Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 12 Gž R-2322/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sanji Joka Umićević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. R., R., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. R. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra S., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-500/2020 od 18. lipnja 2021., dana 7. listopada 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-500/2020 od 18. lipnja 2021. u točki I. i točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018.g. iznos od 5.401,49 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od 31. prosinca 2018. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici na ime parničnih troškova ukupan iznos od 6.656,25 Kuna, zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se obračunava sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a (''NN'' 78/15) za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv dijela te presude pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice (kao radnice tuženika) za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. u iznosu od 5.401,49 kuna.

5. U ovome se predmetu radi se o sporu male vrijednosti, a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a te se stoga žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neodlučnim u ovom postupku.

6. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP u svezi čl. 365. st. 2. ZPP i čl. 467. st. 1. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

7. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužiteljica radila kod tuženika kao poslodavca na radnom mjestu medicinske sestre – tehničara na Klinici za unutarnje bolesti; da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao s danom 21. rujna 2019. (Sporazum o prestanku radnog odnosa od 16. rujna 2019.); da su Sporazumom o prestanku radnog odnosa od 16. rujna 2019. (dalje: Sporazum) su stranke utvrdile da s danom 21. rujna 2019. po prethodnoj molbi radnika (tužiteljice) sporazumno prestaje važiti Ugovor o radu ur.broj: 2181-147-96-01-01-1 od 28. ožujka 1996. i svi pripadajući aneksi, da su stranke suglasno utvrdile da je istim ugovorom o radu radnica M. R. (tužiteljica) zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu medicinska sestra – tehničar na Klinici za unutarnje bolesti (točka 1. Sporazuma), da je točkom 2. Sporazuma ugovoreno da stranke jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu od 28. ožujka 1996. i svih pripadajućih aneksa i da je točkom 3. Sporazuma ugovoreno da će nakon prestanka radnog odnosa poslodavac uručiti radniku sve njegove isprave i primjerak odjave s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

8. Isto tako iz provedenog postupka proizlazi da tijekom 2018. tužiteljica nije iskoristila 10 dana godišnjeg odmora te da je tužiteljica u razdoblju od 1. travnja do 3. srpnja 2019. bila na bolovanju.

9. Tijekom postupka tuženik je osporio pravo tužiteljice na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (10 dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2018.) smatrajući da se tužiteljica odrekla tog potraživanja temeljem naprijed navedenog Sporazuma od 16. rujna 2019., dok nije osporio matematički izračun (u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva).

10. Pobijanom prvostupanjskom presudom sud prihvaća tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica ima pravo na utuženu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, a koji nedvojbeno nije iskoristila tijekom 2018. godine te da se ne može smatrati da se tužiteljica odrekla prava na naknadu za godišnji odmor temeljem navedenog Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 16. rujna 2019., uzevši u obzir i to da je tužiteljica odmah po prestanku bolovanja podnijela tuženiku zahtjev za odobravanje korištenja godišnjeg odmora iz 2018. u trajanju od 10 dana, da je tuženik isto odbio (dopis od 9. prosinca 2019.), da tuženik nije tužiteljici omogućio korištenje godišnjeg odmora na njen zahtjev po završenom bolovanju, a pozivom na čl. 82. st. 1. i st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 –dalje: ZR).

11. Na utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku tužiteljici na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu isplatiti iznos od 5.401,49 kuna tj. kada je odlučio kao u točki I. pobijane prvostupanjske presude.

12. Prema odredbi čl. 76. ZR radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, dok je čl. 80. propisano da je ništetan Sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor odnosno isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad) – čl. 81. ZR, dok je čl. 82. st. 1. ZR propisano da je da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a ta naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora (st. 2. istog članka).

13. Odredbom čl. 84. st. 1. ZR propisano je da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz čl. 83. ZR radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine. S obzirom na utvrđenje iz prvostupanjskog postupka da je tužiteljici ostalo neiskorištenih 10 dana godišnjeg odmora iz 2018. godine, da je tužiteljica bila na bolovanju od 1. travnja do 3. srpnja 2019., da je tužiteljica po prestanku bolovanja podnijela tuženiku zahtjev za odobravanje korištenja godišnjeg odmora iz 2018. godine u trajanju od 10 dana, a da joj je tuženik to odbio i to 9. prosinca 2019. i da je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika 21. rujna 2019. (znači, znatno prije negoli je tuženik kao poslodavac odbio tužiteljici odobriti korištenje godišnjeg odmora iz 2018. godine u trajanju od 10 dana), ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da tužiteljica ima pravo na utuženu naknadu za 10 dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2018. godine u visini od 5.401,49 kuna.

14. Naime, obzirom je pravo tužiteljice na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu pravo propisano odredbom čl. 76. ZR te obzirom je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor (čl. 80. ZR) u tom smislu ukazuje se ništetnom i odredba čl. 2. Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 16. rujna 2019., a tužiteljica ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u konkretnoj situaciji, cijeneći sve okolnosti ovog slučaja koje su naprijed navedene. Treba reći na žalbene navode da tužiteljica za godišnji odmor koji nije iskoristila, a zbog prestanka radnog odnosa više ga niti ne može iskoristiti, ima pravo na naknadu tj. da ona ne gubi pravo na plaćeni godišnji odmor koji nije mogla iskoristiti zbog bolesti (čl. 7. Direktive 2003/88/EC Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s određenim aspektima organizacije radnog vremena).

15. Iz iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

16. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP.

17. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 7. listopada 2021.

Sudac:

Sanja Joka Umićević, v.r.