Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-121/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca univ.spec.crim. Ivana Turudića, predsjednika vijeća, Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. L., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog P. L., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 25. ožujka 2021. broj K-2/2015., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog P. L. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu optuženi P. L. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. Na temelju članka 110. KZ/11. u vezi s člankom 34. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 1. KZ/11. te članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11., na štetu M. V. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca, na štetu Z. P. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci, na štetu N. V. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, pa je optuženi P. L. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina.

1.1. U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora temeljem članka 54. KZ/11. uračunato je vrijeme lišenja slobode od 14. lipnja 2014. do 1. prosinca 2014.

1.2. Na temelju članka 68. KZ/11. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.3. Optuženiku je na temelju članka 79. stavak 1. i 5. KZ/11. oduzet nož opisan u činjeničnom opisu presude, pa je naloženo da će se isti uništiti.

1.4. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) oštećeni M. V., Z. P. i N.

V. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženiku P. L. je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u iznosu od 22.616,50 kn, iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosu od 5.000,00 kn te trošak postupka iz članka 145. stavka 2. točka 7. ZKP/08. koji će biti naknadno određen, nakon što sud utvrdi stvarne troškove zastupanja oštećenika prema priloženom troškovniku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi P. L. po braniteljicama Đ. L. i T. B., odvjetnicama u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri te zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske (ispravno Visoki kazneni sud Republike Hrvatske) pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe temeljem članka 21. stavak 1. KZ/11., podredno da pobijanu presudu ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 3. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik smatra da žalbeni razlozi istaknuti u optuženikovoj žalbi nisu osnovani te predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Optuženikova žalba nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi u ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka te navodi da su svjedoci, koji su svjedočili na bitne okolnosti kritičnog događaja, a koji su u više navrata saslušavani tijekom dokaznog postupka, u bitnome mijenjali svoje iskaze, pogotovo odgovarajući na pitanja postavljena u tijeku dokaznog postupka. Optuženik ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju presuda prepričava, komentira i izvodi zaključke na temelju takvih iskaza, ali da citira samo one dijelove iskaza koji su u skladu s presudom, dok različitosti, kontradikcije i nedosljednosti u takvim iskazima uopće ne komentira. Iako to optuženik ne ističe, s obzirom na žalbene navode radilo bi se o žalbenoj osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., i to zato jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima u danim u postupku iz samih tih zapisnika.

6.1. Međutim, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio jasne i dostatne razloge zbog čega smatra pojedine iskaze i dijelove iskaza svjedoka vjerodostojnim, međusobno ih dovodeći u vezu, kao i s obranom optuženika. Određene razlike u iskazima pojedinih svjedoka, više puta ispitivanih u postupku, postoje, a te razlike će biti razmatrane naknadno u obrazloženju presude, vezano uz ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka odnosno uz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Nadalje, optuženik u žalbi navodi da u obrazloženju presude izostaju razlozi vezani uz zaključak suda da je optuženik u odnosu na oštećenog N. V. postupao s neizravnom namjerom. Iako optuženik to izričito ne navodi, očito je da smjera na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim prvostupanjski sud je u obrazloženju presude (11. strana, 1. odlomak) analizirajući sredstvo počinjenja kaznenog djela, radnje optuženika te lokaciju zadobivenih ozljeda, dakle iznoseći jasne, precizne i dostatne razloge, zaključio da je optuženik u odnosu na oštećenog N. V. postupao s neizravnom namjerom kao oblikom krivnje. Jesu li izneseni razlozi i zaključci suda prvog stupnja prihvatljivi pitanje je ispravnosti utvrđenih činjenica.

6.3. Optuženik u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud poklanja vjeru svjedoku I. R., te da utvrđuje kaznenu odgovornost optuženika za sva tri kaznena djela, između ostalih iskaza i na njegovom iskazu, a taj svjedok je ispitan samo pred ovlaštenim tužiteljem i nikad na raspravi pa se u odnosu na tog svjedoka radi o nekonfrontiranom iskazu. Iako to izričito ne navodi, optuženik u žalbi očito upućuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. u vezi s člankom 431. stavak 2. ZKP/08. smatrajući da je time povrijeđeno konfrontacijsko pravo.

6.4. Uvidom u spis utvrđeno je da je svjedok I. R. ispitan 27. listopada 2014. na Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu (list 244 spisa) te je njegov iskaz pročitan uz suglasnost stranaka na raspravi 23. ožujka 2021. (list 679 spisa). Iako se radi o svjedoku koji iskazuje u odnosu na relevantne okolnosti, samo na njegovom iskazu se, niti isključivo, a niti u odlučujućoj mjeri ne temelji osuđujuća presuda. U odnosu na relevantne okolnosti, pa tako i u odnosu na dinamiku događaja, iskazivali su oštećenici, brojni drugi svjedoci i vještaci pa je prvostupanjski sud te iskaze doveo u vezu sa iskazom svjedoka I. R. i donio odgovarajuće zaključke. Nadalje kada su se stranke suglasile s čitanjem iskaza tog svjedoka time su se praktično odrekle prava da ga ispitaju.

6.5. U okviru prethodno navedene bitne povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. u vezi s člankom 431. stavak 2. ZKP/08. optuženik upućuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je iskaz svjedoka M. L. nekonfrontiran što nije točno, jer je navedeni svjedok ispitan i pred državnim odvjetništvom i na raspravi.

6.6. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da je svjedok M. L. ispitan i na raspravi 23. ožujka 2016.(list 460 spisa), te je njegov iskaz s te rasprave sukladno članku 431. stavak 1. točka 2. pročitan na raspravi 23. ožujka 2021. (list 679 spisa) što znači da se konkretnom slučaju ne radi o nekonfrontiranom iskazu kako to, očito pogrešno, navodi prvostupanjski sud. Međutim, prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost iskaza tog svjedoka smatrajući da nije potvrđen niti jednim provedenim dokazom te da je očito usmjeren na pomaganje optuženiku. To znači, da prvostupanjski, bez obzira na pogrešnu kvalifikaciju iskaza svjedoka M. L., istome daje značaj konfrontiranog iskaza u smislu ocjene vjerodostojnosti proturječnih dokaza.

7. Stoga treba zaključiti da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 3. ZKP/08. na koje u žalbi ukazuje optuženik.

8. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik uvodno navodi da je prvostupanjski sud bezrezervno prihvatio činjenični opis optužnice, te da nije učinio niti jednu intervenciju, što znači da je od riječi do riječi prepisao činjenični i zakonski opis predmetnog kaznenog djela, iako su u tijeku dokaznog postupka oštećenici i svjedoci bili kontradiktorni, nedosljedni i suprotni optuženikovoj obrani. Kao primjer optuženik u žalbi navodi konstrukciju o kraćoj verbalnoj prepirci, koja je po činjeničnom opisu optužnice prethodila kaznenom djelu, a koju nisu potvrdili oštećenici i svjedoci. Međutim, prvostupanjski sud ispravno zaključuje, prihvaćajući činjenični opis optužnice, da je radnjama optuženika prethodila kraća verbalna prepirka, citirajući oštećenog M. V. kada isti spominje optuženikove prigovore o načinu plesanja kao i oštećenikovu verbalnu reakciju, a to potvrđuju i saslušani svjedok N. Š.. Tako opisana komunikacija doista predstavlja verbalnu prepirku.

8.1. Optuženik iskazuje posebno „razočaranje“ dijelom obrazloženja u kojem sud citira iskaze svih saslušanih svjedoka, a posebno oštećenog Z. P., M. V. i N. V., a optuženik smatra da su isti iskazivali nedosljedno, različito i nevjerodostojno kako u pogledu mjesta počinjenja kaznenog djela tako i u pogledu načina na koji su zadobili ozljede. Međutim, oštećenici su ispitani pred Županijskim državnim odvjetništvom u Karlovcu 8. srpnja 2014. te na raspravama 21. ožujka 2016. i 21. siječnja 2019. kada su odgovarali na pitanja državnog odvjetnika i branitelja optuženika. Uvidom u zapisnike s rasprava utvrđeno je da je obrana, upitana u smislu članka 433. ZKP/08., u cijelosti prigovarala iskazima oštećenika, te da nije ukazivala na odstupanje u odnosu na prethodna ispitivanja i predlagala primjenu članka 426. ZKP/08. Prvostupanjski sud je iskaze oštećenika doveo u međusobnu vezu kao i u vezu s iskazima ostalih saslušanih svjedoka te iznio jasne, prihvatljive i dostatne razloge zbog čega oštećenicima poklanja vjeru u pogledu svih relevantnih okolnosti pa tako i u odnosu na mjesto počinjenja kaznenog djela, načina ozljeda koje su zadobili oštećenici, dinamike i osobe počinitelja.

8.2. Nadalje u žalbi, optuženik površno i izvan konteksta analizira dijelove iskaze svjedoka i to A. K., A. F., A. M., A. K., I. F., N. Š., M. L., M. U. i K. B. i smatra da su svjedoci u tijeku dokaznog postupka različito iskazivali u odnosu na bitne okolnosti kritičnog događaja pa su se s takvim iskazima približili obrani optuženika, posebno u pogledu mjesta gdje je optuženik bio fizički napadnut. Svjedoci su u više navrata ispitivani u tijeku postupka i dosljedno su iskazivali u odnosu na sve relevantne okolnosti, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud. Samo je u odnosu na svjedoka A. K. u zapisniku s rasprave od 22. ožujka 2016. konstatirano odstupanje vezano uz relevantnu okolnost uočavanja optuženika na mjestu događaja i to u odnosu na iskaz s prethodnog ispitivanja od 22. srpnja 2014. Svjedok je sukladno članku 426. ZKP/08. upozoren na odstupanje i upitan da to odstupanje pojasni. Određena, ali nebitna odstupanja u iskazivanju svjedoka mogu se pripisati izuzetno stresnom događaju na mjestu gdje je bio okupljen veći broj ljudi, pa svjedoci događaj opisuju onako kako su ga percipirali i zapamtili, a te sposobnosti su individualne, što ne utječe na ocjenu vjerodostojnosti iskaza. Prvostupanjski sud je, kako u odnosu na svjedoka A. K. tako je u odnosu na sve prethodno navedene svjedoke iznio jasne, prihvatljive i dostatne razloge u pogledu vjerodostojnosti njihovih iskaza koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8.3. Svjedoci M. U., K. B. i Z. D. iskazuju u odnosu na stanje i izgled optuženika prije njegove hospitalizacije. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju presude (11. strana, 3. odlomak), navodi da je optuženik zadobio tjelesne ozljede nakon događaja opisanog u činjeničnom opisu presude i to od strane drugih osoba a ne oštećenika, pri tom iznoseći, suprotno žalbenim navodima, jasne i precizne razloge, poklanjajući vjeru iskazima svjedoka M. K. i oštećenog N. V.. Te razloge ispravnima i logičnima nalazi i ovaj drugostupanjski sud.

8.4. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi iznosi procesnu kronologiju vezanu uz sudskomedicinsko vještačenje i rekonstrukciju događaja. Smatra da je i nakon dopunskog vještačenja ostalo neutvrđeno jesu li oštećenici zadobili ozljede na način kako to tvrdi državni odvjetnik u činjeničnom opisu optužnice ili na način kako to kategorički tvrdi optuženik, a drži da nije definirana ni točna lokacija glavnog sukoba između optuženika i oštećenih M. V. i Z. P..

9. U tijeku postupka provedeno je sudskomedicinsko vještačenje po vještaku dr. Ž. K. (listovi 257, 464, 478, 589, 630 i 679) koji je u nalazu i mišljenju, po utvrđenju prvostupanjskog suda, argumentirano i sukladno pravilima struke, iznio kvalifikacije u pogledu vrste i težine povreda kod oštećenika i optuženika, mehanizam nastanka i noža kao tipičnog sredstva kojim bi se mogle nanijeti utvrđene ozljede kod oštećenika. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je detaljno i precizno utvrdio način zadobivanja ozljeda kod oštećenika kao i lokaciju fizičkog kontakta optuženika i oštećenika. Prvostupanjski sud se osnovano poziva na ovog vještaka koji je isključio mogućnost da bi ozljede kod oštećenog Z. P. mogle nastati na način kako je to u obrani opisao optuženik (8. strana, 1. i 2. odlomak presude) dok smatra da su ozljede kod M. V. vjerojatnije nastale na način kako opisuje oštećenik, nego optuženik (8. strana, 3. odlomak presude), a u odnosu na oštećenog N. V. dopušta mogućnost da su ozljede nastale na način kako su to naveli i optuženik i oštećenik (11. strana, 1. odlomak presude). U odnosu na prethodno navedene okolnosti na koje se vještak nije mogao precizno očitovati, prvostupanjski sud je na prihvatljiv i logičan način doveo u vezu utvrđenja vještaka i iskaze saslušanih svjedoka te je optuženikovu obranu ocijenio kao nevjerodostojnu i neprihvatljivu.

10. Također, u okviru iste žalbene osnove, optuženik u žalbi upućuje na psihijatrijski nalaz i mišljenje u dijelu u kojem vještaci navode da se kod optuženika radilo o izraženoj afektivnoj komponenti koja je utjecala na optuženikovo ponašanje i reagiranje. Smatra da je do takvog stanja moglo doći isključivo uslijed fizičkog nasrtaja većeg broja osoba u kojem su prednjačili oštećenici, dok je sud nalaz i mišljenje vještaka cijenio tako da se pogoduje oštećenicima. Međutim, prvostupanjski sud je osnovano, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i vjerodostojan, ocijenio izraženu afektivnu komponentu vezano uz odluku o kazni (afektivna komponenta je dovela do smanjene i bitno smanjene ubrojivosti) i vezano uz kronologiju događaja kao i sudionike fizičkog sukoba pa je tako isključio oštećenike kao osobe koje su napale optuženika i koje su mu nanijele tjelesne ozljede. Argumentaciju prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ju potrebe ovdje ponavljati (12. strana, 1. odlomak, 11. strana, 3. odlomak presude).

11. Optuženik prvostupanjsku presudu pobija i u odnosu na odluku o kazni, smatrajući da prvostupanjski sud, osim činjenice da su kaznena djela ostala u pokušaju te dosadašnje nekažnjavanosti, trebao kao olakotnu okolnost uzeti teško i trajno narušeno zdravstveno stanje te činjenicu da se je optuženik odmah uključio u Domovinski rat u obranu suvereniteta Republike Hrvatske te je kao posljedicu zaradio PTSP od kojeg se ambulantno liječi. Nadalje smatra da prvostupanjski sud nije mogao kao otegotnu okolnost cijeniti optuženikovu nekritičnost u odnosu na protupravno ponašanje jer mu je pritom oduzeo pravo braniti se na način kako to predviđaju i propisuje odredbe ZKP-a.

12. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Pritom je prvostupanjski sud kao osnovu za primjenu članka 48. KZ/11., u odnosu na sve oštećenike, uzeo u obzir činjenicu da su kaznena djela ostala u pokušaju u smislu članka 34. stavak 2. KZ/11., dok je u odnosu na oštećenog N. V. dodatno uzeo u obzir i činjenicu da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv u smislu članka 26. KZ/11., te je odredba članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. (na temelju navedene zakonske odredbe ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazne zatvora u trajanju od 5 godina, kazna se može ublažiti do 2 godine), primijenio na način da je u odnosu na oštećenog N. V. (2 godine) utvrdio najmanju moguću kaznu zatvora, a u odnosu na oštećenog M. V. (2 godine i 3 mjeseca) i Z. P. (2 godine i 8 mjeseci) utvrdio kazne zatvora blizu propisane donje granice za to djelo. S obzirom na visinu utvrđenih kazni zatvora, konkretna olakotna okolnost, teško i trajno narušeno zdravstveno stanje, na koju je ukazuje optuženik u žalbi nije od značaja. Nadalje optuženik u žalbi pogrešno smatra da prvostupanjski sud nije mogao kao otegotnu okolnost uzeti njegovu nekritičnost u odnosu na protupravno ponašanje jer mu je time oduzeo pravo braniti se na način kako to predviđaju odredbe ZKP/08. To iz razloga što se termin nekritičnost, u kontekstu kako to navodi prvostupanjski sud, ne odnosi na očitovanje o optužbi niti na optuženikov stav o krivnji i činjeničnom supstratu, već se odnosi na ukupnost događaja u kojem su teške tjelesne ozljede zadobili oštećenici M. V. i Z. P., laku tjelesnu ozljedu oštećeni N. V. dok su teže posljedice u pogledu svih oštećenika izbjegnute samo sretnim stjecajem okolnosti.

13. Stoga je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti, utvrdio prethodno navedene kazne zatvora u odnosu na pojedine oštećenike te osnovano cijeneći optuženikovu ličnost i težinu počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, temeljem članka 51. KZ/11, osudio optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina. Ta će kazna u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

14. Optuženik se žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, smatrajući da je sud bezrezervno prihvatio prijedlog državnog odvjetnika da se sigurnosna mjera izrekne, te da se izvršenje provodi u okviru zatvorskog sustava, iako su vještaci psihijatri dozvolili da se liječenje može provesti i ambulantno, a što optuženik čini godinama. Međutim, treba uputiti na izričitu zakonsku odredbu iz članka 68. stavak 2. KZ/11. po kojoj se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja izrečena uz kaznu zatvora izvršava u okviru zatvorskog sustava, pa je prvostupanjski sud postupio pravilno kada je uz kaznu zatvora izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja i naložio njeno izvršavanje u okviru zatvorskog sustava. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, na dostatan i prihvatljiv način, obrazložio odluku o sigurnosnoj mjeri (13. strana, 2. odlomak), pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, i te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. U odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka optuženik navodi da je u mirovini, s iznosom mirovine od 2.600,00 kn uz dodatak od 114,00 kn. Prvostupanjski sud, usprkos tome, obvezao ga je podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 22.616,50 kn te paušalnu svotu u iznosu od 5.000,00 kn, što predstavlja maksimum paušalne svote, kao i naknadne troškove po rješenju koji će mu se dostaviti nakon zaprimanja troškovnika punomoćnika oštećenika, a žalitelj smatra da je time dovedena u pitanje njegova egzistencija.

15.1. Međutim, prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbu članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08., pravilno naložio podmiriti optuženom P. L. troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 27.616,50 kn, pritom pravilno cijeneći složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka, kao i osobne i ukupne imovinske prilike optuženika, (koje ne konkretizira samo visina mirovine nego i vlasništvo nekretnina i pokretnina) pri čemu valja ukazati da sukladno članku I. Rješenja o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka („Narodne novine“ broj 145/2011.) paušalni iznos za troškove kaznenog postupka se određuje u rasponu od 300,00 kn do 50.000,00 kn.

16. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika (optuženik iako ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona istu ne obrazlaže), na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Stoga je primjenom odredbe članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29.rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim.v.r.