1

Poslovni broj Gž-3180/2020-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. B., OIB: ….i 2. N. B., OIB:…., oboje iz R., G., kao nasljednici pok. A. B., zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. Z. i T. K. iz P., protiv tuženika V. K. e., A., OIB:….., kao pravnog sljednika V. K. S. e. G.., R. A., OIB: ….zastupanog po članu uprave J. J. i prokuristu H. K., a oni zastupani po punomoćnici S. I., odvjetnici iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno, poslovni broj P-1599/2019-57 od 9. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno, poslovni broj P-1599/2019-57 od 9. srpnja 2019.u točki I. izreke i u točki II. izreke za iznos od 202.298,63 kn/26.849,64 eur (slovima: dvadeset i šest tisuća osamsto četrdeset devet eura i šezdeset četiri centa).

 

              II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se odbija zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 60.552,87 kn/8.036,75 eura (slovima: osam tisuća trideset šest eura i sedamdeset pet centi) sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

 

              III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Ovr-546/2016 od 5. veljače 2016. te zahtjev za

 

nadoknadu parničnog troška, dok je u točki II. izreke naloženo tužiteljima nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 262.851,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a u preostalom dijelu je zahtjev tuženika odbijen.    

 

2. Protiv presude su žalbu podnijeli tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

 

3. Prije svega osporavaju utvrđenu vrijednost predmeta spora te navode da je u tužbi označena vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.000,00 kn, a da je sud na ročištu od 15. studenog 2016. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.075.339,58 kn, a što predstavlja umnožak novčane tražbine iz ovršnog postupka i srednjeg tečaja eura u odnosu na domaću valutu na dan održavanja ročišta. Tvrde da je trebalo uvažiti vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi, u skladu s čl. 40. st. 2. ZPP-a, budući da se zahtjev ne odnosi novčanu isplatu, a da nisu postojali razlozi za intervenciju  suda. Ističu da su na takav način, a s obzirom na dosuđeni parnični trošak, dovedeni u dužničko ropstvo, budući da će ih banka teretiti za isplatu tog iznosa kojeg oni nikako ne mogu platiti. O tome da presuda nema razloga pa da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, ističu da je u nazočnom slučaju ovrha određena radi naplate iznosa od 246.234,80 eura s kamatom, iznosa od 28.691,78 eura s kamatom, iznosa od 18.000,00 kn s kamatom te troškova postupka. Povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi da je Županijski sud u Slavonskom Brodu rješenjem Gž-641/2016 od 7. prosinca 2017. rješenje o ovrsi ukinuo u dijelu radi naplate iznosa od 247.688,20 eura i u tom dijelu odbacio prijedlog za ovrhu, zatim ukinuo rješenje u odnosu na isplatu iznosa od 18.000,00 kn i predmet vratio istom sudu na ponovan postupak te potvrdio rješenje radi naplate iznosa od 28.878,86 eura, a glede ukinutog dijela da je u nastavku doneseno rješenje poslovni broj Ovr-546/16 od 7. siječnja 2019. kojim je odbijen prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 18.000,00 kn. Narečena rješenja da su donesena prije zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, da su priložena u spisu, ali da ih je sud prvog stupnja potpuno zanemario. Smatraju da su ta rješenja od velikog značaja za ovaj postupak, budući da ukazuju na osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

4. Glede merituma spora, ponavljaju da je banka dala predniku tužitelja kredit u eurima, u stranoj valuti, da je povrat iznosa kredita trebao biti izvršen također u istoj valuti pa da su predmetni ugovori protivni čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) i sukladno čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetni. Smatraju pogrešnim stajalište suda prvog stupnja o suprotnom, tvrdeći da HNB nije bila obaviještena o sklapanju takvih kredita, da tuženik nije tražio dopuštenje za svoj rad u R. H., što da je u vrijeme sklapanja ugovora, 2009. bilo protivno pozitivnim propisima. Ističu da je postupanje banke na teritoriju R. H. bilo u suprotnosti s čl. 3, 6. i 51. Zakona o bankama, da su prijeporni ugovori sklopljeni na području R. H. te se stoga na pravni odnos stranaka primjenjuju domaći propisi. Pritom naglašavaju da su sredstva kredita primljena u R. H., da je prednik tužitelja pregovarao putem posrednika tuženika L. K. i M. B., da je ugovore solemnizirao javni bilježnik N. K. te da prednik tužitelja nije nikad bio u R. A. pa tako ni u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Naglašavaju

 

da je između prednika tužitelja i tuženika postignut dogovor da se odobri kredit od 300.000,00 eura, da bi kod javnog bilježnika saznali da im je odobren kredit na iznos od 270.000,00 eura s ratom koja premašuje dogovorenu. Stoga da su dovedeni pred gotov čin zbog čega su morali prihvatiti takvu ponudu, pa da je mjesto u kojemu je prihvaćena ponuda i ugovor solemniziran, mjesto sklapanja ugovora.

5. Nadalje, ističu da je banka pokrenula čak tri ovršna postupka istovremeno, što smatraju nedopuštenim, budući da se na takav način kumuliraju troškovi te se postupa protivno jednom od načela ovršnog prava, načelu zaštite ovršenika pa kako ni u tom dijelu nisu navedeni razlozi u pobijanoj presudi, da je počinjena narečena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navode da je tijekom postupka kao razlog ništetnosti istaknuta nedopuštenost činidbe u ugovorima o kreditu zbog ugovaranja novčane obveze u stranoj valuti, protivno čl. 270. i čl. 271. ZOO-a, zatim  nedopuštenost pobude te postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da nisu upozoreni da tuženik nema dozvolu za rad na području R. H., o čemu da također nisu izneseni razlozi u pobijanoj presudi. Također da je sud propustio ocijeniti dopis austrijske A. u kontekstu dopisa HNB-a od 7. studenog 2014. i 2. travnja 2015., te osporavaju da se u  nazočnom slučaju ne bi radilo o potrošačkim ugovorima na koje se primjenjuju mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

6. Osporavaju i odluku o parničnom trošku, prije svega zbog pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora, a pored toga ukazuju da je pogrešno obračunata nagrada odvjetnika tuženika za pristup na ročišta održana 15. studenog 2016., 31. siječnja 2017., 12. svibnja 2017., 27. listopada 2017. te 29. svibnja 2019. te nagrada za sastav podnesaka od 18. siječnja, 30. svibnja i 22. kolovoza 2017. Osim toga da je sud prvog stupnja neosnovano priznao putne troškove odvjetnika za pristup na šest ročišta, te da su odlukom o trošku oštećeni za čak 144.863,62 kn.

7. Predlažu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na nadoknadu parničnog troška prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

8. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, ističući da je protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-641/2016 od 7. prosinca 2017. podnio izvanrednu reviziju i ustavnu tužbu o kojima nije odlučeno te smatra da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

9. Predlaže stoga žalbu odbiti, prvostupanjsku presudu potvrditi i obvezati tužitelje da mu nadoknade troškove žalbenog postupka.

10. Žalba tužitelja nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana glede odluke o parničnom trošku.

11. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuju tužitelji u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima

 

nema proturječja, a odgovoreno je na sve prigovore koje su tužitelji isticali tijekom postupka, pa tužitelji bez osnove tvrde suprotno.

12. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

- da su pravni prednici stranaka sklopili dva ugovora o kreditu, prednik tuženika kao davatelj kredita te prednik tužitelja kao korisnik kredita i založni dužnik, s tim što su sadašnji tužitelji također bili ugovorne stranke kao korisnici kredita, a pored njih i trgovačko društvo B.M. G. d.o.o. P., u vlasništvu tužitelja N. B., kao jamac platac;

- da je prvi ugovor sklopljen 5. lipnja 2009. za iznos od 270.000,00 eura, s rokom otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, a radi osiguranja tražbine davatelja kredita su A. i A. B. dozvolili osnivanje založnog prava na nekretninama u k.o. R. i k.o. V.;

 

- da su tužitelji i njihov prednik potpisali narečeni ugovor u P. kod javnog bilježnika N. K. koja je ugovor solemnizirala 10. lipnja 2009. pod brojem: OV-7486/09 te da je prednik tuženika otkazao ugovor o kreditu zbog neplaćanja i protiv založnih dužnika podnio prijedlog za ovrhu na nekretninama u k.o. R., koji prijedlog je prihvaćen te je Općinski sud u Rovinju-Rovigno 4. lipnja 2014. poslovni broj Ovr-150/2014-2 donio rješenje o ovrsi;

 

- da je Županijski sud u Puli rješenjem poslovni broj Gž-2558/14 od 5. ožujka 2015. potvrdio rješenje o ovrsi od 4. lipnja 2014. za iznos od 247.688,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom te preinačio isto rješenje i odbio prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 1.966,95 eura sa zateznom kamatom;

 

- da je između istih stranaka, u istim ulogama, 28. srpnja 2009. sklopljen drugi ugovor o kreditu za iznos od 30.000,00 eura s rokom otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, te da su A. i A. B. radi osiguranja tražbine davatelja kredita dopustili osnivanje založnog prava na istim nekretninama kao u prvom ugovoru o kreditu;

 

- da su i taj ugovor tužitelji i njihov prednik potpisali kod istog javnog bilježnika, koji je ugovor solemnizirao pod brojem: OV-9664/09 dana 31. srpnja 2009., te da je zbog neurednog  plaćanja prednik tuženika otkazao ugovor, podnio prijedlog za ovrhu, te je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-546/2016-2  od 5. veljače 2016. određena ovrha na nekretninama u k.o. V.;

 

- da je sud prvog stupnja donio rješenje o upućivanju ovršenika na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom 10. lipnja 2016., da je povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi Županijski sud u Slavonskom Brodu rješenjem poslovni broj Gž-641/16-9 od 7. prosinca 2017. djelomično uvažio žalbu i ukinuo rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-546/2016 radi naplate novčane tražbine u iznosu 247.688,20 eura i u tom dijelu odbacio prijedlog za ovrhu, zatim ukinuo rješenje u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate  iznosa od 18.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i predmet vratio istom sudu na ponovan postupak, te potvrdio rješenje u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate tražbine u iznosu 28.878,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom;

 

 

 

 

- da je u nastavku postupka sud prvog stupnja odbio prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 18.000,00 kuna rješenjem poslovni broj Ovr-546/16-47 od 7. siječnja 2019.;

 

- da je radi naplate tražbine iz drugog ugovora o kreditu i to iznosa od 28.878,86 eura sa zateznom kamatom po prijedlogu prednika tuženika doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-404/2016-2 od 4. ožujka 2016. na nekretninama u k.o. R., s tim što postupak nije pravomoćno okončan;

 

- da su korisnici kredita i jamci preuzeli obveze iz ugovora o kreditu kao solidarni dužnici;

 

- da je prednik tužitelja tijekom ovog postupka umro, zbog čega je postupak prekinut, a potom i nastavljen pozivanjem tužitelja na preuzimanje postupka.

 

              13. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ne postoje razlozi zbog kojih bi ovrha određena rješenjem o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj poslovni broj Ovr-546/2016-2  od 5. veljače 2016. bila nedopuštena.

 

              14. U odnosu na prigovor tužitelja da tuženik nema pravo naplate cijele tražbine od svakog od tužitelja, sud prvog stupnja ocjenjuje da su u narečenim ugovorima o kreditu tužitelji preuzeli obvezu isplate tražbine iz ugovora kao solidarni jamci, pa je tuženik ovlašten zahtijevati naplatu cijele tražbine od svakog od solidarnih dužnika u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. ZOO-a. Glede prigovora koji se odnosi na ugovaranje devizne tražbine te s tim u svezi protivnosti ugovora prisilnim propisima, sud prvog stupnja ocjenjuje da su tužitelji kao rezidenti u smislu odredbe čl. 2. st. 1. toč. 3. i 4. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08,  92/09 i 153/09), bili ovlašteni ugovarati kreditne poslove s nerezidentima, u nazočnom slučaju s prednikom tuženika. Glede tog pitanja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik kao banka trebao imati odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje bankovnih usluga u Republici Hrvatskoj, prema čl. 4. Zakona o bankama ( "Narodne novine broj 84/02 i 141/06), koje odobrenje nesporno nije izdano. Međutim, kako je utvrđeno da su prijeporni ugovori o kreditu sklopljeni u R. A., da je novac odobren i plasiran u A., da su tužitelji vraćali novac uplatama na račun u banci u A., ocjenjuje da su ugovori sklopljeni u R. A., što proizlazi i iz odredbe ugovora o mjestu zaključenja (F. u A.), pa zauzima stajalište da prednik tuženika nije ni trebao imati odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj.

 

             

15. Prema stajalištu suda prvog stupnja, i za slučaj istinitosti tvrdnje tužitelja da su ugovori sklopljeni na području Republike Hrvatske, ni tada ugovori ne bi bili ništetni, jer bi se radilo o zabrani na strani samo jedne ugovorne stranke, pa kao posljedica takvog ugovaranja nije propisana ništetnost u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a.

 

              16. Glede prigovora ništetnosti ugovora prema čl. 19.j Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju («Narodne novine» broj 102/15 – dalje

ZID ZPK/15), ocjenjuje da se taj zakon ne može primjenjivati retroaktivno u smislu čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske («Narodne novine» broj 56/90, 135/97, 08/98,

 

 

113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14), pa se ne primjenjuje ni na prijeporne ugovore koji su sklopljeni 2009., a zakon je stupio na snagu 30. rujna 2015. Glede prigovora ništetnosti ugovora prema Zakonu o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom («Narodne novine» broj 72/17-dalje ZNUK) ocjenjuje da se ni taj Zakon ne primjenjuje na prijeporne ugovore, s obzirom na činjenicu da su ugovori sklopljeni u inozemstvu, a ne u Republici Hrvatskoj, pa tuženik nema status neovlaštenog vjerovnika.  U prilog tome da govori i presuda Suda Europske unije  od 14. veljače 2019. u predmetu C-630/17 povodom zahtjeva za prethodnu odluku kojeg je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu u predmetu A. M., protiv R. S.. S.-J.-W. e.

 

17. S obzirom na otklanjanje svih istaknutih prigovora, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev, te je o parničnom trošku odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te tuženiku priznao troškove zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 37/22, 107/15 i 126/22 - dalje Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora koju je odredio povodom prigovora tuženika.

 

18. Tužitelji u žalbi iznose istovjetne prigovore koje su iznosili tijekom postupka, a o kojima se sud prvog stupnja detaljno i argumentirano izjasnio ocijenivši ih neosnovanima. Tako tužitelji ponavljaju tvrdnju da su prijeporni ugovori sklopljeni na području R. H., te da se na pravni odnos stranaka stoga primijenjuju domaći propisi primjenom kojih da proizlazi da su ugovori ništetni.

 

19. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su prijeporni ugovori o kreditu sklopljeni u R. A., pri čemu okolnost potpisivanja ugovora od strane tužitelja u R. H. ni na koji način ne utječe na takav zaključak. Naime, iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je ugovore sastavio prednik tuženika, da su ugovori sastavljeni na njemačkom i hrvatskom jeziku te ih je prednik tuženika potpisao prije nego li su tužitelji podnijeli ugovore javnom bilježniku u R. H. na potvrdu (solemnizaciju). Kako se radi o pravnim poslovima s međunarodnim elementom, pitanje primjene mjerodavnog prava je propisano čl. 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ( "Narodne novine" broj 53/91, 88/01 - dalje ZRSZ), prema kojem propisu se za ugovore o zajmu kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo sjedište zajmodavca. To znači da se na pravni odnos stranaka iz prijepornih ugovora o zajmu primjenjuje austrijsko pravo.  Pravilno je stajalište  suda prvog stupnja da prijeporni ugovori ne bi bili ništetni ni u slučaju da su sklopljeni na području R. H., pod uvjetom da se primjenjuje domaće pravo, jer bi u tom slučaju sklapanje ugovora bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani, a zakon za taj slučaj ne propisuje kao posljedicu ništetnost (čl. 322. st. 2. ZOO-a). Stoga je suvišno odgovarati na tvrdnje žalitelja o ništetnosti ugovora zbog nezakonitog poslovanja prednika tuženika u R. H..

 

20. Tužitelji bez osnove ukazuju i na primjenu ZID ZPK/15 na konkretan ugovorni odnos, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da odredbe tog Zakona koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. nemaju povratno djelovanje, pa se odredba čl. 19.j. tog Zakona o ništetnosti ugovora kojeg je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, ne primjenjuje na prijeporne ugovore sklopljene između stranaka.

 

21. Također je pravilno otklonjen prigovor tužitelja o ništetnosti ugovora prema odredbama ZNUK-a, budući da se taj Zakon primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u R. H. između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, a koje pretpostavke u nazočnom slučaju nisu ostvarene.

 

22. Na žalbene navode tužitelja, treba navesti da prijeporni ugovori nisu ništetni prema odredbama Zakona o deviznom poslovanju, budući da je taj propis dopuštao hrvatskim građanima (rezidentima) ugovaranje kreditnih poslova s nerezidentima u svoje ime i za svoj račun. S obzirom na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su prijeporni ugovori sklopljeni u R. A., bez osnove tužitelji ukazuju i na ništetnost ugovora zbog nedopuštene činidbe, ugovaranja novčane obveze u stranoj valuti, budući da se na pravni odnos stranaka stoga ne primjenjuje domaće pravo, pa tako ni odredba čl. 22. st. 3. ZOO-a, o ugovaranju novčane obveze u stranoj valuti.

 

23. Još treba dodati da je pogrešno stajalište žalitelja o utjecaju odluke Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-641/2016 od 7. prosinca 2017. na ishod ovog postupka. Naime, tom odlukom je ukinuto rješenje o ovrsi i odbačen prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 247.688,20 eura, budući da je zauzeto stajalište da se radi o dvostrukoj litispedenciji, s obzirom na činjenicu da se istovremeno vodio još jedan ovršni postupak radi naplate iste tražbine, između istih stranaka. Međutim, ovrha je u tom postupku nastavljena, pa s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva u ovom postupku, narečena odluka Županijskog suda u Sisku nije ni od kakvog utjecaja na ishod ovog postupka.

 

24. U odnosu na odluku o parničnom trošku, te s tim u svezi, određivanje vrijednosti predmeta spora, treba istaći da je sud prvog stupnja bio ovlašten, povodom prigovora tuženika, u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a odrediti vrijednost predmeta spora, pri čemu je  pravilno tu vrijednost utvrdio kao ekvivalent tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u ovršnom postupku. Kako je tuženik u konačnici uspio u sporu, pripada mu pravo na nadoknadu parničnog troška u skladu s određenom vrijednosti predmeta spora, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Žalbeni navodi tužitelja u odnosu na obračun troška su djelomično osnovani. Tako je sud prvog stupnja pogrešno obračunao nagradu odvjetnika za pristup na ročište održano 31. siječnja 2017. primjenom Tbr. 9. toč. 1 Tarife, budući da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa tuženiku pripada pravo na  nagradu odvjetnika prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, jednako kao i za pristup na ročišta održana 12. svibnja 2017. i 29. svibnja 2019. Također je pogrešno obračunata

nagrada za sastav podneska od 30. svibnja 2017., budući da se radi o podnesku u kojemu je djelomično elaborirano ono što je rečeno i u ranijim podnescima, pa nagrada odvjetniku pripada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife ili 25 % punog iznosa nagrade. U preostalom dijelu je trošak zastupanja pravilno obračunat, pa proizlazi da tuženiku pripada pravo na nagradu za zastupanje u iznosu od 161.838,90 kn, pa kada se tome pridoda PDV prema Tbr. 42 Tarife od 40.459,73 kn, proizlazi da tuženiku pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika u iznosu od 202.298,63 kn. Osnovano tužitelji osporavaju odluku o trošku i u odnosu na materijalni trošak odvjetnika za pristup na ročišta, budući da je tuženik angažirao odvjetnika izvan sjedišta suda, zbog čega su nastali dodatni troškovi koje nije dužna snositi protivna stranka, dakle tužitelji.

 

25. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke i točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 26.849,64 eura

 

 

 

(202.298,63 kn) potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u preostalom dijelu točke II. izreke presudu preinačiti i odbiti zahtjev za nadoknadu troška u iznosu od 8.036,75 eura (60.552,87 kn) primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Presuda u točki II. izreke u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za nadoknadu parničnog troška je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

26. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, budući da je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tužiteljima također nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da su sa žalbom uspjeli samo u odnosu na dio sporedne tražbine, parničnog troška.

 

 

U Rijeci, 5. ožujka 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.