REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 634/2019-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. T. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. T. R. i opt. R. J., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2019. broj K-73/15, u sjednici održanoj 14. listopada 2021.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaćaju se žalbe opt. T. R. i opt. R. J., ukida se osuđujući dio prvostupanjske presude i predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, proglašen je krivim opt. T. R. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci time da mu je na temelju čl. 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda pa se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Istom je presudom opt. R. J. proglašen krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. za koja su utvrđene kazne zatvora u trajanju jedne godine i pet mjeseci (toč. I. izreke) i jedne godine i dva mjeseca (toč. II. izreke) i jednog kaznenog djela iz čl. 256. st. 3. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca (toč. III izreke) pa je opt. R. J. primjenom čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

I Kž 634/2019-4

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) opt. T. R. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. u iznosu od 4.968,00 kuna, a opt. R. J. u iznosu od 17.832,00 kuna, dok je na temelju čl. 145. st. 1. toč. 6. ZKP/08. opt. T. R. i opt. R. J. naloženo svakom naknaditi trošak postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, sve u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju čl. 560. st. 1. ZKP/08. u vezi s čl. 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 30.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. T. R. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. KZ/11., a novčani iznosi od 9.266.800,00 kuna i 1.266.593,00 kuna da predstavljaju imovinsku korist koju je opt. R. J. ostvario kaznenim djelima iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. Utvrđeno je da su ti novčani iznosi imovina Republike Hrvatske te je optuženicima naloženo te iznose isplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08. usvojen je imovinskopravni zahtjev Republike Hrvatske te je naloženo opt. R. J. da oštećenoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 600.107,94 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u roku od petnaest dana od pravomoćnosti te presude.

1.4. Istom je presudom, na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08. odbijena optužba protiv opt. D. Š. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi s čl. 37. KZ/11., te je na temelju iste odredbe odbijena optužba protiv opt. R. J. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11.

1.5. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi postupka u odnosu na odbijajući dio presude iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 5. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na opt. R. J. s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za svako pojedino djelo utvrdi bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju te da se isti osudi na strožu jedinstvenu bezuvjetnu kaznu zatvora.

2.1. Žalbu je protiv prvostupanjske presude podnio opt. T. R. po braniteljici J. M., odvjetnici iz V. G. zbog "pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kaznenoj sankciji" predlažući da "sud ukine presudu i vrati na ponovni postupak".

2.3. Žalbom prvostupanjsku presudu pobija i opt. R. J. po braniteljici S. V., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, podredno da se preinači u pogledu odluke o kazni.

I Kž 634/2019-4

2.4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe opt. T. R. i opt. R. J. su osnovane, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

5. U pravu je opt. T. R. da je u prvostupanjskoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio kako je opt. T. R. bio osnivač i odgovorna osoba trgovačkog društva Izbočina d.o.o., pri čemu je prihvatio njegovu obranu da je on s računa trgovačkog društva Izbočina d.o.o. podigao iznos od 30.000,00 kuna po nalogu opt. R. J., kojemu je taj iznos i predao. Zaključio je da je optuženik bio svjestan da podizanje novca s računa tvrtke treba opravdati ili uložiti u daljnje poslovanje tvrtke, što on nije učinio, pa da je postupajući na opisani način povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa svoje tvrtke. Podižući novac s računa tvrtke, bez da ga je upotrijebio za daljnje poslovanje, već ga je predao drugoj fizičkoj osobi, optuženik je sebi pribavio imovinsku korist, a samoj tvrtci čije je imovinske odnose morao štititi, prouzročio štetu. Stoga je novčani iznos od 30.000,00 kuna, koji je opt. T. R. zadržao za sebe i time počinio kazneno djelo, imovinska korist koju je on ostvario kaznenim djelom i koja se od njega oduzima.

5.1. Iz citiranog obrazloženja proizlazi kako je prvostupanjski sud utvrdio da je opt. T. R. novac s računa trgovačkog društva Izbočina d.o.o. podignuo za drugu osobu i predao ga toj drugoj osobi i na taj način sebi pribavio imovinsku korist koja je potom od njega oduzeta. Ovakvo obrazloženje nejasno je i proturječno, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., na koju žalbenim navodima smjera i opt. T. R. Stoga je osnovana žalba ovog optuženika te je pobijanu presudu u odnosu na opt. T. R. trebalo ukinuti i predmet uputiti u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

6. Osnovano se žali opt. R. J. da je u prvostupanjskoj presudi izostalo obrazloženje odbijenih dokaznih prijedloga. Također je u pravu ovaj optuženik i kada žalbenim navodima upire da je prvostupanjski sud propustio svestrano i sveobuhvatno ocijeniti u postupku izvedene dokaze, zbog čega je, za sada, činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

7. U odnosu na kaznena djela pod toč. I. i II. izreke presude, za koja je proglašen krivim opt. R. J., iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se prvostupanjski sud kod utvrđenja dokazanosti tih djela, prvenstveno rukovodio nalazom i mišljenjem sudske vještakinje za financije, knjigovodstvo i porez P. B., dok je optuženikovu obranu ocijenio neosnovanom. Ta je vještakinja utvrdila da je optuženik podizao novce s računa trgovačkih društava I. d.o.o. i R.-J. d.o.o., pri čemu ne postoji vjerodostojna dokumentacija koja bi takvo podizanje opravdala.

I Kž 634/2019-4

8. Osnovano prigovara žalitelj da je u prvostupanjskoj presudi izostala ocjena iskaza svjedoka koji su potvrđivali optuženikovu obranu. Optuženik je, naime, tvrdio da je novac isplaćen s računa njegovih trgovačkih društava na njegov privatni račun podizao te da je isti bio predavan svjedoku N. I. za kupovinu automobila, koje su potom njegova trgovačka društva prodavala fizičkim osobama ili leasing kućama. Također je tvrdio da je novac korišten i za plaćanje carinskih davanja s obzirom da se radilo o uvozu automobila iz inozemstva, o čemu postoji dokumentacija u spisu.

9. Iz iskaza svjedoka T. B., Ž. Z. i V. K. proizlazi kako im je poznato da je svjedok N.

I. uvozio automobile iz Njemačke preko tvrtki opt. R. J., između ostalih i trgovačkih društava I. d.o.o. i R.-J. d.o.o., te da su svjedoku N. I. ili optuženiku na ruke predavani novci za kupovinu tih automobila. Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka N. I. Međutim, prvostupanjski sud iskaze ovih svjedoka koji su svjedočili u korist obrane u pobijanoj presudi uopće nije analizirao niti se prema njima odredio, niti je sadržaje tih iskaza i optuženikove obrane doveo u vezu s dokumentacijom u spisu.

10. U odnosu na iznose za koje je utvrđeno da su isplaćeni opt. R. J. s računa trgovačkih društava I. d.o.o. i R.-J. d.o.o. i za koje se on okoristio, prvostupanjski je sud u obrazloženju naveo da je visinu tih iznosa utvrdio iz nalaza i mišljenja vještakinje P. B.

11. Tako je u odnosu na kazneno djelo pod toč. I. izreke presude prvostupanjski sud naveo kako iz nalaza i mišljenja ove vještakinje proizlazi da je s poslovnih računa trgovačkog društva I. d.o.o. na račune opt. R. J., dijelom direktnom isplatom, a dijelom putem Internet bankarstva, uplaćeno ukupno 9.266.800,00 kuna, pri čemu nema niti jednog dokaza da su se te isplate stvarno vršile sa svrhom koja je u nalozima za plaćanje bila navedena niti postoji bilo kakva dokumentacija koja bi te isplate opravdala. Optuženik stoga nije ni na koji način dokazao da je novac koji je njemu isplaćen bio namijenjen svjedoku N. I. za kupnju i uvoz automobila iz inozemstva, kako je to u obrani tvrdio, pa je postupivši na opisani način povrijedio imovinske interese svoje tvrtke I. d.o.o. koje je bio dužan štititi i istoj prouzročio štetu u navedenom iznosu od 9.266.800,00 kuna, a sebi u istom iznosu pribavio imovinsku korist.

12. No, prvostupanjski je sud pritom propustio cijeniti da iz nalaza i mišljenja vještakinje P. B. također proizlazi da je optuženik na račun trgovačkog društva I. d.o.o. izvršio dvije uplate u ukupnom iznosu od 28.900,00 kuna te da je na jednom od virmana u rubrici potpis primatelja navedeno ime Z. B. Vještakinja je navela da, ako bi se uzele u obzir uplate optuženika te iznos s navedenog virmana, došlo bi se do toga da je na račun opt. R. J. isplaćeno ukupno 9.234.700,00 kuna.

13. Jednako tako, u odnosu na iznos iz toč. II. izreke presude za koji je opt. R. J. oštetio trgovačko društvo R.-J. d.o.o., prvostupanjski se sud poziva na nalaz i mišljenje vještakinje P. B. koja je utvrdila da je s računa trgovačkog društva R.-J. d.o.o. na račun optuženika uplaćeno ukupno 530.900,00 kuna, dok se iznos od 739.593,00 kuna odnosi na naplatu putem čekova (što sveukupno iznosi 1.270.493,00 kuna, dakle, veći iznos od onog za koji se optuženik tereti). Prvostupanjski je sud stoga utvrdio da je optuženik isplaćivao novac samom sebi,

I Kž 634/2019-4

odnosno putem čekova drugim osobama s razlogom koji ne odgovara stvarnom stanju i ne proizlazi iz poslovanja tvrtke pa je za iznos iz izreke presude oštetio trgovačko društvo R.-J. d.o.o., a sebi u istom iznosu pribavio imovinsku korist. Međutim, vještakinja P. B. je ujedno navela kako postoje i dvije pozajmice uplaćene na račun trgovačkog društva R.-J. d.o.o., jedna od strane opt. R. J. u iznosu od 19.000,00 kuna te jedna od strane njegovog oca R. J. u iznosu od 175.000,00 kuna, za koji iznos optuženik u obrani tvrdi da ga je vratio svom ocu.

14. Razvidno je stoga da prvostupanjski sud nije vodio računa o svim utvrđenjima vještakinje P. B., iako je njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio i na njemu utemeljio svoju odluku, premda iz nalaza te vještakinje proizlazi da bi se moglo raditi o manjim iznosima od onih iz izreke presude za koje su oštećena trgovačka društva I. d.o.o. i R.-J. d.o.o. i za koje je od opt. R. J. oduzeta imovinska korist. 15. Neprihvatljivo je, za sada, i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. iz točke III. izreke presude, čemu osnovano prigovara u žalbi opt. R. J. Prvostupanjski je sud, naime, u obrazloženju presude naveo da je iznos poreznog duga za koji se tereti opt. R. J. utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještakinje P. B. i dokumentacije u spisu.

16. U dijelu nalaza i mišljenja vještakinje P. B., koji se odnosi na porezni dug trgovačkog društva R.-J. d.o.o. za 2005. godinu stoji zaključak da "postoji mogućnost da je porezni obveznik…u godišnjem PDV obrascu za 2005. godinu po osnovi oporezivih isporuka iskazao manje PDV u iznosu od 29.283,31 kn", odnosno, da "postoji mogućnost da je porezni obveznik…u prijavi PDV za 2005. godinu umjesto preplate PDV-a u iznosu od 18.451,99 kn propustio iskazati obvezu PDV-a za uplatu u iznosu od 398.800,68 kn." Na raspravi 30. studenog 2018. vještakinja je navela kako bi se “dalo zaključiti da porezni obveznik nije iskazao manju obvezu za PDV od one koja je bila“ te da ne može tvrditi da je pogrešno iskazana osnovica i obveza za PDV iskazana u godišnjoj PDV prijavi za 2005. Iz ovakvog nalaza i mišljenja vještakinje ne proizlazi precizno utvrđenje visine poreznog duga trgovačkog društva R.-J. d.o.o., poglavito ne u iznosima iz toč. III. izreke presude za koje je opt. R. J. presuđen, kako se osnovano prigovara u žalbi. Time je ostalo nejasno i je li ispunjen i kvalifikatorni element kaznenog djela iz čl. 156. st. 3. KZ/11.

17. Uslijed svega navedenog, osnovana je žalba opt. R. J. zbog, za sada, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa je pobijanu presudu valjalo ukinuti i u osuđujućem dijelu koji se odnosi na opt. R. J. te predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

18. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud izvesti sve do sada izvedene dokaze, po potrebi i druge dokaze, te će svestrano raspraviti sve sporne činjenice na način na koji mu je to ukazano ovom odlukom. Potom će sve dokaze vrednovati svakog za sebe i u međusobnoj povezanosti, pravilno ih ocijeniti, te donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti kako propisuje odredba čl. 459. st. 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII).

I Kž 634/2019-4

19. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08.-VIII odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. listopada 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.