REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JAVNA USTANOVA NACIONALNI PARK PLITVIČKA JEZERA, Plitvička jezera, Josipa Jovića 19, OIB 91109303119, kojeg zastupa punomoćnik Đorđe Perković, odvjetnik u Rijeci, Zagrebačka 16, protiv tuženika AGRAM LIFE OSIGURANJE, d. d. Zagreb, Trnjanska cesta 108, OIB 18742666873, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 6.033.791,55 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točkama I. i III. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 4.259.081,72 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točki III. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti zatezne kamate na iznos od 4.259.081,72 kn za razdoblje od 30. travnja 2012. do 15. srpnja 2012. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju zatezne kamate tekuće na iznos od 4.259.081,72 kn od 30. travnja 2012. do 15. srpnja 2012. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 71.663,00 kn (sedamdesetjednatisućašestošezdesettri kune).

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 52.500,00 kn (pedesetdvijetisućepetsto kuna).

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točki II. njegove izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 344.515,44 kn sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točki II. njegove izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.187,57 kn i rješava:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.187,57 kn (devettisućastoosamdesetsedam kuna i pedesetsedam lipa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci utvrđeno je da su tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i pravni prednik tuženika kao osiguratelj za razdoblje od 27. travnja 2012. do 23. lipnja 2012. sklopili Ugovor o osiguranju imovine, od odgovornosti, od nesreće i osiguranju vozila (točka I. izreke presude), odbijen je kao neosnovano tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi da su tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i pravni prednik tuženika kao osiguratelj za razdoblje od 24. travnja 2012. do 26. travnja 2012. sklopili Ugovor o osiguranju imovine, od odgovornosti, od nesreće i osiguranju vozila (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.259.081,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke presude), utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 1.774.709,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke rješenja) i naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 353.703,01 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio, jer je utvrdio da je između stranaka sklopljen ugovor o osiguranju 27. travnja 2012., kada ga je potpisao tužitelj, čime je, sukladno odredbi čl. 925. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) prihvatio tuženikovu ponudu i čime su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. ZOO-a), odnosno točnije kada je istoga dana tuženik elektroničkom poštom primio potpisanu ponudu od strane tužitelja (čl. 252. st. 1. i čl. 262. st. 1. ZOO-a). Sud je utvrdio da je 30. travnja 2012. došlo do štetnog događaja na način da je izbio požar na objektu restorana Lička kuća i da je tuženik pretrpio štetu u iznosu od 4.259.081,72 kn. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli i tužitelj i tuženik.

4. Tužitelj u žalbi pobija rješenje o trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio samo razmjerni dio troškova smatrajući da je tužitelj uspio samo djelomično u postupku, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Također ukazuje da je tuženik na ročištu održanom 20. veljače 2020. dostavio tužitelju podnesak suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, zbog čega je ročište moralo biti odgođeno, kao što je i ročište održano 18. lipnja 2020. odgođeno jer je tuženik na njemu predložio novi dokazni prijedlog, slijedom čega smatra da je tuženik dužan naknaditi trošak navedena dva ročišta sukladno odredbi čl. 156. ZPP-a. Jednako tako ističe da je pogrešan i matematički izračun troškova.

5. Tuženik nije dao odgovor na tužiteljevu žalbu.

6. Tuženik žalbom pobija presudu zbog svih dopuštenih razloga u bitnome navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno naznačio tužitelja u uvodu presude čime je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8., 11. i 12. ZPP-a. Sud nije dao ocjenu izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka Rože Poznanović, Ivana Kolakovića i Nataše Maričić Brkljačić te je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije imajući u vidu činjenicu da je pravni prednik tuženika Sunce osiguranje d.d., prije pripajanja tuženiku, prenio na društvo Euroherc osiguranje d.d., sve ugovore o osiguranju sklopljene u vrstama osiguranja unutar skupine neživotnih osiguranja prema rješenju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 16. listopada 2015. Ukazuje da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je bespogovorno vezan za pravno stajalište iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3551/2016-3 od 18. rujna 2018. i da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud ne daje razloge zašto je promijenio svoje izraženo pravo stajalište u ranijoj presudi poslovni broj P-1471/2012-26 od 7. studenog 2014., slijedom čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osporava da je došlo do sklapanja ugovora o osiguranju, jer ugovor nije potpisan od strane ovlaštenih osoba tuženika i da je stoga trebalo utvrditi pravu volju stranaka saslušanjem ovlaštenih osoba stranaka, što je prvostupanjski sud odbio učiniti, zbog čega je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a. Smatra da nije bio ispunjen ni drugi uvjet kao bitan sastojak ugovora u smislu odredbe čl. 247. ZOO-a, jer tužitelj nije pribavio i dostavio odobrenje Državne komisije. Ukazuje da postoje razlozi za isključenje iz osiguranja u smislu odredbe čl. 24. st. 1. t. 4. Uvjeta za osiguranje od rizika požara i drugih rizika, jer je požar izazvan grubom nepažnjom tužitelja. Ističe da je Ugovor sukladno odredbi čl. 922. ZOO-a, ništetan, jer je u trenutku njegovog sklapanja bilo izvjesno da će osigurani slučaj nastupiti, a što proizlazi iz rezultata ispitivanja napravljenih od strane vještaka Davora Belasa, Stanislava Peruška i Mladena Rutalja. Osporava i utvrđenu visinu štete, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da visina štete iznosi 4.020.029,46 kn dok je sud dosudio iznos od 4.259.081,72 kn. Također smatra da je tužitelj izvedenim radovima poboljšao, prenamijenio i povećao vrijednost objekta u odnosu na stanje prije požara pa je dosuđeni iznos trebalo umanjiti za vrijednost radova i materijala koje je tužitelj utrošio u cilju poboljšanja, povećanja vrijednosti i prenamjene stanja objekta. Ukazuje na odredbu čl. 949. ZOO-a i navodi da prema saznanju tuženika, tužitelj financiran kod obnove objekta Lučka kuća posredstvom fondova EU na koje okolnosti je sud odbio dokazne prijedloge tuženika. Osporava pravo tužitelja na zatezne kamate od 30. travnja 212. kada je nastupio štetni događaj kao i stopu zateznih kamata te dosuđene parnične troškove i stopu zatezne kamate na dosuđene parnične troškove.

7. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava tuženikove žalbene navode.

8. Žalba nije osnovana, osim u dijelu tijeka zateznih kamata, stope zatezne kamate i troškova postupka.

9. Pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.

ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja da su tužitelj, kao ugovaratelj osiguranja, i tuženik, kao osiguratelj, za razdoblje od 23. travnja 2012. do 23. lipnja 2012. sklopili Ugovor o osiguranju imovine od odgovornosti, od nesreće i osiguranju vozila, te radi isplate osigurnine u iznosu od 6.033.791,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

11. Suprotno žalbenim navodima, time što je prvostupanjski sud pogrešno naveo adresu sjedišta tužitelja kao Plitvička jezera b.b., umjesto Josipa Jovića 19, Plitvička jezera, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8., 11. i 12. ZPP-a, jer je adresa sjedišta stranke samo jedan od podataka koji služi za pravilno utvrđenje identiteta stranke, a posebno imajući u vidu da je ranija adresa sjedišta tužitelja bila upravo Plitvička jezera b.b. U odnosu na činjenicu što tužitelj u jednom od podnesaka odnosno u podnesku od 16. rujna 2020. u nazivu tvrtke tužitelja, dio naziva tvrtke tužitelj koji glasi: NACIONALNI PARK PLITVIČKA JEZERA, stavio pod znake navoda, nije došlo ni do preinake tužbe, niti je time tužitelj pogrešno naznačen, jer navedeno ne dovodi u sumnju identitet tužitelja, što svjedoči i činjenica da je tuženik u podnesku od 16. listopada 2020. kojim se očitovao upravo na taj podnesak tužitelja, ispravno naveo naziv tužitelja, što ukazuje da ni kod tuženika nije bilo zabune ili dvojbe glede identiteta tužitelja.

12. U odnosu na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije pravilno je prvostupanjski sud navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

13. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj tužbu podnio 3. srpnja 2012. protiv tuženika Sunce osiguranje d.d. Nije sporno da je tuženik Sunce osiguranje d.d. pripojeno društvu Agram life osiguranje d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-15/37592-2 od 30. prosinca 2015. Tuženik je nakon donošenja prve prvostupanjske presude poslovni broj P-1471/2012 od 7. studenog 2014. i nakon donošenja rješenja od 9. ožujka 2016., o prekidu postupka zbog toga što je tuženik prestao postojati, podneskom od 22. ožujka 2016. predložio nastavak postupka u odnosu na društvo Agram life osiguranje d.d. kojem društvu je raniji tuženik Sunce osiguranje d.d., pripojen. Nakon što je postupak nastavljane s Agram life osiguranje d.d. kao tuženikom i nakon što je prvostupanjska presuda ukinuta, tuženik je podneskom od 20. prosinca 2018. istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije te je naveo da je 16. listopada 2015. došlo do promjene u obveznom odnosu na način da je društvo Sunce osiguranje d.d. prenijelo na društvo Euroherc osiguranje d.d. sve ugovore o osiguranju sklopljene u vrstama osiguranja unutar skupine neživotnih osiguranja a kako je to pobrojano u rješenju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 16. listopada 2015., pri čemu izravno ne iznosi tvrdnju da bi i sporni ugovor bio prenijet na društvo Euroherc osiguranje d.d. i dodatno ne obrazlaže istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. U svojoj žalbi tuženik također ističe navedeni prigovor promašene pasivne legitimacije te ponovno eksplicitno ne navodi da je i sporni ugovor prenijet na Sunce osiguranje, ali ukazuje da su svi ugovori o osiguranju unutar skupine neživotnih osiguranja preneseni na Euroherc osiguranje i da sporni ugovor spada u skupinu neživotnih osiguranja, čime neizravno implicira da je i sporni ugovor ipak prenesen na društvo Euroherc osiguranje d.d.

14. Imajući u vidu navedeno, odnosno da je tek u žalbi tuženik iznio tvrdnju koja dovoljno razvidno ukazuje da je sporni ugovor prenesen na Euroherc osiguranje d.d., sud predmetne navode nije ocijenio s obzirom na odredbu iz čl. 352. st. 1. ZPP prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što se ne odnosi na konkretan žalbeni navod.

15. Podredno se ukazuje da je odredbom čl. 195. st. 1. ZPP-a, propisano da otuđenje stvari i prava o kojem teče parnica nema one pravne učinke koje bi imalo da je do otuđenja došlo prije pokretanja parničnog postupka, a cilj te odredbe, pravilno shvaćene, jest, prije svega, sprječavanje zloupotreba, tj. spriječiti prestanak legitimacije za vođenje postupka stvarnim ili fiktivnim otuđenjem stvari ili prava o kojem teče parnica, odnosno o kojem ovisi rješenje u parnici. Odredba čl. 195. st. 1. ZPP-a je procesnopravna odredba koja po svom smislu i cilju ne može imati drugo značenje osim da se tom odredbom, u situacijama kada se otuđi stvar ili pravo o kojima teče parnični postupak ili stvar ili pravo o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, neutralizira osnovno pravilo prema kojem su „relevantne činjenice one koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

16. Ako se odredba čl. 195. st. 1. ZPP-a shvati isključivo kao nalog da parnicu nekako treba dovršiti, onda ta odredba ostaje bez suvislog značenja - jer se i bez te odredbe podrazumijeva da se svaki sudski postupak vodi radi razrješenja spornog pravnog odnosa, što nije moguće bez dovršetka postupka. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-451/18-3 od 19. studenog 2019.)

17. Prema tome, okolnost da je tuženik prenio na Euroherc osiguranje Ugovor o kojem ovisi rješenje u parnici, nije „sama po sebi“ razlog zbog kojeg bi valjalo odbiti tužbeni zahtjev imajući i na umu da je tuženik slobodno raspolagao pravom o kojem ovisi rješenje u parnici, i to za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka.

18. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, okolnost što je tuženik tijekom parnice otuđio pravo o kojem ovisi rješenje u parnici, nije razlog zbog kojeg bi tuženik bio oslobođen svoje obveze, jer je takva situacija nastala njegovim aktivnostima, nakon što je obaviješten o parničnom postupku pokrenutom protiv njega.

19. Navedeno shvaćanje je u skladu i s pravnim shvaćanjem zauzetim na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. listopada 2019., poslovni broj Su-IV-56/19-10, prema kojemu: „Kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice, na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se odredbe iz čl. 162. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a tek u slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku isključuje primjenu pravila o pravnom relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dakle, mjerodavno je stanje koje je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe.“

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije ni bio dužan obrazlagati zašto je promijenio svoje izraženo pravno stajalište u ranijoj presudi poslovni broj P-1471/2012-26 od 7. studenog 2014., već je bio dužan pravilno utvrditi činjenično stanje te pravilno primijeniti materijalno pravo i donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku koja je valjano obrazložena. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud bespogovorno vezan za pravno stajalište iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3551/2016-3 od 18. rujna 2018.

21. U odnosu na žalbene navode vezane uz žaliteljeve prigovore kojima osporava da je došlo do sklapanja ugovora o osiguranju, jer ugovor nije potpisan od strane ovlaštenih osoba tuženika i da je stoga trebalo utvrditi pravu volju stranaka saslušanjem ovlaštenih osoba stranaka, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je sporni Ugovor sklopljen i to za razdoblje od 27. travnja 2012. do 23. lipnja 2012. i da tužitelju nije bilo potrebno odobrenje Državne komisije. Napominje se da je u rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3551/2016-3 od 18. rujna 2018. detaljno obrazloženo na koji način je došlo do sklapanja Ugovora pa se u tom dijelu žalitelj upućuje na predmetnu odluku, a radi izbjegavanja ponavljanja.

22. Jednako tako, nisu osnovani žalbeni navodi da je odobrenje Državne komisije bilo bitan sastojak Ugovora u smislu odredbe čl. 247. ZOO-a. Naime, činjenica što su svjedoci Roža Poznanović i Ivan Kolaković u svom iskazu naveli da je Ivan Kolaković u telefonskom razgovoru pitao Rožu Poznanović „da li bi tužitelj mogao tražiti odobrenje da se može sklopiti ugovor o osiguranju prema rezultatima javnog nadmetanja bez obzira na žalbu“, ni na koji način ne dokazuje da bi navedeno odobrenje stranke učinile bitnim sastojkom Ugovora, a niti navedeno odobrenje Državne komisije po svojoj prirodi, predstavlja bitan sastojak ugovora o osiguranju.

23. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ne postoje razlozi za isključenje iz osiguranja u smislu odredbe čl. 24. st. 1. t. 4. Uvjeta za osiguranje od rizika požara i drugih rizika. Sukladno navedenoj odredbi Uvjeta, osiguratelj nije dužan naknaditi štetu ako je ugovaratelj osiguranja ili osiguranik izazvao osigurani slučaj namjerno, grubom nepažnjom ili prijevarom, ali ako se ostvario osigurani slučaj osiguratelj je dužan naknaditi svaku štetu prouzročenu od neke osobe za čije postupke osiguranik odgovara po bilo kojoj osnovi bez obzira na to je li šteta prouzročena namjerno ili nepažnjom.

24. Činjenica što je u rezultatima ispitivanja iz Zapisnika o vještačenju od 21. kolovoza 2012. (list 484.488. spisa) na koji se poziva žalitelj, navedeno da „na mjestu prolaza ventilacijskog kanala nape iz restorana „Japodl“ kroz krov nedostaje izolacija oko metalnog lima ventilacijskog kanala te da izvedba ventilacijskog kanala nape iz restorana „Japodl“ otežava efikasno čišćenje“, ne ukazuje na to da je tužitelj osigurani slučaj izazvao grubom nepažnjom, kako to tvrdi žalitelj.

25. Naime, kod krajnje (grube) nepažnje ponašanje učinitelja uspoređuje se sa ponašanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo je li učinitelj upotrijebio dužnu pažnju, tj. onu pažnju koja je redovita i uobičajena u odnosima među ljudima odnosno pažnju koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, pažnja dobrog domaćina, pažnja dobrog stručnjaka) pa tako sa krajnjom nepažnjom postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek.

26. Imajući u vidu da u spisu prileži zapisnik o izvršenim radovima na čišćenju i dezinfekciji sustava ventilacije (list 497. spisa) iz kojeg proizlazi da su od 20. do 23. travnja 2012. obavljeni radovi na čišćenju i dezinfekciji sustava ventilacije u kuhinji restorana Lička kuća, to upućuje da sama činjenica da je vještačenjem Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ utvrđeno da „nedostaje izolacija oko metalnog lima ventilacijskog kanala“ nije prema stavu ovog suda dovoljna za ocjenu da je tužitelj postupao sa krajnjom nepažnjom i da bi se stoga moglo primijeniti isključenje iz osiguranja iz odredbe 24. st. 1. t. 4. Uvjeta.

27. Iz navedenog razloga je neosnovan i žalbeni navod da je sporni Ugovor sukladno odredbi čl. 922. ZOO-a, ništetan, jer iz rezultata ispitivanja iz Zapisnika o vještačenju ne proizlazi kako to tvrdi žalitelj, da je u trenutku njegovog sklapanja bilo izvjesno da će osigurani slučaj nastupiti.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi u pogledu utvrđene visine štete, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju izrijekom utvrdio visinu štete u iznosu od 4.259.081,72 kn. Pogrešno tumači žalitelj da je vještak štetu utvrdio u visini od 4.020.029,46 kn za koju je dostavljena relevantna dokumentacija. Naime, vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio visinu štete za koju je dostavljena dokumentacija u iznosu od 4.259.081,72 kn, pri čemu je naveo da za radove prema Ugovoru o radovima br. PP-01/15-117P/13 od 29. travnja 2015. nedostaje troškovnik radova u cjelokupnom iznosu (cjelokupni iznos je 523.981,74 kn – list 533. spisa) i da je spisu priložen samo troškovnik u iznosu od 272.007,37 kn te je upravo taj iznos i uzeo u obračun visine štete i umanjio ga za iznos amortizacije od 32.955,11 kn, slijedom čega je po navedenom ugovoru utvrdio visinu štete od 239.052,26 kn. To proizlazi i iz navoda vještaka na listu 5 nalaza i mišljenja.

29. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim žaliteljeve prigovore usmjerene na to da je tužitelj izvedenim radovima poboljšao, prenamijenio i povećao vrijednost objekta u odnosu na stanje prije požara te da je za dosuđeni iznos trebalo umanjiti za vrijednost radova i materijala koje je tužitelj utrošio u cilju poboljšanja, povećanja vrijednosti i prenamjene stanja objekta. Naime, vještak je u dopuni nalaza i mišljenja od 29. svibnja 2020. otklonio navedene prigovore i obrazložio da su svi izvedeni radovi bili nužni za sanaciju i da nema radova koji su izvođeni na prenamjeni objekta te je naveo da je sanacijom došlo do poboljšanja objekta u smislu da su umjesto postojećih elemenata koji su imali određenu starost sada postavljeni novi te im je automatski produžen vijek trajanja ali da je zato i obračunata amortizacija kojom se umanjila vrijednost izvedenih radova. Stoga nije ni bilo potrebe za provođenjem novog vještačenja kako je to predlagao tuženik, jer u nalazu i mišljenju vještaka nema proturječnosti ni nedostataka pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 261. st. 3. ZPP-a.

30. Suprotno žalbenim navodima iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju tužitelj obnovu spornog objekta financirao posredstvom fondova EU/Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Naime, tuženik je na tu okolnost dostavio ispis vijesti sa web stranice Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Međutim iz navedenog ispisa vijesti ni na koji način ne proizlazi da bi obnova spornog objekta bila financirana posredstvom fondova EU ili Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja pa je interpretacija navedene vijesti od strane žalitelja, pogrešna. Imajući u vidu navedeno i odredbu čl. 232. st. 1. i 3. ZPP-a, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog da sud zatraži od Središnje Agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU odnosno od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja podatak je li iz nekog od fondova financirana ili sufinancirana obnova objekta Lička kuća, jer tuženik nije ni tvrdio da je takav podatak zatražio od navedenih tijela i da ga nije mogao pribaviti.

31. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se odnosi na ostale odnose.

32. Naime, s obzirom na to da su stranke bile u poslovnog odnosu temeljem ugovora o osiguranju, te da nije sporno da je tuženik trgovačko društvo pa time i trgovac sukladno odredbi čl. 3. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD) te imajući u vidu da je i tužitelj u spornom objektu nesporno obavljao ugostiteljsku djelatnost, time je sukladno odredbi čl. 3. u vezi s čl. 32. i čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08 i 127/19; dalje: ZU) i tuženik trgovac, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 14. st. 2. ZOO-a, predmetni ugovor o osiguranju trgovački ugovor. Stoga se u konkretnom slučaju ima primijeniti stopa zatezne kamate koja se odnosi na trgovačke ugovore, a ne na ostale odnose, jer se radi o obvezi proizašloj iz ugovornog odnosa, a ne s osnove izvanugovorne odgovornosti za štetu. Imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je i na dosuđene parnične troškove dosudio tužitelju zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se odnosi na trgovačke ugovore, jer se radi o sporednom potraživanju koje prati sudbinu glavne stvari.

33. Međutim, u odnosu na tijek zateznih kamata, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

34. Stavkom 1. čl. 943. ZOO-a je propisano da je osiguratelj dužan, kada se dogodi osigurani slučaj, isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan. (st. 2.) Ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma. (st. 3.) Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala. (st. 4.)

35. Slijedom navedenog, odredba čl. 943. st. 4. ZOO-a propisana je u korist osiguranika ili korisnika osiguranja, jer ona zahtijeva od osiguratelja da u propisanim rokovima ispuni svoju obvezu, jer će u protivnom biti dužan platiti zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva, kao i naknade štete. Stoga, kako bi osiguratelj izbjegao plaćanje zateznih kamata u slučaju zakašnjenja od podnošenja odštetnog zahtjeva, on je kao profesionalac u toj djelatnosti dužan pokazati znatno veći stupanj aktivnosti u utvrđivanju svoje obveze isplate osigurnine i njezine visine nego je to bio dužan na primjer prema odredbi čl. 919. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

36. Iz spisa proizlazi da se štetni događaj dogodio 30. travnja 2012., a da je tužitelj prijavu štete podnio 4. svibnja 2012. uz koju prijavu je dostavio i vještački nalaz i mišljenje, dok je Službena bilješka Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću sačinjena 31. srpnja 2012. Nastavno, 8. studenog 2013. tuženik je zaprimio i nalaz i mišljenje vještaka koji je proveden u postupku osiguranja dokaza poslovni broj R1-167/13 kod Trgovačkog suda u Rijeci.

37. Sukladno navedenim utvrđenjima i odredbi čl. 943. ZOO-a, tuženik je bio dužan u roku od najdulje 14 dana računajući od dana kada je dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio isplatiti osigurninu, što tuženik nesporno nije učinio. Pod pretpostavkom iz stavka 2. predmetnog članka ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme (što u konkretnom slučaju nesporno jeste), osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan, što jednako tako tuženik nije učinio odnosno nije isplatio osigurninu u roku od 30 dana od dana primitka (kompletnog) odštetnog zahtjeva pri čemu se kao krajnji datum primitka, sukladno ranijim utvrđenjima, ima računati datum 8. studenog 2013. do kojega je tuženik nesporno zaprimio i prijavu štete uz nalaz i mišljenje vještaka Tome Jurkovića te Službenu bilješku Općinskog državnog odvjetništva kao i nalaz i mišljenje iz postupka osiguranja dokaza poslovni broj R1-167/13.

38. Stoga u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu st. 4. predmetnog članka budući da tuženik nije ispunio svoju obvezu u rokovima iz st. 1. -3. čl. 943. ZOO-a, odnosno tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju. S obzirom na to da u spisu ne prileži dokaz kada je tuženik zaprimio navedenu prijavu štete, a imajući u vidu da je priložena uz tužbu zajedno s nalazom i mišljenjem vještaka, a koju tužbu je tuženik zaprimio 16. srpnja 2012., to tužitelj ima pravo na zatezne kamate od tog dana sukladno odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a, a ne od 30. travnja 2012. kada je nastao osigurani slučaj.

39. Prvostupanjski sud je i u odnosu na parnične troškove pogrešno primijenio materijalno pravo.

40. Naime, do djelomičnog povlačenja tužbe od 16. rujna 2020. vrijednost predmeta spora je bila iznos od 6.033.791,55 kn, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe vrijednost predmeta spora je bila iznos od 4.259.081,72 kn pa je puna vrijednost pojedine radnje do djelomičnog povlačenja tužbe iznos od 55.170,00 kn, a nakon djelomičnog povlačenja iznos od 42.590,00 kn.

41. Slijedom navedenog, tužitelju je do djelomičnog povlačenja tužbe trebalo priznati trošak pristupa na ročišta održana 24. travnja 2013., 17. srpnja 2013., 25. travnja 2019., 18. lipnja 2020. i 13. srpnja 2020. u iznosu od 55.170,00 kn za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište održano 22. siječnja 2013., 12, veljače 2019. i 20. veljače 2020. u iznosu od 27.585,00 kn za svako od navedenih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife, jer se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima kao i za sastav podnesaka od 3. srpnja 2012. (tužba) tužitelj ima pravo na nagradu u iznosu od 55.170,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, zatim za sastav podneska od 19. prosinca 2019. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj ima pravo na nagradu sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, u iznosu od 55.170,00 kn dok za sastav podneska od 26. travnja 2013. (prijedlog za osiguranje dokaza) tužitelj ima pravo na nagradu u iznosu od 27.585,00 kn sukladno Tbr. 16. t. 1. Tarife, a za sastav podnesaka od 12. prosinca 2012., i 11. ožujka 2019. tužitelj ima pravo na nagradu u iznosu od 500,00 kn za svaki od navedenih podnesaka sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, jer se ne radi o podnescima iz skupine Tbr. 8. t. 1. Tarife. Slijedom navedenog, ukupna vrijednost parničnih troškova na koje bi tužitelj do povlačenja tužbe imao pravo iznosi 525.115,00 kn što uvećano za PDV iznosi 656.393,75 kn. No, kada se uzme u obzir da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 1.774.709,83 kn, ali ne iz razloga što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu u tom dijelu, a ni zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, to je u tom dijelu tuženik imao pravo na naknadu parničnih troškova sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog do 16. rujna 2020. tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u omjeru od 70,59%, a tuženik 29,41% pa kada se od postotka tužitelja oduzme postotak tuženika, to tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka do povlačenja tužbe u omjeru od 41,18%. Stoga tužitelj do djelomičnog povlačenja tužbe ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 270.302,94 kn.

42. U odnosu na troškove nakon djelomičnog povlačenja tužbe, tužitelj ima pravo na trošak pristupa na ročište održano 20. listopada 2020. u iznosu od 42.590,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife i na trošak sastava podneska od 16. rujna 2020. u iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, što sve skupa uvećano za PDV iznosi 53.862,50 kn. Tužitelj također ima pravo i na naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 5.000,00 kn za svaku od navedenih pristojbi sukladno Tar br. 1. i 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 92/21

– dalje: Uredba o Tarifi) koja čini sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18) te sudsku pristojbu na prijedlog i rješenje o osiguranju dokaza u iznosu od 350,00 kn sukladno Tar. br. 1. i 2. st. 5. Uredbe o Tarifi, kao i na troškove provedenog vještačenja u iznosu od 10.000,00 kn. 43. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je trebalo dosuditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 344.515,44 kn.

44. Dakle, svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u osnovanu sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u točki I. izreke i točki III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.259.081,72 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2012., do isplate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore pa je stoga sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude, kao i u dijelu točke II. izreke rješenja u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 344.515,44 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

45. S druge strane, u dijelu koji se odnosi na tijek zateznih kamata, dio parničnih troškova, valjalo je zbog pogrešne primjene materijalnog prava sukladno čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje kako je odlučeno u točkama II. izreke presude i II. izreke rješenja.

46. U odnosu na žalbu tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da u odnosu na trošak pristupa na ročište održano 20. veljače 2020. tužitelj ima pravo na nagradu sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife odnosno na 50% nagrade, a ne na nagradu u punom iznosu. U odnosu na trošak pristupa na ročište održano 18. lipnja 2020. prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju nagradu u punom iznosu pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je tuženik imao pravo na naknadu troška pristupa na navedena dva ročišta sukladno odredbi čl. 156. ZPP-a.

47. Dakle, ni tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u osnovanu sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u točki II. njegove izreke u dijelu koji se odnosi na navedena dva ročišta, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

48. S obzirom na to da je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na dio odluke o tijeku zateznih kamata, a uz koje dijelove nisu nastali posebni troškovi te u dijelu koji se odnosi na parnične troškove koji predstavljaju sporedno potraživanje koje se pri odmjeravanju parničnih troškova ne uzima u obzir, o njegovom zahtjevu na naknadu troška žalbenog postupka odlučeno je kao u točki III. izreke presude. (čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a).

50. Tužiteljev trošak sastava odgovora na žalbu ovaj sud sukladno čl. 155. ZPP-a ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice pa je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

Zagreb, 1. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Ružica Omazić

Broj zapisa: eb300-3f5a5

Kontrolni broj: 0847d-61416-dd6d9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=RUŽICA OMAZIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.