REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2188/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. R. K., Z., OIB … i 2. D. D., Z., OIB … , koje zastupa punomoćnica L. M. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika Grada Z., Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2138/15-2 od 3. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7349/08-41 od 17. lipnja 2013., u sjednici održanoj 29. rujna 2021.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljica protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužiteljica protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I./ Nalaže se tuženiku Grad Z., da I-tužiteljici R. K. iz Z., i II-tužiteljici D. D. iz Z., , isplati iznos od 993.720,00 kuna na ime naknade štete za oduzeto zemljište, označeno kao k.č.br. 797/7 k.o. J., ukupne površine 676 čm, koja odgovara dijelu z.k.č.br. 261/I, upisano u z.k.ul. 743, k.o. J. i to na jednake dijelove, svakoj iznos od 496.860,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u smislu čl. 29. ZOO-a, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena tekućom od dana podnošenja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II./ Nalaže se tuženiku Gradu Z. da I i II-tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u smislu čl. 29. ZOO-a, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena tekućom od dana donošenja presude pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se I tužiteljici R. K. iz Z., OIB: … te II tužiteljici D. D. iz Z., OIB: … solidarno naknaditi tuženiku Gradu Z., Z., OIB: … , prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 100.775,00 kn, u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se žalba 1. tužiteljice R. K. iz Z., i 2. tužiteljice D. D. iz Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 7349/08-41 od 17. lipnja 2013. u dijelu pod točkom I. izreke te se odbija zahtjev 1. tužiteljice R. K. iz Z., i 2. tužiteljice D. D. iz Z., za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

II. Preinačava se presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 7349/08-41 od 17. lipnja 2013. u dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

Nalaže se 1. tužiteljici R. K. iz Z., i 2. tužiteljici D. D. iz Z., da tuženiku Gradu Z., Z., naknade trošak parničnog postupka svaka u iznosu od 50.387,50 kn u roku 15 dana.“

3. Protiv drugostupanjske odluke tužiteljice su izjavile reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) navevši da je pobijaju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te su predložile ovome sudu da preinači pobijanu odluku tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev ili podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija nije osnovana, a djelomično nije ni dopuštena.

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Neosnovano tužiteljice u reviziji ističu da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., navodeći između ostalog da su „razlozi o odlučnim činjenicama, na način kako su izneseni u obrazloženju osporavanih presuda, posebno u obrazloženju presude drugog stupnja, u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima te priležećim ispravama i dokumentacijom u spisu“. Suprotno navedenom, ovaj sud smatra da nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Naime, u nižestupanjskim odlukama dani su jasni i neproturječni razlozi vezano za ocjenu osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, pa samim time nisu točni revizijski navodi tužiteljica da su navedeni razlozi manjkavi.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljica da im tuženik isplati naknadu za oduzeto zemljište na kojem je sagrađena cesta.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je prvotužiteljica R. K. osobno potpisala zapisnik o uviđaju od 17. srpnja 1996. koji je ovjeren kod javnog bilježnika, a iz navedenog zapisnika proizlazi da je ista suglasna da se čestica za koju traži naknadu u ovom sporu upiše kao javno dobro,

- da je prednik drugotužiteljice D. D. 30. srpnja 1997. kod javnog bilježnika dao izjavu da se u korist javnog dobra dragovoljno odriče nekretnine za koju traži naknadu u ovom sporu,

- da su predmetne nekretnine gore navedenih nadnevaka predane u posjed tuženiku kao poštenom graditelju na tuđem zemljištu,

- da su tužiteljice znale da će na predmetnoj nekretnini biti izgrađen javni put, čemu se tužiteljice nisu usprotivile,

- da je javni put izgrađen.

10. Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je potraživanje tužiteljica u zastari. Tako drugostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi kako potraživanje s osnove naknade za oduzeto zemljište zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a sve u skladu s odredbom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO). Naime, s obzirom na to da su tužiteljice izjave, kojima su ovlastile tuženika na gradnju javnog puta, dale tijekom 1996. i 1997., a da je tužba podnesena 24. srpnja 2008., drugostupanjski sud navodi da je zastarni rok od pet godina protekao u odnosu na prvotužiteljicu R. K. 17. srpnja 2001., dok je isti u odnosu na drugotužiteljicu D. D. protekao 30. srpnja 2002.

11. U predmetnoj reviziji tužiteljice u bitnome navode kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da su zahtjevi tužiteljica za isplatom naknade zastarjeli, s obzirom na to da zastarni rokovi nisu ni počeli teći jer tužiteljice još uvijek imaju pravo tražiti povrat stvari. U prilog svojih tvrdnji tužiteljice se u reviziji pozivaju na brojnu praksu revizijskog suda, kao i Europskog suda za ljudska prava.

12. Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u predmetnom slučaju potraživanje tužiteljica za isplatom naknade za oduzeto zemljište u zastari. Prema stajalištu ovog revizijskog suda pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može prestati zbog zastare sve dok on može zahtijevati povrat svoje stvari. Međutim, tužiteljice su se u predmetnoj pravnoj stvari dobrovoljno u korist tuženika odrekle vlasništva predmetnih nekretnina, i to za izgradnju javnog puta, pa iste kao bivše vlasnice ne mogu više zahtijevati povrat stvari zbog izgradnje javnog puta preko njihovog zemljišta koji je izgrađen najkasnije tijekom 1996. i 1997.

13. Prema odredbi čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stoga je predmetno potraživanje tužiteljica u pogledu zahtjeva za naknadom za oduzeto zemljište dospjelo onog trenutka kada su tužiteljice saznale da se isto ne može vratiti, tj. izgradnjom javnog puta tijekom 1996. i 1997., pa je samim time do 2008., kada je podnesena tužba u ovoj pravno stvari, protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO. Navedeno pravno shvaćanje revizijski sud izrazio je u više svojih odluka, pa tako i u odluci Rev 1306/2016 od 1. rujna 2020. Također, valja reći i to da se odluke revizijskog suda, kao i one Europskog suda za ljudska prava, a na koje se tužiteljice pozivaju u reviziji, odnosne na bitno drukčiju činjeničnu i pravnu situaciju nego što je u predmetnom slučaju, a poglavito zbog činjenice da su se tužiteljice u ovoj pravnoj stvari dobrovoljno odrekle vlasništva predmetnih nekretnina radi izgradnje javnog puta te da iste nakon 1996. i 1997. nemaju pravo na povrat stvari.

14. Slijedom navedenog, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci presude.

16. Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tužiteljice također pobijaju, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev- 1353/11 od 17. studenoga 2015.).

17. Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 29. rujna 2021.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.