REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 34/2017-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. P. zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 10. studenoga 2016. broj K-6/2016-35, u sjednici održanoj 13. listopada 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog T. P., odvjetnika V. M.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj K-6/2016-35 od 10. studenog 2016. optuženi T. P. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojništva u pokušaju iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 33. stavkom 1. KZ/97. Nadalje je, na temelju članka 158. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.), oštećeni J. P. s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu, a na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-14. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. – 5. ZKP/08.-14. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 34/2017-7

2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi T. P. putem branitelja, odvjetnika V. M., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog T. P., odvjetnika V. M., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog T. P. koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret optužnicom. Argumentirajući žalbene osnove žalitelj navodi da unatoč manjkavostima u zapisnicima o prepoznavanju, u policiji se ne bi radio zapisnik o prepoznavanju glasa kada ne bi postojale određene individualne karakteristike glasa odnosno da oštećenik u specifičnom izgovoru glasa „R“ nije prepoznao upravo optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Također ističe, da je policija željela namjerno staviti optuženiku na teret ovo kazneno djelo, tada bi zasigurno u zapisnicima o prepoznavanju bile napisane karakteristike optuženika kao što su šepavost i specifičan izgovor glasa „R“. Stoga, po mišljenju žalitelja, upravo ove okolnosti govore u prilog činjenici da se ne radi o pokušaju policije da lažno tereti optuženika, već se radi o tome da je upravo optuženik bio taj koji je kritične zgode pokušao izvršiti razbojništvo, a tome u prilog govori i mišljenje poligrafskog ispitivača iz kojeg proizlazi da se isti može dovesti u vezu s izvršenjem ovog kaznenog djela.

7.1. No, naprijed navedeni žalbeni navodi ne dovode u pitanje zaključak i utvrđenja suda prvog stupnja kako nepravilnosti prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe te nedostaci u konstatacijama zapisnika o prepoznavanju osobe i glasa ukazuju na to da doista postoji ozbiljna sumnja u vjerodostojnost provedenih radnji i rezultata prepoznavanja osobe i glasa, a što onda posljedično upućuje na to da se u konkretnom slučaju radi o neuvjerljivosti navedenih dokaza.

7.2. Naime, iz podataka u spisu predmeta odnosno jasnog i decidiranog iskaza oštećenog J. P. proizlazi kako su mu policijski službenici, prije provođenja dokazne radnje prepoznavanja osobe, kroz prozor policijske postaje, u dvorištu, pokazali optuženika bez zamaskiranog lica, kojom prigodom je oštećenik vidio optuženika, ali isto tako i njegovu odjeću neposredno prije provođenja ove dokazne radnje. Na taj način je uslijed ovakvog postupanja policijskih službenika, koji su neposredno nakon

I Kž 34/2017-7

toga provodili dokaznu radnju prepoznavanja osobe, učinjena takva nepravilnost i takav propust koji u značajnoj mjeri utječu na objektivnost i nepristranost njihovog postupanja i koji dovode u pitanje vjerodostojnost provedene radnje i dobivenih rezultata, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, budući je na taj način ovaj dokaz u bitnome „kontaminiran“ i zbog toga, i po ocjeni ovog suda, neuvjerljiv. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica koja proizlazi iz sadržaja zapisnika o prepoznavanju osobe od 29. rujna 2004. (list 11 spisa predmeta), gdje je konstatirano da je oštećenik najprije opisao izgled počinitelja kaznenog djela, nakon čega je između pet pokazanih osoba prepoznao osobu pod rednim brojem „2“ (optuženog T. P.) kao počinitelja, pri čemu nigdje nije konstatirano da se radi o osobi koja šepa, te kada se takav zapisnik dovede u vezu s iskazima svjedoka-policijskih službenika koji su sudjelovali u navedenoj dokaznoj radnji, tada se i za ovaj sud ukazuje neživotnim i nelogičnim da takva tjelesna osobina, koja u bitnome razlikuje optuženika u odnosu na druge osobe, ne bi bila upisana u zapisniku, a da je doista tom prilikom bila izrečena od strane oštećenika. U tom pogledu posebno je znakovit iskaz svjedoka D. S., policijskog službenika koji je bio „nositelj predmeta“ odnosno voditelj navedene radnje, koji je na jasan i decidiran način naveo da se ni na koji način ne bi smjelo dogoditi da se u zapisnik propusti upisati okolnost koja posebno određuje počinitelja, kao što je npr. šepanje. S druge strane i preostali policijski službenici koji su ispitani kao svjedoci (H. F. i Ž. K.) o navedenoj okolnosti nisu imali nekih konkretnih i neposrednih saznanja, već su samo hipotetski izjavili da je malo vjerojatno da zapisnik o prepoznavanju osobe ne bi sadržavao opis da počinitelj šepa, a da je tako nešto osoba koja sudjeluje u prepoznavanju i rekla. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da nedostaci u zapisniku o prepoznavanju i nepravilnosti koje su prethodile provođenju ove dokazne radnje doista dovode u sumnju vjerodostojnost i uvjerljivost ove radnje te rezultate koji su navedeni u zapisniku o prepoznavanju osobe.

7.3. Identičan zaključak odnosi se i na dokaznu radnju prepoznavanja glasa, koja je također provedena 29. rujna 2004. Naime, prema sadržaju zapisnika o prepoznavanju glasa (list 12 spisa predmeta) proizlazi da je oštećeni J. P. prije same radnje prepoznavanja glas počinitelja opisao bez navođenja bilo kakvih specifičnosti glasa, a po kojima bi isti bio prepoznatljiv i različit od ostalih osoba, navodeći pri tome samo ono što je prigodom počinjenja kaznenog djela počinitelj izgovorio, nakon čega je između pet izgovorenih glasova sa sigurnošću prepoznao glas osobe pod rednim brojem „3“ (optuženi T. P.) kao glas počinitelja ovog kaznenog djela. Kada se uz navedeno ima u vidu da je oštećenik tijekom kasnijih iskazivanja naveo da je počinitelja dobro zapamtio iz razloga što je na specifičan način izgovarao glas „R“ te da je po tome prepoznao počinitelja tijekom provođenja ove dokazne radnje, a da iz iskaza svjedoka-policijskih službenika koji su sudjelovali u ovoj radnji, tako nešto ne proizlazi, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je i ova dokazna radnja nevjerodostojna, a rezultati koji su njome dobiveni neuvjerljivi. Naime, iz iskaza policijskog službenika D. S., koji je bio voditelj ove dokazne radnje, proizlazi da oštećenik tom prigodom nije iskazivao da bi počinitelj ovog kaznenog djela imao određenu govornu manu odnosno da bi on primijetio da je neka od osoba čiji se glas prepoznavao imala govornu manu, a što u svojim iskazima u cijelosti potvrđuju i policijski službenici H. F. i I. P.. Tako je svjedok H. F. naveo da pretpostavlja da bi u zapisnik o prepoznavanju glasa bilo upisano da je oštećenik rekao da počinitelj na specifičan način izgovara slovo „R“ te da se on ne sjeća da je koja od osoba koja je

I Kž 34/2017-7

sudjelovala u prepoznavanju izgovarala slovo „R“ na specifičan način. Svjedok I. P. je također izjavio da se ne sjeća da bi neka od osoba koja je izgovarala inkriminirane riječi tijekom prepoznavanja glasa imala drugačiji izgovor glasa „R“ u odnosu na ostale. Kad se, s druge strane, imaju u vidu iskazi oštećenog J. P. koji je na jasan i određen način bio izričit u tome da je počinitelja ovog kaznenog djela zapamtio, između ostalog, i po tome što je malo teže izgovarao slovo „R“, a što je u suprotnosti s činjenicama koje proizlaze iz zapisnika o prepoznavanju glasa, gdje tako nešto nije konstatirano i iskazima svjedoka-policijskih službenika koji su sudjelovali u ovoj radnji i koji nisu potvrdili ovakve navode oštećenika, tada je pravilan i osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je i u ovom slučaju neživotno i nelogično da takva specifična osobina u izgovoru glasa „R“ ne bi bila konstatirana u zapisniku, da ju je tom prigodom oštećenik doista i spomenuo te da tako nešto specifično i individualizirano policijski službenici ne bi zapamtili i nakon toga usvojim iskazima spomenuli.

7.3. Također žalitelju valja napomenuti kako mišljenje poligrafskog ispitivača, na koje se u izjavljenoj žalbi isti poziva, nije dokaz u kaznenom postupku. Naime, poligrafsko ispitivanje predstavlja provjeru bioloških funkcija osobe koja se testira odnosno njime se registrira djelovanje čovjekovog neurovegetativnog sustava pri davanju odgovora na pojedina pitanja, a koju radnju provode djelatnici redarstvenih vlasti i ona može predstavljati samo izvidnu radnju, koja je u ovom konkretnom slučaju provedena u smislu odredbe tada važećeg članka 207. ZKP/08.-14., a ne dokaz, pa stoga reakcije i rezultati provedenog poligrafskog testiranja ne predstavljaju formalni dokaz u ovom kaznenom predmetu.

7.4. Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno, a u odnosu na opisane dokazne radnje, i po ocjeni suda drugog stupnja, navedeni nedostaci u sadržajima zapisnika o prepoznavanju osobe i glasa ne mogu se pripisati propustu odnosno grešci onih koji su sudjelovali u samim radnjama i u pisanju navedenih zapisnika. Naime, radi se o takvim važnim i odlučnim činjenicama koje u bitnome razlikuju počinitelja od ostalih osoba i teško je odnosno gotovo nemoguće zamisliti da bi policijski službenici kao profesionalne i stručne osobe, koje gotovo svakodnevno provode ovakve dokazne radnje, tako nešto bitno i važno propustile konstatirati u zapisnicima o prepoznavanjima, s obzirom da se radi o takvim konstatacijama koje na siguran i efikasan način mogu dovesti do počinitelja ovog kaznenog djela. Pri tome, a kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, treba imati u vidu i iskaz oštećenog J. P. koji je tijekom postupka u više navrata različito iskazivao u odnosu na odlučne činjenice (boja kape, visina počinitelja, opis kretanja počinitelja i opis glasa počinitelja) te njegova naknadna proturječna i nelogična pojašnjenja za takva različita iskazivanja, koja se ne mogu pripisati isključivo proteku vremena od počinjenog djela te okolnosti da je nakon ovog događaja imao još dva razbojništva na njegovu štetu na istoj benziskoj postaji, a zbog čega se naknadno liječio i kod psihijatra. Upravo zbog takvih nejasnoća, nepreciznosti i proturječnosti u iskazima oštećenika te okolnosti da njegovi bitni navodi nisu potkrijepljeni drugim provedenim dokazima, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se u ovom kaznenom postupku nije moglo s potrebnom sigurnošću i na potpuno izvjestan način utvrditi da iz zapisnika o prepoznavanju osobe i glasa, iskaza oštećenika i iskaza policijskih službenika koji su sudjelovali u provođenju ovih dokaznih radnji proizlazi da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela.

I Kž 34/2017-7

7.5. Okolnost na koju se u žalbi poziva državni odvjetnik da je krajnje neživotno i neuvjerljivo da bi optuženik pištolj koji je dobio od ministra obrane Republike Hrvatske držao u drvarnici svoje punice, gdje je kasnije i pronađen kratko vrijeme nakon što je počinjeno inkriminirano kazneno djelo, a da bi automatsku pušku sa streljivom te kapu s prorezima za oči i usta tamno plave boje (tzv. fantomku) držao kod svoje kuće, sama za sebe, a u nedostatku nekih drugih relevantnih i odlučnih činjenica ne ukazuje na potpuno nedvojben zaključak da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela, osobito imajući u vidu dokaze i rezultate dokaznog postupka koji su prethodno već analizirani.

7.6. Ustrajući i nadalje na tvrdnji da je ovakvo postupanje optuženika krajnje neživotno i potpuno neuvjerljivo te da to ukazuje da je isti bez bilo kakve sumnje počinitelj ovog kaznenog djela, žalitelj, u suštini, iz konteksta i cjelokupnog događanja te optuženikove obrane, u kojoj nije mogao logično objasniti zbog čega je predmetni pištolj držao u šupi, izdvaja pojedine, za njega bitne, okolnosti te ih potom prikazuje i analizira fragmentarno i izvan cjelokupnog konteksta, a sve u cilju dokazivanja njegove kaznene odgovornosti pa stoga na takav način izloženo parcijalno tumačenje i ocjenjivanje dokaza i obrane optuženika za ovaj sud nije prihvatljivo.

7.7. Kod takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka te analizom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti i međusobnoj vezi, pravilno zaključio da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo kako je to činjenično opisano i pravno označeno u izreci pobijane presude pa uslijed toga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Slijedom navedenog trebalo je žalbu državnog odvjetnika, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 13. listopada 2021.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.