Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1193/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. pok. S., iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. Š. odvjetniku iz T., protiv tuženika R. H., OIB: …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-128/2019-20 od 20. srpnja 2020., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-128/2019-20 od 20. srpnja 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

“Utvrđuje se spram tužene R. H. da je tužitelj P. V. stvarni vlasnik čest. zem. 2530/4 k.o. M. za cijelo, ovlašćuje se tužitelj P. V. da temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti izvrši upis prava vlasništva na čest. zem. 2530/4 k.o. M. na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena R. H. za cijelo.” II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 9.222,80 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana 20. srpnja 2020.g. kao dana presuđenja pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

6. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj je naveo da je predmetna nekretnina i to kčbr. 2530/4 k.o. M. u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo tuženika što ne odgovara stvarnom vlasničkom stanju jer je stvarni vlasnik predmetne nekretnine tužitelj pa je tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje da je on stvarni vlasnik predmetne nekretnine te da ga se ovlasti da temeljem presude izvrši upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi uz istovremeno brisanje tuženika.

7. Prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je predmetna nekretnina još prije Drugog svjetskog rata bila uknjižena kao državno imanje te da je bilo uknjiženo težačko pravo u korist J. Š. i Š. Š. uz daljnji prijenos težačkih prava. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljev pradjed A. P. izvršio zamjenu jedne svoje nekretnine sa članovima obitelji Š. koji su A. P. u zamjenu dali predmetnu nekretninu te je od tada pa nadalje predmetna nekretnina bila u posjedu tužiteljeve obitelji na način da ju je posjedovao A. P., nakon njega tužiteljev djed G. P., nakon njega tužiteljev otac S. P. te konačno tužitelj.

8. Čitanjem posjedovnog lista te kao nesporno je utvrđeno da je u katastarskom operatu nakon njegovog osnutka 1953. godine kao posjednik predmetne nekretnine bio upisan tužiteljev djed G. P. da bi u konačnici kao posjednik bio upisan tužitelj prije nego što se je tuženik upisao kao posjednik.

9. U dokaznom postupku su saslušani svjedoci koji su potvrdili da je predmetna nekretnina u posjedu tužiteljeve obitelji već dugi niz godina, i prije 1953. godine, te je stoga prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev usvojen.

10. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je iz zemljišne knjige vidljivo da je 1931. godine izvršena zabilježba agrarne prijave M. Š. te je stoga trebalo pribaviti podatak o podnesenim agrarnim prijavama jer nije utvrđeno da li je agrarni odnos po predmetnoj agrarnoj prijavi razriješen. U vezi s tim, isključena je mogućnost da težak temeljem dosjelosti stekne pravo vlasništva na zemljištu koje obrađuje jer je njegov posjed nepošten budući da on zna da to zemljište nije njegovo pa evidentiranje težačkih prava isključuje savjesnost i poštenje na strani tužitelja. Međutim, sama činjenica da su u zemljišnoj knjizi bila upisana težačka prava nije odlučna za presuđenje. Prema odredbi članka 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja ukinuti su svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja je prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, a takvim odnosima se prema odredbi članka 2. Zakona, smatraju feudalni, kmetski, kolonatski, težački i svi slični trajni, agrarni odnosi, bez obzira na naziv, kod kojih vlasnik nije sam obrađivao zemlju, nego ju je pod raznim uvjetima davao drugome na obrađivanje. Dakle, obrađivači su vlasništvo predmetnih nekretnina razrješenjem agrarnih odnosa stekli ex lege i za stjecanje tog prava nije odlučno što nije izvršen upis u zemljišne knjige jer takav upis nema konstitutivni značaj. Stoga je za presuđenje odlučno utvrđenje prvostupanjskog suda da su prednici tužitelja, a i sam tužitelj, od 1953. godine u neprekinutom posjedu predmetne nekretnine. Tužiteljev djed G. P. je bio posjednik do svoje smrti, dakle do 1977. godine, a tužiteljev otac je bio posjednik do svoje smrti, dakle do 2012. godine. Nisu utvrđene nikakve činjenice koje bi ukazivale na to da oni nisu bili pošteni posjednici, pa obzirom da je u tom razdoblju predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je temeljem članka 159. stavak 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZVDSP) bio potreban rok posjedovanja od 40 godina koji se je navršio 1993. godine kada je predmetna nekretnina bila u posjedu tužiteljevog oca. Budući da je odredbom članka 388. stavak 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana te budući da je na dan 1. siječnja 1997., kada je ZVDSP stupio na snagu, tužiteljev otac S. P. bio u posjedu predmetne nekretnine i duže od 40 godina, uračunavajući u taj rok i vrijeme u kojem je posjednik bio tužiteljev djed G. P., treba zaključiti da je tužiteljev otac S. P. na dan 1. siječnja 1997. stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću čime je prestalo pravo vlasništva tuženika, a na što ne utječe činjenica je odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP-a kasnije ukinuta odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). Stoga predmetna nekretnina od 1. siječnja 1997. više nije bila vlasništvo R. H. već je postala vlasništvo tužiteljevog oca S. P. koji je sa tužiteljem sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju kao primatelj uzdržavanja, te je tim ugovorom tužitelju ostavio predmetnu nekretninu. Tužitelj se temeljem tog ugovora nije mogao upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine jer niti njegov otac nije bio upisan kao vlasnik, ali tužitelj ima valjani pravni temelj svog posjeda nakon smrti oca te je stoga nakon smrti oca predmetne nekretnine posjedovao kao zakoniti i pošteni posjednik više od 20 godina kada mu se temeljem članka 160. stavak 2. ZVDSP-a uračuna i vrijeme posjedovanja njegovog oca te je tužitelj dosjelošću i to temeljem članka 159. stavak 3. ZVDSP-a stekao vlasništvo predmetne nekretnine.

11. Stoga je prvostupanjski sud prilikom presuđenja pravilno primijenio materijalno pravo pa je stoga tuženikova žalba u tom dijelu neosnovana i odbijena je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a te je potvrđen dio prvostupanjske presude koji se odnosi na stjecanje prava vlasništva.

12. Tuženik se također žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći u žalbi da je tužitelju za svaku poduzetu radnju trebalo priznati nagradu u visini od 50 bodova. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj u tužbi nije odredio vrijednost predmeta spora, a niti je to učinio prvostupanjski sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave pa se temeljem članka 40. stavka 5. ZPP-a smatra da je vrijednost predmeta spora u ovom postupku 50.000,00 kn. Prvostupanjski sud je odluku o trošku postupka donio na način da je tužitelju za pojedine radnje priznao troškove u iznosu od 100 bodova, a tužitelju upravo toliko i pripada temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14 - dalje: Tarifa) kada je vrijednost predmeta spora od 10.000,01 kn do 100.000,00 kn pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

13. Tuženik se također žali navodeći da je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 1. veljače 2019. kojim se on očituje na odgovor na tužbu, a u kojem se ponavljaju navodi koji su već istaknuti tijekom postupka te trošak sastava podneska od 22. studenog 2019. kojim je tužitelj dostavio adrese predloženih svjedoka. Međutim, tužitelj temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife ima pravo na trošak sastava podneska kojim se odgovara na odgovor na tužbu, a prvostupanjski sud je također temeljem Tbr. 8. toč.

3. Tarife tužitelju pravilno dosudio trošak sastava podneska kojim je tužitelj dostavio adrese predloženih svjedoka jer je taj podnesak u smislu članka 155. stavak 1. ZPP- a bio potreban za vođenje postupka pa stoga ni taj žalbeni razlog nije osnovan.

14. Zbog iznijetih razloga je tužiteljeva žalba i u tom dijelu neosnovana i odbijena temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a te je potvrđen dio prvostupanjske presude koji se odnosi na dosudu parničnog troška.

Koprivnica, 14. listopada 2021.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić v. r.