Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž Zk-33/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i dr. sc. Lidije Vojković kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, protiv tuženice S. G., iz D. R., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. B., odvjetnici u K., radi brisanja pogrešnog upisa, odlučujući o tužiteljičinim žalbama protiv presude Općinskog suda u Sisku od 30.lipnja 2021. pod poslovnim brojem P-162/20 i rješenja Općinskog suda u Sisku od 19. kolovoza 2021. pod poslovnim brojem P- 162/20

u

sjednici

vijeća

održanoj

7.

listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Djelomično se uvažava tužiteljičina žalba i preinačuje presuda Općinskog suda u Sisku od 30.lipnja 2021. pod poslovnim brojem P-162/20, dopunjena rješenjem od 19. kolovoza 2021. pod poslovnim brojem P-162/20 tako da se sudi:

I. Nalaže se Općinskom sudu u Sisku, Stalnoj službi u Glini, Zemljišnoknjižnom odjelu Gvozd da ispravi upis zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Sisku , Zemljišnoknjižnog odjela Gvozd broj Z-7667/17-15, Z-3117/16 od 16. svibnja 2017. na način da izvrši upis brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženice S. G., OIB: ..., D. R. na nekretninama upisanim u Z.U. 117 k.o. Č. označenim kao k.č.br. 241/46, 241/53 i 492/1 te se nalaže uspostava prijašnjeg zk. stanja kakvo je bilo prije provedbe rješenja broj Z- 7667/17-15, Z-3117/16 od 16. svibnja 2017. na način da se upiše vlasništvo Republike Hrvatske; dok se za više zatraženo za nekretnine označene kao k.č.br.532/9 i 532/10 tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan

II. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: ... nadoknaditi parnični trošak tuženici S. G., OIB: ... u iznosu od 3.500,00 (tritisuće i petsto kuna), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Nalaže se Općinskom sudu u Sisku, Stalnoj službi u Glini, Zemljišnoknjižnom odjelu Gvozd, da ispravi upis zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Sisku, Zemljišnoknjižnog odjela Gvozd, broj Z-7667/17-15, Z-3117/16 od 16. svibnja 2017. na način da izvrši upis brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženice S. G., OIB: ..., D. R., na nekretninama upisanim u z.k. ul. 117 k.o. Č. koja se sastoji od kčbr. 241/46, 241/53, 492/1, 532/9, 532/10, te se nalaže uspostava prijašnjeg z.k. stanja u odnosu na vlasništvo Republike Hrvatske kakvo je bilo prije provedbe rješenja broj Z-7667/17-15, Z- 3117/16 od 16. svibnja 2017.g. na način da se upiše vlasništvo Republike Hrvatske.

II/ Nalaže se tuženici da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od dana donošenja presude pa do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana."

I. Nalaže se tužiteljici da tuženici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.937,50 kn, u roku od 15 dana.

Zatim je prvostupanjski sud rješenjem ( u biti se radi o dopunskoj presudi jer nije u cijelosti odlučeno o cjelokupnom trošku postupka) obvezao tužiteljicu da nadoknadi parnični trošak tuženoj u iznosu od 609,36 kuna."

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužiteljica osporavajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 I 70/19) s prijedlogom da se presuda preinači u skladu s žalbenim navodima i prihvati tužbeni zahtjev uz nadoknadu troška ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbe.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet postupka između stranaka jest zahtjev da se ispravi upis zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Sisku, Zemljišnoknjižnog odjela u Gvozdu u pojedinačnom ispravnom postupku i to tako da se izvrši upis brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika S. G. na nekretninama upisanim u Z.U. 117 k.o. Č., te da se naloži uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na vlasništvo Republike Hrvatske kako je bilo prije provedbe rješenja na način da se upiše vlasništvo Republike Hrvatske.

6. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako je za predmetne nekretnine 12. svibnja 2016. otvoren pojedinačni ispravni postupak, te su nekretnine po provedenom postupku upisane na ime tužene uz istovremeno brisanje prava vlasništva tužiteljice,

- kako je tužiteljica prije provedenog pojedinačnog ispravnog postupka bila upisana na temelju činjenice da se radilo o vlasništvu Zemljišne zajednice mjesta Č.,

- kako su tuženičini prednici upisani u katastru kao posjednici od 1958. godine,

- kako je nekretnina čest.br. 532/9, ukupne površine 9405 m2, u naravi voćnjak zasađen orasima, osim što je donji dio zarastao,

- kako je nekretnina čest,br. 532/10, ukupne površine 694 m2, u naravi pašnjak,

- kako je nekretnina čest. br. 492/1, ukupne površine 6150 m2, u naravi samonikla brezova šuma, a starosti 10-15 godina,

- kako je nekretnina čest,br. 241/46, ukupne površine 1856 m2, u naravi vododerina obrasla močvarnim biljem i niskim raslinjem do koje se ne može doći s prilaznog puta,

- kako je nekretnina čest,br. 241/53, ukupne površine 86 m2, u naravi neprohodan teren obrastao u šikaru i nepristupačna s bilo kojeg šumskog ili poljskog puta.

7. Smatrajući kako su tužena odnosno njena pravna prednica (baka L. V.) koja je stekla predmetne nekretnine od svog svekra S. V. bile u posjedu predmetnih nekretnina dulje od 20 godina prije otvaranja pojedinačnog ispravnog postupka te smatrajući tužiteljičin posjed i zakonitim i poštenim prvostupanjski sud je pozivom na odredbe članka 154. stavak 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV „Narodne novine „ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 I 152/14)odbio tužbeni zahtjev, jer je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica stekla vlasništvo dosjelošću.

8. Naime neovisno što je tužiteljica upravo postupila po odredbi članka 195 tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama (dalje ZZK/96 - „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) jer joj nije prihvaćen prigovor kojeg je podnijela u pojedinačnom ispravnom postupku upravo je tužena po zaključku prvostupanjskog suda dokazala svoje vlasništvo pa nisu bile ostvarene pretpostavke za prihvat zahtjeva iz brisovne tužbe u smislu odredbe članka 129. ZZK/96.

9. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključke prvostupanjskog suda te žalbene navode potrebno se kao prvo očitovati o pravnim pitanjima koja su se pojavila u ovom postupku.

10. Kao prvo pravno pitanje postavilo se pitanje značaja okolnosti da su nekretnine prvotno bile upisane kao zemljišna zajednica, te potom kao vlasništvo tužiteljice prije provedbe pojedinačnog ispravnog postupka. Stoga valja navesti kako su zemljišne zajednice u biti bile udruge pojedinaca ili obitelji koji zajednički upravljaju

zajedničkom imovinom prema načelu udjeličarstva svojih članova. Na ovaj način svaki član zajednice je postao ovlaštenik te zemljišne zajednice i mogao upravljati imovinom zajednice ( u pravilu je to bilo poljoprivredno ili šumsko zemljište).

11. Sve zemljišne zajednice prestale su postojati 19. travnja 1947. kada je stupio na snagu Zakon o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“, broj 36/47). Citiranim zakonom došlo je do podržavljenja imovine zemljišnih zajednica s obzirom na tadašnji društveno pravni režim.

12. Ipak citirani zakon je u odredbi članka 3. predvidio iznimku na način da se propisi citiranog zakona ne odnose na ona zemljišta koja su na osnovi provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941., kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. time da dovršenje diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 194. odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju.

13. Predmetne nekretnine su bile imovina zemljišne zajednice što proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi bio proveden diobni postupak odnosno da su ostvarene pretpostavke za iznimke iz članka 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom, ovo sve vodeći računa i o potrebnoj formi diobe u smislu paragrafa 846 tada važećeg Općeg (Austrijskog) građanskog zakonika (dalje: OGZ).

14. Prema ustaljenoj sudskoj praksi koju je u čitavom nizu odluka iznio Vrhovni sud ( a na koje odluke se u žalbi i poziva tužiteljica) kod imovine zemljišne zajednice kada nije proveden diobni postupak odnosno kada nisu ostvarene pretpostavke za iznimke iz članka 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih

zajednica

te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom stjecatelj prava vlasništva ne može se pozivati na stjecanje prava vlasništva niti dosjelošću do 19. travnja 1947. jer je tada došlo do stjecanja prava vlasništva po sili zakona.

15. Kao drugo pravno pitanje koje se potom nameće s obzirom da do19. travnja 1947. nema dosjedanja je li moguće nakon ovog datuma do 8. listopada 1991. dosjedati takve nekretnine.

16. Naime, prije 8. listopada 1991.tada važećim propisima bilo je onemogućeno stjecanje vlasništva dosjelošću na državnoj/društvenoj imovini, a posebno je odredbom čl. 29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90) zabranjeno stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

17. 8. listopada 1991. donesen je Zakon o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/1991 ) , ali je odredbom članka 3. stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

18. Od 1. siječnja 1997. U primjeni je ZV koji je u članku 388. st. 4. propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

19. Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U- I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

20. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10.

21. Stoga je odgovor na drugo pitanje u cijelosti u skladu s ustaljenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda (Rev-291/14, Rev-4243/19….) koja inače imaju i obvezujući značaj u smislu odredbe članka 20. točka 1 Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pa kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

22. Treće pravno pitanje koje se pojavilo jest je li za uračunavanje vremena za dosjedanje prije 8. listopada 1991. potrebno da je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva podnesen za vrijeme važenja prvotne odredbe članka 388. Stavak 4. ZV-a odnosno između 1. siječnja 1997. i 17. studenog 1999.

23. I na ovo pitanje je Vrhovni sud odgovorio u čitavom nizu odluka (Rev-2776/16, Rev-456/17……) te je pravno shvaćanje i ovog suda kako je trenutak pokretanja postupka pravno irelevantan za uračunavanje vremena posjedovanja prije8. listopada 1991.

24. Konačno četvrto pravno pitanje je do kada dosjelost treba biti dovršena, odnosno može li se uračunavati i vrijeme do 8. listopada 1991. ako trenutak dosjedanja nije protekao do 17. studenog 1999. Na ovo pravno pitanje se nije izrijekom izjasnio Vrhovni sud no ovaj sud smatra kako se ne može izbjeći pravno shvaćanje Vrhovnog suda sa sjednice Građanskog odjela od 14. veljače 2019. po kojem pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

25. Dakle, Vrhovni sud se izrijekom izjašnjava kako trenutak podnošenja zahtjeva ne utječe na mogućnost uračunavanja vremena do 8. listopada 1991. i ujedno ističe da je za dosjedanje mjerodavno vrijeme podnošenja tužbe. Stoga ovaj sud smatra kako se ne može ograničiti vrijeme dosjedanja s danom 17. studenog 1999 kada je Ustavni sud ukinuo članak 388 stavak 4. ZV-a jer bi to bilo suprotno pravnom smjeru na kojeg navodi Vrhovni sud, a i dovelo bi do značajne neravnopravnosti pojedinih sudionika pravnih postupaka. Tako bi primjerice osoba koja je ušla u posjed državnog/društvenog zemljišta do 17. studenog 1959. ako je pošteni posjednik stekla vlasništvo na dan 17. studenog 1999 (protekom roka od 40 godina) dok bi osoba koja je primjerice u prosincu 1959. ušla u pošteni posjed tek stekla dosjelošću pravo vlasništva 8. listopada 2031. godine. Stoga bi tumačenje po kojem se vrijeme posjedovanja do 8. listopada 1991. može uračunati jedino ako je rok dosjelosti protekao do 17. studenog 1999. dovelo do značajne neravnopravnosti i predstavljalo bi pretjerano formaliziranje na što u mnogobrojnim odlukama ukazuje Europski sud za ljudska prava.

26. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je zaključio kako je tužiteljica negdje od 50 ih godina u posjedu predmetnih nekretnina jer bi i tada njen pradjed S. V. kupio nekretnine od nekih fizičkih osoba. Prvostupanjski sud je smatrao kako je tužiteljičin posjed zakonit, te da je tužiteljici potreban protek vremena od 20 godina za stjecanje vlasništva dosjelošću.

27. Zaključak prvostupanjskog suda o zakonitosti posjeda nije pravilan.

28. Odredbom članka 18. ZV-a propisano je između ostalog kako je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

29. Zakonitost, istinitost i poštenje posjeda, kao pravni standardi nisu pretrpjeli značajne izmjene još od doba rimskog prava, te je dakle za zakonitost posjeda potreban pravni temelj.

30. Eventualni pravni posao (jer konkretno nema nikakve isprave u svezi pravnog posla) kojeg bi tužiteljičin prednik zaključio s ne vlasnikom jer su predmetne nekretnine prije tog posla iz 50ih godina prošlog stoljeća podržavljene, a prije toga su predstavljale imovinu zemljišne zajednice bez da je proveden diobni postupak, nema učinka. „Nemo plus iuris in alium transferre potest guam ipse habet“ – odnosno nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima.

31. Stoga ovaj sud suprotno zaključku prvostupanjskog suda ne smatra tužiteljičin posjed zakonitim, ali na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa smatra kako je tužiteljičin posjed istinit i pošten.

32. Kako je odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, dok je stavkom 3. citirane odredbe je propisano da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, to je tuženičin posjed trebao trajati najmanje 40 godina da bi dosjelošću stekla pravo vlasništva.

33. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako su nekretnine označene kao č.br. 241/46, 241/53 i 492/1 k.o. Č. u tolikoj mjeri zapuštene (ne može se uopće do istih pristupiti,i predstavljaju šikaru, predstavljaju samoniklu brezovu šumu u kojoj debla pucaju od starosti i sl..) te na tim nekretninama očito tužiteljica odnosno njeni prednici i nisu bili u posjedu dužem od 40 godina, pa nije niti došlo do stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

34. Suprotno od navedenih nekretnina prema utvrđenju prvostupanjskog suda na nekretninama označenim kao č.br. 532/9 i 532/10 k.o. Č. je razvidno posjedovanje kako tužiteljice tako i njenih pravnih prednika ( tako i svjedoci u postupku spominju zasađene orahe) zasigurno duže od 40 godina te su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u odnosu na nekretnine č.br. 532/9 i 532/10 k.o. Č.

35. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava i to baš odredbe članka 159. stavak 4. ZV-a u svezi odredbe članka 18 ZV-a valjalo na temelju odredaba članka 129 ZZK/96 u svezi odredbe članka 195 ZZK/96 prihvatiti tužbeni zahtjev glede nekretnina oznake č.br. 241/46, 241/53 i 492/1 k.o. Č., dok je za više zatraženo u odnosu na nekretnine oznake č.br. 532/9 i 532/10 k.o. Č.

36. S obzirom da je dijelom preinačena prvostupanjska presuda na temelju odredbe članka 373 ZPP-a valjalo je sukladno odredbi članka 166 ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

37. Po pravnom shvaćanju ovog suda s obzirom da je ranija prvostupanjska presuda, iako donesena prije 1. rujna 2019, ukinuta valja primijeniti ZPP uvažavajući novelu iz 2019. , a po odredbi članka 117. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19)

38. Cijeneći spor između stranaka te njihov djelomični uspjeh, ovaj sud smatra kako su se ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 154 stavak 4. ZPP-a po kojoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom iz odredbe članka 156. stavak 1. ZPP-a. Zaključak je ovog suda kako su stranke podjednako uspjele u sporu, ali je tuženoj valjalo neovisno o uspjehu u sporu priznati troškove izlaska suda na lice mjesta i vještačenja u ukupnom iznosu od 3.500,00 kuna.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 7. listopada 2021.

Predsjednica vijeća:

Nediljka Radić, v. r.