je snimao na kazete i prodavao.
13.Kako je navedeno, stranke su suglasne da je za tužiteljev dio stana od 1/3 ugovorena cijena od 70.000,00 DEM, što bi obračunato po prosječnom srednjem tečaju za DEM u kunama za 2000. („Narodne novine“2/2001, list 32 spisa) odgovaralo iznosu od 273.000,00 kn uz što je priključiti određeni iznos na ime preuzimanja obveze za plaćanje tužiteljevog dijela cijene otkupa stana prema ranijem prodavatelju na čiju visinu nije ponuđen dokaz, ali uzev u obzir u podnesku tužitelja uručenom na ročištu od 16 svibnja 2019. njegovo tamo izraženo mišljenje da bi zajedno s tužiteljevim dijelom otkupa, tuženikova obveza kao kupca iznosila najviše 300.000,00 kn, to sud, u situaciji kada tuženik to s osnovom ne dovodi u pitanje, prihvaća kao tuženikovu novčanu obvezu iz spornog ugovora.
13.1.Prema procjeni Ministarstva financija-Porezne uprave, Područni ured u Splitu, o čemu je potvrda sadržana u štambilju od 24.07.2000. otisnutom na poleđini spornog kupoprodajnog ugovora kao sastavnog dijela spisa ovog suda Z-6401/11 (ZS-654/11), po tom ugovoru plaćen je porez na promet u iznosu od 16.853.20 kn na poreznu osnovicu od 337.064,00 kn, koju, sukladno odredbi čl. 9. st.1. tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 69/97. i dr.) predstavlja tržišna vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja.
14.Usporedbom gore utvrđene tuženikove činidbe prema tužitelju iz spornog ugovora i po nadležnom tijelu utvrđene tržišne vrijednosti nekretnine u vrijeme stjecanja, pri čemu nije bitno i ne može se uzimati u obzir naknadna eventualna promjena vrijednosti, proizlazi razlika od 37.000,00 kn, što po stavu suda ne daje osnovu zaključivanju o očitom nerazmjeru s onim što je druga strana dala, ovdje tužitelj prenoseći vlasništvo 1/3 dijela stana na tuženika, čime je utvrđen nedostatak jedne od objektivnih pretpostavke koja zajedno sa drugim propisanim pretpostavkama iz čl. 141. ZOO/91 mora biti kumulativno ispunjena da bi se ugovor ocijenio zelenaškim.
Nadalje, po stavu suda nema osnova zaključivanju ni da su ispunjene propisane subjektivne pretpostavke da se sklapajući ugovor tuženik koristio tužiteljevim stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem, lakomislenošću ili zavisnošću uz ponašanje druge strane, ovdje tuženika da imajući o tome saznanja iskoristi inferioran položaj suugovornika da bi sebi priskrbio nerazmjernu korist, jer postojanje nužde u smislu navedene odredbe podrazumijeva postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za sebe nepovoljan ugovor a da to stanje nije izazvano od strane tuženika, već treće osobe ili samog tužitelja i to da postoji teško materijalno stanje u vidu nedostatka osnovnih imovinskih dobara potrebnih za život tužitelja ili život obitelji, koji se javlja kao posljedica životnih okolnosti, nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost.
Istina, tužitelj je, kako je navedeno, ostao bez poslovnog prostora 30.11.1999. opreme i spisa, prema dostupnim knjigovodstvenim podacima nije ostvarivao zaradu kao odvjetnik već evidentiranu obavljanjem drugih poslova u minimalnom iznosu , o čemu je ranije detaljno izlagano, ali sudeći prema tužbenim navodima i drugim provedenim dokazima imao je imovine budući sam navodi kako je vjerovniku Vrliću nudio nekretnine kao kompenzaciju dugu, što ovaj i potvrđuje pa i činjenicu da je tada ovdje tužitelj bio vlasnik automobila “Genscher“ čiju mu je prodaju sugerirao radi namirenja većeg dijela duga, što tužitelj nije porekao, kako mu majka i brat nisu pristajali na fizičku ni sudsku diobu suvlasništva druge imovine osim sporne a sam ne tvrdi niti dokazuje da nije imao osnovnih sredstava za život pri čemu je imati u vidu i da navodi o tome kako drugu imovinu nije mogao otuđiti i namaknuti sredstva koja su mu bila potrebna zbog ponašanja brata i majke nisu prihvatljivi jer je kao suvlasnik i bez materijalne diobe mogao otuđiti drugu imovinu, kako je to učinio i glede svog suvlasničkog dijela nekretnine na I. (L.V.) za koju je njegova
majka saslušana kao svjedokinja u predmetu ovog suda Pob-328/14 tvrdila da ga je bio prodao rođaku Ivanu koji joj je i rekao kako tužitelj više nije suvlasnik kuće, pa dakle nije tražio suglasnost ostalih suvlasnika za prodaju, što je navodno kasnije od spomenutog rođaka kupila tužiteljeva nevjenčana supruga Klara.
Tužitelj ne dokazuje ni da je od strane Vrlića prema njemu postojala prijetnja ili prisila da dug vrati čiji bi intenzitet i ozbiljnost zahtijevali promptnu prodaju njegovog suvlasničkog dijela spornog stana tuženiku za cijenu koja je utvrđena. Ne može se zaključivati ni o njegovom nedovoljnom iskustvu, lakomislenosti ili zavisnosti i da je druga ugovorna strana znajući za sve to ugovorila za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s protučinidbom jer je u vrijeme ugovaranja tužitelj bio odvjetnik što pretpostavlja da nije osoba bez određenog životnog i poslovnog znanja o značenju i posljedicama sklopljenog ugovora a niti o lakomislenoj osobi dakle osobi koja bi ugovor sklopila bez dovoljno zrelog razmišljanja te prihvatila cijenu koja bi očito bila u nerazmjeru u odnosu na stvarnu tržišnu vrijednost, a nema dokaza ni o bilo kakvom obliku zavisnosti.
Što se tiče odnosa između tužitelja i A.V. i razloga zbog kojih je uzimao pozajmice, o čemu je tužitelj opširno elaborirao smatrajući u bitnome za to odgovornim brata, ovdje tuženika i majku koji mu nisu dozvolili obavljanje djelatnosti u stanu i sl., kod gore izloženog to nije od značaja. Također ni poznanstvo pa i eventualno prijateljstvo tuženika kao njegova brata s Vrlićem, koji je očito kao vjerovnik značajnog iznosa inicirao zaključenje spornog ugovora radi namirenja svog potraživanja, kako to proizlazi iz tuženikovog iskaza u ovom postupku i onom pod I KIR 1194/03 te Vrlićevog također u tom postupku (zapisnik na str.49), iako saslušan u ovom postupku tvrdi da je spornu prodaju sugerirao tužitelj i da mu nije bio poznat sadržaj ugovora a tuženik iskazuje da mu je ugovor donio upravo Vrlić i ne sjeća se drugih bitnih detalja o vraćanju duga, kamatama i slično, koji nisu ni bitni kada je tužitelj potvrdio da se o bitnim elementima ugovora suglasio potpisavši ga kod javnog bilježnika te ovjerio potpis nakon što je upozoren na pravne posljedice, dakle slobodnom voljom kojemu su kao profesionalcu i bez toga bile poznate sve značajke i pravne posljedice ugovora.
15.Također nisu ispunjene ni pretpostavke ništavosti iz čl. 103. ZOO/91 jer sklopljeni ugovor nije protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, pri čemu treba reći da bi zelenaški ugovor iz čl. 141. ZOO/91 u svojoj osnovi bio posebno uređena vrsta nemoralnog ugovora.
16.Ne bi se moglo prihvatiti ni da je osnovni uvjet i svrha zaključenja ugovora bio tuženikovo preseljenje u sporni stan radi zajedničkog življenja i brige o majci, što tuženik ne bi ispunio, jer rezultati postupka ukazuju da su razlozi zbog koje je stan prodan bili imovinske prirode, radi povrata duga, čemu je uporište naći i u tužiteljevom iskazu, pored ostalog kada tvrdi da je htio natrag otkupiti od tuženika svoj dio kada je za to stekao mogućnost, pri čemu je imati u vidu i njegovo kazivanje da majka nije pristajala na zajednicu s njim i partnericom te činjenici što je tužitelj pravnu zaštitu kao u tužbenom podnesku zatražio protekom roka od 18. godina od zaključenja ugovora i to nakon smrti majke preminule 2015. pa da je bila bitna njezina sigurnost kroz ostvarenje zajednice življenja s tuženikom, osnovano je pretpostaviti da bi zahtijevao ispunjenje tako preuzete obveze ili odgovarajuću pravnu zaštitu za života majke, koja bi prema njegovom i tuženikovom iskazu, nakon sanacije loma kuka bila samostalna i o sebi se mogla brinuti uz pomoć pri pribavljanju namirnica i plaćanju računa koja joj je, sudeći prema stranačkim iskazima, od sinova bila osigurana.
17.Nadalje, tužitelj uspjeh u parnici ne može ostvariti ni pozivom na nerazmjer uzajamnih davanja ili prekomjerno oštećenje kod sklapanja ugovora. Pozivom na tu okolnost, kako proizlazi iz čl. 139. ZOO/91 ZOO, može se tražiti poništaj ugovora i to konstitutivnom tužbom na njegovo poništenje- a ne i utvrđenje njegove ništetnosti, o kakvom je zahtjevu ovdje riječ.
Međutim, neovisno od toga, navedene odredbe ZOO utemeljene su na subjektivnoj koncepciji prekomjernog oštećenja pa se tako na očit nerazmjer može sa uspjehom pozivati samo onaj kojemu prava vrijednost nije poznata niti mu je morala biti poznata, dakle onaj tko je bio u zabludi glede vrijednosti i to u zabludi u kojoj je bio iako je postupao s pažnjom koja se u prometu zahtijeva (onom sa kojom postupa prosječno pažljiva osoba), što ovdje nije slučaj.
Osim toga pravo da se traži poništaj ugovora, da je takav zahtjev postavljen, prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja (čl. 139. st.2.), koji rok je istekao 27. 01.2001. a kako proizlazi iz naprijed utvrđenog između činidbe i protučinidbe ne postoji ni očiti nerazmjer.
18.Budući je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora u cijelosti neosnovan, a na druge razloge koji bi nalagali uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja ili predaju ključeva ulaznih vrata zgrade i stana te suposjed stana tužitelj se i ne poziva niti ih je sud postupajući po službenoj dužnosti našao, to je njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.
19.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl 154. st. 1., 155. i 164 ZPP-a.
Tako je tuženiku zastupanom po punomoćniku odmjeren trošak prema vrijednosti predmeta spora, priloženom popisu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12.,103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) za slijedeće radnje za sastav odgovora na tužbu 75 bodova, za pristup na ročište od 16. svibnja 2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 18,75 bodova, za pristup na ročište od 4. rujna 2019. 37,5 bodova (kako je tuženik popisao), za pristup na ročište od 6. studenog 2019. 75 bodova, za pristup na ročište od 28. siječnja 2020. 75 bodova, za pristup na ročište od 13. travnja 2021. 75 bodova, za pristup na ročište od 31. kolovoza 2021. 75 bodova, za sastav podneska od 26. studenog 2019 18,75 bodova što je ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 4.500,00 kn, čemu je s naslova PDV pod 25% valjalo dodati iznos od 1.125,00 kn tako da cjelokupni trošak tuženika iznosi 5.625,00 kn.
Trošak je odmjeren prema Tbr. 7., 8. st. 1. i 3., Tbr. 9. st. 1. i 5., Tbr. 48., Tbr. 49. i 50. OT-a.
U Splitu 15. listopada 2021.
S U T K I NJ A :
Mirjana Rubić, v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
