REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1411/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R., vl. ugostiteljskog obrta K. iz M., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika H. d.o.o. P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik u P., radi stjecanja bez osnove iznosa od 613.224,23 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-192/2019-37 od 11. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-192/2019-37 od 11. prosinca 2019. u pobijanoj točki I. izreke te u dijelu pobijane točke III. kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 33.750,00 kn.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-192/2019-37 od 11. prosinca 2019. u pobijanoj točki II. njene izreke i odbacuje kao nedopušten zahtjev tuženika da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 4.268.741,60 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-192/2019-37 od 11. prosinca 2019. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 613.224,23 kn s kamatama (točka I. izreke), utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.268.741,60 kn (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupku u iznosu od 33.750,00 kn dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za isplatu troška postupka u daljnjem iznosu od 2.500,00 kn (točka III. izreke). U bitnome prvostupanjski sud navodi kako je ovaj spor prvotno vođen po tužbi tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te je nakon što je ovršni postupak dovršen, a u ovom parničnom postupku nije bila zaključena glavna rasprava, tužitelj preinačio tužbu, tražeći od tuženika vraćanje onoga što je on neosnovano stekao ovrhom, primjenom čl. 56. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; dalje: OZ) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Prema zaključku prvostupanjskog suda, tuženik je u ovršnom postupku izvršio naplatu po bjanko zadužnicama koje mu je tužitelj dao za osiguranje točno određene naplate, a razlozi za tu naplatu nisu se ostvarili. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelj predmetni iznos stekao bez valjane pravne osnove, pa je naložio njegovo vraćanje s kamatama. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja, prvostupanjski sud ukazuje kako tuženik nije dokazao postojanje štete pa je stoga isti odbijen.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je obrazloženje prvostupanjske presude kontradiktorno, te da je u ovom slučaju nedvojbeno došlo do povrede ugovorne obveze od strane tužitelja pa se ne može raditi o stjecanju bez osnove od strane tuženika, koji je naplatio svoje potraživanje zbog povrede ugovorne obveze, kako je to predviđeno čl. 5. st. 2. u svezi čl. 7. st. 3. Ugovora o zakupu. U nastavku žalbe obrazlaže tijek poslovanja s tužiteljem, te razloge zbog kojih smatra kako ima pravo na naplatu po predanim zadužnicama, pri čemu smatra kako prvostupanjski sud nije valjano obrazložio razloge zbog kojih odbija prigovor radi prebijanja. Navodi kako se prava volja stranaka mogla isključivo utvrditi saslušanjem stranaka i eventualnih sudionika pregovora, što prvostupanjski sud nije učinio, pa činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Isto tako, prvostupanjski sud nije analizirao niti sve druge provedene dokaze, zbog čega se presuda ne može ispitati pa predlaže istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Bez obzira na to što tuženik navodi kako žalbu podnosi protiv presude kao takve, iz sadržaja žalbe jasno proizlazi kako se ista, osim u odnosu na točke I. i II. izreke, odnosi samo na onaj dio točke III. izreke u kojem tuženik nije uspio u parnici, odnosno kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 33.750,00 kn (čl. 365. st. 1. ZPP-a). Stoga presuda nije ispitivana u dijelu točke III. njene izreke, kojom je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Presuda je donesena uz primjenu odredbi čl. 8. ZPP-a i u svom obrazloženju sadrži sve propisano čl. 338. st. 4. ZPP-a.

8. Na temelju odredbe čl. 219. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na temelju kojih temelji svoj zahtjev, dok čl. 232. ZPP-a propisuje da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.

9. U ovom konkretnom predmetu, na ročištu 30. listopada 2019. prvostupanjski je sud zaključio prethodni postupak, a odmah nakon toga punomoćnici stranaka predložili su zaključenje glavne rasprave te usvajanje, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva. Iz ovoga jasno proizlazi kako su stranke na tom ročištu odustale od provođenja bilo kakvih drugih predloženih dokaza, osim onih koji se već nalaze u spisu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, zaključio glavnu raspravu i odredio ročište za objavu presude.

10. Slijedom navedenog, tuženik u žalbi neosnovano smatra kako je sud, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, trebao provesti dokaze saslušanjem stranaka te, cit. „eventualnih sudionika pregovora“, a pravilan je i stav prvostupanjskog suda kako je u ovom slučaju trebalo primijeniti pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) i suditi na temelju isprava u spisu.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice, koje među strankama nisu ni sporne:

- da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora (hotela) od 16. prosinca 2014. (dalje u tekstu: Ugovor o zakupu poslovnog prostora), te Anex ugovora o zakupu od 6. veljače 2015., i to tužitelj kao zakupodavac, a tuženik kao zakupoprimac, pri čemu je tuženik trebao stupiti u posjed hotela 1. travnja 2015.;

- da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut temeljem obavijesti o raskidu Ugovora o zakupu poslovnog prostora tužitelja od 21. ožujka 2015; - da tuženik nije stupio u posjed hotela koji je bio predmetom Ugovora o zakupu poslovnog prostora;

- da tuženik nije platio zakupninu sukladno čl. 4. Ugovora o zakupu odnosno čl. II. Anexa ugovora o zakupu;

- da je tužitelj predao tuženiku dvije bjanko zadužnice za slučaj raskida Ugovora o zakupu poslovnog prostora, i to radi osiguranja povrata novčane tražbine s naslova povrata plaćene zakupnine i naknade eventualne štete u slučaju raskidanja ugovora o zakupu prije isteka roka;

- da je tuženik pokrenuo postupak radi naplate navedenih zadužnica na novčanim sredstvima i nekretninama tužitelja, a tužitelj je rješenjem Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-6614/2015-16 od 12. siječnja 2016., upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom po zadužnici koja je predmetom ovog postupka;

- da su ovršni postupci spojeni zaključkom Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Ovr-4244/2017;

- da se tuženik naplatio po navedenim zadužnicama u iznosu od ukupno 1.211.448,46 kn;

- da je tužitelj, nakon što je provedena ovrha, preinačio tužbu te zatražio isplatu iznosa od 613.224,23 kn s kamatama, što predstavlja ½ iznosa kojeg je tuženik stekao ovrhom, s obzirom na to da je tuženik pokrenuo dva ovršna postupka, te da je tužitelj u oba upućen u parnicu;

- da je tuženik protiv tužitelja pokrenuo parnični postupak radi naknade štete koju je pretrpio raskidom ugovora i to u iznosu od 671.571,04 kn;

- da je u vrijeme zaključenja glavne rasprave te donošenja i objave odluke ovakav zahtjev tuženika bio nepravomoćno odbijen presudom donesenom u parničnom predmetu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-194/2018-32 od 28. studenog 2018. koja se nalazi na str. 274.-285. ovog spisa.

12. Zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik naplatio iznose po bjanko zadužnicama, a da se nisu ostvarili razlozi zbog kojih su mu zadužnice predane pravilan je i nije doveden u sumnju navodima žalbe.

13. Naime, polazeći od toga da stranke slobodno uređuju svoje obvezne odnose (čl. 2. ZOO-a), dispozitivnosti zakonskih odredaba (čl. 11. ZOO-a) kao i dužnosti stranaka da ispune odredbe ugovora (čl. 10. st. 1. ZOO-a), ovaj sud ukazuje kako se pravni odnos između tužitelja i tuženika prvenstveno mora promatrati u okviru sadržaja Ugovora koji su stranke sklopile. Ugovorne odredbe primjenjuju se onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a), a prvostupanjski je sud upravo tako protumačio Ugovor o zakupu.

14. Ovaj sud posebno ukazuje kako se izrazi „zakupodavac“ i „zakupoprimac“ iz Ugovora o zakupu od 16. prosinca 2014. odnose upravo na ugovorne strane (tužitelja i tuženika), a ne na neke druge pravne osobe, kako to smatra tuženik i kako to proizlazi iz njegovih navoda.

15. Prema čl. 5. st. 2. Ugovora o zakupu, tužitelj je, kao zakupodavac, izdao tuženiku, kao zakupoprimcu, radi osiguranja novčane tražbine zakupoprimca s naslova povrata plaćene zakupnine i naknade eventualne štete u slučaju raskida ugovora o zakupu prije isteka roka uz poštivanje odredbi čl. 7. st. 3. i 4. Ugovora. Prema toj odredbi Ugovora, ukoliko zakupodavac otkaže ugovor i preuzme posjed predmeta zakupa prije 1. srpnja 2015., dužan je vratiti zakupoprimcu cijeli ili razmjerni dio primljene zakupnine, te troškove gubitka poslovanja zakupoprimca prema poslovanju u prethodnoj godini.

16. Kako nije sporno da tuženik kao zakupoprimac nije platio tužitelju nikakvu zakupninu, ova osnova osiguranja nije niti nastupila, pa iz tog razloga tuženik nije mogao naplatiti zadužnicu.

17. Što se tiče gubitka poslovanja tuženika kao zakupoprimca, ugovorno je kako se visina te štete utvrđuje u odnosu prema poslovanju u prethodnoj godini (čl. 7. st. 3. Ugovora o zakupu). Dakle, u tu je svrhu tuženik kao zakupoprimac trebao dokazati nastanak štete i u kojem mu je iznosu nastala u odnosu na njegovo poslovanje, a ne poslovanje trećih osoba. Imajući u vidu kako je tuženik, kao zakupoprimac, predao zadužnicu na naplatu 29. srpnja 2015., dakle prije nego što se uopće moglo utvrditi postojanje gubitka u njegovom poslovanju za 2015. godinu, takva je naplata bila u najmanju ruku preuranjena.

18. Tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaze o svom poslovanju za 2014. godinu, te eventualnoj razlici u poslovanju za 2015. godinu, već svoj tužbeni zahtjev pokušava dokazati podacima po poslovanju drugih društava (P.M. P. d.o.o. i R. j.d.o.), a te navode ponavlja i u žalbi. Ovaj sud ukazuje kako su stranke ugovorile eventualno pravo na naknadu štete u odnosu na poslovanje zakupoprimca, a ne trećih osoba, pa je stoga upravo zakupoprimac bio dužan dokazati koliko je iznosio njegov gubitak u poslovanju, što tuženik nije učinio.

19. Temelj za donošenje odluke o stjecanju bez osnove u ovom slučaju predstavlja pitanje da li je tužba radi nedopuštenosti ovrhe bila osnovana, pa je tuženik neosnovano stekao iznos dobiven ovrhom, a prvostupanjski je sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da je to u ovom predmetu to bio slučaj.

20. Iz gore navedenog proizlazi kako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik, naplatom po zadužnici, stekao bez osnove utuženi iznos (čl. 1111. ZOO-a) u vezi čl. 56. st. 1. OZ-a, pa je tuženikova žalba u odnosu na točku I. izreke presude neosnovana.

21. Što se tiče točke II. izreke presude, kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.268.741,60 kn, u ranijem dijelu obrazloženja već su dani razlozi zbog kojih i ovaj sud smatra kako takva tražbina tuženika ne postoji.

22. Međutim, kako je prvostupanjski sud istaknuti prigovor prijeboja (podnesak tuženika od 28. listopada 2019.) tretirao kao prigovor radi prebijanja, a tuženik se takvom zaključku nije protivio niti ga je osporio u žalbi, ovaj sud ukazuje na određenu procesnu problematiku vezanu za odlučivanje o istom.

23. Za početak, valja ukazati kako je tuženik u svom podnesku od 28. listopada 2019. tražio da se izvrši prebijanje tražbine tuženika s njegovom tražbinom u iznosu od 4.368.741,60 kn, dok sud u točki II. izreke navodi kako se obija tužiteljev zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 4.268.741,60 kn. Ovako upisani iznos ne može se smatrati greškom u pisanju koju bi se moglo ispraviti u svako doba, jer prvostupanjski sud, u obrazloženju presude, na više mjesta navodi upravo iznos od 4.268.741,60 kn kao zahtjev tuženika. No, kako tuženik u svojoj žalbi ne ukazuje na ovu pogrešku, niti traži donošenje dopunske presude za razliku od 100.000,00 kn, ovaj sud može samo primijeniti odredbu čl. 339. st. 2. ZPP-a i smatrati kako je u tom dijelu tuženik povukao svoj zahtjev za utvrđenje.

24. Sljedeći problem jest sama visina istaknutog zahtjeva radi prebijanja. Naime, osnovna svrha prigovora radi prebijanja jest utvrđenje tražbine tuženika prema tužitelju i prijeboj te tražbine s tražbinom tužitelja. Dakle, prigovorom radi prebijanja tuženik ne postavlja protutužbeni zahtjev kojim traži isplatu određenog iznosa, već njime traži da sud izvrši prijeboj međusobnih tražbina. Kako tim prigovorom tuženik ne traži isplatu razlike, on nema pravni interes kojim bi opravdao zahtjev da sud utvrdi njegovu tražbinu u iznosu većem od tražbine tužitelja (613.224,23 kn), u smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a.

25. Stoga, zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, prvostupanjski sud nije niti imao potrebe raspravljati o prigovoru radi prebijanja u iznosu preko 613.224,23 kn, koliko je iznosila tužiteljeva tražbina. No, ocjena postojanja pravnog interesa kod zahtjeva za utvrđenje isključivo je na prvostupanjskom sudu, pa ako isti prihvati raspravljanje o meritumu stvari, drugostupanjski sud nema mogućnost neposrednog odbacivanja tužbe samo iz navedenog razloga.

26. Međutim, kako je u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod poslovnim brojem P-194/2018 (ranije: P-247/2016) H. d.o.o. kao tužitelj tužbom od 4. kolovoza 2016. zatražio naknadu štete po istom činjeničnom i pravnom osnovu (čl. 5. u vezi čl. 7. Ugovora), u trenutku podnošenja prigovora radi prebijanja (28. listopada 2019.) između stranaka je o tom zahtjev već tekla parnica koja u tom trenutku nije bila pravomoćno dovršena.

27. Dakle, u odnosu na točku II. izreke presude prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), jer je odlučio o zahtjevu o kojemu već teče parnica.

8. Stoga je, primjenom čl. 369. st. 2. ZPP-a, presuda ukinuta i tužba odbačena u odnosu na pobijanu točku II. izreke.

29. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

30. Kako žalitelj u obrazloženju žalbe ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana. Pri tome se ukazuje kako činjenica da je ovaj sud presudu djelomično preinačio na način da je odbacio tuženikov prigovor radi prebijanja kao nedopušten nije utjecalo na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima, jer tuženik niti u tom dijelu nije uspio u sporu.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. te čl. 369. st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 29. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas