Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-406/2021-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. L. iz Č., OIB: ..., s boravištem u Z., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz O., protiv tuženika E. i. H. P., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. & p. iz Z., radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7667/2020 od 8. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7667/2020 od 8. travnja 2021.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje time što je s tužiteljem sklopio Ugovor o radu koji je nepovoljniji od Ugovora o radu sklopljen između tuženika kao poslodavca i radnika D. Š. na radnom mjestu "Pravnik - stariji istraživač" te kojim je traženo da se naloži tuženiku da kao poslodavac s tužiteljem sklopi pisani ugovor o radu i isti izda pod uvjetima i s vremenskim trajanjem kao i Ugovor o radu sklopljen između tuženika kao poslodavca i radnika D. Š. na radnom mjestu "Pravnik - stariji istraživač“.

2. Točkom II. izreke odbijen je podredno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete radi povrede prava na jednako postupanje iznos na ime troškova preseljenja iz mjesta prebivališta u mjesto boravišta radi obavljanja posla 10.000,00 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate od 2. studenog 2019. do isplate, kao i izmaklu korist u vidu 12 prosječnih mjesečnih bruto plaća isplaćenih tužitelju, gdje je prosječna plaća mjesečna bruto plaća isplaćena tužitelju u posljednja tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva, uvećano za pripadajuće zatezne kamate na svakomjesečni iznos od 2. studenog 2019. do isplate, te je u konačnici odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

3. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana.

4. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP).

5. U žalbi tužitelj, osim što ukazuje na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. i člankom 338. stavak 4. ZPP-a, tvrdi da je sud prvog stupnja ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva temeljio na nepravilnoj primjeni procesnih pravila o teretu dokazivanja jer protivno Zakonu o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj: 85/08. i 112/12. - dalje ZSD) nije primijenio odredbu članka 20. stavak 1. ZSD-a, već da je stav o tužbenom zahtjevu pogrešno temeljio na procesnom sustavu tereta dokazivanja iz članka 8. ZPP-a. Tvrdi da mu je arbitrarnim postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje Ustav RH). Osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te ističe kako nije utvrđeno da bi tužitelju bila dostavljana odluku o izboru drugog kandidata. Smatra da je činjenično i pravno neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelj, zaključivši ugovor o radu s tuženikom na određeno vrijeme, isključio kumulativno postojanje tri obilježja izravne diskriminacije i pristao na diskriminaciju, jer da se na izravnu diskriminaciju tj. biti diskriminirana žrtva ne može pristati. Ukazuje da u konkretnom slučaju postoje sva tri obilježja izravne diskriminacije, odnosno 1) usporediva situacija - tužitelj i pravnorelevantni komparator natjecali su se za isto radno mjesto „Pravnik - stari istraživač“; 2) nepovoljno postupanje - temeljem istog natječaja zaposleni su i tužitelj i pravnorelevantni komparator s lošijim uvjetima rada po tužitelja; 3) spolna različitost - oba kandidata različitog su spola gdje osoba suprotnog spola postaje ključni element diskriminacije, čime da je povrijeđena odredba članka 7. stavak 1. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“ broj: 82/08. i 69/17.- dalje ZRS). Dalje u žalbi tužitelj tvrdi da prvostupanjski sud ponašanje poslodavca nije cijenio kroz filter načela „ponašanja razumnog poslodavca“ te da je u konačnici povrijedio pravo tužitelja na naknadu štete.

6. Tužitelj predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova postupka, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.

8. Žalba nije osnovana.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi zaštite od diskriminacije po osnovu spola na području zapošljavanja, uz kumulaciju antidiskriminacijskih tužbi iz članka 17. stavak 1. točke 1., 2., 3. ZSD-a, prema kojoj odredbi osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ZSD-a, ovlaštena je, između ostalog, podnijeti tužbu radi utvrđenja diskriminacije, tužbu za zabranu ili otklanjanje diskriminacije te tužbu za naknadu štete.

10. U provedenom postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je natječaj tuženika od 11. srpnja 2019. raspisan za radno mjesto „Pravnik - stariji istraživač“ za jednog izvršitelja m/ž u Odjelu za gospodarenje i organizaciju u energetici, na neodređeno vrijeme popunjavanjem radnog mjesta, da se na natječaj javilo 15 kandidata, među njima tužitelj i D. Š., da je kao najbolji kandidat Odlukom tuženika od 30. rujna 2019. izabrana D. Š., da je odluka o izboru dostavljena kandidatima koji su sudjelovali na natječaju, da je neovisno o navedenom natječaju tužitelj kao radnik sa tuženikom kao poslodavcem dana

1. listopada 2019.

sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme od šest mjeseci zbog potrebe zamjene odsutnih djelatnika (rodiljini dopust odnosno odlazak u inozemstvo), za poslove radnog mjesta „Istraživač (pravnik)“ u Odjelu za gospodarenje i organizaciju u energetici, temeljem kojeg ugovora je radio kod tuženika do 1. travnja 2020., da se tijekom trajanja radnog odnosa na određeno vrijeme tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa i zahtjevom za zaštitu od diskriminacije, iznoseći iste činjenične navode kao sada u tužbi, kojim zahtjevima tuženik nije udovoljio, nakon čega je tužitelj zatražio predmetnu zaštitu pred sudom.

12. Po provedenom postupku, prvostupanjski sud otklanja kao neosnovane činjenične tvrdnje tužitelja da su oboje, tužitelj i D. Š., primljeni u radni odnos kod tuženika temeljem istog natječaja, istih natječajnih uvjeta, za isto radno mjesto i s istim opisom posla pri čemu da je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu s nepovoljnijim odredbama o vremenskom važenju i financijskim aspektima u odnosu na ugovor o radu sklopljen između tuženika i radnice D. Š.. Sud prvog stupnja utvrđuje da uz kandidatkinju D. Š., tužitelj nije izabran kao kandidat na tome natječaju jer je isti raspisan samo za jednog izvršitelja te da je tužitelj svojom voljom prihvatio i sklopio s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme koji nije bio vezan uz raspisani natječaj od 11. srpnja 2019., već je isti sklopljen neposrednom pogodom između tužitelja i tuženika.

13. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud nalazi da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije uvjetovane spolom jer nedostaju tri ključna obilježja izravne diskriminacije u smislu nepovoljnog postupanja ponudom lošijih radnih uvjeta, koji bi za posljedicu imali nepovoljniji položaj tužitelja i usporedivu situaciju te pravno relevantnog komparatora u vidu osobe suprotnog spola zaposlene temeljem istog natječaja s istim opisom posla.

14. Uvažavajući sadržaj odredbi članka 7. stavak 4. i 5. i članka 134. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje ZR) o zabrani diskriminacije na području rada te obvezi poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika a posebno odredbe članka 1. stavak 1., 2. i 3. ZSD-a te članka 2. stavak 1. i 2. ZSD- a, koje odredbe reguliraju zaštitu od diskriminacije, diskriminatorne osnove i oblike diskriminacije, sud prvog stupnja smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o diskriminaciji u smislu odredbi ZR-a u vezi s ZSD-a. Uz daljnje utvrđenje da je zasnivanje radnog odnosa ugovorni odnos, da je sklapanje ugovora uvjetovano voljom i sporazumom ugovornih strana, da je u konkretnom slučaju tužitelj svojom voljom i sporazumom s tuženikom potpisao ugovor o radu za radno mjesto Istraživač- pravnik, dakle za radno mjesto različito od onoga koje je bilo raspisano natječajem, zaključuje da niti jedna od stranaka ne može prisiliti drugu stranku na sklapanje ugovora o radu, pa nalazi da je i u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan a posljedično svemu nalazi neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva radi naknade imovinske štete.

15. Stoga odbija kao neosnovan i glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev dok odluku o troškovima postupka donosi na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

16. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

17. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane potonjom zakonskom odredbom.

18. Neosnovano tužitelj žalbom osporava pravilnost primijene odredbe o ocjeni dokaza iz članka 8. ZPP-a u odnosu na odredbu o teretu dokazivanja u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz članka 20. stavak 1. ZSD-a. Naime, konstatacijom da „tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije uvjetovane spolom“ (zadnja rečenica 15. stavka obrazloženja presude), sud prvog stupnja, iako ne normativno ali sadržajno je potvrdio da je imao u vidu odstupanje od standardnih pravila o dokazivanju predviđenih člankom 20. stavak 1. ZSD-a, prema kojoj odredbi stranka koja se poziva na diskriminaciju nije dužna istu dokazati sa stupnjem sigurnosti, već je dostatno da učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo a u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

19. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje. Prema stanju spisa, ne proizlazi da bi postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude bio proveden uz arbitrarno postupanje prvostupanjskog suda niti da je došlo do povrede ustavnog i konvencijskog prava tužitelja na pravično suđenje, pa su i navedeni žalbeni navodi neosnovani.

20. Ovaj sud prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu neosnovanosti glavnog i podrednog tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u pitanje.

21. Odredbom članka 1. stavak 1. ZSD-a, propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

23. Stavkom 2. istog članka propisano je da se diskriminacijom u smislu ZSD- a smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, a stavkom 3. istoga članka da se diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. toga članka.

24. Odredbom članka 2. stavak 1. i 2. ZSD-a propisani su oblici diskriminacije; i to izravna diskriminacija kao postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD-a kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, i neizravna diskriminacija kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ZSD-a u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

25. Polazeći od citiranih zakonskih odredbi za zaključiti je da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporedivoj skupini po nekoj od osnova iz članka 1. stavak 1. ZSD-a.

26. Stoga, u odnosu na konkretan slučaj, osnovano zaključuje sud prvog stupnja da bi se moglo govoriti o izravnoj diskriminacija u smislu nepovoljnog postupanja ponudom lošijih radnih uvjeta i nepovoljnijeg položaja tužitelja, tada bi se trebalo raditi o uvjetima istog radnog mjesta u usporedivoj situaciji uz postojanje pravno relevantnog komparatora u vidu osobe suprotnog spola zaposlene na istom radnom mjestu. Nastavno, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da se tužitelj ne može komparirati s radnicom D. Š. budući da je tužitelj s tuženikom sklopio svojom voljom ugovor o radu za radno mjesto za koje nije bio objavljen natječaj (istraživač), s određenim vremenom trajanja (šest mjeseci) i točno naznačenim razlogom sklapanja ugovora (zamjena odsutnih djelatnika) dok je s druge strane D. Š. temeljem natječaja zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto pravnik - stariji istraživač, s različitim opisom poslova od tužiteljevih. Kako se ne radi o istom radnom mjestu za koje je objavljen natječaj, tada su i uvjeti zapošljavanja tužitelja različiti i ne mogu se komparirati u odnosu na radnicu D. Š..

27. Na temelju svega pravilno je zaključio sud prvog stupnja da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije uvjetovane spolom jer su izostala potrebna tri relevantna elementa izravne diskriminacije u smislu nepovoljnog postupanja ponudom lošijih radnih uvjeta, koji bi za posljedicu imali nepovoljniji položaj tužitelja i usporedivu situaciju te pravno relevantnog komparatora u vidu osobe suprotnog spola zaposlene temeljem istog natječaja s istim opisom posla. Stoga, nije bilo osnova za pružiti tužitelju zahtijevanu antidiskriminacijsku zaštitu u okviru odredbi ZSD-a u vezi s odredbama ZRS-a.

28. Nadalje, obveza sklapanja ugovora, kao iznimka od načela slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO), mora izričito biti propisana zakonom sukladno odredbi članka 248. stavak 1. ZOO-a sve u vezi s člankom 8. stavak 4. ZR-a, a u konkretnom slučaju niti jednom zakonskom odredbom nije propisana obveza tuženika da s tužiteljem zaključi ugovor o radu kako to zahtijeva tužitelj. Kako, osim toga, nije utvrđeno postojanja svih zakonskih pretpostavki za postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO-a, to je u konačnici pravilno odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

29. Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

30. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da se ne radi o trošku postupka potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

31. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 29. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković