Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-rz-7/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan, Marije Balenović, Sande Janković i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. G. zbog krivičnog djela iz članka 120. stavak 1. u vezi s člankom 22. stavak 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. - dalje: OKZRH) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. ožujka 2021. broj K-Rz-1/2019-105, u sjednici održanoj 5. listopada 2021.,u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. G. i njegovog branitelja T. F., odvjetnika u O.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženog M. G. zbog krivičnog djela iz članka 122. OKZRH i u tom dijelu predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, i to pred potpuno izmijenjenim vijećem.

II Djelomično se prihvaćaju žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. G. u odnosu na osuđujući dio presude, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju vremena lišenja slobode u vezi s krivičnim djelom na način da se optuženom M. G., na temelju članka 45. stavka 1. OKZRH, u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina uračunava vrijeme lišenja slobode od 24. ožujka 2018. pa nadalje.

III Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. G. u ostalom dijelu u odnosu na osuđujući dio presude kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku od 23. ožujka 2021. broj K-Rz-1/2019-105 optuženi M. G. osuđen je zbog krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, i to ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pomaganjem, iz članka 120. stavka 1. u vezi članka 22. stavka 1. O., činjenično pobliže opisanog u točki 1) izreke pobijane presude i na temelju te zakonske odredbe utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 5 godina, te krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, pomaganjem, iz članka 121. u vezi članka 22. stavka 1. OKZRH, činjenično pobliže opisanog u točki 2) izreke pobijane presude i na temelju te zakonske odredbe utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina, a temeljem tih zakonskih odredbi i primjenom članka 43. OKZRH je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, u koju jedinstvenu kaznu je na temelju članka 45. OKZRH uračunato vrijeme na koje je lišen slobode odnosno na izdržavanju kazne i u istražnom zatvoru od 1. lipnja 2018. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., dalje: ZKP/08.), oštećeni J. G. i A. O. su upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu u cijelosti ostvariti u parnici.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 5. ZKP/08. o troškovima kaznenog postupka odlučit će se posebnim rješenjem.

1.3. Pod točkom 3) izreke presude na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženi M. G. oslobođen je od optužbe da bi počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH činjenično pobliže opisano u točki 3) izreke pobijane presude.

1.4. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. do 5. ZKP/08., te nužni izdaci optuženika M. G. i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468.stavak 1. točka 11. i stavak 3. ZKP/08.) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), a u odnosu na osuđujući dio zbog povrede kaznenog zakona (članak 469. točka 6. ZKP/08.) i odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno preinači pobijanu presudu u osuđujućem dijelu u smislu žalbenih navoda.

3. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku T. F., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu i žalbene navode u cijelosti te preinači pobijanu presudu i donese oslobađajuću presudu po svim točkama optužnice, ili da ukoliko nađe da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka žalbu usvoji i presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zahtijevao obavijest o održavanju sjednice vijeća.

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja, odvjetnika T. F. dok je nazočnost optuženika koji se nalazi u Kaznionici …, sukladno odredbi članka 475. stavak 8. ZKP/08. osigurana putem audio-video uređaja, a u odnosu na državnog odvjetnika koji nije pristupio, a uredno je obaviješten, sjednica vijeća je u smislu odredbe članka 475. stavak 4. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

7. Žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude je osnovana, dok su žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na osuđujući dio presude djelomično osnovane.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika protiv oslobađajućeg dijela presude

8. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, u pobijanoj presudi nije počinjen nijedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka sadržajno istaknute u parafrazi dijela zakonske odredbe iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je sud prvog stupnja glede odlučnih činjenica iznio razloge. Ti razlozi nisu u znatnoj mjeri proturječni, niti postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza. Naime, brojnim prigovorima u okviru navedene žalbene osnove koji se odnose na nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, državni odvjetnik u biti ustraje u pokušaju da dokaže svoju tezu da je optuženik kao pripadnik paravojnih postrojbi dana ... u B. N. prerezao vrat ratnom zarobljeniku I. H., čime sadržajno upire na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu u nastavku.

8.1. Isto tako, promašeni su žalbeni navodi državnog odvjetnika da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., jer da je sud nepravilno primijenio odredbu članka 459. stavak 5. ZKP/08., koja se odnosi na ocjenu dokaznog materijala i donošenje odluke o dokaznim prijedlozima stranaka, a da je to utjecalo na presudu. Time što prvostupanjski nije donio odluku o njegovim dokaznim prijedlozima od 18. siječnja 2021., a to se odnosi na video snimku RTB-a (predaje civila i branitelja dana … u K. B., tijela J. B. i P. D. u ulici …), videosnimke TV Novi Sad (ulica … u B. n., medicinski protokol s fotoelaboratom na ime J. B.), nije ostvarena navedena povreda jer se radi o dokazima koje je državni odvjetnik predložio izvan rasprave podneskom od 18. siječnja 2021. i koje dokazne prijedloge nije istaknuo na raspravi održanoj 3. veljače 2021., 23. veljače 2021. i 15. ožujka 2021. kada je predložio ispitivanje svjedoka N. M., P. G. i Ž. M., ali ne i izvođenje navedenih materijalnih dokaza, čak štoviše na raspravi 15. ožujka 2021. izjavio je da nema drugih dokaznih prijedloga.

8.2. Daljnji propust prvostupanjskog suda, državni odvjetnik nalazi u tome da je izostala ocjena dokaza provedenih na raspravi, i to video materijala sa CD-a medija njemačke televizije pod naslovom "Jugoslawien in schutt und ashe" i dokumentacije na DVD-R mediju "T. cesta broj ….", na kojima se nalaze važni podaci o ekshumacijama i identifikaciji tijela poredanih ispred kbr. .. na T. cesti među kojima je i tijelo I. H., posebnog izvješća Policijske uprave … od 29. listopada 1993., te 8 lekarskih izvještaja o uzrocima smrti, a koje državni odvjetnik označava značajnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, jer se radi o dokazima koji dovode u sumnju vjerodostojnost dokumentacije vojno-istražnih tijela tadašnje JNA o uzroku smrti I. H., na kojoj dokumentaciji su sudsko medicinski vještaci temeljili svoje nalaze, čime kao i po točkom 8.1. zapravo upire na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koja povreda će biti iznesena u nastavku.

8.3. Prema tome, u oslobađajućem dijelu pobijane presude nije ostvaren nijedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. na koje upire optuženik, kao ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., a nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8.4. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

8.5. Prvostupanjski sud oslobađajuću odluku u odnosu na optuženog M. G. prvenstveno temelji na nalazu i mišljenju sudsko medicinskih vještaka, prof.dr.sc. M. M. i prof.dr.sc. D. C., da su uzrok smrti pokojnog I. H. rane na tijelu izazvane od krhotina eksplozivne naprave, a ne prihvaća iskaz svjedoka M. A. koji je vidio da je optuženik I. H. prerezao vrat, jer je svjedok u prvom iskazu naveo da je H. bio u prepoznatljivoj odori policijskih specijalaca iz V., iako je bio odjeven u civilnu odjeću, i na temelju toga zaključuje da u postupku nije sa potpunom izvjesnošću utvrđeno da je optuženi M. G. kao pripadnik paravojnih postrojbi dana … godine u B. n. usmrtio ratnog zarobljenika I. H. na način da mu je nožem prerezao vrat.

8.6. Međutim, prvostupanjski sud ispušta iz vida niz drugih činjenica, iz kojih bi se mogao izvesti suprotan zaključak, a na koje osnovano ukazuje državni odvjetnik.

8.7. Tako, s pravom državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud olako i nekritički prihvatio navod iz medicinske dokumentacije Vojno medicinske akademije (VMA) Beograd i vojno istražnih tijela bivše JNA, da su uzrok smrti I. H., eksplozivne ozljede na glavi, vratu, prsnom košu i trbuhu, s obzirom da nikada nije obavljena obdukcija koja bi potvrdila siguran uzrok smrti I. H., a vještaci su svoj nalaz i mišljenje temeljili upravo na Potvrdi o smrti od .... u čiju vjerodostojnost državni odvjetnik opravdano sumnja.

8.8. To iz razloga, jer iz sadržaja zapisnika istražnog suca vojnog suda u Beogradu 26. studenoga 1991. o pronađenih 11 tijela u B. n. ispred kbr. .. na T. cesti te iz video materijala Njemačke TV-postaje Spiegel na DVD mediju "Jugoslawien in schutt und asche" proizlazi da je tom prilikom izvršeno označavanje tih tijela brojevima od I – 105 do I – 116, te su na snimci zabilježeni postupci radnika koji ih pripremaju za transport u identifikacijski centar ciglana u V. radi utvrđivanja identiteta, gdje je leš s brojčanom oznakom I-105 dana 27. studenog 1991. identificiran kao I. H. s ucrtanim i opisanim eksplozivnim ozljedama glave, vrata, prsnog koša trbuha. Kako je identifikacija leša označenog brojem I-105 izvršena 27. studenog 1991. a taj podatak je upisan u Potvrdi o smrti I. H. od 19. studenog 1991. državni odvjetnik s pravom sumnja u točnost podataka jer su očito upisivani naknadno, i stoga postoji sumnja u njihovu istinitost i u pogledu ostalih upisanih podataka koji se odnose na uzrok smrti I. H.. Nalazi vještaka izrađeni na temelju takvih podataka iz Potvrde o smrti i lekarskog izvještaja o uzroku smrti I. H. od 19. studenoga 1991. VMA Beograd, na kojima prvostupanjski sud u pretežitom dijelu temelji oslobađajuću presudu, s pravom su dovedeni u pitanje.

8.9. Pritom je prvostupanjski sud propustio na valjan način analizirati i ocijeniti i druge izvedene dokaze koji nalaze vještaka da je I. H. stradao od ekplozivnih ozljeda dovode u ozbiljnu sumnju. Tako svjedoci N. M., P. G. i Ž. M. suglasno navode da nakon predaje za vrijeme kretanja kolone, po istoj nije bilo djelovanja topničkim ili drugim minsko-eksplozivnim tvarima, kolona je u kasnim poslijepodnevnim satima sprovedena od kompleksa kombinata B. do T. c., da su navedenu kolonu osiguravali i pratili pripadnici JNA, a da su iz kolone uz blagonaklonost ovog osiguranja pripadnici paravojnih formacija izvlačili pojedine zarobljenike koje su prepoznavali i među njima tražili branitelje, pripadnike policije i oružanih snaga RH te ih već u koloni zlostavljali ili odvodili iz obližnjih kuća i tamo likvidirali vatrenim oružjem ili klanjem.

8.10. Također, prvostupanjski sud nekritički ocjenjuje kao nevjerodostojan dio iskaza svjedoka M. A., koji tvrdi da je optuženi M. G., kojeg poznaje jer je s njim radio u B. C., u blizini rampe gdje su bili parkirani autobusi, uhvatio za glavu i prerezao vrat njemu nepoznatom pripadniku policije iz V. za kojeg optužba tvrdi da je I. H.. Navedenom svjedoku prvostupanjski sud ne vjeruje isključivo zbog toga jer je u svom prvom iskazu pred istražnim sucem (iako to nije potvrdio u svom iskazu na raspravi 10. travnja 2019.) naveo da je ta osoba bila obučena u prepoznatljivu sivu policijsku odoru, a da je prema snimljenoj fotografiji ispred B. c. vidljivo da je I. H. bio u civilnoj odjeći.

8.11. Međutim, iz iskaza svjedoka B. D., pripadnika MUP-a iz V., koji je prvostupanjski sud s pravom prihvatio vjerodostojnim, proizlazi da se kretao u koloni iz koje je izdvojen zajedno sa suborcima D. Š. i I. H., i čuo kada je rezervista koji ih je izdvojio iz kolone pitao, najprije Š., a zatim i H. "tko si ti?", a oni su odgovorili da su policajci iz V.. S pravom državni odvjetnik ističe da je svjedok M. A. koji se nalazio u blizini i na temelju onog što je čuo zaključio da je osoba kojoj je optuženi M. G. nožem prerezao vrat pripadnik MUP-a iz V., a ne na temelju policijske odore u koju nije ni bio obučen. Nadalje, upravo je svjedok D. iz autobusa vidio kako je ista osoba koja ih je izdvojila iz kolone podignutim vojničkim nožem s oštricom prišla I. H. iza leđa dok je klečao na koljenima sa suprotne strane ceste, a daljnji slijed događaja svjedok nije vidio jer je autobus krenuo. Pored toga, kako se iz dokumentacije Ministarstva branitelja koja se nalazi na DVD-R mediju na vratu I. H. uočava opsežna rana dok na vratu D. Š., koji je također izdvojen iz kolone i ubijen, nema takvih ozljeda, otklonjena je svaka dvojba da je varaždinski policajac kojem je prerezan vrat o kojem govori svjedok A. upravo I. H., a ne D. Š..

8.12. Dakle, kako čitav niz navedenih personalnih i materijalnih dokaza u znatnoj mjeri dovode u sumnju vjerodostojnost materijalne dokumentacije (potvrde o smrti i lekarskih izvještaja), te nalaze vještaka kojima je sud poklonio vjeru u pogledu nastanka ozljede na vratu I. H. i uzroka smrti, za sada se na temelju rezultata dokaznog postupka ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi optuženik M. G. počinio krivično djelo koje mu je optužnicom pod točkom 3) stavljeno na teret, zbog čega je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno i trebalo je pobijanu presudu u osuđujućem dijelu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

8.13. U ponovljenom postupku pred potpuno izmijenjenim vijećem prvostupanjski sud će ponovno izvesti i ocijeniti ranije izvedene dokaze, a nakon toga, uvažavajući argumentaciju ove drugostupanjske odluke pod točkom 8.5. do 8.12. donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, koju će valjano obrazložiti u smislu odredbe članka 459. ZKP/08.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. G. protiv osuđujućeg dijela presude

9. Nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer da je došlo do povrede načela zabrane "reformatio in peius".

9.1. Optuženik tvrdi da je u ponovljenom suđenju, koje je po njegovom zahtjevu odobreno nakon što mu je prethodno suđeno u odsutnosti, izmijenjena optužnica u mjeri da se radi o potpuno novoj optužnici i da je pobijana presuda donesena za nove inkriminacije od onih za koje je bio suđen po ranijoj optužnici.

9.2. Iz spisa predmeta proizlazi da je optuženom M. G. i još trojici suoptuženika, ranije suđeno u odsutnosti zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te je optuženom M. G. zbog ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 godina, zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH kazna zatvora u trajanju od 20 godina i pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 22. OKZRH kazna zatvora u trajanju od 5 godina, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

9.3. U međuvremenu je optuženi M. G. uhićen na temelju Europskog uhidbenog naloga. S obzirom da je postao dostupan državnim tijelima, po zahtjevu optuženika, dopuštena je obnova kaznenog postupka po optužnici od 28. prosinca 1995. U tijeku postupka državni odvjetnik je izmijenio optužnicu izvan rasprave 23. rujna 2019. i to činjenični i pravni opis i pravnu kvalifikaciju djela, na koji obrana nije imala primjedbi, na način da je optuženom M. G. za ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZRH (u odnosu na M. A.) činjenični supstrat smanjen te se optuženik više ne tereti kao počinitelj kaznenog djela na štetu M. A. već kao pomagač što se izravno odrazilo na visinu utvrđene kazne u trajanju od 5 godina (ranijom presudom za ovaj događaj bila je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 godina). U. odnosu na kazneno djelo pomaganja u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 22. OKZRH, utvrđen je identitet još jedne osobe iz te skupine, A. O. (ranije je u optužnici bilo navedeno da je optuženik prokazao J. G. i "još nekoliko točno neutvrđenih civilnih osoba"), dakle, ne radi se o dodavanju novih inkriminacija koje bi povećale kriminalnu količinu u odnosu na ranije presuđenje, a isto tako činjenica tekstualnog povećanja inkriminacija detaljnijim opisom zlostavljanja A. O., suprotno žalbi, ne znači da je činjenični supstrat proširen dodavanjem novih i drugačijih inkriminacija jer su te izmjene ostale u okvirima istog događaja i ranijeg utvrđenja da su civili nakon izdvajanja pretučeni.

9.4. S. navedeno jasno ukazuje na zaključak da optuženik nije u pravu da je došlo do povrede načela zabrane "reformatio in peius", i nije povrijeđena odredba članka 13. ZKP/08., koja u obnovljenom postupku zabranjuje da se presuda izmijeni na njegovu štetu, zbog čega nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 10. ZKP/08.

9.5. Nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. koju optuženik u odnosu na točku 2. osuđujućeg dijela pobijane presude nalazi u tome da je činjenični opis nerazumljiv i proturječan sam sebi, te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi da su proturječni jedni drugima ili sami sebi, a to obrazlaže time da radnja prokazivanja i izdvajanja iz kolone M. A. kojeg je u zlostavljanju spriječio časnik JNA i vratio u kolonu (točka 2. činjeničnog opisa) ne sadrže obilježja pomaganja u izvršenju ratnog zločina protiv ranjenika i zarobljenika iz članka 121. OKZRH. Međutim, optuženik ispušta iz vida sadržaj uvodnog dijela činjeničnog opisa, koji optuženik ne pobija ni po kojem žalbenom osnovu, u kojem se optuženik tereti "da je kršeći pravila međunarodnog ratnog i humanitarnog prava zajedno sa više drugih pripadnika paravojnih postrojbi nakon što je slomljen otpor branitelja i formirana kolona civila, ranjenika i zarobljenika među njima tražio pripadnike Hrvatske vojske i MUP-RH koji su sudjelovali u obrani grada te civilne osobe hrvatske nacionalnosti koje je poznavao prije rata, radi njihovog izdvajanja, zlostavljanja i likvidacije pa je tako…". Slijedom izloženog u situaciji dokazanosti takvih postupaka potpuno je nevažno da li su i kakve posljedice nastale za prokazane osobe, jer je prokazivanje i izdvajanje osoba koje su se kretale u koloni takvo pružanje pomoći počinitelju djela koje predstavljaju doprinos optuženika ostvarenju tog kaznenog djela i nije odlučno da li su upravo uslijed njegovih radnji pojedini civili, ranjenici i zarobljenici bili odvedeni i dalje stradavali, jer se njegova radnja iscrpljuje već u samom prokazivanju i izdvajanju Hrvata i pripadnika Hrvatske vojske i MUP-a RH i civila koji su bili u koloni zarobljenika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

9.6. Optuženik isto tako nije u pravu kada ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što je pročitan zapisnik o iskazu preminulog svjedoka J. G. kojem obrana nije mogla postavljati pitanja, a kako iskaz svjedoka ne potvrđuju drugi dokazi, to ne može biti jedini dokaz krivnje. Iz stanja spisa proizlazi da je svjedok J. G. ispitan u istrazi 23. prosinca 1994. i na raspravi 4. prosinca 1996. kada se optuženiku sudilo u odsutnosti i da je raspravi prisustvovala braniteljica po službenoj dužnosti i državni odvjetnik koji su imali mogućnost ispitivati optuženika ali nisu imali pitanja ni primjedbi na iskaz svjedoka. Neovisno o činjenici da optuženik i njegov izabrani branitelj doista nisu imali priliku ispitati J. G., kao svjedoka optužbe, ne radi se o isključujućem ili odlučujućem dokazu. Naime, iskaz ovog svjedoka u odnosu na zarobljavanje branitelja i civila u B. c., formiranje kolone zarobljenika, kretanje te kolone, prokazivanje za izdvajanje i zlostavljanja zarobljenika, u tolikoj je mjeri kompatibilan i sukladan iskazima svih ostalih ispitanih svjedoka koji su se u toj koloni nalazili, tako svjedoci N. M., P. G., M. A., B. D., A. O. i svjedok Ž. M., time da su O. i A. prepoznali optuženika jer ga poznaju od ranije, svjedok Ž. M. naveo da je G. i N. R. iz kolone izvukao rezervist JNA svjetlije boje kose. Nadimak optuženika upravo je zbog boje kose Š. i taj nadimak potvrđuje i G., a iz osobnih podataka optuženika proizlazi da je njegov nadimak D. isto značenje ima i riječ Š., pri čemu svjedok M. koristi potpuno iste riječi koje je u svom iskazu naveo J. G., izdvajanje ekstrema, dakle, uopće se ne može govoriti o tome da se samo na iskazu J. G. isključivo ili o odlučujućoj mjeri temelji osuđujuća presuda.

9.7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju optuženik nalazi u tome da se izreka i obrazloženje u dijelu uračunavanja kazne ne mogu ispitati jer nisu navedene pojedinačne odluke temeljem kojih i u kojem trajanju po tim odlukama je optuženik lišen slobode. Iako je u pravu optuženik da su u tom dijelu izreka i obrazloženje manjkavi, odluka nije nejasna do mjere da se ne može ispitati, jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud optuženiku nakon predaje Republici Hrvatskoj u kaznu uračunao vrijeme od 1. lipnja 2018. kada je upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od dvadeset godina temeljem rješenja suca izvršenja Županijskog suda u Osijeku Ik-I-75/2002. od 15. srpnja 2005., kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru nakon što je dopuštena obnova kaznenog postupka i rješenjem Županijskog suda u Osijeku Kv-Rz-1/2019. od 16. siječnja 2019. obustavljeno izvršenje kazne zatvora i određen istražni zatvor. Vrijeme provedeno u istražnom zatvoru radi osiguranja izvršenja europskog uhidbenog naloga u Mađarskoj od 24. ožujka 2018. do 1. lipnja 2018. godine koje je prvostupanjski sud propustio uračunati odnosi se na povredu kaznenog zakona (o tome pod točkom 9.10.).

9.8. Nije u pravu optuženik da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer nije jasno određen kontinuitet pravne norme ratnog zločina iz članka 120. i članka 121. OKZRH te kaznenog djela iz članka 91. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11), time što nisu navedene pobliže točke s kojima se ostvaruje pravni kontinuitet. Naime, kazneno djelo ratnog zločina iz članka 91. KZ/11., sadrži bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZRH i drugih i u opisu tih kaznenih djela ratnog zločina jednako kao i u opisu kaznenog djela ratnog zločina iz članka 91. stavak 1. KZ/11., pored drugih modaliteta, zajednički modalitet izvršenja ovih kaznenih djela je i nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, te ranjenicima i bolesnicima za vrijeme rata, okupacije ili oružanog sukoba, čime se krše pravila međunarodnog prava. Stoga prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon jer nije odlučno što prvostupanjski sud kod utvrđenja blažeg zakona nije naveo i pojedine točke navedenog članka 91. stavka 1. KZ/11. jer je jasno da se kontinuitet odnosi na modalitet nečovječnog postupanja.

9.9. Isto tako nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti zakon koji je najpovoljniji za počinitelja, a da je to onaj po kojem postupci optuženika više nisu kazneno djelo. Naime, ovo pitanje postojanja pravnog kontinuiteta između odgovarajućih zakonskih odredbi koje se odnose na kaznena djela protiv čovječnosti, odnosno protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom ratnih zločina i pitanje koji je zakon najblaži za počinitelje takvih djela koja su izvršena za vrijeme važenja bivšeg KZ SFRJ, a prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Narodne novine" broj 53/91., stupio na snagu 8. listopada 1991.) je odavno razriješeno kroz dugogodišnju judikaturu prema kojoj je Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96., 28/96.) u odnosu na navedena kaznena djela ratnih zločina za počinitelje blaži jer je za ta kaznena djela imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina zatvora, dok je KZ SFRJ za ta kaznena djela predviđao mogućnost izricanja smrtne kazne (koja je doduše donošenjem Ustava Republike Hrvatske – "Narodne novine" broj 56/90. ukinuta). Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 91/92.) promijenjen je i naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune odnosno izmjene i dopune te pročišćeni tekst ("Narodne novine" broj 108/95., 28/96. i 31/93.) ove odredbe nisu mijenjale. Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske je u odnosu na ova kaznena djela ratnih zločina blaži i u odnosu na odredbe članka 158. i članka 159. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) i u odnosu na odredbu članka 91. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.) koji gornju mjeru kazne za predmetna kaznena djela ratnih zločina predviđaju izricanje kazni dugotrajnog zatvora. S tim u vezi, prvostupanjski sud je, ispitujući postojanje pravnog kontinuiteta, pravilno, utvrdio kako između kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i članka 121. OKZRH i kaznenog djela iz članka 91. stavka 1. KZ/11., postoji pravni kontinuitet i suprotno prigovorima žalitelja obrazložio da je taj zakon (OKZRH) blaži po zapriječenoj kazni i pravilno odlučio primijeniti taj zakon kao najblaži za počinitelja.

9.10. Međutim, u pravu su državni odvjetnik i optuženi M. G. da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika jer u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku nije uračunato vrijeme lišenja slobode u vezi s krivičnim djelom u M. od 24. ožujka 2018. do 1. lipnja 2018. godine kako to proizlazi iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Središnji ured od 21. lipnja 2018. godine (list 267 spisa) na temelju izdanog Europskog uhidbenog naloga radi izdržavanja kazne zatvora od 20 godina koja mu je izrečena u postupku u kojem mu je suđeno u odsutnosti, a ponovljeni postupak u njegovoj nazočnosti vodi se zbog istih kaznenih djela zbog kojih je i predan iz R. M.. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud preinačio je pobijanu presudu u navedenom dijelu i optuženiku u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 godina uračunao i vrijeme lišenja slobode u M., s obzirom da je to vrijeme prvostupanjski sud propustio uračunati i time je povrijedio kazneni zakon na štetu optuženog M. G.. Iako iz stanja spisa proizlazi da je optuženik bio u ekstradicijskom pritvoru u N. kada je izručenje odbijeno, nema podataka u kojem vremenskom trajanju, a te podatke nije dostavio ni optuženik tako da optuženik ima mogućnost naknadno tražiti uračunavanje ekstradicijskog pritvora.

10. Nije u pravu optuženik da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. 10.1. Optuženik pokušava osporiti pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja na način da dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka M. A., A. O. te preminulog J. G., i obezvrijediti iskaze navedenih svjedoka kojima sud poklanja vjeru na način da dijelove njihovih iskaza uzima iz konteksta cjelokupnog događaja pri čemu inzistira na potpuno nebitnim detaljima (primjerice u odnosu na O. problematizira vođenje vojvodi a ne zna se tko je ta osoba, nazivanje svjedoka inženjer iako je on bio ekonomist, da L. B. u drugom predmetu nije potvrdio da poznaje svjedoka) koji nisu od značaja za utvrđeno činjenično stanje. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je svjedok O. izjavio da na njegovom iskazu iz istrage nije njegov potpis, a nije provedeno grafološko vještačenje. Međutim, osim što optuženik u postupku nije predlagao provođenje grafološkog vještačenja potpisa, ta činjenica ne utječe na ocjenu vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i nije od značaja na utvrđeno činjenično stanje, jer je svjedok O. potvrdio na raspravi (jednako kao i u istrazi kada nije osporio iskaz, već samo potpis) da ga je optuženik izdvojio iz kolone i naredio da ga se vodi na strijeljane, ali se uspio spasiti.

10.2. Niti navodi žalbe kojima se problematizira civilni status žrtava J. G. i A. O. ne mogu se prihvatiti jer su J. G. i A. O. bili u civilnoj odjeći, nisu imali nikakvo oružje uz sebe, lišeni su slobode izvan bilo kakvog borbenog ustroja i tek nakon toga prilazi im optuženik i izdvaja ih iz kolone jer ih prepoznaje kao Hrvate, J. G. kao susjeda, a A. O. radnog kolegu u kombinatu B.. Stoga se u odnosu na J. G. i A. O. radi o ratnom zločinu protiv civila.

10.3. Prigovori optuženika da nitko nije potvrdio da je svjedok M. A. bio ranjen i da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost ovog svjedoka koji je okolnosno i uvjerljivo iskazivao da je bio ranjen u ruku 2. studenog 1991., smješten u B. c. jer u bolnici nije bilo mjesta,a nakon što ga je optuženik izdvojio iz kolone spasio ga je časnik JNA upravo zato jer je vidio da je ranjen i vratio ga natrag u kolonu. Činjenica da je svjedok na raspravi odstupio od ranijeg iskaza iz istrage da ga je optuženik tukao, te je u tom smislu izmijenjena optužnica, po stavu ovog suda, nije dovedena u pitanje istinitost njegova iskaza jer je u istrazi i na raspravi teretio optuženika da ga je izdvojio iz kolone, a imajući u vidu okolnosti u kojima su se našli civili, ranjenici i ratni zarobljenici, strah za preživljavanjem, iluzorno je očekivati da su svjedoci u stanju detaljno reproducirati događaje. Stoga status svjedoka M. A. kao ranjenika nije prigovorima optuženika doveden u pitanje i njegov pokušaj da ovaj sud uvjeri da su svi svjedoci imali isti status, i to ratnih zarobljenika, i da je optuženik eventualno odgovoran za jedno kazneno djelo sugerirajući na kazneno djelo surovi postupak s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 128. OKZRH u vezi članka 22. ili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika članka 122.OKZRH nije osnovan.

10.4. U argumentaciji teze da nema dovoljno pouzdanih dokaza da je optuženik počinio predmetna kaznena djela, optuženik iznosi prigovor da on uopće nije bio na mjestu spornih događaja, a to da potvrđuje svjedok R. A., zapovjednik teritorijalne obrane, jer je optuženik cijelo vrijeme bio u njegovoj postrojbi, njemu "na oku" i da se nije približavao koloni. Iako je prvostupanjski sud propustio ocijeniti navedeni dokaz, optuženik u žalbi samo djelomično iznosi sadržaj njegovog iskaza u dijelu gdje potvrđuje njegov alibi, a izostavlja dio iskaza u kojem svjedok navodi da je optuženik "bio odsutan oko sat do sat i pol kada se dobrovoljno javio da pokaže put oficiru JNA do B. C.". Dakle, jasno je da taj svjedok ne može dati potpuni alibi optuženiku, i kraj takvog stanja stvari, kada su se navedeni svjedoci čije je iskaze sud prvog stupnja opravdano prihvatio na gotovo suglasan način očitovali o tome da je optuženik sudjelovao u inkriminiranim radnjama, evidentno je da iskaz svjedoka R. A. nije od značaja za potvrđivanje alibija optuženika, jer je u izravnoj suprotnosti s uvjerljivim iskazima ostalih svjedoka koji nepobitno ukazuju na optuženika kao počinitelja odnosnih kaznenih djela.

10.5. Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je suprotno žalbenim navodima optuženika činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a zaključci suda prvog stupnja, zasnovani su na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, koji su logični i zakoniti i pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik, svojim nečovječnim postupcima prema civilima, i ranjenima, kršio pravila međunarodnog prava i ostvario sva obilježja kaznenih djela ratnog zločina protiv civila i ranjenika, kako je to i navedeno u izreci pobijane presude.

11. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

11.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti kada tvrdi da je kazna zatvora u trajanju od pet godina koja je optuženiku utvrđena prvostupanjskom presudom za djelo ratnog zločina prema ranjenicima iz članka 121. OKZRH i jedinstvena kazna u trajanju od devet godina preblaga, jer da je sud prvog stupnja precijenio značaj olakotnih okolnosti (neosuđivanost), a da nije na pravilan način vrednovao činjenice da, brojnost radnji i nekritični odnos prema djelu, te činjenica da je niz godina u bijegu od pravosudnih tijela Republike Hrvatske kao i činjenicu da je optuženik kaznena djela počinio prema susjedima i radnim kolegama i izraženu upornost koju je iskazao. Međutim, iako su tvrdnje državnog odvjetnika o postojanju navedenih otegotnih okolnosti osnovane, uz sve utvrđene okolnosti, treba voditi računa i o znatnom proteku vremena od počinjenja kaznenog djela, te činjenici da je, u međuvremenu, činjenični supstrat i pravna kvalifikacija koji je ovom optuženiku stavljen na teret u odnosu na djelo iz članka 121. OKZRH, izmijenjen na pomaganje, dakle, blaži oblik djela, a što je imalo utjecaja i na visinu izrečene kazne zatvora.

11.2. Optuženik se žali zbog odluke o kazni i smatra su da je prestrogo odmjerena s obzirom na težinu djela i štetne posljedice, jer optuženik nikog nije zlostavljao, predlaže kaznu u visini do sada provedenog vremena lišenja slobode.

11.3. Međutim, imajući u vidu naprijed naveden stav ovog drugostupanjskog suda o pravilnom vrednovanju od strane suda prvog stupnja svih otegotnih i olakotnih okolnosti, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni jer izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina nije prestroga. Optuženik je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civila iz članka 120. stavak 1. u vezi s člankom 22. OKZRH i protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. u vezi članka 22. OKZRH za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina, a sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio značaj olakotnih i otegotnih okolnosti kod odmjeravanja kako pojedinačne kazne u trajanju od pet godina za svako djelo, tako i jedinstvene kazne u trajanju od devet godina, a Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna primjerena i da optuženiku nije potrebno izreći težu niti blažu društvenu osudu jer će i ova kazna ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije. Stoga se državni odvjetnik i optuženik neosnovano žale zbog odluke o kazni.

12. Podredno u odnosu na prigovor optuženika kojim se sugerira pristranost suca Z.

V. jer je u vrijeme objave presude prijavljen za stegovni postupak, ta činjenica nije od značaja jer je odluka donijeta u vijeću od tri suca i osim općenite tvrdnje ne navode se konkretni razlozi koji bi doveli u sumnju pristranost suca u konkretnom predmetu.

13. Zbog svih naprijed navedenih razloga,a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na osuđujući dio presude nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476.stavka 1. točka 1. ZKP/08., na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 483. članka 484. stavka 1.i 2. i članka 486. ZKP/08. valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. listopada 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.