Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-496/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) Š. B. iz Š.,

…

…, OIB:… i 2) J. B. iz Š.,

…,

OIB:…, zastupanih po punomoćniku M. J., odvjetniku iz Š.,

…, protiv tuženice R. H., M. f.,

P. u., P. u. Š., zastupane po zakonskom zastupniku

O. d. o. u Š., G.-u. o., radi

proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-741/2017 od 10. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se potvrđuje, a djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-741/2017 od 10. studenoga 2017. u dijelu pod toč. 1. izreke tako da ista u tom dijelu sada glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena po prijedlogu ovrhovoditeljice R. H., M. f., P. u., P. u. Š.

protiv ovršenika Š. B. iz Š., …; OIB: … i

J. B. iz Š.,

…, OIB: … u predmetu

Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Ovr-1687/14, koja ovrha se vodi temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-196/13 od dana 14. veljače 2013. u dijelu koji se odnosi na sva potraživanja poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2016., članarine turističkoj zajednici za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2016., spomeničke rente za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2016., doprinosa u paušalnom iznosu HOK-u za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2016., doprinosa od dohotka, dobiti ili plaće HOK-u za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008., doprinosa za mirovinsko osiguranje za period od 1996. do 2006., doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 1999. do 2006. i doprinosa za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu za period od 2002. do 2006., dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

II Djelomično se potvrđuje i djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-741/2017 od 10. studenoga 2017. u dijelu pod toč. 2. izreke tako da se nalaže tuženici R. H. da tužiteljima pod 1) Š. B. i 2) J. B.naknadi parnični trošak u visini od 1.613,30 kn, sve u roku od 15

dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena po prijedlogu ovrhovoditelja R. H., M. f., P. u., P. u. Š.

protiv ovršenika Š. B. iz Š., …; OIB: . . . i J.

B. iz Š.,

…, OIB: … u predmetu Općinskog suda u

Šibeniku pod posl. br. Ovr-1687/14, koja ovrha se vodi temeljem rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-196/13 od dana 14. veljače 2013. godine u dijelu koji se odnosi na sva potraživanja za 1999. godinu, za 2000 godinu, za 2001. godinu, za 2002. godinu, za 2003. godinu, za 2004. godinu, za 2005. godinu, za 2006. godinu, za 2007. godinu i za 2008. godinu i to za doprinos za mirovinsko osiguranje, doprinos za zdravstveno osiguranje, doprinos za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, za porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi, za članarinu turističkoj zajednici, za spomeničku rentu, za doprinos u paušalnom iznosu - HOK, te za doprinos od dohotka, dobiti ili plaće - HOK.

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 3.800,00 kuna."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači.

3. U žalbi ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude te nema razloga o odlučnim činjenicama. Smatra da je u konkretnom slučaju nadležno M. f. ispravno donijelo rješenje o zastari a kojim je utvrđeno da je dio predmetnog duga zastario u skladu s važećim propisima te da preostali dio dugovanja na koji se odnosi ovrha nije u zastari. Tužitelji su 23. lipnja 2014. podnijeli zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreza i doprinosa te je nadležna P. u. dana 1. lipnja 2017. donijela rješenje o zastari poreza, a 5. lipnja 2017. rješenje o zastari doprinosa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Nakon donošenja tih rješenja ovrhovoditeljica je uredila prijedlog za ovrhu u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1687/2014 te su izostavljena potraživanja za koja je nastupila zastara. Uvidom u rješenje o zastari poreza proizlazi da je dug ispravno otpisan primjenom čl. 197. st. 2. Općeg poreznog zakona iz 2016. Prema tom rješenju o zastari poreza zbog relativne zastare otpisani su dugovi za 2007. i 2008., dok je za dugove iz 2009., 2011. i 2012., zbog prekida zastare službenim radnjama P. u., kao i pokretanja ovršnog postupka, nije nastupila relativna zastara. Što se tiče doprinosa čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima iz 2016. propisano je da će se postupci utvrđivanja zastare započeti po zahtjevu obveznika doprinosa, a prema odredbama Zakona o doprinosima iz 2014. dovršiti sukladno odredbama tog Zakona, osim ako su odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima te Opći porezni zakon povoljniji za obveznike doprinosa. Postupci za utvrđivanje zastare započeti prigovorom poreznog obveznika u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama Zakona o doprinosima iz 2008. temeljem čl. 229. tog Zakona u svezi s čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima. Postupci za utvrđivanjem zastare započeti po prigovoru poreznog obveznika u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama novog Općeg poreznog zakona primjenom jedinstvenog zastarnog roka od 6 godina za poreze i doprinose, sukladno odredbi čl. 108. st. 1. Općeg poreznog zakona. Stoga su navedene zakonske odredbe u rješenju o zastari doprinosa ispravno primijenjene jer je za obveze u razdoblju od 1996. do 2002. nastupila apsolutna zastara primjenom čl. 230. Zakona o doprinosima iz 2008., a u svezi s čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima iz 2016. U odnosu na obveze za razdoblje od 2003. do 2006. kod izračuna zastare primijenjen je povoljniji propis tj. čl. 108. st. 1. Općeg poreznog zakona i rok od 6 godina, ali za navedene godine zbog prekida zastare nije protekao rok zastare te nije nastupila relativna zastara prava na naplatu po čl. 229. Zakona o doprinosima iz 2008. već se kod utvrđivanja zastare primijenio čl. 108. st. 1. Općeg poreznog zakona u svezi s čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima. Na doprinose se nikada nije primjenjivao relativni rok zastare od 3 i apsolutni rok zastare od 6 godina, već rokovi od 5 i 10 godina. Naime, do 1. siječnja 2017. zastara prava na naplatu doprinosa utvrđivala se isključivo primjenom čl. 229. i 230. Zakona o doprinosima iz 2008. Tek se izmjenama i dopunama tog Zakona iz 2016. temeljem čl. 30. istog Zakona upućuje na primjenu povoljnijeg propisa i to primjenom Zakona o doprinosima iz 2008. glede relativnog roka od 5 godina ili primjenom Općeg poreznog zakona iz 2016. koji propisuje jedinstveni zastarni rok od 6 godina. Stoga da je nadležna Porezna uprava ispravno utvrdila nastup zastare u odgovarajućem upravnom postupku pa nije bilo razloga niti je sud bio nadležan da to ponovno utvrđuje jer su tužitelji samo zbog tog razloga upućeni na parnicu. O prigovoru zastare tražbine utvrđene ovršnom ispravom odlučuje se u postupku koji prethodi donošenju te odluke. U parničnom postupku povodom prigovora zastare sud ispituje je li nastupila zastara pokretanja ovršnog postupka na temelju konkretne ovršne isprave pri čemu treba imati u vidu da Opći porezni zakon iz 2000., između ostalog, propisuje rokove zastare poreznih tražbina, kao i da se, ukoliko tim Zakonom nije drugačije određeno, primjenjuje Zakon o obveznim odnosima. Stoga, a imajući u vidu odredbu čl. 90. st. 1. Općeg poreznog zakona, kao i odredbe čl. 136. i 137. istog Zakona te odredbe čl. 79. Ovršnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog ovršnog postupka proizlazi da odredbe Ovršnog zakona sadrže mjerodavno postupovno pravo koje sudovi moraju primijeniti kad odlučuju u postupku provedbe ovrhe na nekretnini, kao i mjerodavne materijalno pravne odredbe na temelju kojih sud odlučuje o osnovanosti podnesenog prijedloga za ovrhu na nekretnini. Pritom valja imati u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-457/2018 od 7. ožujka 2018., kao i stav izražen u odluci poslovni broj Rev-2332/2012 od 18. rujna 2013. U tom kontekstu sud prvog stupnja nije raspravljao osnovanost istaknutog prigovora zastare. Na konkretni slučaj ima se primijeniti odredba čl. 232. st. 1. ZOO koja regulira pitanje zastare ovršnih isprava koje je donijelo tijelo javne vlasti u izvršavanju javnih ovlasti, a to je desetogodišnji rok zastare. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka presude razumljiva te ne proturječi sama sebi ili razlozima presude koji su navedeni o odlučnim činjenicama, a na koju ukazuje tuženica.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Stoga, žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha određena u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1687/2014 koja se odnosi na potraživanja za 1999., 2000., 2001., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007. i 2008. glede doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, doprinosa za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, za porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi, za članarinu turističkoj zajednici, za spomeničku rentu, za doprinos HOK-u u paušalnom iznosu te za doprinos HOK-u od dohotka, dobiti ili plaće.

10. Iz priložene preslike predmeta Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr- 196/2013 slijedi:

- da je prijedlog za ovrhu podnesen 1. prosinca 2013. i da je rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršnog rješenja M. f., P. u.

P. u. Š., Klasa: UP/I-415-02/2012-01/672, Ur. broj: 513-07-15/2012

od 29. studenoga 2012. radi naplate novčane tražbine u visini od 679.786,63 kn, kao i pripadajućih zakonskih zateznih kamata,

- da je na l.s. 3 priloženo pravomoćno i izvršno rješenje od 29. studenoga 2012. koje predstavlja ovršnu ispravu u smislu odredbe čl. 23. toč. 4. u svezi s čl. 24. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, 12/12 i 25/13, dalje OZ),

- da je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1212/2013 od 14. listopada 2013. odbijena kao neosnovana žalba tadašnjeg ovršenika P. B. (prednika današnjih tužitelja) i potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr-196/2013 od 14. veljače 2013.,

- da je nakon prekida ovršnog postupka zbog smrti ovršenika P. B. postupak nastavljen pod poslovnim brojem Ovr-1687/2014,

- da iz zahtjeva tužitelja na l.s. 36 od 4. veljače 2015. proizlazi da su se obratili M. f., P. u., P. u. Š., radi otpisa zastarjelog

duga kako bi se utvrdila konačna visina istog,

- da su rješenjem prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr-1687/2014 upućeni ovršenici Š. B. i J. B. na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se vodi temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-196/2013 od 14. veljače 2013. zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ,

- da iz podneska ovrhovoditeljice zaprimljenog na prvostupanjski sud 23. lipnja 2017. proizlazi da je dug ovršenika djelomično otpisan zbog zastare po rješenjima M. f., P. u. I. Š., Klasa: UP/I-416-02/15-

01/48, Ur. broj: 513-07-29-09/17-08 od 1. lipnja 2017. i Klasa: UP/I-416/02/15-01/48, Ur. broj: 513-07-29-09/17-09 od 5. lipnja 2017., Klasa: UP/I-416-02/15-01/48, Ur. broj: 513-07-29-09/19-10 od 5. lipnja 2017. te da visina predmetnog duga koji se potražuje na dan 16. lipnja 2017. ukupno iznosi 220.570,42 kn (glavnica 169.917,74 kn i kamate 50.652,68 kn), kao i zakonska zatezna kamata koja na iznos glavnice od 169.917,74 kn teče od 16. lipnja 2017. pa do isplate i

- da su u privitku navedenog podneska ovrhovoditeljice od 23. lipnja 2017. prethodno navedena rješenja od 1. lipnja 2017. i 5. lipnja 2017.

11. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda s pravom tuženica ističe da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Naime, obrazloženje prvostupanjskog suda temelji se na činjenici da je taj sud utvrdio kako su u zastari sva potraživanja iz perioda od 1999. do 2006. te da su u zastari potraživanja iz 2007. te 2008. koja se odnose na porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi, dug članarine turističkim zajednicama, dug spomeničke rente, dug HOK-u glede doprinosa u paušalnom iznosu te dug HOK-u u svezi doprinosa od dohotka, dobiti ili plaće, a koju činjenicu je prvostupanjski sud utvrdio analizom propisa koji se primjenjuju na konkretni slučaj te analizom rješenja o otpisu dugovanja od 1. lipnja 2017. i 5. lipnja 2017. smatrajući da je donošenjem pobijanih rješenja nadležno upravno tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo.

13. Prvenstveno valja istaći da rješenja o otpisu dugovanja od 1. lipnja 2017. i 5. lipnja 2017. predstavljaju rješenja donesena u upravnom postupku koje je donijelo nadležno tijelo u okviru svojih ovlasti propisanih čl. 3. Zakona o Poreznoj upravi (Narodne novine broj 115/16).

14. Premda na navedenim rješenjima nije stavljena klauzula pravomoćnosti činjenicu da bi se radilo o pravomoćnim rješenjima nitko ne osporava pa se stoga radi o nespornoj činjenici.

15. Sukladno tome, a budući da se radi o primjeni čl. 94., 95. i 96. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 44/16) te primjeni odredbe čl. 108. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16, dalje - OPZ/16), čl. 82. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja (Narodne novine broj 147/02 i 177/04), članaka 229. i 230. Zakona o doprinosima (Narodne novine broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14) u svezi s čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima (Narodne novine broj 115/16), odnosno, da se u konkretnom slučaju radi o rješenjima koje je nadležna Porezna uprava donijela sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o Poreznoj upravi u svezi s čl. 95. st. 1. OPZ/16, to je stajalište prvostupanjskog suda neosnovano.

16. Kako su navedena rješenja tuženice donesena u upravnom postupku u kojem su sudjelovali i tužitelji jer su im navedena rješenja dostavljena s uputom o pravnom lijeku o mogućnosti izjavljivanja žalbe to je sud u parničnom postupku vezan tim rješenjima i ne može ispitivati pravilnost takvih rješenja u sudskom postupku (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-676/2016 od 1. listopada 2016.).

17. Kako je u konkretnom slučaju iz rješenja tuženice od 1. lipnja 2017. i 5. lipnja 2017. razvidno da je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga kako slijedi:

- poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2016.,

- članarine turističkoj zajednici za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2016.,

- spomeničke rente za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2016.,

- doprinosa u paušalnom iznosu HOK-u za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2016.,

- doprinosa od dohotka, dobiti ili plaće HOK-u za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008.,

- doprinosa za mirovinsko osiguranje za period od 1996. do 2006.,

- doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 1999. do 2006. i

- doprinosa za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu za period od 2002. do 2006.,

to znači da je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je nedopuštena ovrha u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1687/2014 koji se odnosi na tražbine za koju je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga jer iz priložene preslike ovršnog spisa predmeta ne proizlazi da je glede tih tražbina ovršni postupak obustavljen. Nadalje, kako u odnosu na preostale tražbine nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12 i 25/13) to je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

19. Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP trebalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

20. Tužiteljima je na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15- dalje Tarifa) priznato po 100 bodova za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima od 28. lipnja 2017., 13. srpnja 2017. i 15. rujna 2017., sve uz pripadajući PDV, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu a što sveukupno iznosi 5.050,00 kn.

21. U pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. i čl. 162. ZPP tuženici je priznato za sastav odgovora na tužbu te zastupanja na ročištima od 28. lipnja 2017., 13. srpnja 2017. i 15. rujna 2017. po 100 bodova, kao i za sastav žalbe 125 bodova što sveukupno iznosi 525 bodova, te uz vrijednost boda od 10,00 kn daje ukupni iznos od 5.250,00 kn.

22. Uspjeh tužitelja je u ovoj pravnoj stvari 66,66% pa im pripada razmjerni dio troška u visini 3.363,30 kn.

23. Uspjeh tuženice je 33,33% pa joj pripada razmjerni dio troška u visini od 1.750,00 kn.

24. Kada se trošak tužitelja u visini od 3.363,30 kn stavi u prijeboj s troškom tuženice u visini od 1.750,00 kn proizlazi da je tuženica u obvezi tužiteljima naknaditi parnični trošak u visini 1.613,30 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška neosnovan radi čega je odlučeno kao u toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

Zadar, 30. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura, v.r.