REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 6/2021-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. C., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. i 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2020. broj Kzd-4/2020-35, u sjednici održanoj 14. listopada 2021. kojoj su, u javnom dijelu, nazočili optuženi Z. C. i njegova braniteljica, odvjetnica K. Ć.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba optuženog Z. C. te se ukida prvostupanjska presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. Z. C. zbog dva teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. i 1. KZ/11 (toč. 1. i 2. izreke) za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora od pet godina, te zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 (toč. 3. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine, pa je optuženik, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru od 14. siječnja 2020. pa nadalje.

2. Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenica je upućena da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

3. Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka u smislu čl. 148. st. 6. ZKP/08.

4. Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

4.1. Optuženik se žali osobno i po svojim braniteljima M. R., odvjetniku iz S., te po braniteljici K. Ć., odvjetnici iz Z. Žalbe su podnesene zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe (u žalbi po branitelju M. R.), odnosno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (u žalbama po oba branitelja). Branitelji optuženika su u svojim žalbama zatražili obavijest o sjednici žalbenog vijeća.

4.2. Budući da se žalbe optuženika međusobno nadopunjuju, razmotrene su kao jedinstvena žalba.

4.3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne te jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

4.4. Optuženik je po braniteljici K. Ć. odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, a državni odvjetnik je dostavio odgovor na žalbu optuženika. Stranke predlažu da se žalbe suprotnih strana odbiju kao neosnovane.

5. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.

6. Javnom dijelu sjednice žalbenog vijeća nazočili su optuženik, putem audio-video uređaja iz Zatvora u Z., te njegova braniteljica K. Ć., koja je izložila navode žalbe i odgovora na žalbu. Uredno obaviješteni branitelj M. R. nije pristupio, a uvidom u spis utvrđeno je da mu je optuženik naknadno otkazao punomoć za zastupanje. Nije pristupio niti uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

7. Žalba optuženika je osnovana posljedicom čega je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna.

8. Uvodno treba reći da nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i čl. 468. st. 2. ZKP/08.

8.1. Protivno tvrdnji žalitelja da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ovaj sud drugog stupnja nalazi da se obrazloženje prvostupanjske presude može s uspjehom ispitati jer su dani jasni razlozi o svim činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda među kojima nema proturječja, pogotovo ne znatnije kvalitete. Drugo je pitanje što se optuženik s tim razlozima ne slaže čime, ustvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

8.2. Isto tako, pobijana presuda se ne temelji na nezakonitim dokazima. Naime, optuženik osporava zakonitost ispitivanja svjedoka N. V. tijekom istrage s obzirom da na dokaznom ročištu nije nazočio optuženikov branitelj, kako nalaže odredba čl. 238. st. 3. ZKP/08. Uvidom u zapisnik o ispitivanju od 4. ožujka 2020. utvrđeno je da braniteljica optuženika S. F. nije pristupila iako je bila uredno pozvana, a ročištu je nazočio optuženik. Međutim, žalitelj propušta imati u vidu da je svjedokinja N. V. neposredno ispitana i na raspravi pred prvostupanjskim sudom od 9. rujna 2020. kada je, uz prethodna zakonska upozorenja, detaljno i sveobuhvatno dala svoj iskaz i odgovarala na pitanja stranaka. Iako se u obrazloženju prvostupanjske presude reproduciraju suglasni iskazi ove svjedokinje iz istrage i s rasprave, očito je da prvostupanjski sud svoje činjenične zaključke, zapravo, temelji na onom što je svjedokinja izjavila pred raspravnim vijećem, kada je zakonito i kontradiktorno ispitana, pa nema govora o tome da bi se pobijana presuda temeljila na nezakonitom dokazu.

8.3. Isto tako, svjedočenje zaposlenice centra za socijalnu skrb o onome što je saznala od oštećenog djeteta ne predstavlja nezakonit dokaz. Pogrešno je izjednačavati ispitivanje djelatnika policije sa ispitivanjem djelatnika službe socijalne skrbi, kako to čini žalitelj, budući da su njihovi procesni položaji suštinski različiti. Naime, djelatnici policije koji su uključeni u kriminalističku obradu, prema čl. 208. st. 1. ZKP/08, ne smiju ispitivati građane u svojstvu svjedoka, a posljedično o tome niti iskazivati na sudu. Nasuprot tome, u čl. 285. st. 4. ZKP/08 izričito je propisano da stručne osobe, o kakvima se i ovdje radi, mogu iskazivati o onome što su saznali od djeteta, a sadržaj njihovih iskaza može se koristiti kao dokaz u postupku. Stoga, dakle, ovaj prigovor žalbe nije osnovan.

9. Međutim, u pravu je optuženik da je činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time, za sada, pogrešno utvrđeno u pitanju ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenog djeteta te s tim u vezi odbijenog dokaznog prijedloga obrane za provođenjem psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja oštećenice.

9.1. Naime, ošt. dijete L. V., u dobi od sedam godina, iskazivala je na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja, a snimka ispitivanja je na raspravi reproducirana u smislu čl. 292. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 115. st. 4. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZSM). Prethodno je viši stručni suradnik Županijskog suda u Sisku I. P. dao svoje mišljenje da je dijete, s obzirom na dob i duševnu razvijenost, sposobno razumjeti dana upozorenja i dati svjedočki iskaz. Ta stručna osoba, uz čiju pomoć je ispitivanje provedeno, u svom mišljenju navodi da je oštećenici, zbog nedovoljne emocionalne i psihičke zrelosti, odgođen upis u prvi razred osnovne škole te da to odstupanje može imati podlogu u njezinom intelektualnom razvoju, kao i u odgojnoj zapuštenosti. Iako su njezine sposobnosti ograničene, smatra da može autentično iskazivati o proživljenom iskustvu.

9.2. Svjedočenje oštećenog djeteta temeljni je dokaz optužbe jer očevidaca događaja nema, a ispitani svjedoci N. V., majka oštećenice, te svjedok R. A. Ž., psiholog u Centru za socijalnu skrb S., iskazuju o onom što su saznale od djeteta.

9.3. Obrana je na raspravi, a i sada u žalbi, predlagala da se provede psihijatrijsko- psihologijsko vještačenje oštećenice, što je prvostupanjski sud odbio kao dokaz usmjeren na odugovlačenje postupka. Iako se u obrazloženju prvostupanjske presude tvrdi da je vještačenje predloženo na okolnost vjerodostojnosti iskaza, drugačije proizlazi iz zapisnika s rasprave od 10. studenog 2020. kada je branitelj optuženika predlagao vještačenje na okolnost da li je dijete, s obzirom na svoju nisku životnu dob, sposobno dati svjedočki iskaz. Radi se, dakle, o pogrešnoj interpretaciji u presudi na koju žalitelj s pravom ukazuje.

9.4. Osnovano žalitelj tvrdi da stručni suradnik suda, koji je inače socijalni radnik, nije dostatno kvalificiran za procjenu ukupnih mentalnih sposobnosti djeteta starog svega sedam godina, niti njegovo mišljenje može nadomjestiti sveobuhvatnu procjenu koju bi o tom pitanju trebali dati psihijatar i psiholog specijalizirani za rad s djecom. Ovo tim više jer je oštećenici odgođen upis u prvi razred škole zbog nedovoljne psihičke i emocionalne zrelosti, što ukazuje da njezin intelektualni razvoj ne odgovara kronološkoj dobi.

9.5. Slijedom toga, a imajući u vidu i da je provođenje vještačenja oštećenice praktički bio jedini dokazni prijedlog obrane tijekom rasprave koja je dovršena unutar nekoliko mjeseci, doista nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da bi obrana predlaganjem tog dokaza očigledno pokušala odugovlačiti postupak. Nasuprot tome, provođenje navedenog vještačenja bilo je nužno kako bi se vjerodostojnost iskaza oštećenice, uz pomoć stručnih i za to educiranih osoba, što bolje ocijenila.

9.6. Zbog navedenog, osnovano se žalbom ukazuje da činjenično stanje nije dostatno i sveobuhvatno razjašnjeno pa se osuđujuća presuda protiv optuženika, za sada, ne može prihvatiti.

10. Isto tako, u pravu je žalitelj kada osporava dokazanost kaznenog djela povrede djetetovih prava za koje je pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim.

10.1. Naime, prema činjeničnom opisu djela iz izreke presude, optuženik je u više navrata kažnjavao svoju kćer L. V. udarajući ju otvorenim dlanom u predjelu lica. To utvrđenje prvostupanjski sud temelji na iskazu djeteta "da ju otac nekad znade jako lupiti kada se ne ponaša dobro prema L.", tj. prema mlađoj sestri. Majka oštećenice N. V. iskazuje da optuženik nije bio nasilan prema kćeri, možda ju je jednom udario po stražnjici, a jednom po licu. Ispitana djelatnica Centra za socijalnu skrb S. R. A. Ž., nema saznanja o nasilnom ponašanju optuženika prema djeci, osim što joj je L. rekla da se jednom posvađala sa sestrom zbog čega ju je optuženik pljusnuo.

10.2. Žalitelj osnovano ukazuje da ovakav intenzitet fizičkog kažnjavanja koji proizlazi iz navedenih dokaza ne ukazuje nužno na zlostavljanje djeteta kakvo ima u vidu čl. 177. st. 2. KZ//11. Iako se radi o neprihvatljivom ponašanju optuženika kao oca, to još ne znači i da su time grubo povrijeđena djetetova prava u smislu postojanja kaznenog djela. Okolnosti konkretnog slučaja, u kontekstu inače urednog obavljanja roditeljske dužnosti, mogu biti odlučne za razgraničenje radi li se o kaznenom djelu ili, pak, o prekršaju iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, radi li se tek o odgojnim metodama koje, iako društveno neprihvatljive, same po sebi nisu kažnjive.

10.3. Zbog toga, preuranjen je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju ovog kaznenog djela, na što žalitelj osnovano ukazuje.

11. Slijedom izloženih propusta prvostupanjsku presudu je trebalo ukinuti i uputiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u smislu čl. 483. st. 1. ZKP/08, posljedicom čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni postala bespredmetna.

11.1. U ponovljenom postupku sud će voditi računa o naprijed navedenim okolnostima te će, osim već izvedenih dokaza, provesti i psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenog djeteta na okolnost njegove sposobnosti za davanje vjerodostojnog iskaza. Ako ocijeni da je to nužno, provjeriti će tvrdnju svjedoka R. A. Ž. o provedenom psihološkom tretmanu oštećenice u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba te, po potrebi, pribaviti medicinsku dokumentaciju te ustanove. Pri tome, rezultate provedenog biološkog vještačenja temeljem kojeg je dokazana prisutnost optuženikove sperme na ručniku izuzetom pretragom njegovog podruma, treba dovesti u vezu s dijelom iskaza oštećenice koja tvrdi da su se ona i optuženik tim ručnikom obrisali. Taj podatak sud prvog stupnja propušta ocijeniti, iako može biti od utjecaja na dokazanost kaznenog djela pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude. Zaključno, nakon što uz pomoć stručnih osoba valjano ocijeni vjerodostojnost iskaza oštećenice te ga dovede u vezu s već sada postojećim dokazima, te nakon što razmotri intenzitet i značaj optuženikovih radnji pod toč. 3. izreke, prvostupanjski će sud donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

Zagreb, 14. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Ranko Marijan, v. r.