Poslovni broj: Usž-2340/19-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1. R. R. iz I., T., i 2. P. R. iz I., P., koje zastupa opunomoćenica Z. G., odvjetnica u R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, R., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1117/2018-16 od 8. ožujka 2019., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2021.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1117/2018-16 od 8. ožujka 2019.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/17-01/444, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-02 od 8. svibnja 2018., te rješenja Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava O., KLASA: UP/I-942-05/03-01/40, URBROJ: 2170-12-02/9-12-14 od 26. studenog 2012. (točka I. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova predmetnog upravnog spora (točka II. izreke). Navedenim rješenjem tuženika od 8. svibnja 2018., povodom žalbe prednika tužitelja, poništeno je rješenje prvostupanjskog tijela od 26. studenog 2012. u dijelu pod točkom 2. izreke, kojom je odbijen zahtjev S. M. iz I. te je riješeno da je odbijen zahtjev R. R. i P. R. za utvrđivanje prava na naknadu za nekretnine grč. 291 upisan u z.k. ul. 923 k.o. O., z.č. 153 upisan u z.k. ul. 18 k.o. O., grč. 221, grč. 234, grč. 308 i z.č. 1987/7, upisane u z.k. ul. 1273 k.o. V., kao i za utvrđivanje naknade odnosno za povrat u posjed oduzetih pokretnina u navedenim objektima i tehničkoj trgovini, dok je u preostalom dijelu prvostupanjsko rješenje ostalo neizmijenjeno.
2. Tužitelji osporavaju presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da sud nije uzeo u obzir da su tužitelji podnijeli zahtjev za prekid postupka, koji je bio nužan zbog rješavanja prethodnog pitanja ništavosti odluke Kotarskog suda u Opatiji, broj: I-241/46, temeljem koje je oduzeta imovina. Smatraju da je time činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a obzirom nije utvrđeno da li je predmetna imovina oduzeta na zakonit način. Također smatraju da je sud pogrešno utvrdio da prijašnji vlasnici, samo temeljem činjenice austrijskog državljanstva na dan 13. ožujka 1938. i 28. travnja 1945., nemaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu jer da je to pitanje riješeno Državnim ugovorom bivše SFRJ i Austrije („Službeni list FNRJ“, broj: 2/56.), Odlukom o likvidaciji austrijske imovine („Službeni list FNRJ“, broj: 6/57.) te Uputstvom za izvršavanje te Odluke („Službeni list FNRJ“, broj: 67/58.). Navode da su tuženik i sud, paušalno i bez provođenja dokaza, utvrdili da se radi o imovini koja je u cijelosti stečena 1920. i 1932. godine, ne navodeći decidirano o kojim se nekretninama ili drugim dobrima, pravima i interesima radi, pa pogrešno zaključuju da je sva imovina stečena do 15. svibnja 1945., odnosno da ne postoje uvjeti za primjenu izuzetaka iz točke III. Odluke o likvidaciji austrijske imovine. U svezi članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. - dalje: Zakon o naknadi) citiraju Zaključak sjednice imovinskopravnog odjela Upravnog suda Republike Hrvatske od 8. veljače 2008., prema kojem osobe koje nisu državljani Republike Hrvatske i strani državljani i apatridi imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu temeljem odredaba Zakona o naknadi, osim u slučaju kad je pitanje naknade za njihovu oduzetu imovinu riješeno međudržavnim sporazumom. Ističu da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us-10052/04 od 28. travnja 2005., utvrđeno da do tada, a po saznanju tužitelja ni do dana podnošenja tužbe, nije sklopljen međudržavni sporazum između Republike Hrvatske i Republike Austrije, pa prijašnji vlasnici, podnositelji zahtjeva, imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu uz ograničenje iz stavka 2. Zaključka sjednice imovinsko pravnog odjela od 8. veljače 2008. Stoga smatraju da se sud neosnovano poziva na međudržavni ugovor iz 1955. godine, koji je zaključila bivša Jugoslavije s Republikom Austrijom, kao pravni osnov odbijanja zahtjeva, budući da navedeno nije utemeljeno na važećim odredbama Zakona o naknadi, sudskoj praksi i zaključku Upravnog suda Republike Hrvatske. Predlažu ovom Sudu uvažiti žalbu, poništiti pobijanu presudu te prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu za oduzetu imovinu, sve uz naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn uz PDV, dakle, ukupno 3.906,25 kn.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, u cijelosti ostaje kod razloga iznijetih u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti i predlaže žalbu odbiti.
4. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Prije svega valja reći da je presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-1378/15 od 31. listopada 2017., poništeno ranije doneseno rješenje tuženika od 16. srpnja 2015. u ovoj upravnoj stvari, pri čemu je sud u presudi naglasio da je prvostupanjsko rješenje nezakonito donijeto u odnosu na sada već umrlu stranku, M. S., koja tada nije više imala pravnu sposobnost biti strankom u postupku. Stoga je predmet vraćen na ponovni postupak, a navedenom presudom istovremeno je potvrđena zakonitost obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja u pogledu razloga odbijanja zahtjeva za naknadu postavljenih od nasljednika prijašnjeg vlasnika. Tuženik je u ponovnom postupku, postupajući po citiranoj presudi, donio pobijano rješenje od 8. svibnja 2018., koje je predmet ovog upravnog spora.
8. Osporenom presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem prijašnji vlasnici odnosno njihovi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda nemaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, budući da je riječ o imovini za koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom, i to Državnim ugovorom o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije (dalje: Državni ugovor), zaključen 15. svibnja 1955., a stupio na snagu 28. studenog 1955., između Austrije te Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske, a kojem je Jugoslavija pristupila temeljem Zakona o ratifikaciji Državnog ugovora („Službeni list FNRJ“, broj: 2/56. - dalje: Zakon o ratifikaciji).
9. Odredbom članka 27. stavka 2. Državnog ugovora propisano je da Federativna Narodna Republika Jugoslavija ima pravo zaplijeniti, zadržati ili likvidirati austrijsku imovinu, prava i interese koji se nalaze na jugoslavenskom teritoriju na dan stupanja na snagu tog Ugovora, a da se austrijska vlada obvezuje obeštetiti austrijske državljane čija je imovina uzeta prema ovoj odredbi.
10. Temeljem navedenog Zakona o ratifikaciji donijete su Odluka o likvidaciji austrijske imovine na osnovu Državnog ugovora o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije („Službeni list FNRJ“, broj: 6/57. - dalje: Odluka o likvidaciji) i Uputstvo za izvršavanje Odluke o likvidaciji austrijske imovine na osnovu Državnog ugovora o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije („Službeni list FNRJ“, broj: 4/58. - dalje: Uputstvo).
11. Sukladno točki III. Odluke o likvidaciji ne smatraju se likvidiranim, u smislu članka 27. stavka 2. Državnog ugovora, ona dobra, prava i interesi koje su austrijska država ili austrijske pravne ili fizičke osobe stekle ili unijele na teritorij Jugoslavije poslije 15. svibnja 1945. suglasno jugoslavenskim propisima.
12. Iz podataka u spisu, a što među strankama nije sporno, proizlazi da su prednici tužitelja, S. J.1 i S. J. , bili austrijski državljani na dan 13. ožujka 1938. i da su to ostali do kraja života. Nadalje, iz spisu priležeće dokumentacije, a osobito povijesnih vlasničkih listova, proizlazi da su nekretnine koje su predmetom zahtjeva za povrat bile u vlasništvu prednika tužitelja na dan 13. ožujka 1938. i da su stečene do 15. svibnja 1945. i to temeljem ugovora o kupoprodaji od 3. travnja 1920. – nekretnine upisane u z.k.ul.br. 18 odnosno 923 k.o. O. i 9. studenog 1932. – nekretnine upisane u z.k.ul.br. 1273 k.o. V., kao i da su predmetne nekretnine prednicima tužitelja oduzete temeljem Odluke Kotarskog suda u Opatiji, poslovni broj: I 241/46 od 19. svibnja 1947. godine.
13. Slijedom navedenog, budući da je citiranom odredbom članka 27. stavka 2. Državnog ugovora Republika Austrija na sebe preuzela obvezu obeštećenja svojih državljana za predmetnu oduzetu imovinu, to tužitelji ne mogu potraživati takvu naknadu od Republike Hrvatske. Pri tome treba istaknuti da je kod određivanja prava na naknadu relevantno državljanstvo prijašnjih vlasnika, u ovom konkretnom predmetu austrijsko, te međudržavni sporazumi sklopljeni s državom čiji su državljani bili prijašnji vlasnici.
14. Pravo na naknadu pripadalo bi tužiteljima unatoč već sklopljenim sporazumima samo ako bi se tako utvrdilo novim sporazumom, sukladno članku 10. stavak 2. Zakona o naknadi, koji sporazum s Republikom Austrijom, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud, nikada nije sklopljen.
15. Nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari ni činjenica da su tužitelji pokrenuli postupak za utvrđenje ništavosti Odluke Kotarskog suda u Opatiji, poslovni broj: I 241/46 od 19. svibnja 1947., obzirom isti ne predstavlja prethodno pitanje za rješenje ovog postupka, koji se vodi temeljem Zakona o naknadi.
16. Slijedom svega navedenog, pravilno je utvrđeno da je pitanje naknade riješeno Državnim ugovorom te, po ocjeni ovog Suda, presudom prvostupanjskog suda nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
17. To stoga jer je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom, zbog čega tužitelji ne mogu ostvariti pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi, a što proizlazi iz članka 10. stavka 1. tog Zakona.
18. Budući tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, temeljem odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS), nije osnovan niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
19. Slijedom izloženog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 15. listopada 2021.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
