Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 38 Gž R-2542/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Diane Preglej, predsjednika vijeća, Daniele Ukić, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Suzane Radaković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. M., D. B., OIB:…, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u R., protiv tuženika H.P – H. p. d.d., Z., OIB:…, radi otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2957/2020-22 od 13. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2957/2020-22 od 13. rujna 2021. i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice P M. koji glasi:

ˮI. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita odluka tuženika broj: DM-10- 016064 od 3. travnja 2020. kojom je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu broj HP-02/2-7514/15 koji je sklopljen 30. ožujka 2015. te da radni odnos tužiteljice i tuženika temeljem spomenutog ugovora nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto prema prethodno opisanim ugovorima, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 15 dana.ˮ"

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom citiranom u izreci ove odluke, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu tuženika od 3. travnja 2020. uz utvrđenje da radni odnos nije prestao te nalaganje da se tužiteljicu vrati na radno mjesto sukladno ugovoru o radu od 30. ožujka 2015. (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u visini od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu pobija tuženik iz svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - dalje: ZPP) uz prijedlog da se preinači presuda, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka, uključujući troškove u povodu žalbe (trošak sudske pristojbe).

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi osnovanosti navoda žalbe tuženika.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud povodom zahtjeva tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, utvrdio je

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela tužbu te da je neosnovan prigovor prekluzije tuženika, da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu i da je tuženik proveo savjetovanje s Radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu, te da se vijeće nije očitovalo na predloženu odluku, kao i da je tužiteljici omogućeno očitovanje o okolnostima koje se tužiteljici stavljaju na teret, prije otkazivanja ugovora o radu;

- da je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici (za radno mjesto operatera u poštanskom uredu) zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa jer da je tužiteljica postupila protivno zakonu, Pravilniku o radu i drugim aktima društva, zbog čega da uz prihvaćanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. To zato jer da je tužiteljica povrijedila propise o zaštiti na radu, što je moglo dovesti do ugrožavanja ljudskih života, zdravlja i sigurnosti, jer da je rješenjem Državnog inspektorata od 14. ožujka 2020. tužiteljici određena kućna karantena, počevši od tog dana, kao dana kada je ona u Republiku Hrvatsku došla iz Italije, koje područje je bilo zahvaćeno epidemijom Covid-19, zbog čega je, u cilju sprječavanja suzbijanja zaraznih bolesti, donesena odluka o stavljanju u kućnu karantenu tužiteljice, a da je ona unatoč tome, 16. ožujka, iako nije poslodavca na to upozorila, došla na radno mjesto i radila do 19. ožujka 2020., kada je zaprimila poziv svoje obiteljske liječnice. Također, da je u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu navedeno da je na poseban upit voditelja grupe koji je razlog hitnog bolovanja tužiteljice navela da je u pitanju štitnjača, čime da je zatajila činjenicu određivanja karantene, a da je za vrijeme rada u poštanskom uredu tužiteljica bila u izravnom doticaju s kolegama i korisnicima poštanskih usluga. Pri tome da je u Odluci o otkazu navedeno da prema čl. 24. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14., 127/17 i 98/19. – dalje u tekstu: ZR), da je radnik dužan obavijestiti poslodavca o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga bitno ometa u izvršavanju ugovora o radu, odnosno koja ugrožava život i zdravlje osoba te da je tuženik 13. ožujka 2020. donio Pravilnik o mjerama i postupanju u kriznoj situaciji pojave Corona virusa (dalje u tekstu: Pravilnik), prema kojem su dužni postupati svi radnici, a da nepridržavanje odredaba tog Pravilnika predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Nadalje, da je obrazloženo da je tužiteljica poslodavcu namjerno zatajila zakonsku mjeru određivanja samoizolacije odnosno kućne karantene, zbog čega poslodavac smatra da uvažavajući sve okolnosti i interese dviju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć;

- da je pregledom rješenja Državnog inspektorata od 14. ožujka 2020. razvidno da je tužiteljici određena mjera stavljanja u kućnu karantenu zbog sumnje na Covid-19, počevši od 14. ožujka 2020., i to u karantenu na adresi D. B., tijekom 14-dnevnog razdoblja, pri čemu, točkom 3. tog rješenja, da je određeno da je osoba u karanteni dužna dva puta dnevno mjeriti tjelesnu temperaturu i javljati se telefonom svakodnevno u zdravstvenu ustanovu na navedeni broj telefona. U obrazloženju tog rješenja da je navedeno da je viši sanitarni inspektor 14. ožujka 2020. zaprimio dojavu granične policije da je tužiteljica došla iz Italije, dakle, da je boravila na području zahvaćenom epidemijom Covid-19, te da postoji sumnja da je tužiteljica bila u neposrednom dodiru s oboljelim osobama, te da postoji mogućnost da je i sama oboljela i da nosi klice zarazne bolesti,

- iz iskaza svjedokinje S. G. da je ona kao obiteljska liječnica tužiteljice i njenih roditelja 19. ožujka 2020. uvidom u zdravstveni karton majke tužiteljice, V. M., utvrdila da je ista evidentirana u samoizolaciji, da je nazvala V. M. koja je rekla da su prešli talijansku granicu kako bi poveli tužiteljičina oca iz I., da je vozila tužiteljica, te da je svjedokinja utvrdila da u kartonu tužiteljice ona nije bila zavedena kao osoba u samoizolaciji, te je kontaktirala epidemiologa i potom pozvala tužiteljicu da dođe u ordinaciju i otvorila joj bolovanje, a da je tužiteljica navela da je bila u kontaktu s epidemiologom, te da je tužiteljici objasnila da bez obzira na to što nema simptome, mora ostati u samoizolaciji i ne odlaziti na posao. U to vrijeme da sve osobe koje su bile u kontaktu s osobama iz samoizolacije su se upućivale u samoizolaciju;

- iz iskaza svjedoka T. S. da je njemu tužiteljica 19. ožujka 2020. rekla da je dobila poziv od liječnice i da mora ići u samoizolaciju i to zbog štitnjače, a da ga je potom voditeljica nazvala i rekla da svi koji su bili u kontaktu s tužiteljicom idu u samoizolaciju te da su iz ureda četiri osobe bile u samoizolaciji te još dva dostavljača, pri čemu da je novi režim radnog vremena donesen 13. ožujka 2020., te je dio djelatnika bio kod kuće i oni su tad pozvani u ured. Tužiteljica da je dostavila rješenje sanitarnog inspektora putem "V.", a da je 16., 17. i 18. ožujka bila na radnom mjestu i nije spominjala činjenicu da je bila u I., niti da je dobila rješenje i da se dužna javiti epidemiologu. Protokol za slučaj zaraze Covidom-19 poslodavac da je donio 13. ožujka 2020., da je dostavljen djelatnicima i dostupan na internetu, te da je svjedok upozorio djelatnike na postojanje Pravilnika koji je bio ispisan i objavljen u Glasniku H. p..

- iz iskaza svjedokinje I. D., da je ona 19. ožujka 2020. saznala za sporna zbivanja vezana za tužiteljicu, zbog čega su djelatnici tuženika bili jako uplašeni, da je sama svjedokinja više puta kontaktirala voditelja da bi konačno utvrdili da je u pitanju samoizolacija zbog prelaska granice, te da je dobila puno poziva i od korisnika, jer se za čas pročuo glas da je zaražena djelatnica došla na posao premda je bila riječ o samoizolaciji, da su svi bili uplašeni i u panici, da je svjedokinja osobno bila uplašena zbog svojih roditelja, da su u samoizolaciji potom, zbog kontakta s tužiteljicom, završile i dvije šalterske službenice te poštar i dostavljači, te ta svjedokinja i svjedok T. S., te da su je i zvali i „veliki klijenti“ i pitali što se dogodilo, da kolegica koja je radila s tužiteljicom je bila psihički jako loše jer se brinula za stanje bolesnih roditelja. Sama tužiteljica da je bila dobar radnik, da je ostvarivala ciljeve i da je dobro ocjenjivana za svoj rad. Potvrdila je da je 13. ožujka 2020. poslodavac donio Pravilnik koji se odnosio na epidemiju, te da je voditelj svjedokinju obavijestio da je izašao novi Pravilnik i da je uvid omogućen i putem računala;

- iz iskaza svjedoka H. F. da je razlog što je tužiteljica dobila otkaz to što nije rekla istinu vezanu za izrečenu mjeru i da se smatralo da se ne treba propitivati izrečena mjera, već da se treba postupati sukladno mjeri, da je zbog postupanja tužiteljice nastala i materijalna i reputacijska šteta jer je 11 radnika završilo u dvotjednoj izolaciji, što je financijska šteta za tuženika i da su morali uputiti druge poštare na to dostavno mjesto, te da je čitavo dostavno područje bilo bez voditelja 14 dana, a da se po cijelom otoku K. proširila priča, da su radnici bili ogorčeni, ljuti i da je vladala panika među njima;

- iz iskaza svjedokinje V. M., majke tužiteljice, da su 14. ožujka 2020. ona i tužiteljica išle po supruga svjedokinje, oca tužiteljice, u Italiju, da su bile u tranzitu, da su ga "pokupili" na granici u I. te da su upućene na hrvatskoj granici, u povratku, da se jave sanitarnom inspektoru koji je bio na graničnom prijelazu, da su mu dali papire i podatke i da su dobili rješenje sanitarnog inspektora u kojem rješenju da je navedeno da se slijedećeg dana jave epidemiologu i da ništa nije bilo posebno rečeno oko daljnjih postupaka, da su supruga ostavile u stanu u R., a da su ona i tužiteljica nastavile put prema K., da su sutradan nazvale epidemiologa koji da im je rekao da ako imaju temperaturu, da se jave, te da se jave u sredini i na kraju završetka trajanja izolacije. Karantena da je određena u trajanju od 14 dana i da im nije rečeno da se jave obiteljskom liječniku i otvore bolovanje te da je tužiteljica normalno sutradan, 16. ožujka, otišla na posao da bi 19. ožujka svjedokinja nazvala obiteljsku liječnicu radi terapije, koja je rekla da svjedokinja "svijetli", te kad je saznala da je bila tužiteljica s njom u vozilu, da je rekla da tužiteljica nije označena u sustavu, pa je zvala samu tužiteljicu;

- saslušanjem tužiteljice da je ona 14. ožujka 2020. prešla državnu granicu s Italijom zbog odlaska po oca koji je inače radio u Italiji, jer nije bilo javnog prijevoza i granice su bile zatvorene, pa je ona otišla po njega, da je kratko prešla granicu u trajanju od 20 minuta, da nije izlazila iz auta, te da je dala podatke sanitarnom inspektoru i da je isti donio rješenje kojim se određuje kućna karantena i javljanje epidemiologu, te da je to rješenje doneseno i u odnosu na majku i oca kojeg su ostavile u R. na drugoj adresi, da se sutradan javila epidemiologu koji da joj je rekao da sve svoje aktivnosti obavlja kao i do sada, osim što da dva puta dnevno mora mjeriti temperaturu, a ako ima povišenu temperaturu, da se dužna javiti, da joj nije rekao da mora otvoriti bolovanje i javiti se obiteljskom liječniku, pa da je iz neznanja otišla 16. ožujka na radno mjesto i radila sve do 19. ožujka, kad ju je nazvala liječnica i rekla da je u odnosu na majku određena samoizolacija, da ju je pozvala u ordinaciju i upisala u registar samoizolacije, a da kad ju je nazvala, da je doista mislila da je zove u vezi sa zdravstvenim problemima tužiteljice koje je do tada imala (kontrola štitnjače), pa da je tako i rekla T. S., da se više puta poslodavcu ispričala zbog tog događaja jer da je ona shvatila u razgovoru s epidemiologom 15. ožujka da može normalno obavljati sve aktivnosti ako nema nikakvih simptoma. Utvrđeno je i to da je ona oca opskrbila s namirnicama i da on nije izlazio iz stana u R., te da se s ocem vozila u autu desetak minuta s maskom i rukavicama, da na granici nije dobila detaljne informacije nego tek od strane epidemiologa koji je rekao da može sve normalno raditi, a da nije pitala smije li ići na posao.

6. Ovaj sud tako utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu u cijelosti prihvaća jer ono ima podlogu u sadržaju spisa. Pri tome je prvostupanjski sud dao pravilne i jasne razloge o utvrđenim činjenicama te je pri ocjeni dokaza postupio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a. Nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnost na temelju ovlasti iz odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako ni one koje ističe žalitelj. No, materijalno pravo nije u cijelosti pravilno primijenjeno.

7. Prvostupanjski sud slijedom navedenih utvrđenja zaključuje da postupanje tužiteljice predstavlja povredu obveze iz radne odnosa s obzirom na to da je unatoč postojanju rješenja Višeg sanitarnog inspektora od 14. ožujka 2020., kojim je određena kućna karantena u odnosu na tužiteljicu, dolazila od 16. do 19. ožujka 2020. na radno mjesto te tuženika nije izvijestila o postojanju takvog rješenja. Takav zaključak je pravilan.

8. Međutim, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda ta povreda ne može opravdati odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu s obzirom na sve okolnosti slučaja. To jer da nije dvojbeno da je radnik dužan izvijestiti poslodavca o svim relevantnim okolnostima koje mogu izazvati ugrozu života ili zdravlja osoba s kojima radnik dolazi u kontakt, međutim, da u ovom slučaju valja uzeti u obzir specifične okolnosti u kojima se tužiteljica našla na samom početku epidemije Corona virusom u Republici Hrvatskoj - da je sam Pravilnik donesen jedan dan prije odlaska tužiteljice na područje Republike Italije; - da iz dostavljenih odluka Ministarstva zdravstva (od 21. veljače 2020. pa do 11. ožujka 2020.) je vidljivo da je došlo do osnivanja karantene za osobe koje ulaze u Republiku Hrvatsku, a da se karantena u početku osnivala u Klinici za i. b. u Z., odnosno u pojedinim županijama u objektima koje odredi Stožer civilne zaštite, tako da iz dostavljenih odluka nije vidljivo značenje pojma kućna karantena koja se ostvaruje u mjestu prebivališta, a kakvo je rješenje tužiteljica zaprimila 14. ožujka 2020.;- da treba uzeti u obzir činjenicu da se netom prije donošenja rješenja Višeg sanitarnog inspektora na području Republike Hrvatske proglasila epidemija zaraze Corona virusom, te je potom došlo do zatvaranja granica i prestanka ostalih aktivnosti pa da je ta situacija bila nepoznata kako tužiteljici tako i tuženiku;- da je činjenica da je vladao strah i panika, zbog čega je tužiteljica mogla biti u dvojbi oko postupanja po nalogu iz citiranog rješenja Višeg sanitarnog inspektora i mogućnosti odlaska na radno mjesto;- da se ona javila epidemiologu, a da nije navedeno da se treba otvoriti bolovanje, da nije imala jasnu uputu oko toga smije li otići na radno mjesto te da je u dobroj namjeri nastavila s radom 16. ožujka 2020. Stoga taj sud zaključuje da se postupanje tužiteljice koje se čini nerazboritim može pripisati panici i strahu koji je, kao općepoznato, vladao u Republici Hrvatskoj zbog zaraze Corona virusom. Taj sud prihvaća shvaćanje tuženika da je u slučaju dvojbe tužiteljica trebala zatražiti pojašnjenje, bilo obiteljskog liječnika ili epidemiologa, i da je pogrešno zaključila da može nastaviti s redovnim aktivnostima, ali da nije utvrđeno postojanje opstrukcije tužiteljice te da je tuženik primijenio prestrogu mjeru u odnosu na tužiteljicu i neopravdano otkazao ugovor o radu. Ocjenjuje da je poslodavac mogao izreći opomenu, no da je primijenio najstrožu moguću mjeru iako da mu se tužiteljica ispričala i da je jasno da takve povrede više nije moguće počiniti, i da je tuženik trebao sagledati jedinstvenost i specifičnost situacije i primijeniti blažu mjeru. Pri tome da su posljedice koje je izazvalo ponašanje tužiteljice u poslovanju tuženika, značajne, ali da sud uzima u obzir činjenicu da se radilo o periodu početka pandemije Corona virusom, pri čemu da se ne može postupanje tužiteljice pripisati namjernom zatajenju činjenica jer da su postojale mnoge nejasnoće oko režima kućne karantene i samoizolacije, što da potvrđuje i iskaz obiteljske liječnice tužiteljice.

9. S navedenim pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda vezano za izostanak druge pretpostavke koja treba biti kumulativno ispunjena za zakonit otkaz ugovora o radu, kao izvanredni, ovaj sud ima drugačije pravno shvaćanje. Naime, prema članku 116. stavak 1. ZR-a, poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ovaj sud kao što je rečeno prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa jer je postupila suprotno rješenju Državnog inspektorata (list 5 spisa) prema kojem je stavljena u kućnu karantenu zbog sumnje na Covid-19, počevši od dana 14. ožujka 2020. Također je postupila protivno Pravilniku tuženika i odredbama Zakona o radu. Naime taj zakon u članku 24. stavak 1. određuje: „Prilikom sklapanja ugovora o radu i tijekom trajanja radnog odnosa radnik je dužan obavijestiti poslodavca o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili bitno ometa u izvršenju obveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život ili zdravlje osoba s kojima u izvršenju ugovora o radu radnik dolazi u dodir.“.

10. Ovaj sud je pravnog shvaćanja da tako opisana teška povreda obveze iz radnog odnosa je dovela do toga da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

11. To jer neovisno o razlozima koji su doveli do zaključka kod tužiteljice da ona može odlaziti na posao, poslodavac ne može tolerirati takvo ponašanje, jer, između ostalog, on mora osigurati rad na siguran način svim svojim djelatnicima. Za izvanredni otkaz dostatno je da poslodavac na temelju objektivne prosudbe izgubi povjerenje u radnika. Tužiteljica je osoba koja radi u poštanskom uredu na mjestu operatera. O njezinom radu su se pohvalo izjašnjavali saslušani svjedoci. To ukazuje na to da je ona imala dovoljno intelektualnih mogućnosti shvatiti sadržaj rješenja Državnog inspektorata kada je određeno da se stavlja u kućnu karantenu na adresi D. B., tijekom 14-dnevnog razdoblja. Nije jasno koji razlog bi doveo do zaključka da osoba koja se stavlja u kućnu karantenu može odlaziti na posao, odnosno izlaziti iz kuće. Svaka prosječna osoba pojam kućne karantene ili izolacije može shvatiti kao neizlaženje iz kuće (stana) ili nedolaženje u kontakt s drugim osobama. Tužiteljica je bila svjesna svih okolnosti koje vladaju u Republici Hrvatskoj i susjednim državama, poglavito kad kaže da je odlazila po oca i da su granice bile zatvorene. To upućuje na nekakve izvanredne okolnosti koje nisu postojale do tada. Pored toga ona sama iskazuje da su oca odvele u stan u R. i opskrbile ga namirnicama. To upućuje na zaključak da je znala što znači izolacija. Kada se to poveže i sa općepoznatom situacijom u tom razdoblju u Republici Italiji koja je bila prezentirana u svim medijima, onda se nameće zaključak da je tužiteljica mogla i morala znati što znači kućna karantena/izolacija, što znači u cilju sprječavanja zarazne bolesti. Nasuprot tome, za zaključiti je, da je tužiteljica postupala po vlastito odabranim pravilima postupanja u predmetnoj situaciji, ignorirajući odluke vlasti i dovodeći u moguću ugrozu osobe iz njene radne okoline. Nebitno je pri tome jesu li se ili ne kod nje naknadno javili simptomi i jesu li se razvili kod njezinog kontakta (oca). U rješenju je jasno naznačeno da postoji rizik od bolesti uzrokovane Corana virusom. Tužiteljica je bila u vozilu u kontaktu sa svojim ocem koji je došao iz Italije i prešla je državnu granicu. Zato joj je i izdano rečeno rješenje. Nebitno je tumačenje tužiteljice koliko vremena je provela s ocem, da je oca ostavila u stanu u R., da nije znala da ne treba ići na posao, kao što je nebitno je li prema današnjim spoznajama o tom virusu mjera bila opravdana. Tužiteljica se bila javila epidemiologu i ako je imala ikakve dileme u vezi svog postupanja, trebala je o tome pitati. Stoga je u pravu tuženik kada dokazuje opravdanost otkaza prigovarajući navodima tužiteljice da nije bilo nikakvog mjesta propitivanju mjere i da je mjera koja je izdana citiranim rješenjem vrlo jasna. Stoga nisu prihvatljivi pravni stavovi prvostupanjskog suda vezani za obrazlaganje okolnosti slučaja, kada govori da je u Republici Hrvatskoj tek bila proglašena epidemija, da se radilo o nepoznatoj situaciji i da je vladao strah i panika. Baš zato je tužiteljica trebala priopćiti svom poslodavcu činjenicu da joj je rješenje izdano, ili pitati epidemiologa, ili vlastiti liječnicu što joj je činiti, ako joj je bilo išta nejasno i ne dolaziti u doticaj s drugim osobama dok ne dobije odgovor.

12. Zbog toga je ovaj sud pravnog shvaćanja da su ispunjene pretpostavke iz čl. 116. st. 1. ZR-a, da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa i da nastavak radnog odnosa nije moguć. Pri tome se to ogleda i u posljedicama koje je ona izazvala, jer je više osoba, (s obzirom na tada važeće preporuke), zbog kontakta s njom završilo u samoizolaciji, zatim, jer je izazvala strah za život i zdravlje kod ostalih djelatnika, kako za vlastito tako i za zdravlje članova njihovih obitelji, posebno starijih i bolesnih osoba. Isto tako došlo je do poremećaja u organizaciji rada, mogućoj materijalnoj šteti, a sve bi to bilo izbjegnuto da je tužiteljica poštivala mjeru iz rješenja Višeg sanitarnog inspektora Državnog inspektorata.

13. Zbog navedenoga pobijana presuda je preinačena na temelju odredbe čl. 373. t.

3. ZPP-a i tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza je odbijen, točkom I. izreke ove odluke.

14. Tuženiku koji je zatražio trošak pristojbe na žalbu isti nije priznat jer nema dokaza da je ta pristojba i plaćena, pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom II.

U Zagrebu 12. listopada 2021.

Predsjednik vijeća:

Diana Preglej, v.r.