1                            Poslovni broj: Gž-1386/2023-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1386/2023-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M., OIB:…, iz Z., S., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika R. A. d.d. OIB:…, P., Z. koga zastupaju odvjetnici iz O. društva K. & p… d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-309/2021-32 od 16. lipnja 2023., na sjednici održanoj 4. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje u cijelosti presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-309/2021-32 od 16. lipnja 2023. te se odbijaju i zahtjevi za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđene su ništetnima odredbe članaka čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu broj: 528-503326529 koji su 9. ožujka 2006. sklopili tužitelj S. M. kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d. Z. (kao kreditor), u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za švicarski franak i u dijelu kojim je tužitelj obvezan platiti kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama o kamatama i naknadama kreditora a preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje pa je potom prihvaćen i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva radi isplate na ime razlika po osnovi primjene valutne klauzule u iznosu od 1.528,85 eura/11.519,11 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa počevši od 30. studenog 2007. do zaključno 21. ožujka 2013. pa do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu – za iznos od 486,05 eura/3.662,11 kuna sa zateznim kamatama po osnovi razlike u iznosu više plaćenih kamata – odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev a o troškovima postupka odlučeno tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 1.759,16 eura/13.254,39 kuna sa zateznim kamatama od 16. lipnja 2023. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu – u visini od 646,91 eura/4.874,14 kuna – odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka a tuženikov zahtjev odbijen je u cijelosti.

 

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju tuženik i tužitelj.

 

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističući i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP) smatrajući kako presuda ne sadrži ni jedno obrazloženje u pogledu činjenica i primjene materijalnog prava pa je to čini nerazumljivom. Predlaže preinačenje pobijanog dijela presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i dosuđenje tuženiku parničnih troškova, odnosno ukidanje tog dijela presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 364,16 eura/2.743,76 kuna.

 

2.2. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 486,05 eura/3.662,11 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te preostali zahtjev za naknadu troškova postupka, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući kako sudska praksa ne može biti izvor prava i da pravno shvaćanje suda ne može derogirati zakonsku odredbu i to konkretno odredbu članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05). Poziva se i na povredu temeljnih ljudskih prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i povredu prava na poštenu sudsku odluku u smislu odredbe članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te predlaže ukidanje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno suđenje ili pak preinačenje tog dijela presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosuđenjem troškova postupka u cijelosti. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 417,11 eura.

 

3. Žalbe nisu osnovane.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja S. M. protiv tuženika R. A. d.d. Z. za utvrđenje ništetnima odredaba Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2006. (dalje. Ugovor o kreditu) u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potom i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa po osnovi preplaćenih anuiteta uslijed povećanja stope redovnih kamata (486,05 eura/3.662,11 kuna) i tečaja švicarskog franka (1.528,85 eura/11.519,11 kuna) sve sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 30. studenog 2007. do 21. ožujka 2013.

 

5. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje u cijelosti te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi primjene valutne klauzule u iznosu od 1.528,85 eura/11.519,11 kuna sa zatraženim zateznim kamatama od svakog pojedinog plaćanja, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 486,05 eura/3.662,11 kuna po osnovi povećanja stope redovnih kamata.

 

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) kako je propisano u članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u cijelosti zakonita i pravilna pa su žalbe stranaka slijedom toga neosnovane.

 

7. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni drugih žalbenih razloga navedenih u žalbama jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo a prvostupanjska presuda je sveobuhvatno i valjano obrazložena te nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

8. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 9. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu u iznosu od 17.076,13 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti s redovnim kamatama po stopi od 5,50% godišnje, promjenjivom, s namjenom kupnje novog vozila "Mazda" i s rokom otplate od 84 mjeseca.

 

8.1. Nije sporno ni da je za vrijeme otplate kredita s navedenom valutnom klauzulom u švicarskim francima došlo do značajnog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu u kojoj je tužitelj otplaćivao kredit (od početnog 4,671301 do 6,51234) te da je tuženik tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu s početne od 5,50% na više – u rasponu od 6,45 od 7,75% godišnje.

 

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđena je ukupna visina preplate uslijed promjene tečaja valute (švicarskog franka) u iznosu od 1.528,85 eura/11.519,11 kuna te visina pojedinačnih preplata u razdoblju otplate od studenog 2007. do zaključno ožujka 2013.

 

10. Utvrđena je i visina preplate uslijed jednostranog povećanja stope redovnih kamata (486,05 eura/3.662,11 kuna), ali je prvostupanjskom presudom odbijen taj zahtjev jer je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare budući da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu kojom je ustanovljena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.) pa je prije podnošenja tužbe (19. svibnja 2021.) protekao opći rok zastare od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

 

10.1. Iako tužitelju treba priznati pravni interes za postavljanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u pogledu kojih je ništetnost uslijed nepoštenosti u smislu zaštite prava potrošača ustanovljena još u kolektivnom sporu, ne bi se moglo smatrati da je ništetnost ustanovljena tek u ovoj parnici i da zastara za vraćanje više uplaćenih iznosa zapravo ne bi ni mogla početi teći prije pravomoćnosti presude donesene u pojedinačnom sporu u kojemu se tužitelj upravo i pozvao na presude donesene u kolektivnom sporu za koje je sud u ovoj parnici i vezan (članak 502.c ZPP) i tužitelj je nakon pravomoćnosti pojedine presude bio u mogućnosti štiti svoje individualno pravo te je trebao to učiniti u općem zastarnom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05) a kako to u odnosu na isplatu po osnovi preplate zbog povećanja stope redovnih kamata nije učinila u petogodišnjem roku od pravomoćnosti presude koja je u toj stvari donesena u kolektivnom sporu (14. lipnja 2014.) već je tužbu podnio 25. ožujka 2021., proizlazi osnovanim tuženikov prigovor zastare u ovom dijelu kako je to pravilno učinio i prvostupanjski sud.

 

10.2. Tužiteljevu žalbu je stoga valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki III. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 486,05 eura/3.662,11 kuna sa zateznim kamatama.

 

11. U preostalom dijelu tuženikova žalba nije osnovana.

 

11.1. Uzimajući u obzir navedene nesporne i utvrđene činjenice kao i činjenicu postojanja pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2014-2 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. uz okolnost što tuženik u ovom individualnom sporu nije dokazao (nije ni predložio odgovarajuće dokaze; saslušanje javnog bilježnika nije odgovarajući dokaz a od saslušanja osoba koje su eventualno sudjelovale u sklapanju ugovora tuženik je odustao) postojanje tužiteljeva informiranog pristanka na ugovaranje promjenjivosti stope redovnih kamata jednostranom odlukom tuženika i valutne klauzule u valuti kao što je švicarski franak, ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti pa time i ništetnosti tih odredaba Ugovora o kreditu.

 

11.2. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

 

11.3. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, prema člancima 81. do 88. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje: ZZP/03).

 

12. Tuženik stoga neosnovano navodi kako su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive te da zbog toga nije dopušteno ocjenjivati jesu li te odredbe nepoštene prema članku 84. ZZP/03.

 

13. Zaštita potrošača uvedena je u hrvatsko pravo još 2003. godine stupanjem na snagu ZZP/03 pa i u pogledu nepoštenih ugovornih odredaba, s tim što je u članku 81. određen pojam nepoštene ugovorne odredbe a u članku 87. određena je ništetnost (tada ništavost) nepoštene ugovorne odredbe, tako da postoje odredbe nacionalnoga prava koje valja primijeniti u ovom slučaju a koje treba tumačiti u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine, što uključuje i praksu suda Europske unije, kao što je već prethodno navedeno.

 

14. Prvostupanjski je sud pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare u ovom dijelu, jer je odluka o kolektivnom sporu u pogledu nepoštenosti pa time i ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 13. lipnja 2018. pa je tužba podnesena unutar općega zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO/05 a zastara nije ni počela teći prije pravomoćnosti te odluke kao odluke donesene u kolektivnom sporu u kojemu je ustanovljena ništetnost te odredbe, kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici tog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2).

 

14.1. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelja nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor ako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

 

14.2. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to poziva a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u mjerodavnom razdoblju pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja odnosno uopće početak tijeka zastare do donošenja pravomoćne odluke u kolektivnom sporu.

 

14.3. Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

 

15. Tuženik je stoga dužan vratiti (isplatiti) tužitelju sve preplaćene iznose uslijed aprecijacije švicarskog franka te platiti i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa preplate jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve dobro poznate okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja (prema članku 1115. ZOO/05).

 

16. Iz navedenih je razloga valjalo odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o troškovima postupka koju stranke nisu ni pobijale u vezi s primjenom materijalnog prava) te ujedno odbiti zahtjeve za naknadu troškova nastalih u povodu žalbi pa time a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

 

 

U Puli 4. ožujka 2024.

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

Igor Rakić, v.r.