Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj:24 Gž-1232/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u pravnoj stvari tužitelja T. H. d.o.o., Z., …, OIB: …,

zastupanog po zakonskom zastupniku, a on po punomoćniku H. S., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika R. K. iz O.,

…, OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. R.,

odvjetniku u O., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5481/2019-13 od 1. lipnja 2021., 12. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tužitelja T. H. d.o.o., Z., kao

neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5481/2019-13 od 1. lipnja 2021., u dijelu pod točkom I i II izreke te u dijelu pod točkom III izreke kojim je tužitelju naloženo tuženiku R. K. naknaditi trošak parničnog postupak u iznosu 600,00 kuna u roku od 8 dana.

2. Uvažava se žalba tužitelja T. H. d.o.o., Z., i preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5481/2019- 13 od 1. lipnja 2021., u dijelu pod točkom III izreke kojim je tužitelju naloženo tuženiku R. K. naknaditi trošak parničnog postupak u iznosu preko

iznosa od 600,00 kuna pa do iznosa od 1.620,00 kuna odnosno za iznos od 1.020,00 kuna te se u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Š. iz R., poslovni broj: Ovrv-1459/19 od 3. srpnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku R. K. isplatiti tužitelju

T. H. d.o.o. iznos od 663,70 kn (slovima: šestošezdesettri kune i sedamdeset lipa), te se utvrđuje da je tužba u tom dijelu povučena.

II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Š. iz R., poslovni broj: Ovrv-1459/19 od 3.

srpnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku R. K. isplatiti tužitelju

T. H. d.o.o. iznos od 40,48 kn (slovima: četrdeset kuna i četrdesetosam lipa), sa zateznim kamatama tekućim počevši od 10. veljače 2020. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju T. H. d.o.o. nadoknaditi tuženiku R. K. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.620,00 kn, u roku 8 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku te čl. 356. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači, podredno ukine. Tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio na temelju pogrešne primjene materijalnog prava te da za svoje uvjerenje nije dao jasne i razumljive razloge niti da isti imaju podlogu u izvedenim dokazima. Navodi da je tuženik trebao ispravno ispuniti sve elemente naloga za plaćanje, sukladno Zakonu o platnom prometu i Općim uvjetima poslovanja tužitelja, konkretno poziv na broj koji da je jednako važan za uplatu kao i broj računa radi točne identifikacije uplatitelja. Tužitelj se pritom poziva i na Pravilnik o obliku sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa koje odredbe da su pogrešno primijenjene pobijanom presudom. Tužitelj prigovara i odluci o trošku, koji da je neosnovano određen budući je tuženik mogao odabrati odvjetnika čije se sjedište nalazi u mjestu suda pred kojim se postupak vodi pa da je trošak u iznosu od 1.020,00 kuna neopravdano priznat tuženiku, pozivajući se pritom na recentnu sudsku praksu, potražujući pritom trošak sastava opisane žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 20. veljače 2020. povukao tužbeni zahtjev u cijelosti na iznos od 663,70 kuna te sastavio novi tužbeni zahtjev u kojem je glavno potraživanje kamata od 40,48 kuna i iznos od 337,50 kuna. Navodi da tužitelj ne iznosi nikakve žalbene razloge. U odnosu na trošak, kojega žalbom osporava tužitelj, ističe da je tuženik bio primoran svoje pravo braniti pred sudom čiju je nadležnost unificiranim ugovorom odredio tužitelj. Tuženik potražuje trošak sastava opisanog odgovora na žalbu

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno članku 458. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP).

6. Prema odredbi članka 467. stavku 1. ZPP, presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz č lanka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2., a koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP

8. U odnosu na žalbene navode o počinjenoj povredi postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, treba istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, a na koju tužitelj ukazuje u žalbi, obzirom da je sud prvog stupnja jasno obrazložio razloge donošenja odluke, slijedom čega pobijana presuda ne sadrži proturječnosti i može se ispitati. Razlozi o odlučnim činjenicama su jasni, nisu proturječni, a niti postoji proturječnost o odlučnim činjenicama u ovoj pravnoj stvari i onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

9. Predmet spora jest tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 40,48 kuna (kao preostali iznos) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te iznos od 337,50 kuna na ime javnobilježničkog troška.

10. Među strankama nije sporno postojanje ugovornog odnosa niti da je tuženik 13. ožujka 2019. izvršio uplatu iznosa od 663,70 kn, dok je sporno je li tužitelj ispravno proknjižio navedenu uplatu tuženika s danom 9. veljače 2020.

11. Naime, prvostupanjski sud iz dokumentacije koja priloži spisu ovog predmeta nedvojbeno utvrđuje da je tuženik očitom omaškom u pisanju umjesto poziva na broj: …, naveo …, dok je u opisu plaćanja izričito naveo

svrhu uplate pozivajući se na račun … i naznačivši da se uplata odnosi na siječanj i veljaču 2019., a što odgovara utuženom razdoblju i utuženom iznosu od 663,70 kn. Na navedeni način, sud prvog stupnja je utvrdio namjeru tuženika da predmetnom uplatom zatvori upravo potraživanje koje je tužitelj utužio, odnosno da je tužitelj trebao voditi računa o svim stavkama na potvrdi o plaćanju, a ne samo automatizmom knjižiti uplatu prema pozivu na broj, ne provjeravajući niti svrhu i namjeru uplate niti tko je naveden kao stvarni dužnik na uplati o plaćanju.

11.1. Nadalje, valja istaknuti da iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj tuženiku uputio opomenu za veljaču 2019., stoga je stav prvostupanjskog suda da je životno uvjerljivo da tuženik nije niti imao saznanja da zbog omaške u pisanju njegova uplata nije evidentirana i da u poslovnim knjigama tužitelja postoji nepodmireno dugovanje, kao i da je tužitelj u nalogu za plaćanje imao dovoljno identifikacijskih podataka o Pretplatniku (prezime stvarnog dužnika, kao i šifru pretplatnika naznačenu u opisu plaćanja) iz kojih bi mogao utvrditi stvarnu namjeru uplate i korisnika.

12. Odredbom čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu ZOO) određeno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan po ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

12.1. Sukladno čl. 4. ZOO, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tog odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je tijekom postupka nedvojbeno utvrdio da je tuženik izvršio uplatu utuženog iznosa 13. ožujka 2019., odnosno prije utuženja, da je u potvrdi o plaćanju jasno naznačena namjera i svrha uplate, da je navedeno prezime tuženika kao stvarnog dužnika te da uplaćeni iznos od 663,70 kn u cijelosti odgovara iznosu koji je predmet ovog spora, a iz kojih podataka je tužitelj mogao utvrditi da se u pozivu na broj radi o očitoj pogrešci u pisanju. S druge strane, sud je utvrdio da tužitelj nije upotrijebio potreban stupanj pažnje prilikom evidentiranja uplate te da prije pokretanja ovog postupka u svojim poslovnim knjigama nije provjerio sve stavke o izvršenim uplatama tuženika, a što je prema mišljenju ovog suda, sukladno čl. 10. st. 2. u svezi s čl. 4. ZOO bio u obvezi, a zbog čega je prouzročio nepotrebne troškove vođenja ovog postupka. Ujedno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije niti evidentirao uplatu onoga dana kada je zaprimio obavijest o plaćanju, 7. veljače 2020., već je istu knjižio dva dana kasnije, 9. veljače 2020., te i za to razdoblje zaračunao daljnje zatezne kamate, na što nipošto nije imao pravo. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo.

13.1. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP, platni nalog je pravilno ukinut za iznos od 663,70 kn te je utvrđeno da je u tom dijelu tužba povučena, budući je tužitelj podneskom od 10. veljače 2020. postavio konačni tužbeni zahtjev na iznos od 40,48 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima javnobilježničkog postupka, te je isti pravilno ukinut za isplatu iznosa od 40,48 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama te je ujedno u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (sukladno Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.) kako je navedeno u točki I i II izreke pobijane presude.

14. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, u dijelu pod točkom I i II izreke pobijane presude.

15. Međutim, tužitelj pravilno osporava trošak za koji je određeno da je tužitelj namiriti tuženiku na ime uporabe automobila punomoćnika tuženika na relaciji V. – Z. – V. u iznosu od 1.020,00 kuna.

15.1. Sukladno odredbi iz čl. čl. 154. st. 1. i 155. ZPP i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa) tuženiku je valjalo priznati trošak jednokratne nagrade za prvostupanjski postupak, s obzirom da je vrijednost predmeta spora manja od 1.000,00 kuna, u iznosu od 500,00 kuna, sukladno Tbr. 7. 8., pri čemu vrijednost jednog boda iznosi 10,00 kuna, pravilno je priznat i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 100,00 kuna.

15.2. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda, u dijelu kojim je tuženiku određena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 600,00 kuna te odlučiti kao pod točkom 1. izreke ove drugostupanjske presude.

15.3. Međutim, tuženiku nije valjalo priznati materijalne troškove putovanja na ročišta i izbivanja iz pisarnice, sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP, a prema kojoj će odredbi sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice odnosno tuženik je mogao naći punomoćnika iz redova odvjetnika iz mjesta sjedišta prvostupanjskog suda pa zatraženi troškovi ne bi niti nastali. Naime, tužitelj je u pravu kada u žalbi navodi da preostali troškovi nisu opravdani i da nije obrazloženo prvostupanjskim rješenjem na što bi se dosuđeni materijalni troškovi odnosili. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza odvjetnika na relaciji V. – Z. - V. po Tbr.

46. Tarife u iznosu od 1.020,00 kuna. Odvjetnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza, ali taj trošak nije dužan naknaditi tuženik budući da u sjedištu suda ima veliki broj odvjetnika koji mogu zastupati tuženika. Točna je činjenica da tuženik može birati odvjetnika koji će ga zastupati, ali u tom slučaju snosi troškove koji nastaju njegovim izborom.

15.4. Na temelju odredbe iz čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP valjalo je prvostupanjsko rješenje preinačiti i odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu preko iznosa od 600,00 kuna pa do iznosa od 1.620,00 kuna odnosno za iznos od 1.020,00 kuna te u tom dijelu isti zahtjev odbiti pa je odlučeno kao pod točkom 2. izreke ove drugostupanjske presude.

16. Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe budući istom nije uspio u zahtjevu sa glavnom stvari u kojem dijelu je žalba odbijena kao neosnovana.

17. Ovaj sud tuženiku nije priznao trošak sastava odgovora na žalbu cijeneći da isti nije bio nužan za vođenje parnice pa je tuženikov zahtjev za naknadu sastava odgovora na žalbu odbio kao neosnovan na temelju čl. 155. st. 1. ZPP.

Zadar, 12. listopada 2020.

Nacrt odluke izradila

Sutkinja

sudska savjetnica

Mirjana Macura,

v.r.

Katia Klarin, v.r.