Poslovni broj: Usž-4673/20-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te sudske savjetnice Maje Domac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d., Z., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, S., u predmetu radi utvrđivanja javnog vodnog dobra, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-452/20 od 17. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2021.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-452/20 od 17. srpnja 2020.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim, odnosno poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/I-325-01/17-02/355, urbroj: 517-17-11 od 26. rujna 2017. Navedenim rješenjem tuženika u točki I. izreke utvrđeno je da zemljišna čestica upisana u zk.ul.br. 399, katastarske općine D., označena kao k.č.br. 2441 – neplodno – bez istaknute površine, u društvenom vlasništvu, u cijelosti površine pripada javnom vodnom dobru. U točki II. izreke određena je zemljišnoknjižna provedba tog rješenja na način da se predmetna čestica upiše kao javno vodno u općoj uporabi na upravljanju Hrvatskih voda, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske i upis zabrane otuđenja i zabrane opterećenja nekretnine založnim pravom, uz oznaku posljedice ništetnosti pravnih poslova. U točki III. izreke određeno je da je to rješenje izvršno u upravnom postupku.
2. Protiv pobijane presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom, ističe da predmetna čestica, koja u naravi predstavlja zemljište ispod površine akumulacijskog jezera P., čini dio proizvodne cjeline vodne građevine za proizvodnju električne energije (dovodni i odvodni kanali, akumulacije i druge građevine, uređaji i oprema pripadajući takvim građevinama), a sukladno članku 22. stavku 1. točki 4. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 153/09., 63/11., 130/11., 56/13., 14/14.). Tijekom postupka tužitelj je isticao da je vlasnik predmetne zemljišne čestice, putem svojih prednika i dugogodišnji samostalni ni od koga ometani stvarni posjednik sporne zemljišne čestice, koja u naravi čini sastavni dio akumulacijskog jezera HE P., a koju je tužitelj stekao naplatnim pravnim poslom u postupku eksproprijacije za potrebe izgradnje HE P., s ciljem da je privede svrsi za proizvodnju električne energije. Navodi da predmetna nekretnina nije imala status javnog vodnog dobra na dan stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995. godine, jer je na istoj tužitelj imao stvarno pravo i sukladno tome, na temelju Zakona o elektroprivredi, po sili zakona je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na kojoj je njegov pravni prednik, kao društveno poduzeće, imao pravo korištenja i to pet godina prije donošenja Zakona o vodama iz 1995. Predmetnu česticu tužitelj je unio na dan 30. lipnja 1990. u svoju bilancu, a kasnije i u temeljni kapital. Osporava činjenicu da je u upravnom postupku utvrđivan pravni status upravo predmetne čestice na dan stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995., te ponavlja kako je u više navrata tijekom postupka isticao da predmetna nekretnina u naravi predstavlja dio proizvodne cjeline vodne građevine za proizvodnju električne energije, pri čemu ukazuje na odredbu članka 23. stavka 4. Zakona o vodama, prema kojoj je vlasnik takvih vodnih građevina Republika Hrvatska, samo ako je bila investitor istih ili ako je investitor bila pravna osoba u kojoj je Republika Hrvatska većinski udjeličar, dioničar ili osnivač s većinskim pravom odlučivanja. Dodaje da nije dobio mišljenje Hrvatskih voda, koje je tuženik zaprimio 30. kolovoza 2017. i na koje se poziva u obrazloženju osporenog rješenja, čime je tužitelju onemogućen uvid u navedeno mišljenje, te mu je onemogućeno očitovanje o navodima iznesenim u istom. Poziva se na odredbu članka 24. stavka 5. Zakona o vodama, koja upućuje na primjenu posebnih propisa o energiji i tržištu električne energije, radi čega nije osnovano ni utvrđenje prava upravljanja na predmetnoj čestici u korist Hrvatskih voda. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu te pobijanu presudu u cijelosti poništiti, otkloniti nedostatke te riješiti upravnu stvar u njegovu korist.
3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu u kojem, u odnosu na navod tužitelja da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, ističe da je, ako je taj procesni nedostatak i postojao, isti otklonjen u upravnom sporu u kojem je tužitelj aktivno sudjelovao i imao mogućnost iznijeti sve prigovore zbog kojih smatra da je osporeno rješenje nezakonito, a koje pravno stajalište o istoj stvari je zauzeo i ovaj Sud u presudi poslovni broj: Usž-4238/18 od 27. veljače 2020. Predlaže da Sud odbije žalbu.
4. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da time što je odbio tužbeni zahtjev prvostupanjski upravni sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.
7. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je povodom zahtjeva Općinskog državnog odvjetništva u S., Stalne službe u S., a po prethodno pribavljenom mišljenju Hrvatskih voda, tuženik donio rješenje kojim se predmetna čestica utvrđuje javnim vodnim dobrom u općoj uporabi na upravljanju Hrvatskih voda, a u vlasništvu Republike Hrvatske, nakon što je u prethodno provedenom postupku utvrdio da predmetna nekretnina u naravi predstavlja dio akumulacije P. te da ista pripada javnom vodnom dobru sukladno članku 8. i članku 11. stavku 1. i 2. Zakona o vodama.
8. Stoga su, i prema ocjeni ovoga Suda, u konkretnom slučaju ostvareni razlozi za donošenje rješenja tuženika temeljem članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o vodama, jer su za utvrđenje predmetne čestice, po sili zakona, javnim vodnim dobrom ispunjene pretpostavke iz članka 11. stavka 1. toga Zakona, kojim je propisano da javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 8. tog Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 107/95.), bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro-vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl.
9. Na drugačiji zaključak ne upućuju ni žalbeni navodi kojima tužitelj neosnovano osporava vlasništvo Republike Hrvatske nad utvrđenim javnim vodnim dobrom, smatrajući da je predmetna nekretnina stečena naplatnim putem (po njegovim pravnim prednicima) u postupku eksproprijacije za potrebe izgradnje HE P., te da je stoga tužitelj vlasnik iste.
10. Takve tvrdnje tužitelja nisu utemeljene na relevantnim odredbama ovdje mjerodavnog Zakona o vodama, a ni na odredbama ranije važećeg Zakona o vodama iz 1995. godine, prema kojem su sve nekretnine vodnog dobra koje su do tada bile opće dobro postale ex lege javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, slijedom čega tužitelj nije mogao pretvorbom steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.
11. Prema odredbi članka 15. stavka 1. Zakona o vodama, javnim vodnim dobrom sukladno ovom Zakonu upravljaju Hrvatske vode, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, s tim da se, u smislu stavka 2. citirane odredbe, pod takvim upravljanjem smatra održavanje, korištenje i čuvanje javnoga vodnoga dobra za namjene kojima javno vodno dobro služi.
12. Namjena vodnog dobra određena je odredbom članka 9. Zakona o vodama, prema kojoj vodno dobro služi održavanju i poboljšanju vodnog režima, a osobito je namijenjeno za građenje i održavanje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina (točka 1.), s tim da se pod takvim građevinama, sukladno članku 22. točki 1. toga Zakona, podrazumijevaju, između ostaloga, brane s akumulacijama.
13. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o jezeru koje u naravi predstavlja dio akumulacije P., kako je to navedeno u osporenom rješenju, to ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja niti u tome što su rješenjem tuženika određene upraviteljem predmetnog javnog vodnog dobra Hrvatske vode.
14. Prigovor pak usmjeren na primjenu odredbe članka 24. stavka 5. Zakona o vodama, kojom je regulirano upravljanje vodnim građevinama za proizvodnju električne energije, a koji prigovor tužitelj prvi puta iznosi tek u žalbi, ovaj Sud nije posebno razmatrao jer se, sukladno članku 69. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice.
15. S tim u vezi, međutim, Sud nalazi potrebnim napomenuti da je u međuvremenu (18. srpnja 2019.), stupio na snagu novi Zakon o vodama („Narodne novine“ broj 66/19.), koji u članku 235. (Prijelaznih i završnih odredaba) određuje uvjete pod kojima se vrši upis u zemljišne knjige zemljišta na kojem su izgrađene vodne građevine za proizvodnju električne energije, odnosno upis prava građenja/vlasništva, pa tužitelj ima ovlast, ako ispunjava zakonom propisane pretpostavke, tražiti upis prava vlasništva u zemljišne knjige po toj osnovi.
16. Žalbenim navodima da nije imao mogućnost očitovanja i sudjelovanja u upravnom postupku tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude s obzirom da je tijekom upravnog spora imao mogućnost iznijeti prigovore zbog kojih smatra da je osporavano rješenje nezakonito, koje prigovore i ovaj Sud nalazi neosnovanima.
17. Kako, dakle, tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
18. Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 30. rujna 2021.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić, v. r.
