REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 57 Pž-9/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja VINDIJA d.d. Varaždin, Međimurska 6, OIB 44138062462, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Mihalić, odvjetnica iz Varaždina, protiv tuženika SORTIS d.o.o. Split, Solinska 58, OIB 46364132608, kojeg zastupa punomoćnik Boro Rajić, odvjetnik iz Splita, radi isplate iznosa od 210.312,55 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-41/2019-18 od 29. listopada 2020., 4. listopada 2021.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-41/2019-18 od 29. listopada 2020., u točkama II. i dijelu točke III. izreke kojom je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 24.214,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Splitu je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 90.500,04 kn na ime glavnice i iznosa od 119.812,55 kn na ime kamata (točka I. izreke), prihvatio podredni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da mu radi namirenja tražbine prema rješenju Trgovačkog suda u Osijeku broj Ovr-6/09-2 od 2. veljače 2009. položi na račun sudskog pologa iznos od 90.500,04 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke) i naložio tuženiku nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 24.214,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je zahtjev tužitelja radi nadoknade troškova postupka u iznosu do 15.512,50 kn odbijen kao neosnovan.
2. U obrazloženju presude sud navodi da je u ponovljenom postupku postupio po uputi izraženoj u rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7324/2014-2 od 18. prosinca 2018. i izveo dokaz dopunskim vještačenjem i saslušanjem sudskog vještaka financijske struke, Matije Trogrlić. Na okolnost utvrđenja odlučne i sporne činjenice, visine tražbine društva Livana d.o.o. koje su zaplijenjene i prenesene na tužitelja nije bilo dovoljno samo uzeti u obzir dug na dan zaključenja ugovora od 3. ožujka 2006. već je neophodno pribaviti cjelokupnu knjigovodstvenu dokumentaciju Livane d.o.o. Osijek i Sortis d.o.o., Split, za razdoblje od početka poslovne suradnje odnosno od 2004. godine iz kojih je razvidno kada, koliko, kome i s kojih osnova su izvršena plaćanja. Međutim, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi koliki je preostali dug tuženika prema tužitelju jer vještak, zbog nedostatnosti dokumentacije, nije to mogao utvrditi. O tuženikovoj tvrdnji da je dug u cijelosti plaćen sud je odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. S obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik 30. studenog 2012. platio tužitelju iznos od 80.000,00 kn tužitelj je osnovano primjenom odredbe članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), uplaćene iznose uračunavao za podmirenje troškova i kamata koji način izračuna tuženik nije osporio. Tužitelj nije ovlašten tražiti da se dužni iznos isplati izravno njemu, odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev dok je podredni tužbeni zahtjev, radi polaganja na račun sudskog depozita iznosa od 90.500,04 kn na ime glavnice te iznosa od 130.597,45 kn na ime kamate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na glavnični iznos od 90.500,04 kn od 1. prosinca 2012. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a, kao preostale nepodmirene tražbine tužitelja, postavljen u smislu odredbe članka 164. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96 i 29/99; dalje: OZ) prihvaćen kao osnovan. Odluka o trošku donesena je primjenom članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).
3. Tuženik je podnio žalbu, navodeći, u bitnome, da je tuženik dostavio ugovor od 3. ožujka 2006. koji je zaključen s trgovačkim društvom Livana d.o.o. u kojem ugovoru je jasno navedeno da stranke suglasno utvrđuju stanje duga tuženika prema Livana d.o.o. na dan 3. ožujka 2006. u iznosu od 456.768,00 kn, slijedom čega je u predmetnom postupku trebalo utvrditi što je i koliko tuženik platio trgovačkom društvu Livana d.o.o. nakon zaključenja tog ugovora, te eventualno sve poslovne odnose između tuženika i trgovačkog društva Livana d.o.o. nakon tog dana. U predmetnom postupku vještak je sasvim nepotrebno tražio knjigovodstvenu dokumentaciju iz ranijeg perioda. Vjerovnici Livana d.o.o. su od tuženika putem raznih zapljena potraživanja naplatili od tuženika iznos od 110.647,05 kn više nego što je bio tuženikov dug prema Livana d.o.o., pri čemu je u postupku utvrđeno da je Livana d.o.o. u stečaju naplatilo od tuženika iznos od 80.000,00 kn, i čime je tužitelj namiren za iznos potraživanja kojeg je tuženik priznao kao svoj dug prema Livana d.o.o. u ovršnom postupku.
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i zahtijeva nadoknadu troškova postupka u iznosu od 3.125,00 kn.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda je ispitana sukladno odredbama članka 365. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa naznačenoga u rješenju o ovrsi odnosno u posebnom rješenju o prijenosu u iznosu od 90.500,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose te glavnice od tuženika kao ovršenikova dužnika, primjenom članka 165. stavka 1. OZ-a („Narodne novine“' broj 57/96 i 29/99). Tužitelj, podredno, zahtijeva naložiti tuženiku, kao ovršenikovu dužniku, da dužni iznos položi kod suda koji provodi ovrhu primjenom članka 164. stavka 2. OZ-a.
8. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku u cijelosti postupio prema uputama drugostupanjskog suda izraženoj u rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7324/2014-2 od 18. prosinca 2018. i na okolnost odlučnih spornih činjenica; ukupnog dugovanja tuženika prema Livana d.o.o. u stečaju, kako ona koja su ranije podmirena, tako i ona koja su ostala nepodmirena, a posebno u odnosu na tražbine društva Livana d.o.o. koje su zaplijenjene i prenesene na tužitelja, a sve u odnosu na tražbinu koja je zaplijenjena po rješenju Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-6/09-2 od 2. veljače 2009. i visinu tražbine na dan pljenidbe tražbine sukladno rješenju Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-6/09-2 od 2. veljače 2009., odnosno na dan 11. veljače 2009. kako u odnosu na tražbinu tužitelja prema Livani d.o.o., Osijek, tako i tražbina Livane d.o.o., Osijek, prema društvu Sortis d.o.o., Split izveo dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku financijske struke koja zbog nedostatnosti dokumentacije te činjenice nije mogla utvrditi. Prvostupanjski sud je iznio jasne i valjane razloge koji nisu proturječni izvedenim dokazima slijedom čega presuda nije zahvaćana bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
9. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj navodi da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno utvrđenje stanja duga tuženika prema Livani d.o.o. na dan 3. ožujka 2006., jer za utvrđenje tražbina Livane d.o.o. koje su zaplijenjene i prenesene na tužitelja nije bilo dovoljno uzeti u obzir samo dug na dan zaključenja Ugovora od 3. ožujka 2006., već je neophodno pribaviti cjelokupnu knjigovodstvenu dokumentaciju Livane d.o.o., Osijek, i Sortis d.o.o., Split, za razdoblje od početka poslovne suradnje od 2004. godine, što je sud u ponovljenom postupku i odredio kao zadatak vještačenja.
10. Žalitelj neosnovano navodi kako je u predmetnom postupku utvrđeno da su vjerovnici Livane d.o.o. „od tuženika putem raznih zapljena naplatili više nego što je bio tuženikov dug prema društvu Livana d.o.o.“ jer u postupku nije utvrđeno koliki je točan iznos duga društva Sortis d.o.o. prema društvu Livana d.o.o. te stoga nije bilo moguće niti utvrditi da bi bio naplaćen manji ili veći iznos od iznosa duga. Pri tome, iz spisa proizlazi da je tuženik 2010. godine izdao društvu Livana d.o.o. zadužnice kao sredstva osiguranja plaćanja, čime je tuženik potvrdio da je 2010. godine imao dug prema društvu Livana d.o.o. veći od iznosa koji tužitelj plijeni pravomoćnim rješenjem o zapljeni tražbine, a koji tuženik osigurava i plaća putem zadužnica u razdoblju od 2010. do 2012. godine.
11. Prvostupanjski sud je pravilno tuženikove navode o plaćanju duga za koje nije dostavio dokaze o plaćanju, pravilnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a ocijenio kao činjenicu koju nije moguće sa sigurnošću utvrditi, jer vještačenjem nije utvrđeno koliki je preostali iznos duga tuženika prema društvu Livana d.o.o, a teret dokaza te činjenice bio je upravo na tuženiku.
12. Zbog navedenog je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 168. i članka 164. stavka 2. OZ-a prihvatio podredni tužbeni zahtjev radi naplate prenesene novčane tražbine i naložiti tuženiku kao ovršenikovom dužniku da dužni iznos položi kod suda koji provodi ovrhu.
13. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita donesena pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.
14. Zato je, primjenom članka 368. točke 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
15. Tužitelju nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer prema ocjeni ovog suda ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.
16. Odluka iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a.
Zagreb, 4. listopada 2021.
Sudac
Mirta Matić
