Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-2177/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., OIB…, koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženice A. V. H. iz S., OIB…, koju zastupa punomoćnica S. C. Č., odvjetnica iz Odvjetničkog društva T. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-968/2019-16 od 7. svibnja 2021., dana 11. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-968/2019-16 od 7. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu citiranom u izreci, odlučeno je:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice K. M. koji glasi:

''Nalaže se tuženoj A. V. H. iz S. da tužiteljici K. M. iz Z. na ime naknade štete plati iznos od 72.000,00 kuna tekućom od dana 01.01.2019. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.''

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice Katarine Mišić za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.500,00 kn.

III. Nalaže se tužiteljici K. M. iz Z., OIB:…, naknaditi tuženici A. V. H. iz S., OIB:…, parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a tužiteljici dosude troškovi parnice uvećani za troškove žalbenog postupka.

3. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. i 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni, logični i u skladu s dokazima u spisu pa nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., na koju se ukazuje u žalbi.

6. U predmetnom postupku tužiteljica od tuženice traži povrat najamnine koju tvrdi da je isplatila vlasnici stana u Z., …, sada pokojnoj B. V. dana 14. prosinca 2018., na temelju Ugovora o najmu stana, a koji je stan, nakon smrti B. V., postao vlasništvo tuženice na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, u bitnom:

- da su tužiteljica i sada pok. B. V. 14. prosinca 2018. sklopile ugovor o najmu stana u Z., …, prizemlje desno površine 58,70 m2 za najamninu od 2.000,00 kn mjesečno, s danom početka najma 1. siječnja 2019., te se u ugovoru navodi da najmoprimac unaprijed plaća 36 mjesečnih rata odnosno 72.000,00 kn a najmodavac iste prima potpisom ugovora,

- da je 10. travnja 2014. sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju između tuženice kao davateljice uzdržavanja i B. V. kao primateljice uzdržavanja, kojim B. V. daje tuženici predmetni stan, te je 12. ožujka 2019. tuženica bila upisana kao vlasnica stana na temelju tog ugovora,

- da je pok. B. V. za života podnijela protiv tuženice tužbu radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji predmet nije pravomoćno okončan te je u prekidu zbog smrti B. V., kao i da se po tužbi tužiteljice protiv tuženice vodi postupak radi smetanja posjeda koji nije pravomoćno okončan,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je gospođu V. upoznala preko odvjetnika M., da su dogovorile da će platiti najam za 36 mjeseci unaprijed, odnosno 72.000,00 kn i useliti 1. siječnja 2019., da je u tom stanu živjela B. V. a tužiteljica je trebala s djecom useliti kod nje, da je platila sporni iznos u trenutku potpisa ugovora, a novac joj je dao otac, da je uselila u stan 1. siječnja 2019. a tuženica je promijenila bravu u veljači 2019., dok je B. V. umrla 9. siječnja 2019., da je stan okrečila i unijela svoje stvari, a radi se o stanu koji se sastojao od dnevne sobe, spavaće sobe, kuhinje, hodnika, WC i kupaone, da je najam tog stana bila dobra prilika, te da nije znala za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju a u trenutku sklapanja ugovora B. V. joj je dala ključ od stana,

- da iz iskaza tuženice proizlazi da je s pok. B. V., tatinom sestrom sklopila 2014. ugovor o doživotnom uzdržavanju i brinula o njoj, da je njezina majka do rujna 2018. živjela s tetom, a potom je dobila tužbu radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, da je odvjetnik M. dva puta dolazio u stan dok joj teta nije upozorila da mu ne otvara vrata, da nitko nije imao ključ od stana osim tete pa ni ona jer teta nikome nije vjerovala, da je 31.12.2018. hitna pomoć tetu odvela u Vinogradsku bolnicu gdje je umrla 9. siječnja 2019. a u bolnici joj je dala ključeve od stana kako bi joj mogla otići po stvari, da je svaki dan bila u stanu i da tada nitko nije bio u stanu, a 10. veljače 2019. njezin suprug nije mogao ući u stan jer je bila promijenjena brava, te su nakon dolaska policije, tuženica i odvjetnik M. ušli u stan s ključem, da u stanu nije našla nikakav novac a iz istog su uklonjene sve tetine stvari,

- da iz iskaza svjedoka D. M. proizlazi da je B. V., koja je živjela u prizemlju zgrade u …, u koju je 2017. preselio svoj odvjetnički ured, tražila da joj napiše tužbu radi poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju jer da rođakinja ne brine o njoj, da su joj pomagali susjedi, da je tuženica bila podstanar i rekla da je naslijedila neki novac te je on predložio da useli kod gđe B. kojoj je bio potreban novac, te je to predložio istoj, a tuženica je htjela dati novac koji je naslijedila da bi se riješila tog novca i imala dugogodišnju sigurnost, iako B. V. nije zahtijevala dugogodišnju najamninu, da je ugovor potpisan u kuhinji u stanu B. V. a prilikom potpisa ugovora predan je iznos od 72.000 kn koji je ona uzela i odnijela negdje u sobu, da su u stan nešto prije Nove godine uselili tuženica i njezino dvoje djece, da je u 12. mjesecu okrečen stan a on je nazvao svoje ljude da to učine, da je u prosincu 2018. tužiteljica povremeno dolazila a nakon smrti B. V. uselila i počela živjeti u stanu.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi, da je neuvjerljiv i neživotan iskaz tužiteljice da bi tužiteljica sa svoje dvoje malodobne djece pristala useliti u stan B. V., njoj potpuno nepoznate osobe koju je upoznala preko punomoćnika neposredno prije nego je došlo do sklapanja ugovora o najmu, da se radi o stanu od 50-ak m2. koji ima jednu spavaću i jednu dnevnu sobu, te bi tužiteljica dakle sa svoje dvoje malodobne djece trebala koristiti dnevnu sobu a za to plaćati mjesečni iznos od 2.000,00 kn, da je neživotno i nelogično plaćati najamninu za tri godine unaprijed za najam stana od osobe u visokoj životnoj dobi, koja ima zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju te će stan pripasti u vlasništvo trećoj osobi, a ne nasljednicima. Sud pri tom ne vjeruje da tužiteljica ne bi znala za Ugovor o doživotnom uzdržavanju i da je to nije zanimalo jer stan nije kupovala nego iznajmljivala, jer je tvrdila da je platila najam za tri godine unaprijed , osobi u visokoj životnoj dobi i očito narušenog zdravlja koja je umrla uskoro nakon zaključenja ugovora o najmu, dok je u zemljišnoj knjizi bila upisana zabilježba Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Za isti je ugovor znao i svjedok M. koji je podnio tužbu radi raskida ugovora i predložio tužiteljici da useli u stan.

9. Nadalje ističe, da tuženica nije pasivno legitimirana u smislu čl. 24. Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20, dalje: ZNS) prema kojem u slučaj smrti ili promjene najmodavca, odnosno prestanka najmodavca kao pravne osobe, prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova nasljednika ili pravnog slijednika. Tuženica nije nasljednica pok. B. V. radi čega sud smatra da prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana nisu prešla na nju.

10. Nadalje sud zaključuje, na temelju čl. 560. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje. ZOO) da je ugovor raskinut po samom zakonu budući je trećem pripalo pravo koje sasvim isključuje pravo najmoprimca na uporabu stvari, da je najmodavac dužan najmoprimcu naknaditi štetu, a da tuženica, kao treća osoba kojoj pripada neko pravo na stanu, ne odgovara za istu nego bi to bili nasljednici pok. B. V. prema odredbama Zakona o nasljeđivanju.

11. Neosnovano se tužiteljica poziva na čl. 24. st. 2. ZNS, navodeći da je tuženica, iako nije nasljednica najmodavca, njezin pravni slijednik kao novi vlasnik stana, radi čega bi morala preuzeti obveze iz ugovora o najmu.

12. Pravni slijednik u smislu navedene odredbe jest pravni slijednik pravne osobe („u slučaju smrti ili promjene najmodavca, odnosno prestanka najmodavca kao pravne osobe, prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova nasljednika ili pravnog sljednika“).

13. Tuženica, koja nije nasljednica najmodavca iz ugovora po odredbama Zakona o nasljeđivanju, već je pravo vlasništva na stanu stekla na temelju druge pravne osnove, ne može se smatrati pravnim slijednikom u smislu odredbe čl. 24. st. 2. ZNS. Isto proizlazi i iz čl. 577. ZOO, čije se odredbe, na temelju čl. 551. ZOO, podredno primjenjuju na najam uređen posebnim zakonom, kao što je to najam stanova.

14. Pri tom treba naglasiti da se tužiteljica pozvala u postupku na odgovornost za pravne nedostatke iznajmljene stvari, odnosno da je trećoj osobi pripalo neko pravo koje isključuje najmoprimcu pravo na uporabu, u kojem slučaju se ugovor ex lege raskida (čl. 560. st. 2. ZOO) a najmoprimac ima pravo na naknadu štete.

15. Tužiteljica ne traži ostvarenje prava i obveza iz ugovora o najmu, koje ne prestaju smrću najmodavca ili najmoprimca odnosno njihovim prestankom (za pravnu osobu), već prava i obveze iz ugovora prelaze na njihove nasljednike odnosno pravne sljednike (dakle pravne osobe, ako ista prestane uz postojanje slijednika) već traži pravo koje pripada najmoprimcu u slučaju da treća osoba stekne pravo koje isključuje njezino pravo na uporabu – naknadu štete. Pretpostavka za ostvarivanje tog prava je dakle da je vlasništvo stekla treća osoba, radi čega se ugovor o najmu raskida po samom zakonu. U suprotnom slučaju, da nakon smrti najmodavca, vlasništvo stekne nasljednik odnosno pravni sljednik pravne osobe, ugovor ne prestaje. Od nasljednika, odnosno pravnog sljednika tužiteljica bi mogla tražiti da joj omogući nastavak izvršenja ugovora (stanovanje u stanu) odnosno, raskid ugovora zbog neispunjenja u smislu čl. 360. ZOO, u kojem slučaju bi također imala pravo na naknadu štete.

16. Tuženica nije nasljednik najmodavca s kojim je sklopljen ugovor o najmu, pa je i po mišljenju ovog suda, osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženice u odnosu na zahtjev za naknadu štete, u visini najamnine za koju tužiteljica tvrdi, da je unaprijed platila prilikom sklapanja ugovora o najmu.

17. Citirane odredbe ne propisuju da bi za štetu nastalu uslijed raskida ugovora po samom zakonu, odgovarala treća osoba koje ja stekla pravo na unajmljenoj stvari koje isključuje pravo najmoprimca na uporabu stvari (već za istu odgovara najmodavac, odnosno, po odredbama Zakona o nasljeđivanju, njegovi nasljednici, odnosno pravni slijednici pravne osobe).

18. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

19. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 11. listopada 2021.

S u d a c:

Gordana Bošković Majerović, v.r.