Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: 12 Gž-785/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Franke Zenić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Eugena Škunce člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz N. K., … …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. N.,

odvjetniku iz N. G., …, protiv tuženice "P. b. eGen",

iz R. A., K., …, OIB: …, zastupane

po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. d. K. i partneri iz Z., …, radi proglašenja ovrhe

nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj P-155/2020-12 od 26. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 13. listopada 2021.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj P-155/2020-12 od 26. travnja 2021. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Proglašava se da ovrha odnosno izravna naplata i to pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate kod F. a. prema zahtjevu

tuženika P. b. eGen, K., … , R. A., OIB …, za izravnu naplatu podnesenim pred F. a. RC

Z. od dana 28. veljače 2020. radi naplate tražbine na temelju zadužnice potvrđene kod javnog bilježnika J. M. iz Z., broj OV-409/10 od 03.

veljače 2010. godine u odnosu na tužitelja A. R. iz N. K., … …, OIB …, nije dopuštena.

II Tuženik P. b. eGen, K., …, R. A.,

OIB … je dužan tužitelju A. R. iz N. K., …

…, OIB …, nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 4.550,00kn s zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 26. travnja 2021. do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija kao neosnovanim."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sud prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Iz obrazloženja pobijane presude slijedi da sud prvog stupnja pogrešno smatra da se desetogodišnji zastarni rok tražbine računa od dana izdavanja suglasnosti o zapljeni izdane po tužitelju dana 3. veljače 2010. pa zaključuje da je tražbina zastarjela. Stranke su zaključile Ugovor o kreditu 26. siječnja 2010. te je tužitelj tuženici kao sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu izdao zadužnicu, a sve za slučaj da tužitelj ne bi pravovremeno i u cijelosti podmirio tražbinu koja proizlazi iz Ugovora o kreditu. Iz obrazloženja bi se moglo zaključiti da postoje dvije tražbine tuženice prema tužitelju iako je sklopljen samo jedan Ugovor o kreditu i to jedna tražbina temeljem Ugovora o kreditu i jedna tražbina temeljem zadužnice, a što nije slučaj jer u konkretnom slučaju zadužnica predstavlja sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu. Stoga je jasno da jedna te ista tražbina ne može zastarijevati u različitim vremenskih intervalima, pa pogrešno sud prvog stupnja smatra da se računanje zastarnog roka veže uz datum izdavanja zadužnice. Prilikom utvrđivanja eventualnog nastupa zastare nužno je utvrditi kada je tražbina dospjela na naplatu i to sukladno ugovornom odnosu. Ističe da između stranaka nije sporno da je cjelokupno potraživanje tuženice prema tužitelju dospjelo 9. ožujka 2013. s obzirom na otkaz Ugovora o kreditu, pa se od tog datuma računa tijek zastare. Također ističe da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu propustio cijeniti i druge dokaze koje u odnosu na okolnosti prekidaju tijek zastare. Ističe da je u spis dostavio zamolbu tužitelja iz koje je vidljivo da priznaje dug prema tuženiku i to 2011. i to duga koji je osiguran zadužnicom iz čega se zaključuje da je već tada prekinut tijek zastare, a sve s obzirom da je već tada priznat dug temeljem Ugovora o kreditu. Dakle, sve kada bi se i uzelo da je zastara potraživana počela teći danom izdavanja zadužnice kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, jasno je da bi priznanjem duga zastara ponovo počela teći 2011. sukladno čl. 240. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje ZOO). Također je sud prvog stupnja propustio cijeniti činjenicu da je tužitelj u razdoblju 2018. vršio djelomično uplate po Ugovoru o kreditu, pa je i na takav način priznao dug.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima po ocjeni ovog suda pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer je zaključkom prvostupanjskog suda broj Ovr-132/2020 od 3. travnja 2020. upućen na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na temelju zadužnice i to iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20 - dalje OZ).

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je isti prihvatio i utvrdio da ovrha odnosno pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate, a radi naplate tražbine temeljem zadužnice od 3. veljače 2010., nije dopuštena zbog zastare.

9. Naime, sud prvog stupnja zaključuje:

- za odluku o tužbenom zahtjevu bitno je odlučiti samo o razlozima i prigovorima zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava u postupku izravne naplate pred F. na temelju zadužnice potvrđene kod javnog bilježnika broj ovjere OV-409/10 od 3. veljače 2010. a iz razloga navedenih u čl. 50 st. 1. toč. 7. i 11. OZ. Tužitelj mora dokazati da tuženica kao ovrhovoditeljica nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Ovršenik je podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a temeljem čl. 210. st. 1. OZ u postupku izravne naplate novčane tražbine kod F. na temelju suglasnosti o zapljeni ovjerene kod javnog bilježnika J. M. iz Z. broj OV-409/10 od 3. veljače 2010., smatrajući da ovrhovoditeljica ne može zahtijevati prisilnu naplatu niti pokretati postupak izvansudske ovrhe te istu provoditi, zadužnica da ima propisanu formu u obliku propisanog tipiziranog obrasca sukladno Pravilniku o obliku i sadržaju zadužnice u kojoj se moraju točno naznačiti podaci vjerovnika, dužnika i tražbine, a kao ovršna isprava zadužnica mora biti potvrđena (solemnizirana) od strane javnog bilježnika kako bi stekla svojstvo ovršne isprave – ovršne javno bilježničke isprave te kao takva bi bila podobna za pokretanje i vođenje ovršnog postupka. Sporna Suglasnost o zapljeni na temelju koje ovrhovoditelj zahtjeva izravnu naplatu nije solemnizirana pa da ne predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje se može zahtijevati prisilna izravna naplata protiv ovršenika,

- pri utvrđivanju činjeničnog stanja i razloga zbog kojih je tužitelj upućen u parnicu, pitanje zastare je nužno vezano za pitanje statusa predmetne isprave Suglasnosti o zapljeni - zadužnici od 3. veljače 2010. ovjerene kod javnog bilježnika pod brojem OV-409/10 da li je ista ovršna isprava ili ne, te da li je ovrhovoditeljica u zastari za pokretanjem postupka po zahtjevu za izravnu naplatu kod F. koji je pokrenut sa 28. veljače 2020.,

- uvidom u zamolbu od 20. rujna 2011. potpisanu od strane J. R. i tužitelja A. R. (l.s. 64) vidljivo je da se isti obraćaju davatelju kredita te navode da je tužitelj počeo raditi u rujnu 2011. za koji mjesec je primio plaću pa su istu uplatili za dug prema davatelju kredita i da će u narednih mjesec dana podmiriti cijelo dugovanje i biti uredni uz molbu da davatelj kredita ne pokreće ovrhu. Navode da je dug 1.595,00 EUR a da su oni uplatili 670,00 EUR i ostalo da će biti podmireno do kraja listopada 2011. Iz izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga ovrhovoditeljica o ukupnom stanju neplaćenih tražbina naznačene su uplate ukupnog iznosa od 1.050,33 EUR u razdoblju počevši od 10. ožujka 2013. do 19. prosinca 2018. te se takvim uplatama po korisniku kredita može prekinuti zastara potraživati neplaćene glavnice i zakonske zatezne kamate koje davatelj kredita može potraživati od korisnika kredita,

- među strankama je sporno da li je tuženica kao ovrhovoditeljica temeljem dopuštenog pravnog osnova pokrenula postupak izravne naplate pljenidbom i prijenosom sredstava pred F., a temeljem zadužnice od 3. veljače 2010. te da li je u zastari da temeljem tog pravnog osnova pokreće postupak izravne naplate, a iz kojih razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ je i upućen u parnicu,

- među strankama je nesporno da su iste sklopile Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) sa 26. siječnja 2010. (l.s. 28 - 30) koji ugovor nije ovjeren od strane javnog bilježnika u mjestu sklapanja ugovora V./B. te da je iznos kredita 10.000,00

EUR uz dogovoren obračun kamata od 4% sa ugovorenim vraćanjem dobivenog kredita kroz 84 mjesečna obroka u iznosu od 170,00 EUR visine obroka od kojih prvi obrok dospijeva sa 30. ožujka 2010., a zadnji sa 28. veljače 2017.,

- sud prvog stupnja smatra da nije osnovan prigovor tužitelja kao ovršenika iz čl. 50 st. 1. toč. 7. OZ u kojem stoji da tuženica kao ovrhovoditeljica nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno zadužnice potvrđene kod javnog bilježnika J. M. iz Z. broj potvrde i ovjere iste OV-409/10 od 3. veljače 2010.

Temeljem priložene Suglasnosti o zapljeni od 3. veljače 2010. koja je ovjerena kod javnog bilježnika, a gdje je korisnik kredita ovlastio davatelja kredita da radi namirenja svoje novčane tražbine po ugovoru o kreditu od 26. siječnja 2010. u iznosu od 10.000,00 EUR uvećano za ugovorene i zatezne kamate, naknade i druge troškove koji će nastati provođenjem ovrhe, zapljeni plaću, mirovinu te druga novčana primanja korisnika kredita do najvišeg iznosa dozvoljenog OZ te da zapljeni novčana sredstva na svim tekućim i žiro računima korisnika kredita. U istoj suglasnosti o zapljeni je navedeno da je dužnik suglasan da se zaplijenjeni iznos prenese u korist vjerovnika na njegov račun te da suglasnost ima pravni učinak rješenja o ovrsi a temeljem čl. 178. st. 1. i 183. st. 2. OZ. Ovjerom svog potpisa na suglasnosti tužitelj je priznao snagu ovršne isprave te svih obveza koje za njega nastaju ovjerom te suglasnosti. Zbog navedenog nije osnovan prigovor tužitelja za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja u dijelu koji se odnosi na razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ jer se ista temelji na primjeni odredbe čl. 178. st. 1. i čl. 183. st. 1. OZ. Tako ovjerena izjava o suglasnosti ima svojstvo ovršne isprave u vrijeme ovjere a prema tada važećem ovršnom zakonu i na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika. Dužnik je svojom ovjerom suglasnosti o zapljeni i potvrdio te dozvolio takvo namirenje uz suglasnost da upravo ta Suglasnost o zapljeni ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Tuženica je kao ovrhovoditeljica temeljem čl. 209. st.

1. OZ zatražila od F. da se na temelju ovjerene Suglasnosti o zapljeni od 3. veljače 2010. provede naplata te tražbine prijenosom novčanih sredstava sa računa ovršenika na račun ovrhovoditelja koji se naznačuje u zahtjevu za izravnu naplatu. A. pri podnošenju zahtjeva za izravnu naplatu a koji je podnesen sa 28. veljače 2020. postupa kao u povodu nepravomoćnog rješenja o ovrsi kojeg je dostavio sud. Nakon što je F. primjerak zahtjeva sa svim podacima o ispravi od 3. veljače 2010. na temelju koje se provodi izravna naplata otpremila ovršeniku (čl. 209. st. 4. OZ) i nakon što je ovršenik, ovdje tužitelj, primio obavijest da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju suglasnosti o zapljeni, ovršenik je predložio sudu prijedlogom od 12. ožujka 2020. da sud donese rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim sukladno čl. 210. st. 1. OZ. Prvostupanjski sud je svojim rješenjem u predmetu Ovr-132/2020 od 3. travnja 2020. djelomično odbio prijedlog ovršenika u pogledu razloga o kojima odlučuje prvostupanjski ovršni sud i to u dijelu koji se odnosi na razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 1. i 5. OZ,

- da nije osnovan navod tužitelja u kojem isti tvrdi da tuženica kao ovrhovoditeljica nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno da nije ovlaštena na temelju iste tražiti ovrhu protiv ovršenika jer iz sklopljenog ugovora o kreditu jednokratnom zajmu proizlazi da je isti sklopljen upravo između tužitelja kao korisnika kredita, a na strani davatelja kredita je bila "P. – B. Z." čiji je pravni slijednik sada "P. B. eGen", a što je dokazano priloženim izvodom potvrde o pravnom sljedništvu koje je ovjereno od strane javnog bilježnika u mjestu gdje je Ugovor o kreditu sklopljen, a koja je u zahtjevu za izravnu naplatu pred F. navedena kao ovrhovoditeljica odnosno podnositeljica zahtjeva (l.s. 31 - 52),

- međutim, da je osnovan prigovor tužitelja kao korisnika kredita da je tuženica kao ovrhovoditeljica u zastari za podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu temeljem Suglasnosti o zapljeni – zadužnici od 3. veljače 2010. a iz razloga jer je zahtjev za izravnu naplatu kod F. podnesen sa 28. veljače 2020. a što je nakon proteka desetogodišnjeg roka za zastaru,

- sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ili javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina pa i one za koja zakon predviđa kraći rok zastare, a sve temeljem čl. 233. ZOO. Zadužnica je izjednačena sa ovršnom ispravom i pravomoćnim rješenjem o ovrsi. Na istu se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok kao što je to slučaj sa tražbinama iz pravomoćnih sudskih presuda. Donošenjem dopuna i izmjena OZ u 2010. zadužnica je poprimila oblik solemnizirane ovršne isprave koja je po snazi izjednačena s javnobilježničkim aktom pa tražbine iz zadužnice zastarijevaju za 10 godina. Tražbine iz osnovnog posla zastarijevaju neovisno o tražbini iz zadužnice prema općim pravilima ZOO o duljini zastarnih rokova koji su u pravilu kraći od 10 godina. Zahtjevom za izravnu naplatu pred F.od 28. veljače 2020. tuženica kao ovrhovoditeljica pravni temelj za podnošenje istog navodi samo Suglasnost o zapljeni od 3. veljače 2010. U spis je dostavljena opomena pred ovrhu od 22. veljače 2013. (l.s. 21) upućena tužitelju no o dostavi iste opomene u kojoj se najavljuje otkazivanje Ugovora o kreditu ne postoji dokaz, tako da nije dokazano da je davatelj kredita stvarno otkazao Ugovor o kreditu sa 9. ožujka 2013. niti da je o tome korisnik kredita obaviješten da je na naplatu došla cjelokupna tražbina davatelja kredita. Postoji samo dostavljena zamolba tužitelja i njegove supruge J. R. kao korisnika kredita od 20. rujna 2011., koja se ne može dovesti u vezu sa navodnim otkazom Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2013.

10. Dakle, sud prvog stupnja zaključuje da bi bio osnovan prigovor iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ iz kojeg slijedi da bi potraživanje u ovom postupku tuženice odnosno ovrhovoditeljice bilo zastarjelo i to u situaciji jer je zadužnica izdana 3. veljače 2010. a zahtjev za izravnu naplatu podnesen 28. veljače 2020., dakle nakon proteka roka od 10 godina od dana izdavanja zadužnice.

11. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takav zaključak suda prvog stupnja je preuranjen. Naime, isprave na temelju kojih će F. provesti postupak izravne naplate su ovršna odluka domaćeg suda ili upravnog tijela s potvrdom ovršnosti, ovršna nagodba sklopljena pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršna nagodba postignuta u postupku mirnog rješenja spora na temelju čl. 186.a ZPP, zadužnica, bjanko zadužnica i dr.

12. U konkretnom slučaju radi se o ispravi koja je sastavljena i potpisana 3. veljače 2010. u skladu s odredbama tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08 i 139/10) i to u skladu s čl. 178. st. 1. i čl. 183. st. 1. OZ.

13. Na temelju čl. 178. st. 1. OZ dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate novčane tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe (čl. 149.).

14. Na temelju čl. 183. st. 1. OZ dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi se na ovrhovoditelja radi naplate.

15. Razlika između ove dvije isprave je u tome što se na temelju suglasnosti o zaplijeni može plijeniti plaća, mirovina ili drugo stalno ili povremeno novčano primanje, a zapljenom računa na temelju zadužnice novčana sredstva na svim računima kod poslovnih banaka ili pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa.

16. Sud prvog stupnja zaključuje da prema odredbama OZ/08 zadužnica nije trebala biti solemnizirana kod javnog bilježnika već je dužnik ovjeravao samo potpis kod javnog bilježnika. Tek donošenjem OZ/10 zadužnica je poprimila oblik solemnizirane privatne isprave koja je izjednačena s javnobilježničkim aktom. Zadužnica donesena u skladu s odredbama OZ/08 nije mogla biti ni upisana u registar zadužnica koji predstavlja javnu evidenciju u formi elektroničke baze podataka koji vodi H. j. k. o izdanim zadužnicama jer je isti osnovan na temelju OZ/12.

17. Osnova za plaćanje koja je predmet izravne ovrhe i ovog ovršnog postupka ima snagu i suglasnosti o zaplijeni zadužnice, a kako je to u istoj označeno i donesena je u skladu s odredbama OZ/08.

18. Nadalje, u pogledu ocjene nastupa zastare treba reći da je tražbina iz zadužnice apstraktna i služi osiguranju druge tražbine, u ovom slučaju Ugovora o otplati kredita pa se rokovi ne računaju od dana izdavanja zadužnice. Ovršenik je tijekom razdoblja od sklapanja pravnog posla pa do 19. prosinca 2018. izvršavao određene uplate pa kad bi se na zadužnicu primjenjivao kraći rok isti više ne bi mogao tražiti ovrhu odnosno zastara za zadužnicu bi počela teći prije nego što bi vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze od ovršenika (dospijeće tražbine).

19. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda 19. studenog 2018. slijedi:

"Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ "Narodne novine", broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05)."

20. Prema tome osnovano po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tuženik u žalbi ističe da je pogrešno sud prvog stupnja odredio početak tijeka zastare potraživanja tuženice odnosno ovrhovoditeljice a to je datum izdavanja suglasnosti, već je sa sigurnošću trebao utvrditi kada je dospjelo potraživanje ovrhovoditeljice iz Ugovora o kreditu a koje je osigurano zadužnicom, što je propustio učiniti.

21. Stoga je zbog pogrešnog pravnog pristupa valjalo uvažiti žalbu tuženice i temeljem čl. 370. ZPP ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

22. U nastavku postupku sud prvog stupnja će sa sigurnošću utvrditi dospijeće potraživanja tuženice po Ugovoru o kreditu koji je zaključen između stranaka a koja naplata je osigurana zadužnicom, te će nakon toga o tužbenom zahtjevu tužitelja donijeti odgovarajuću odluku.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zadru, 13. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Igor Delin, v.r.