Broj: 5 P Ob-3/23-7

 

      

         Republika Hrvatska

     Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18 

Broj: 5 P Ob-3/23-7

 

U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Čakovcu, po sucu toga suda Lj. K., u pravnoj stvari tužitelja V. D. iz Č., I. pl. Z., , zastupan po pun. I. M. odvj. iz V., protiv tužene Z. B. iz L., K., OIB , zast. po pun. D. Š. odvj. iz Č., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon dovršene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 29. studenog 2023., u prisutnosti zz pun. tužitelja I.D. odvj. vježbenice iz Č., te pun. tužene D. Š. odvj. iz Č., a dana 15. siječnja 2024., objavio i

 

p r e s u d i o    j e:

 

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "1. Utvrđuje se da je nekretnina upisana kod O.s. u Č., Knjiga PU Č., broj poduloška , Zgrada u Č., I. pl. Z., sagrađena na katastarskoj čestici , u naravi stan na koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupone sa WC-om, hodnika, smočnice i balkona, ukupne površine od m2 vlastita imovina D. V. iz Č., I. pl. Z., OIB: 

2. Nalaže se Z.odjelu O. s. u Č. umjesto D. Z., rođ. B, Č., I.pl. Z., OIB: , pod rednim brojem upisati D. V. iz Č., I. pl. Z., OIB: kao vlasnika u ½ dijela nekretnine opisane u toč. 1. presude.

3. Tužena je dužna tužitelju naknaditi troškove ovog postupka."

II. Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 4.171,76 eura, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje:

 

1. Tužitelj je kod ovog suda, dana 13. veljače 2020., podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva nad stanom u .Č I.pl. Z., kat sagrađen na kčbr. k.o. Č., poduložak  a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice s wc-om, hodnika, smočnice i balkona ukupne površine od 52,82 m2 a kojem pripada i spremište. Tužitelj tvrdi da je stanarsko pravo nad predmetnim stanom dobio temeljem ugovora od 9.10.1987. kojeg je sklopio sa svojim poslodavcem GK M., OOUR V. Stan je kupljen isključivo sredstvima koje je tužitelj zaradio radom u R. u periodu od 1990. do 1993. Brak stranaka razveden je 16.3.1995. te smatra da se na diobu bračne stečevine primjenjuju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima te upućuje na odredbu čl. 281 Zakona o braku i porodičnim odnosima. Tvrdi da je stan kupljen temeljem stanarskog prva kojeg je tužitelj dobio od svog poslodavca sredstvima tužitelja, odnosno na njegovo pravo na otkup stana, a koje pravo je njegov doprinos u stjecanju bračne stečevine. Tvrdi da je od 1990. do 1993. radio u Rusiji i tamo zaradio iznos kojim je po povratku, jednokratnom uplatom, kupio stan. Tvrdi da je u vrijeme kupnje stana bračna zajednica stranaka već prestala, a stranke su samo formalno bile u braku. Tužena pak je napustila posjed i odselila od obitelji dok je tužitelj nastavio brinuti o djeci. Prije kupnje i nakon kupnje tužitelj jedini snosi sve troškove vezane uz nekretninu. Pa je tako financirao izgradnju etažnog grijanja koje je dovršeno 1999. Tužitelj je dijelom nekretnine raspolagao na način da je ½ dijela iste ugovorom o darovanju od 28.9.2018. darovao svojoj kćerki D. D., a temeljem tog ugovora osnovana je služnost plodouživanja i stanovanja. Nastavno je D. D. darovala ½ stečenog suvlasničkog udjela sestri V. D. Tvrdi da se kod ovog suda vodio vanparnični postupak R1- radi razvrgnuća suvlasničke zajednice. Smatra da su ovdje umješači D. D. i V. D. dokazale pravni interes po odredbi čl. 206 ZPP-a koji im daje pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije pa se u svojstvu umješača pojavljuju D. D. i V. D. Nastavno tužitelj predlaže da sud utvrdi kako je samovlasnik nekretnine opisane u izreci i da je to njegova vlastita imovina, te da se ujedno naloži ZK odijelu ovog suda da umjesto tužene D. Z. upiše D. V. kao vlasnika u 1/2 dijela.

2. Tužena se očitovala odgovorom na tužbu u kojem navodi da se vodio vanparnični postupak R1- protiv protustranaka D. D. i V. D. ovdje umješača radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina kako su prethodno opisane. Navodi da je predmetni stan u suvlasništvu D. D. u ¼ dijela, V. D. u ¼ dijela i tužene Z. B. u ½ dijela. Tako su u vanparničnom postupku R1- ovdje umješači D. i V. D. upućene na parnicu obzirom su prigovorile suvlasničkim omjerima na stanu. Na parnicu je vanparnični sud uputio umješače, a ne ovdje tužitelja, te isti nije aktivno legitimiran na pokretanje postupka. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Tužena također tvrdi da je već u vanparničnom postupku R1- po prijedlogu tužene protiv tužitelja postupak pravomoćno završen rješenjem na način da se suvlasnička zajednica na predmetnoj nekretnini razvrgne civilnom diobom sudskom prodajom na javnoj dražbi i podjelom kupovnine između suvlasnika u jednakim dijelovima. Tužena je čak i podnijela prijedlog ovom sudu radi ovrhe broj Ovr-111/19 ali je prijedlog odbačen s obzirom je došlo do promjene ovršenika iz ovršne isprave jer je V. D. svoj suvlasnički dio nekretnine darovao kćerki D. D., a koja je kasnije ½ svog suvlasničkog dijela darovala svojoj sestri V. D. Ovim manevrom tužitelj je htio izbjeći ovrhu civilnom diobom. V. D. i D. D. znale su za ovaj postupak jer su sa tužitelj pregovarale o isplati suvlasničkog dijela tužene. Tužena također osporava tužbu jer su navodi netočni i nepotkrijepljeni. Stranke su bile u braku do 1995. a bračna zajednica je faktično prestala krajem 1994. kad je tužitelj tuženu izbacio iz stana u kojem su zajedno živjeli od 1987. Bračna zajednica je prestala 1994. a ne kako tvrdi tužitelj da je prestala u vrijeme dok je stan kupljen. Naime, stan je kupljen 23.3.1993. ugovorom broj 1010/3-OF. Netočno je također da bi stan bio kupljen isključivo od sredstava koje je tužitelj zaradio u R. Netočno je da bi tužitelj bio u R. od 1990. jer je po rasporedu djelatnika na privremeni rad u inozemstvo to bilo od 13.3.1992. i 15.4.1993. Sredstva zarađena u R. tuženik je utrošio na kupnju videorekordera, a i stan je kupljen prije nego se vratio iz R. i to sredstvima tužene koje je dobila od svog pok. oca J. B. koji je radio u S. SR Nj. Po iznos od 8884 DM tužena je otišla u Nj. svom ocu 6.3.1993. Također je za vrijeme trajanja bračne zajednice bila zaposlena, primala plaću i vodila brigu o djeci. Tužena je također bila i sunositelj stanarskog prava, a pravo na otkup stekle su obje strane, a na takvu situaciju referira se i presuda Ustavnog suda RH broj U-III-2357/2006. Dakle tužena je imala pravo na otkup stana, stan je kupljen njenim novčanim sredstvima koje nisu predstavljale bračnu stečevinu, te je njezin doprinos puno veći od doprinosa tužitelja. Predlaže tužbu odbiti.

3. Na ročištu 2. studenog 2020. tužitelj također navodi da je 1994. tužena samovoljno napustila posjed preselivši kod sadašnjeg partnera u Kutinu ostavivši tužitelja i djecu i nikada nije osporavala ni ograničavala posjed tužitelju. Kako je tužitelj samostalni posjednik i više od 20 godina ostvario je i pravo na stjecanje vlasništva dosjelošću. Kako je tužena iselila, nikad nije doprinosila za uzdržavanje djece, prešutnim je dogovorom uređeno da stan ostane tužitelju i djeci.

4. Sud je rješenjem od 2.11.2020. prihvatio sudjelovanje umješača D. D. i V. D. u ovoj pravnoj stvari uz suglasnost tužene za stupanje istih u parnicu.

5. Tužena i podneskom od 12.11.2020. tvrdi da tužitelj nije upućen u parnicu već ovdje umješači, te tužitelj nema aktivnu legitimaciju (predmet R1-47/19), a po tvrdnji tužitelja riječ je o bračnoj stečevini odnosno vlasničkoj tužbi po tom osnovu, a nema interesa umješača u ovoj pravnoj stvari. Iz dokumentacije je razvidno da su stranke zajedno kupile stan, a iz dopisa tužitelja od 1.10.2018. razvidno je da tužitelj ničim ne osporava tuženoj vlasništvo na njenom suvlasničkom dijelu, a kako to proizlazi iz pravomoćnog rješenja o razvrgnuću R1-76/17. Nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću obzirom tužitelj nikada nije bio pošteni posjednik niti jedini posjednik nekretnine.

6. Sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u zapisnik R1- list 3a, zk izvadak list 4, prepisku sa odvjetnikom na listu 16-18, uvjerenje o prebivalište Z. B. list 19, uplatnicu list 20, preslik putovnice list 21-22, izračun cijene stana za kupce D. V. i Z. list 23-24, radnu knjižicu D. Z. list 25-26, rješenje o  rasporedu tužitelja na rad u inozemstvo list 31-32, ugovor o sudjelovanju vlastitim sredstvima u zadovoljavanju stambenih potreba radnika list 33, ugovor broj 1010/3 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo list 34-37, karticu obveznika stambene pričuve list 38-55, potvrdu list 56, ugovor o financiranju izgradnje etažnog grijanja list 57-59, presudu P- list 60-62, obračun satnice GK M. list 8, plaće radnika u inozemstvu list 64-84, potvrdu HZMO list 97-98, u predmet R1-, u račun na listu 121.

7. Sud je u toku postupka saslušao svjedoka D.B., te umješača D. D. dok su stranke odustale od prijedloga saslušanjem tužitelja i tužene i umješača V. D.

8. Sud je saslušao i svjedoke B. Z. i B. M. (list 109-110).

9. Nesporno su tužitelj i tužena bivši bračni drugovi čiji je brak razveden 16.3.1995.

10. Nesporno je stan opisan u t. I izreke ove presude kupljen temeljem Ugovora broj 1010/3-OF od 23.3.1993. (list 34-36).

11. Nesporno je između tužitelja i tužene vođen izvanparnični postupka radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina pod brojem R1-

12. Nesporno su u vrijeme vođenja vanparničnog postupka R1- tužitelj i tužiteljica bili upisani kao suvlasnici nekretnine svaki u ½ dijela.

13. Nesporno je izvanparnični postupka R1- pravomoćno okončan rješenjem R1- od 15. ožujka 2018., potvrđeno rješenjem Županijskog suda u P. broj Gž  od 7. svibnja 2018. na način da je suvlasnička zajednica nekretnina predmetnog stana tada predlagateljice Z. B. i protustranke ovdje tužitelja V. D. razvrgnuta civilnom diobom sudskom prodajom na javnoj dražbi i podjelom kupovnine između suvlasnika na jednake dijelove (svakom ½ dijela).

14. Nesporno je ovdje tužitelj raspolagao svojim suvlasničkim dijelom ugovorom o darovanju od 28.9.2018. na način da je jednu polovinu predmetnog stana darovao kćerki D. D.

15. Nesporno je ugovorom o darovanju od 16.10.2018. D. D. darovala ½ svog suvlasničkog dijela ovdje umješaču V. D. svojoj sestri.

16. Nesporno su u vrijeme podnošenja ove tužbe na predmetnom stanu kao suvlasnici upisani D. Z. u ½ dijela, D. D. u ¼ dijela, i D. V. u ¼ dijela dok je na suvlasničkom dijelu D. D. upisano pravo služnosti i plodouživanja i stanovanja za korist D. V.

17. Nesporno se između tužene Z. B. i umješača D. D. i V. D. vodio i vanparnični postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice pod brojem R1- u kojem predmetu su umješači V. D. i D. D. upućene na parnicu, obzirom su se prijedlogu radi razvrgnuća protivile i prigovarale suvlasničkim udjelima.

18. Sporno je u ovoj pravnoj stvari aktivna legitimacija tužitelja.

19. Sporno je stjecanje nekretnina i doprinos stranaka tužitelja i tužene u stjecanju nekretnine.

20. Sporno je da li je predmetni stan vlastita imovina tužitelja D. V. ili je riječ o bračnoj stečevini tužitelja i tužene.

21. Sporno je da li je predmetni stan stekao ili mogao steći tužitelj temeljem dosjelosti.

22. Prema vremenu trajanja bračne zajednice i kupnje stana ima se primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima (NN SRH 356/78), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1979.

23. Odredbom čl. 271. rečenog Zakona o braku i porodičnim odnosima određeno je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova zajednička imovina (identična je i odredba čl. 248. Obiteljskog zakona).

24. Odredbom čl. 272. rečenog Zakona o braku i porodičnim odnosima pak je određeno da imovina koju jedan bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanje, darovanje i sl.), različitoj od osnove navedene u čl. 271. ovog Zakona, je njegova posebna imovina.

25. Odredbom čl. 281. rečenog Zakona o braku i porodičnim odnosima određeno je da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine.

26. U slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu ili obitelji, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

27. Odredbom čl. 278. rečenog Zakona o braku i porodičnim odnosima određeno je da bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedine stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine.

28. Uvidom u rješenje R1- od 14. siječnja 2020. utvrđeno je da su ovdje umješači D. D. i V. D. kao protustranke u navedenom izvanparničnom postupku upućene na parnicu protiv ovdje tužene Z. B. radi utvrđenja vlasničkog udjela na nekretnini upisanoj u poduložak knjiga PU Č. Tužena prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja upravo iz razloga što on nije upućen u parnicu. No valja kazati da je u ovoj pravnoj stvari riječ o utvrđenju prava vlasništva bivših bračnih drugova, tj. bračnoj stečevini, podredno pak o stjecanju prava vlasništva dosjelošću. Sud smatra da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan jer je isti ovlašten voditi postupak radi utvrđenja bračne stečevine, odnosno stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini.

29. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja V. D. neosnovan pa je sud u obvezi odlučiti o predmetu spora.

30. Sud je pitanje stupanja  u parnicu umješača riješio raspravnim rješenjem od 2.11.2020. kojim je prihvaćeno sudjelovanje umješača D. D. i V. D. u ovoj pravnoj stvari, a sa kojim sudjelovanjem umješača se tužena suglasila. Ovo rješenje postalo je pravomoćno 2.11.2020.

31. Svjedok B. Z., nema saznanja o kupnji i plaćanju stana no poznato joj je da je u njemu stanovala obitelj tužitelja (i tužena i djeca), a da sada stanuje tužitelj. I tužitelj i tužena su bili zaposleni, poznato joj je da su se razveli no ne zna vrijeme kada je tužena stan napustila. Dakle iz njezinog iskaza proizlazi da zapravo nema saznanja o odlučnim činjenicama.

32. Svjedok B. M. iskazala je da joj je poznat stan o koljem se vodi postupak i obitelj jer je tužitelj njen brat te je k njima u stan zalazila. Stan je kupio njen brat jer je u to vrijeme radio u R.. Ne zna koje godine je kupio stan ali misli da je bilo u doba Domovinskog rata. Tvrdi da je netočno da bi sredstva za plaćanje stana u gotovini u DEM platila tužena Z. B. i da je netočno da bi joj ta sredstva dao njen otac. Tvrdi da je sredstva otac Z. B. posudio strankama za otkup stana tužitelj je te novce vratio ocu Z. B. Misli da su se razveli u vrijeme ratnih godina ubrzo nakon kupnje stana. U stanu živi tužitelj koji je svoj upisani suvlasnički dio darovao kćerkama, a ima upisanu služnost. Po razvodu braka su i kćeri živjele s njim u stanu. Z. B. je iz tog stana otišla misli da godinu do dvije prije razvoda braka, a nije ni puno bila u stanu. Nije joj poznato da bi u stanu ubrzo po kupnji bili uknjiženi V. D. i Z. B. Koliko se sjeća brat je više godina radio u R., a zna da je to bilo i prije i poslije kupnje stana, točni period ne zna. Na pitanje da li je vidjela ugovor o kupnji stana iskazala je da nije, a tko je imao stanarsko pravo iskazala je da imao D. V. Na pitanje gdje su bile kćeri stranaka u  vrijeme kad je tužitelj V. D. bio u R. iskazala je da su bile same u stanu, a misli da su bile u dobi od 17 i 9 godina, a Z. B. je tada živjela kod svog ljubavnika. Veća kći je vodila brigu o mlađoj, hodala u školu, na roditeljske sastanke isl. Brat se vratio iz R. kad je počeo rat. Na pitanje kome su djeca bila povjerena po razvodu braka iskazala je da je mlađa kćer bila povjerena majci jer je bila maloljetna ali nikada nije živjela s majkom niti pak je majka plaćala alimentaciju za uzdržavanje mldb. kćeri. Tužena je radila kao pomoćni radnik u pogonu politeksa u tvrtki Č., plaće su bile male. Relaciju plaća sada nema. Misli da je radila kratko vrijeme u Č. Na pitanje kako zna da je V.D. vratio novce za gotovinsku otplatu stana ocu Z. B. iskazala je da joj je brat rekao da je sada uštedio novac i da vraća novac ocu Z. B. i da onda više neće ići raditi u R. Tužena više tada nije živjela u stanu. Tužena se nikad nije vraćala u stan niti je tražila da živi u njemu. Samo si je došla po stvari. Na pitanje kad je V. D. otišao u R. iskazala je da bio prije kupnje stana, za vrijeme kupnje stana i poslije kupnje stana.

33. Iskazu svjedokinje u dijelu koji je protivan priloženoj dokumentaciji, ugovoru o otkupu stana, izračunu vrijednosti, uknjižbi prava vlasništva sud ne vjeruje jer je riječ o vjerodostojnoj dokumentaciji, djelomično i o javnim ispravama, a koje su po svom sadržaju istinite, a djelomično je protivan i iskazima ostalih svjedoka. Primjerice da joj je brat rekao da vraća novac ocu Z. B. dok on sam tvrdi u pisanim podnescima da je novac imao od sredstava ostvarenih radom u R. suprotna je i navodu tužbe da je tužitelj stekao sredstva radom u R.

34. Svjedok D. B. iskazao je da mu je poznat stan koji je predmetom ovog postupka i zna da je vlasnik istoga V. D. a stekao ga je kupnjom uz povlasticu od tadašnjeg GK M., sredstva je imao za kupnju stana i to polovinu od vlastitih prihoda a drugu polovinu je pozajmio od pok. djeda J. B., misli da je to bilo negdje 1991. prema 1992. S obzirom da je u to vrijeme bio malodoban saznanja o tom stanu imao je od svog djeda a koji mu je pričao o svemu što se tiče stana. U tom stanu su od samog početka živjeli V. D., Z. B. i njihova djeca V. i D. D., ne zna točno godinu njihovog razvoda ali se sjeća da je trajao Domovinski rat. Zna da oni nikakav dogovor nisu imali u početku oko vlasništvu tog stana no negdje oko 2000. je Z. B. rekla da ne potražuje ništa od stana zbog V. D., a riječ je o kćeri koju je preferirala, družila se s njom i više ju voljela. Nije mu poznato kako su u gruntovnici došli upisani Z. B., D. D. i D. V. Čuo je da je ovdje tužitelj svojim kćerima D. V. i D. darovao pola svog suvlasničkog dijela. Zna da je stan otkupljen od firme, za detalje ne zna. Nije mu poznato na koga je glasio ugovor o prodaji stana, tj. na koga je bilo stanarsko pravo. Nema saznanja o eventualnim ulaganjima u stan. Poznato mu je da je tužitelj pozajmicu od djeda B. J. u cijelosti vratio i to negdje 95-96. kada je otišao raditi u R. Poznato mu je da je Z. B. radila u Č. za minimalac. Koliko mu je poznato tužena nije prije pokretanja ovog postupka pitala za predmetni stan niti pak je slala novce za stan niti za uzdržavanje djece.

35. Ovaj svjedok ima saznanja o stanu, ali nema o odlučnim činjenicama osobito o tome kako su obje strane došle upisane kao suvlasnici predmetnog stana. Govori o pozajmici djeda za sredstva potrebna za otkup stana dok svjedok B. M. govori o pola iznosa, a uplatitelji su po uplatnici obje strane. Tužitelj pak navodi da je sredstva stekao radom u R. Dakle iskaz kontradiktoran ostalim iskazima saslušanih svjedoka i dokumentaciji iz spisa.

36. Umješač D. D., iskazala je da sada živi u predmetnom stanu sa ocem ovdje tužiteljem V. D. Otac je svoju polovinu stana na jednake dijelove prepisao na nju i sestru V. D. Zna da je otac godinama radio u tadašnjoj tvrtki KG M. koja je stambeno zbrinjavala svoje radnike te je tako njen otac dobio ponudu i taj stan na korištenje uz minimalnu naknadu a kasnije u toku korištenja stana dobio je ponudu i za otkup stana. Stan je kupio njen otac. Na pitanje na koga je glasio ugovor iskazala je da ne zna, a na pitanje da li joj je poznato da se stan dodjeljuje uz uvjete za obitelj, iskazala je da ne zna. Pred nekoliko godina otac je odlučio svoj suvlasnički dio darovati njima, tj. sestri i njoj. Njena majka o tome nije imala saznanja niti ju je o tome itko pitao jer već više od 20 godina nisu u kontaktu. Njena majka je upisana iz razloga što je bila s ocem u braku i bili su upisani svaki u ½ dijela. Za otkup stana je sredstva dao otac a imao ih je iz razloga što je radio u R. a o čemu je u Državnom arhivu izvadila isplatne liste u toku rada.  Dio sredstava je posudio od djeda B. J., majka u tome nije ni na koji način sudjelovali niti pak je dobila sredstva od svoje obitelji. Otac je posuđena sredstva B.J. vratio, čemu je prisustvovala kao i njen bratić D.B., a bila je prisutna i pok. baka, no međutim ona je u tijeku vođenja postupka preminula. Njena sestra ne živi s njima jer je to što je ostala bez doma utjecalo je na nju toliko da je otišla na rad u Š. gdje je u dva navrata završila na psihijatriji, a ona to tako doživljava iako je u stanu suvlasnik i ima pravo koristiti cijelu nekretninu. Na nju je utjecalo to što ju majka tjera iz stana. U stan se ulagalo na način da se uvelo etažno grijanje i dimnjaci, a što je bilo negdje 2000. godine. Njena majka je za vrijeme trajanja braka radila u Č. Nije joj poznato iz kojih razloga je nakon toliko vremena kako su roditelji bili upisani kao suvlasnici došlo do spora o vlasništvu ne nekretnini. Misli da je to bilo nakon što je majka prestala kontaktirati sa mlađom sestrom. Sestra i ona su uvijek bile da se postigne dogovor, dale su i ponudu no međutim više sredstava ne mogu izdvojiti jer nisu kreditno sposobne, naime ona radi za minimalac a otac ima malu mirovinu i to im je jedini dom kojeg imaju. Na pitanje kada je otac dobio stan na korištenje iskazala je da je to bilo negdje oko 1990-1993. Na pitanje kada je tužena otišla iz stana iskazala je da je to bilo negdje 2 ili 3 godine nakon što su se uselili u taj stan, otac je bio na terenu u R., a majka je hodala okolo i imala druge što je dovelo do razvoda i odlaska majke koja je ostavila dvije mldb. kćeri, mlađa je tada imala 9 godina. Majka nije ulagala u stan, novac je trošila na odjeću. Poznato joj je da su u rješenju (R1-) o diobi suvl. imovine otac i majka navedeni kao suvlasnici svaki u ½ dijela. Ne zna da li je otac u tom postupku osporavao suvlasničke omjere. Ona nije osobno sudjelovala u korespondenciji s majkom oko razvrgnuća suvlasničke zajednice ali jest sa njezinim odvjetnikom i dogovarali su sporazumno razvrgnuće zajednice. U tijeku tih razgovora je sa sestrom postala suvlasnicom tog stana. Od razvoda braka 1995. tužena nije posjedovala stan već su u stanu bili otac i njih dvije mldb. kćeri. Ne zna da li je majka imala ključeve od stana, misli da jest, čak je i prespavala u stanu nazvavši pri tome sestru jer ju je partner izbacio, ona je tada bila kod bake.

37. D. D. pak je potvrdila da nije u kontaktu sa majkom a živi sa ocem koji je stan prepisao njoj i kako ona tvrdi sestri. Tvrdi da je otac dobio stan od svog poduzeća i otkupio ga uz minimalnu naknadu. No ovo je kontradiktorno ugovoru o otkupu stana jer su ga po sadržaju ugovora i zk provedbi istog kupile obje strane, a isto tako proizlazi i iz uplatnice novčanog iznosa na ime otkupa stana. Također je tvrdila da su majci ponudile ona i sestra otkup stana što znači da su svjesne da je tužena doista suvlasnik stana, a to proizlazi i iz iskaza u kojem govori da su već u predmetu R1- tužitelj i tužena bili upisani kao suvlasnici stana svaki u ½ dijela. Tvrdi da majka nakon razvoda braka 1995. stan nije posjedovala, ali je imala ključeve od stana pa je čak u njemu i prespavala. Ova svjedokinja je i osobno zainteresirana za ishod postupka jer je i sama suvlasnica istog.

38. Uvidom u ZK izvadak za poduložak knjiga PU Č., utvrđeno je da su na predmetnom stanu, kako je opisan u izreci ove presude, sada upisane D. Z. u ½ dijela, D. D. u ¼ dijela i D. V. u ¼ dijela.

39. Uvidom u ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 1010/3 od 23.3.1993. utvrđeno je da su kao kupci u tom ugovoru bili D. V. i Z. rođena B.

40. Uvidom u t. 3 ugovora utvrđeno je da je kupac platio 8884 DM kao cijenu stana odjednom.

41. Uvidom u t. 4. utvrđeno je da je prodavatelj tadašnja Općina Č. dopustila da temeljem ugovora broj 1010/3 kupci ishode uknjižbu prava vlasništva na stanu polaganjem ugovora u knjigu položenih ugovora Općinskog suda u Č.

42. Dakle, iz ugovora o kupnji stana proizlazi da su kupci bili i tužitelj i tužena svaki u ½ dijela pa se nalazi netočnim navod tužitelja da bi samo on sklopio ugovor o kupnji stana obzirom je kupac bila i ovdje tužena Z. B. Ovakvo stanje je u zemljišnim knjigama bilo sve do postupka R1- nakon kojeg je ovdje tužitelj svojim suvlasničkim dijelom od ½ u odnosu na cijelo raspolagao. Dakle, sve od kupnje stana 1993. do vanparničnog postupka R1- je tužitelj znao da je i tužena upisana kao suvlasnica predmetnog stana u ½ dijela. Uvidom u R1- utvrđeno je ni u tom postupku ovdje tužitelj nije osporavao suvlasničke udjele tužene.

43. Prema tome moglo bi se zaključiti da su sukladno čl. 278 rečenog Zakona o braku i porodičnim odnosima stranke zaključile sporazum o diobi nekretnina u pisanom obliku. Naime, ugovor o kupnji stana određuje njihove suvlasničke dijelove na nekretnini (svaki u ½ dijela), sklopljen je u valjanoj formi i primjenjivao se sve od 1993., a osporavanje je započelo tek poslije prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice kojeg je podnijela tužena.

44. Da je tome tako govori i pisana izjava D. V. (list 16) kojim iskazuje spremnost na sporazumni dogovor oko isplate suvlasničkog dijela Z. B.

45. Valja kazati da je ovdje riječ o otkupu stana nad kojim postoji stanarsko pravo. 

46. Uvidom u izračunu cijene stana od 23.3.1993. utvrđeno je da su u istome kao kupci navedeni D. V. i Z., te je utvrđena cijena stana u DM u iznosu od 8884 DM (list 23-24).

47. Dakle se kao stranka prilikom i izračuna cijene stana i sklapanja ugovora o kupnji stana navodi i ovdje tužena Z. B. Stanarsko pravo su stranke stjecale zajedno, a sve da je i samo jedna od stranaka nositelj stanarskog prava, drugi bračni drug je sunositelj istog, te su sukladno zakonu stekli oboje pravo na otkup stana, a što je sukladno Zakonu po kupoprodajnom ugovoru 1010/3 od 23.3.1993. Sve da i nije bilo tako u odnosu na stanarsko pravo koje je dodijeljeno samo jednom bračnom drugu, drugi bračni drug stječe status sunositelja stanarskog prava useljenjem u taj stan i zajedničkim stanovanjem. Tužena je nesporno stanovala u tom stanu od 1987. do 1994. zajedno sa djecom kada je stan napustila kako to ona tvrdi jer je bila izbačena što je logično jer je u tom vremenu bračna zajednica stranaka prestala i brak konačno razveden presudom o razvodu braka od 16.3.1995.

48. Odredbom čl. 271 Zakona o braku i porodičnim odnosima uređeno je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova zajednička imovina. Dakle i sam tužitelj navodi da njegovi prihodi potječu iz rada. Tužitelj nije dokazao da bi bila riječ o imovini koja bi bila njegova posebna imovina. Primjerice stečeno nasljeđivanjem, darovanjem ili slično. Osim toga nije ni dokazao da bi stranke ugovorile da njihove zarade budu njihova posebna imovina svakog od njih, a takav bi ugovor trebao biti u pisanom obliku i potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni. Takav dokaz u spisu tužitelj nije ni predložio.

49. Po mišljenju ovog suda tužitelju je jasno da su od same kupnje stana 1993. on i tužena suvlasnici svako u ½ dijela predmetnog stana. Ovo proizlazi i iz načina kako je poslije prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice tužitelj raspolagao svojim suvlasničkim dijelom darovavši ga kćerki D. D.

50. Prema tome iz rečenog proizlazi da nije riječ o posebnoj imovini tužitelja, da su stranke u spornom periodu bile u braku, privređivale i brinule o djeci. Primjerice, mlađe dijete je po razvodu braka povjereno majci. Stoga sud smatra da je ispravno stanje upisano u zemljišnim knjigama gdje su i tužitelj i tužena upisani kao suvlasnici istoga. Po osnovu bračne stečevine je, dakle, tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

51. Tužitelju je očito jasno da je riječ o zajedničkoj imovini kako to proizlazi iz zk izvatka pa se nastavno pozivao i na drugi osnov stjecanja prava vlasništva tj. na dosjelost.

52. Odredbom čl. 159 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 153/09) određeno je da: (1) Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. (2) Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. (3) Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

53. Odredbom čl. 160 istoga Zakona (1) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. (2) U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

54. Ovaj sud smatra da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva na nekretnini jer bi za to morao imati tijek vremena od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Pri tome valja kazati da njegov posjed nije ni zakonit, ni istinit, ni pošten, a ni vrijeme od 20 godina nije proteklo. Naime, postupak za razvrgnuće suvlasničke zajednice je pokrenut već 21.12.2017., a nesporno je utvrđeno da je tužena zapravo izašla iz stana u vrijeme prestanka bračne zajednice 1994. Odredbom čl. 18 st. 3 rečenog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U ovoj pravnoj stvari tuženik svakako nije pošten posjednik jer je dobro znao da je vlasnik a i posjednik s njime i njegova bivša supruga, a koja je i uknjižena kao suvlasnica stana. Prema tome njemu je dobro poznato da mu ne pripada pravo na posjed odnosno da nije jedini posjednik stana, jer je zapravo suposjednik, a suposjednik je i njegova bivša supruga, ovde tužena kao i njihova zajednička djeca koja su u stanu i nakon razvoda roditelja boravila. Da je tužena suposjednica stana proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, vjerodostojne dokumentacije, zk izvatka za predmetni stan, ugovora o kupnji stana, izračuna cijene stana i druge priležeće dokumentacije u spisu. Stoga sud nalazi da ni po tom osnovu tuženik nije samovlasnik stana pri čemu valja kazati i činjenicu da su u toj nekretnini u vrijeme pokretanja postupka kao i u tijeku istoga upisane kćeri stranaka pa ni u tom slučaju tužitelj ne može biti samovlasnik stana.

55. Slijedom rečenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

56. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a. Tužena je u cijelosti uspjela u sporu te joj je sud priznao trošak u ukupnom iznosu od 4.171,76 eura, a koji zahtjev je osnovan. Trošak tužene, a koji sud priznaje, odnosi se na: sastav odgovora na tužbu od 26.3.2020. (Tbr. 8/1) u iznosu od 497,71 eur, zastupanje na ročištu 2.11.2020. (Tbr. 9/1) u iznosu od 497,71 eur, sastav podneska od 12.11.2020., (Tbr 8/1) u iznosu od 497,71 eur, zastupanje na ročištu 11.2.2022., (Tbr 9/2) u iznosu od 248,86 eura, sastav podneska od 8.7.2022. (Tbr 8/1) u iznosu od 497,71 eura, zastupanje na ročištu 13.3.2023. (Tbr. 9/1) u iznosu od 497,71 eura, zastupanje na ročištu 29.11.2023. (Tbr. 9/1) u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3) u iznosu od 100,00 eura, PDV 25% od 834,35 eura, što sveukupno iznosi 4.171,76 eura.

 

U Č., 15. siječnja 2024.

 

                                                                                                                       Sutkinja:

                                                                                             Lj. K.

 

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

 

O tome obavijest:

1. Tužitelj, po pun.

2. Tužena, po pun.