Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-931/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja L. V. OIB: … iz D., kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u Splitu, protiv tuženika S. s. s. H.,OIB: …, D., kojeg zastupa punomoćnica J. Č.-Ž., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 27. travnja 2021. poslovni broj Pn- 56/2019, u sjednici vijeća održanoj dana 28. rujna 2021.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana žalba tužitelja Lea Vaskovića te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 27. travnja 2021. poslovni broj Pn-56/2019 u točki 1. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku S. s. s. H., da tužitelju isplati iznos od 202.336,92 kuna

(dvjestodvijetisućetristotridesetšest kuna i devedesetdvije lipe) sa zakonskim zateznim kamatama od:

- 1. veljače 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. ožujka 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. travnja 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. svibnja 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. lipnja 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. srpnja 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. kolovoza 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. rujna 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. listopada 2013. godine na iznos od 3.777,68 kn;

- 1. studenog 2013. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. prosinca 2013. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. siječnja 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. veljače 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. ožujka 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. travnja 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. svibnja 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. lipnja 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. srpnja 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. kolovoza 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. rujna 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. listopada 2014. godine na iznos od 3.793,62 kn;

- 1. studenog 2014. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. prosinca 2014. godine na iznos od 3.809,62 kn;

- 1. siječnja 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. veljače 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. ožujka 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. travnja 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. svibnja 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. lipnja 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. srpnja 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. kolovoza 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. rujna 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. listopada 2015. godine na iznos od 3.809,65 kn;

- 1. studenog 2015. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. prosinca 2015. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. siječnja 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. veljače 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. ožujka 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. travnja 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. svibnja 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. lipnja 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. srpnja 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. kolovoza 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. rujna 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. listopada 2016. godine na iznos od 3.825,50 kn;

- 1. studenog 2016. godine na iznos od 3.841,44 kn;

- 1. prosinca 2016. godine na iznos od 3.841,44 kn;

- 1. siječnja 2017. godine na iznos od 3.918,27 kn;

- 1. veljače 2017. godine na iznos od 3.918,27 kn;

- 1. ožujka 2017. godine na iznos od 3.918,27 kn;

- 1. travnja 2017. godine na iznos od 3.918,27 kn;

- 1. svibnja 2017. godine na iznos od 3.918,27 kn;

- 1. lipnja 2017. godine na iznos od 3.918,27 kn;

pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

II Odbija se žalba tužitelja te se preinačuje prvostupanjsko rješenje u točki I. njegove izreke dok se preinačuje u točki II. tako da svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 404.673,84 uvećan za zakonske zatezne kamate propisane u čl. 29. stav 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje na pojedinačne iznose teku od:

- 1. veljače 2013.godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. ožujka 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. travnja 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. svibnja 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. lipnja 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. srpnja 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. kolovoza 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. rujna 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. listopada 2013. godine na iznos od 7.555,36 kn;

- 1. studenog 2013. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. prosinca 2013. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. siječnja 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. veljače 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. ožujka 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. travnja 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. svibnja 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. lipnja 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. srpnja 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. kolovoza 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. rujna 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. listopada 2014. godine na iznos od 7.587,24 kn;

- 1. studenog 2014. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. prosinca 2014. godine na iznos od 7.619,24 kn;

- 1. siječnja 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. veljače 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. ožujka 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. travnja 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. svibnja 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. lipnja 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. srpnja 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. kolovoza 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. rujna 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. listopada 2015. godine na iznos od 7.619,31 kn;

- 1. studenog 2015. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. prosinca 2015. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. siječnja 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. veljače 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. ožujka 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. travnja 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. svibnja 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. lipnja 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. srpnja 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. kolovoza 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. rujna 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. listopada 2016. godine na iznos od 7.651,00 kn;

- 1. studenog 2016. godine na iznos od 7.682,88 kn;

- 1. prosinca 2016. godine na iznos od 7.682,88 kn;

- 1. siječnja 2017. godine na iznos od 7.836,54 kn;

- 1. veljače 2017. godine na iznos od 7.836,54 kn;

- 1. ožujka 2017. godine na iznos od 7.836,54 kn;

- 1. travnja 2017. godine na iznos od 7.836,54 kn;

- 1. svibnja 2017. godine na iznos od 7.836,54 kn;

- 1. lipnja 2017. godine na iznos od 7.836,54 kn;

pa do isplate".

2. Istodobno je rješenjem odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba u dijelu kojim se zahtjeva tužitelju naložiti isplatu novčanog iznosa od 27.326,16 kuna.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 78.125,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena te da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.«

3. Protiv gornje presude i rješenja žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se osporavana odluka preinači ili ukine.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je u podnesku od 19. studenog 2020. tužitelj naveo da uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 404.673,84 kuna sa zateznim kamatama, odnosno tužitelj je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 27.326,16 kuna. Kako se tuženik nije izjasnio da li pristaje na djelomično povlačenje, dok se upustio u daljnje raspravljanje, sukladno odredbi čl. 193. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 58/93, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja,

- da je u svom iskazu tužitelj naveo da boluje od trombocitopenije koja mu je urođena bolest, a da je također 1. listopada 2012. hospitaliziran, odnosno završio je na hitnoj zbog stomačnih problema, da je od tada pa sve do 2013. bio na bolovanju koje mu je otvorio njegov doktor opće prakse dr. D., da je izvješća o bolovanju jednom mjesečno slao svom poslodavcu, odnosno Lučkoj kapetaniji D., da se u veljači 2013. dogodilo da je imao lojnu žlijezdu na glavi koja je bila bolna i iziritirana pa se obratio dr. D., te mu je zakazan operativni zahvat za 7. veljače 2013., da je ušao u operacijsku salu, da je doktor zarezao žlijezdu koja je prokrvarila, te su morali zbog toga stati s operacijom, da je potom s tupferom na glavi odmah otišao u ordinaciju dr. P. Č., koji mu je prijatelj, te čiji je pacijent od prije, a koji liječnik mu je odmah napravio operativni zahvat i uklonio žlijezdu, da je nakon toga odmah otišao kod svog doktora opće prakse da ga obavijesti o operativnom zahvatu, da ga je on primio iako je u to vrijeme bila epidemija gripe, te je bila gužva u čekaonici, da je doktoru predao povijest bolesti od dr. D., ali da greškom nije predao povijest bolesti od dr. Č., da je smatrao da mu je tim posjetom produljeno bolovanje, ali da nije tada dobio izvješće o bolovanju, međutim, da je tada bio pod dojmom cijele situacije, odnosno operativnog zahvata i gužve u čekaonici, da je bolovao do 5. travnja 2013., da je Rješenje od prestanku državne službe sam primio 29. travnja 2013. u društvu gđe. D. L., da ga je prije toga I. V.,

krim. inspektor, dana 5. travnja 2013. obavijestio da se javi u Kapetaniju zbog primopredaje papira Ispostave Slano u kojoj sam radio jer je kapetanija podnijela protiv njega kaznenu prijavu s optužbom da odbija predati papire kapetanije, da je s D. L. sam stupio u kontakt budući se njena kancelarija nalazi u istom hodniku sa sindikatom pomoraca, pa je po uputi sindikata pomoraca nju zamolio ako može s njim poći preuzeti rješenje, te da ga zastupa u daljnjem postupku, te joj je potpisao punomoći, da je bio u kontaktu s L., odnosno javio bi joj se svako 20 do mjesec dana, a da zna da jedan dokument od nje nije dobio, odnosno misli da nije reagirala na drugostupanjsko rješenje niti ga je o njemu izvijestila, da se njegov potpis ne nalazi na punomoći iz u spisa Upravnog suda u Splitu (l. s. 3) jer je on lijevak, ali na silu piše desnom rukom, da je izvješća o bolovanju svom poslodavcu u pravilu slao poštom, da je mislio da je na bolovanju nakon operativnog zahvata jer je svako par dana išao doktoru, da nakon operativnog zahvata nije od doktora dobivao nikakvo izvješće, niti obavijesti od poslodavca pa nije ništa imao ni slati poslodavcu, da poslodavca nije obavijestio o operativnom zahvatu na drugi način, da misli da je ambulanta dostavila izvješća o bolovanju od 22. siječnja 2013., a koje se izvješće navodi u rješenju o prestanku državne službe, da je poslodavac saznao za njegovo bolovanje budući mu je poštom dostavio doznake u listopadu 2012., da mu je bolovanje od 22. siječnja 2013. otvoreno zbog bronhitisa, da je bio član sindikata pomoraca, a i danas je član i plaća članarinu, da ne zna da li je sindikat pomoraca imao pravnu službu ili ne, da je D. L. ovlastio da mu dobije spor, odnosno da vodi do kraja, da mu je govorila da će podnijeti tužbu protiv kapetanije, odnosno

Ministarstva, te da će sigurno dobiti,

- da je u svom iskazu svjedok H. D. izjavio da se ne može točno sjetiti u kojem razdoblju je tužitelj bio na bolovanju 2012., odnosno 2013. bez uvida u njegov liječnički karton, da se sjeća da je u veljači 2012. tužitelj dolazio kod njega u ordinaciju radi operativnog zahvata, a sjeća se da je prije toga imao otvoreno bolovanje zbog bronhitisa ili gripe, da zna da mu je dao dokument iz kojeg je proizlazilo da je operativni zahvat otkazan, te je on temeljem tog dokumenta i zaključio bolovanje, da se sjeća da se radilo o manjem operativnom zahvatu zbog kojeg je mogao biti na bolovanju 3 - 4 dana, a jedini je problem kod tog operativnog zahvata bila trombocitopenija, da mu je poznata liječnička potvrda na l.s. 6, da ju je on sastavio, da liječnik može po sili zakona zaključiti bolovanje, odnosno dužan je zaključiti jer bi u protivnom mogao biti kažnjen, da potrebu za otvaranjem bolovanja liječnik utvrdi pregledom, a da postoje pravilnici koliko može trajati bolovanje za pojedinu bolest, da ne zna da li je tužitelj nakon 9. veljače 2013. bio nesposoban za rad, a to bi mogao utvrditi samo pregledom kartona, da je za operaciju tužitelja saznao tek naknadno, odnosno tek nakon zaključenja bolovanja, da se prema pravilniku za operaciju tužitelja bolovanje može otvoriti bolovanje do deset dana, a da se radi se o maloj operaciji pa može se proći i bez bolovanja,

- da je u svom iskazu svjedokinja D. L. navela da joj je poznato tko je tužitelj, da se sjeća da joj je u ljeto, misli 2012., došao jedan kolega iz Sindikata pomoraca te ju zamolio može li primiti tužitelja, da ga je ona primila, ali ga je odmah obavijestila da sindikat pomoraca nije član SSSH-a za kojeg je tada radila temeljem ugovora o dodatnom radu, a radi i danas, te da mu zbog toga ne može pomoći, da joj je on rekao da je dobio otkaz, te je počeo plakati, rekao je da nema novca za odvjetnike, ali da će imati kad proda zemlju u S., da je pogledala papire koje je donio te je utvrdila da on već dugo nije bio na poslu, a da to nema pokriveno bolovanjem, te mu je rekla da će mu teško itko tu pomoći, da ju je on zamolio da pokrene bilo kakav postupak, a da mu je ona napisala tužbu koja je predana Općinskom sudu u Zagrebu, sve budući se ne bavi upravnim stvarima i u svom poslu redovito tom radnjom štiti prava radnika, da joj je on za taj postupak i potpisao punomoć, da se u tom postupku općinski sud oglasio nenadležnim te je postupak nastavljen pred Upravnim sudom u Splitu, a da se ne sjeća kako je taj postupak okončan, da ona nije tužitelju napisala žalbu protiv rješenja o prestanku državne službe niti ga je zastupala u upravnom postupku, da misli da se ona u rješenju (l.s. 77 - 79) navodi kao punomoćnica jer je tužitelju bila punomoćnica prilikom pisanja tužbe te je spis dostavljen Upravnom sudu u Splitu, dok se ne može sjetiti da li je primila prije navedeno rješenje, da se ne može sjetiti da li joj je tužitelj potpisao jednu ili više punomoći, da misli da joj je tužitelj donio rješenje o prestanku državne službe kada ga je prvi put primila, ali se ne može točno sjetiti, ali da misli da je to bio razlog zbog kojeg je došao, da pretpostavlja da je to rješenje i pročitala, da se komunikacija s tužiteljem svodila na to da je on nenajavljeno dolazio kod nje u kancelariju, a kasnije bi ju zvao s nekih različitih fiksnih brojeva, te da bi tada tužitelja obavijestila o predmetu pa ga je tako obavijestila i o tome da je spis ustupljen Upravnom sudu u Splitu, a da se on interesirao kod koje je sutkinje raspoređen spis, dok joj tužitelj nikada nije dao svoj broj telefona i mobitela jer je rekao da ga nema, a iz razloga jer ga špijuniraju, da je ona zaposlena u sindikatu turizma, od kada obavlja poslove za tuženika od 2007. do danas s prekidima, pa tako nije radila 2008, 2011. jer je bio zaposlen pravnik u sindikatu dok je 2010. bila na porodiljinom dopustu, dok ne zna točno da li je cijelo to razdoblje radila temeljem ugovora o dodatnom radu ili je postojao neki drugi sporazum, da je preuzela zastupanje tužitelja iz razloga jer je čovjek plakao pred njom pa sam se sažalila, da joj tužitelj nije konkretno rekao koje radnje treba poduzeti, odnosno rekao je da treba poduzeti sve radnje da bi se on vratio na posao, da ne zna do kada je njegov predmet bio kod nje u kancelariji, zna da je bio nekih godinu ili dvije dana, a možda i više, ali zna i da je tužitelju uvijek govorila da mora uzeti svoj predmet, a on je govorio da je najsigurniji kod nje,

- da je u svom iskazu svjedok A. S. navela da je bila zaposlena kod tuženika odnosno područni ured u D. kao tajnica, da joj je poznat tužitelj,

sjeća se da je dolazio i tražio pomoć kod kolegice pravnice i kolege pomorca, a misli da je problem bio jer nije dolazio na posao neko vrijeme, ali se ne sjeća točno, sjeća se da je dolazio često i da su mu kolega pomorac i pravnica pisali nešto, a ne zna kako je to sve završilo, niti zna detalje, da je otišla u mirovinu 2012. i od tada ne radi kod tuženika, a tada je bio zatvoren ured tuženika u D., da je sindikat pomoraca jedno vrijeme bio član SSSH zatim jedno vrijeme nije bio, a nakon toga opet jest, a se ona ne sjećaj u kojem je to bilo razdoblju, niti se sjeća da li je to bilo u razdoblju kada je tužitelj tražio pomoć, da se sjeća da je tužitelju D. L. prvo odbila pomoći, misli da ga je uputila nekom da se javi, a nakon toga mu je ipak odlučila pomoći, da zna da je tužitelj bio uporan i da je često dolazio, da ne zna točno koji je bio mjesec kada je prestala raditi, ali misli da je bilo ljeto, da s tužiteljem nije komunicirala oko njegovog problema već je samo bila prisutna kod njegovog dolaska,

- da je u svom iskazu svjedok R. P. naveo da je od 1. siječnja 2013.

zaposlenik sindikata pomoraca, a misli da je sindikat pomoraca 2014. ili 2015. opet postao član tuženika, da je prije bio član, ali misli da u 2013. sindikat pomoraca nije bio član tuženika, da se tužitelj obratio sindikatu pomoraca u travnja 2013. jer ga je presrela policija te mu uručila poziv za predaju lučke kapetanije S., a to je bilo 8. travnja 2013., da im se tužitelj obratio jer je htio da sindikat bude nazočan primopredaji te je on kao zaposlenik bio nazočan te se utvrdilo da ništa od dokumentacije ne nedostaje te je napravljen zapisnik o tome, koji su kasnije odnijeli na uvid u policiju, da mu je o bolovanju tužitelja poznato da tužitelj boluje od trombocitopenije te da je zbog toga bio na bolovanju, te da mu je zbog prestanka bolovanja došlo do problema s zaposlenjem u Lučkoj kapetaniji, da se taj slučaj vodio pred Ministarstvom, a on nije nismo ovlašten da zastupa članove pred ministarstvom, da se obratio svom nadređenom P. B., te mu je on

rekao da će on preuzeti cijeli predmet prema ministarstvu, da je u to vrijeme tek bio zaposlen u sindikatu pomoraca te se o pravnim pitanjima znao konzultirati s D. L., koja je radila u kancelariji do njegove, da je u tim nekim kontaktima tužitelj je počeo kontaktirati D. L., a da on ne zna da li ih je on upoznao i odveo tužitelja kod nje, ili nije, ali zna da se nakon njihovog kontakta ja više nije bavio ovim predmetom, iako je tužitelj znao navratiti kod njega u kancelariju, više da bi mu se javio, da on nije sudjelovao u komunikaciji između D. L. i tužitelja te ne zna kako je ta komunikacija tekla, da ne zna za koje radnje je tužitelj opunomoćio D. L., da je po njegovim saznanjima D. L. bila zaposlenica tuženika jer je zaposlenica sindikata STUH-a, a koji je i član tuženika, te da se ne može sjetiti niti da je tužitelj opunomoćio D. L.,

- da je pregledom Rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture klasa: UP/I-112-01/13-01/26 od 25. veljače 2013. (l.s. 83) sud utvrdio da navedenim rješenjem tužitelju utvrđen prestanak državne službe po sili zakona s danom 11. veljače 2013. zbog neopravdanog izostanka s rada pet radnih dana uzastopce, dok se u obrazloženju navodi da je Potvrdom o privremenoj nesposobnosti za rad od 22. siječnja 2013. tužitelju nadležni specijalist opće medicine utvrdio potrebu bolovanja s početkom od 21. siječnja 2013 i očekivanim trajanjem od 21. dan, dok je iz Izviješća o bolovanju od 13. veljače 2013. vidljivo da je posljednji dan bolovanja tužitelja bio 9. veljače 2013. pa je tužitelj u ponedjeljak 11. veljače 2013. bio dužan vratiti se na posao, dok je iz Evidencije prisutnosti na radu za veljači 2013. godine razvidno da tužitelj nije bio prisutan na rednih pet dana, dok svoj izostanak ničim nije opravdao,

- da je pregledom spisa Upravnog suda u Splitu pod posl br. UsI-2451/13 sud utvrdio da je spisu priložena žalba od 13. svibnja 2013. protiv prije navedenog rješenja (l.s. 7 tog spisa), dok je pregledom žalbe utvrđeno da je tužitelja kao punomoćnik zastupao tuženik, odnosno pravna zastupnica kod tuženika D. L., da se u žalbi navodi da je tužitelj dana 7. veljače 2013. imao tešku operaciju glave, dok je liječnik opće prakse bolovanje zaključio sa danom 9. veljače 2013. i da o tome nije obavijestio tužitelja, da se tužitelj nakon operacije nastavio liječiti i svakako dva dana nije išao na liječničku kontrolu, te nije mogao niti pretpostaviti da mu je bolovanje zaključeno,

- da je pregledom Rješenja Odbora za državnu službu od 18. veljače 2014. klasa: UP/II-112-07/13-01/1252 sud utvrdio da je odbijena prije navedena žalba kao neosnovana, dok se u obrazloženju navodi da je iz utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno da tužitelj neopravdano izostao sa posla, odnosno da je tijekom postupka zatraženo očitovanje nadležnog liječnika opće medicine dr. H. D., a iz kojeg očitovanja proizlazi da tužitelju bolovanje zaključeno dana 13. veljače 2013. s danom 9. veljače 2013. te da je tužitelj dana 7. veljače 2013. bio na kirurškom zahvatu odnosno kirurškoj estrakciji malog ateroma (lojne ciste) vlasišta koji je evidentiran u njegovoj medicinskoj dokumentaciji. Također je utvrđeno da je tijekom postupka izvršen uvid u dostavljenu medicinsku dokumentaciju te evidenciju posjeta pacijenta, a iz koje evidencije je razvidno da tužitelj nije bio kod svog liječnika opće medicine od 5. veljače 2013. kada mu je izdana uputnica za plastičnog kirurga, do 15. travnja 2013. kada je tužitelj liječnika izvijestio o obavljenom kirurškom zahvatu dana 7. veljače 2013.,

- da je pregledom spisa Upravnog suda u Splitu pod posl br. UsI-2451/13 sud utvrdio da je dana 17. lipnja 2013. podnesena tužba Općinskom radnom sudu u Zagrebu, a radi utvrđenja nedopuštenim Rješenja o prestanku državne službe (l.s. 83) te radi utvrđenja da državna služba tužitelja nije prestala, da je tužbu kao punomoćnik tužitelja podnio tuženik odnosno D. L., dipl. pravnica zaposlena kod tuženika, da se Rješenjem od 30. rujna 2013. Općinski radni sud u Zagrebu oglasio stvarno nenadležnim te je nakon pravomoćnosti predmet ustupljen Upravnom sudu u Splitu, dok je Rješenjem od 26. rujna 2014. odbačena tužba budući je tužba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja pa je stoga ista preuranjena, odnosno nedopuštena,

- da je pregledom Liječničke potvrde Ordinacije opće medicine dr. H. D. (l.s. 6) sud je utvrdo da se na potvrdi ne navodi datum kada je izdana, te da se navodi da je liječnik pregledao tužitelja te ustanovio da je tužitelj dana 7. veljače 2013. obavio kirurški zahvat, te da se navodi da pacijent greškom pokazao nalaz kirurga doktora D. koji je istog dana odustao od operacije jer ju je ocijenio rizičnom, a iz kojeg razloga nije produženo bolovanje. Pregledom Nalaza Kirurške poliklinike Č. (l.s. 13) utvrdo da je tužitelj dana 7. veljače 2013. imao operativni zahvat, da se u potvrdi navodi da je liječen do 22. ožujka 2013. te da je nalaz izdan dana 15. svibnja 2014. godine radi reguliranja bolovanja. Pregledom liječničkog kartona tužitelja (l.s. 102-137) sud je utvrdio da je tužitelj dana 5. veljače 2013. odbio uputnicu za plastičnu kirurga, dok je operativni zahvat obavljen dana 7. veljače 2013. i koji odgovara sadržaju potvrde evidentiran tek 15. travnja 2013. pa stoga sud zaključuje da je tog dana i izdana prije navedena potvrda. Također ovaj sud je pregledom liječničkog kartona utvrdio da je tužitelju dana 10. siječnja 2013. zaključeno bolovanje, sa danom 9. siječnja 2013. dok nakon tog datuma nije evidentirano bolovanje tužitelja pa tako ni bolovanje od 21. siječnja 2013. do 11. veljače 2013., a koje se navodi u rješenjima Ministarstva i Odbora za državnu službu,

- da je vještvom stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. M.

V. B. utvrđeno da je kod tužitelja sa osnova operativnog zahvata od 7. veljače 2013. postojala potreba za bolovanjem, odnosno tužitelj je bio privremeno nesposoban u periodu od 7. veljače 2013. do 8. ožujka 2013. U svom iskazu vještakinja je navela i da je u zaključku pisanog nalaza i mišljenja decidirano odgovorila na pitanja koja je sud zatražio od nje u ovom predmetu odnosno da je kod tužitelja postojala potreba za bolovanjem u periodu od 7.veljače do 8.ožujka 2013. ne uzimajući u obzir je li nadležni liječnik obiteljske medicine tužitelju prije tog perioda po osnovi druge dijagnoze otvorio bolovanje ili ne, da su u nalazu kirurga od 15.veljače 2013. navodi se da je krasta nakon laser fotokoagulacije uredna te da je stanje u sanaciji ali se određuje kontrola za 21 dan, da je pokušaj drugog operativnog zahvata izvršen 21. veljače 2013. je klasični operativni zahvat od koga se odustalo zbog opsežnog krvarenja i na njega je mislila u svom vještvu kada je govorila o drugoj kirurškoj intervenciji obzorom da se ovdje radilo o klasičnom operativnom zahvatu, a da je tužitelj rizična osoba obzirom na postojanje ranije utvrđene hemofilije pa smatra da je ranije određena kontrola od 21 dan, a što ističe 8. ožujka 2013. dovoljno vrijeme za saniranje navedenog operativnog zahvata obzirom na moguće komplikacije zbog hemofilije, da je točno da je kirurg odredio kontrolu za 21 dan a da nije odredio bolovanje ali to i nije u njegovoj nadležnosti sukladno pravilnicima o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika, da je bolovanje u trajanju od 3 tjedna kod tužitelja je bilo potrebno jer su u navedenom periodu izvršene dvije kirurške intervencije nad rizičnim pacijentom zbog hemofilije, da je tužitelj bez obzira na operativne zahvate bio sposoban komunicirati telefonom pismom i na drugi način, da se navedeni operativni zahvati ubrajaju u lakše, da zahtijevaju upravo ovoliko bolovanje, a ovo je navela iz razloga da bih naznačila kako daljnje bolovanje nakon perioda od 8.ožujka sa ovih osnova nije bilo potrebno, da sama činjenica da je pacijent naručen na kontrolu nužno ne znači da do kontrole mora biti na bolovanju, međutim u konkretnom slučaju tužitelj je rizična skupina obzirom na hemofiliju, a iz kojeg razloga je bolovanje bilo potrebno, da se ona ne može točno očitovati koliko pravilnik HZZO-a propisuje trajanje bolovanja za predmetni operativni zahvat, ali da je pravilnik okviran i da određuje najveći broj dana bolovanja, a daljnju duljinu trajanja bolovanja određuje konkretno zdravstveno stanje pacijenta koji se nalazi na bolovanju, te da se ne može očitovati o šifri predmetne bolesti bez da vidi pravilnik,

- da je odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisano je da je onaj tko drugom prouzroči štetu dužan tu štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Kako je pregledom Rješenja Odbora za državnu službu (l.s. 77 i 78) te spisa Upravnog suda u Splitu pod posl. br. Us-2451/13 utvrđeno da je D.L. kao zaposlenica tuženika zastupala tužitelja u ovim postupcima, dok je pregledom spisa Upravnog suda u Splitu pod posl. br. Us-2451/13 utvrđeno da je tužba najprije podnesena nenadležnom sudu, odnosno da je tužba kojom se pobija zakonitost akata donesenih u upravnom postupku podnesena preuranjeno, a zbog čega je tužba i odbačena, dok D. L. u svom iskazu navodi da je prije navedenu tužbu podnijela na prije opisani način iz razloga što se ne bavi upravnim stvarima, sud smatra da je podnošenje preuranjene tužbe, odnosno nepodnošenje tužbe upravnom sudu nakon donošenja drugostupanjskog rješenja predstavlja štetnu radnju tuženika stoga je potrebno utvrditi da li je tužitelj takvom štetnom radnjom trpio štetu, odnosno u konkretnom slučaju ovaj sud treba ocijeniti da li bi tužitelj uspio sa upravnom tužbom da je ta tužba podnesena pravovremeno i pravilno. Odredbom čl. 137. st. 1. t. 5 Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 92/2005, 140/2005, 142/2006, 77/2007, 107/2007, 27/2008, 34/2011, 49/2011, 150/2011, 34/2012, 38/2013, 37/2013, 1/2015, 138/2015, 61/2017, 70719 i 98/19, dalje - ZDS) propisano je da državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad neopravdano izostane s rada pet radnih dana uzastopce, i to prestaje s danom napuštanja službe odnosno prvog dana odsutnosti s posla. Nadalje, odredbom čl. 23. st. 3. ZDS-a propisano je da je u slučaju spriječenosti dolaska na rad državni službenik dužan obavijestiti nadređenog o razlozima spriječenosti najkasnije u roku od 24 sata od njihova nastanka, osim ako to nije moguće učiniti iz objektivnih razloga ili više sile, u kom je slučaju dužan obavijestiti nadređenog službenika odmah po prestanku razloga koji su onemogućili ranije obavješćivanje. U svom iskazu tužitelj je naveo da je izvješća o bolovanju jednom mjesečno slao svom poslodavcu, odnosno Lučkoj kapetaniji D., da je nakon obavljenog operativnog zahvata odmah otišao kod svog doktora opće prakse da ga obavijesti o operativnom zahvatu, da ga je on primio iako je u to vrijeme bila epidemija gripe, te je bila gužva u čekaonici, da je doktoru predao povijest bolesti od dr. D., ali da greškom nije predao povijest bolesti od dr. Č., ali da je smatrao da mu je tim posjetom produljeno bolovanje, iako tada nije dobio izvješće o bolovanju. Prema tome iz iskaza samog tužitelja je razvidno da je bio upoznat sa svojom obvezom da izviješća o bolovanju šalje svom poslodavcu bar jednom mjesečno, odnosno da izvještava svog poslodavca o svom zdravstvenom stanju, a što je do tada i činio poštom. Međutim sud nije povjerovao tužitelju kada je naveo da je smatrao da je posjetom liječniku produženo bolovanje zbog operativnog zahvata, sve budući kod te posjete liječniku (a posjeta koja nije evidentirana u liječničkom kartonu) nije dobio novo izvješće o bolovanju, niti novu Potvrdu o privremenoj nesposobnosti kojom bi se produžilo očekivano trajanje bolovanja, dok ovaj sud smatra da je tužitelj morao znati kada mu ističe očekivano trajanje bolovanja, sve budući se to navodi u Potvrdi od 22. siječnja 2013. koju je dostavio svom poslodavcu. Nadalje pregledom Liječničkog kartona tužitelja ovaj sud je utvrdio da u razdoblju od 5. veljače 2013. do 15. travnja 2013. nije evidentirana posjeta tužitelja svom liječniku pa u tom razdoblju nije niti preuzimao izviješća o bolovanju, niti ih je dostavljao poslodavcu, dok tužitelj tijekom ovog postupka, a niti u upravnom postupku niti ne tvrdi da je na drugi način (npr. telefonskim pozivom, telegramom, pismom i sl.) svog poslodavca obavijestio o svom zdravstvenom stanju, odnosno razlozima zbog kojih je spriječen doći na posao. Također tužitelj je u svom iskazu naveo i da je odmah po operativnom zahvatu otišao do svog liječnika opće prakse, pa ovaj sud iz prije navede činjenice izvodi zaključak da tužitelj nije bio onemogućen u obavještavanju svog poslodavca, .a što također proizlazi i iz vještva ovlaštenog sudskog vještaka za medicinu rada odnosno iskaza vještaka koji je naveo da ja tužitelj bez obzira na operativne zahvate bio sposoban komunicirati telefonom pismom i na drugi način, odnosno da je bio sposoban obavijestiti poslodavca o razlozima nedolaska na posao,

- da je vještačenjem provedenim tijekom ovog postupka utvrđeno da je tužitelj bio radno nesposoban u razdoblju od 7. veljače do 8. ožujka 2013., međutim, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da o svojoj radnoj nesposobnosti nije obavijestio svoga poslodavca, odnosno kako iz iskaza tužitelja proizlazi da sa poslodavcem nije imao nikakvu komunikaciju od operativnog zahvata pa sve do konca travnja kada je saznao da je protiv njega podnesena kaznena prijava (dakle, i nakon što je prema mišljenju vještak postao radno sposoban) niti je u tom razdoblju dolazio na posao sud smatra da sama činjenice da tužitelj nije sukladno čl. 23. st. 3. ZDS-a svom poslodavcu opravdao izostanak sa radnog mjesta na način da ga je na bilo koji način obavijestio o svojoj radnoj nesposobnosti čini njegov izostanak sa posla neopravdanim pa je slijedom navedenog poslodavac koji nije imao nikakva saznanja o bilo kakvom operativnom zahvatu tužitelja imao osnovani razlog sukladno odredbi čl. 137. st. 1. t. 5 ZDS-a donijeti rješenje kojim se utvrđuje prestanak državne službe po sili zakona i obzirom na navedeno sud smatra da bi njegova eventualna tužba tužitelja upravnom sudu bila odbijena kao neosnovana pa slijedom navedenog tužitelj nije trpio štetu nepodnošenjem tužbe upravnom sudu.

8. U ukidnoj odluci ovog suda rečeno je da je predmet spora tražbina iz osnove naknade štete zbog propusta u radu tuženika koji je zastupao tužitelja u radnom sporu (povreda ugovorne obveze), da je tužitelj bio državni službenik u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, u Lučkoj kapetaniji D. kapetan Ispostave S. s 29 godina službe, da je dana 7. veljače imao operativni zahvat, a već 9. veljače 2013. liječnik opće medicine zaključio mu je bolovanje, za što tužitelj uopće nije znao niti je o takvoj odluci obaviješten, da ministarstvo kao posljedicu zaključenog bolovanja dana 25. veljače 2013. donosi rješenje o prestanku državne službe klasa: UP/I-112-01/13-01/26 jer je došlo do prestanka državne službe po sili zakona zbog izostanka s rada pet radnih dana uzastopce, da se tužitelj obratio zaposlenici tuženika da mu bude punomoćnik, da ista nije u skladu s uputom o pravnom lijeku podnijela žalbu protiv rješenja o prestanku državne službe, već je odmah pokrenula upravni spor, a koja tužba je odbačena kao preuranjena u spisu Upravnog suda u Splitu pod posl. br. Usl-2451/13, da sud prvog stupnja prilikom razrješenja ove pravne stvari smatra nebitnom činjenicu da li je tužitelj u predmetno vrijeme bio radno sposoban, već da je bitan samo odnos između tužitelja i njegovog poslodavca, odnosno bitno je samo ispunjavanje obveze tužitelja da pravodobno obavijesti poslodavca o razlozima svog nedolaska na posao, a što je tužitelj očito propustio izvršiti, dok bi činjenica da li je tužitelj bio nesposoban za rad bila odlučna samo kod zahtijevanja isplate naknade plaće, zbog čega nije izveo predloženi dokaz vještačenja po vještaku medicinske struke. Međutim, navedeno pravno shvaćanje je pogrešno jer se tužitelju odlukom o prestanku rada ne stavlja na teret što nije obavijestio poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad nego neopravdan izostanak pet radnih dana uzastopce te da zbog propusta tuženika tužitelj trpi i materijalnu štetu na ime izgubljene plaće. Nadalje, rečeno je da je prema stabilnoj sudskoj praksi doznaka, odnosno liječnička potvrda o privremenoj nesposobnosti javna isprava jer je izdana od liječnika u obavljanju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom i ona dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, ali je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 1. i 3. ZPP-a). Privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite u skladu s općim aktom HZZO- a, dok liječnička komisija rješava prigovor osiguranika, poduzeća ili druge pravne osobe na ocjenu izabranog liječnika, a kako tužitelj očito nije pokretao upravni postupak to je u ovoj parnici na njemu bio teret dokaza da dokaže da je ipak bio nesposoban za rad u inkriminiranom vremenu. Naime, u radnom sporu je dopušteno dokazivanje opravdanosti izostanka radnika s posla zbog bolesti i drugim dokaznim sredstvima, a ne samo mišljenjem nadležnog liječnika po propisima za ostvarivanje prava iz zdravstvenog osiguranja (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1725/2000). Svrha bolovanja je da se radnik zbog bolesti u određenom razdoblju oslobodi obveza na radnom mjestu, a i drugih aktivnosti, osim onih preporučenih po liječniku, kako bi čim prije ozdravio i uključio se u proces rada. U čl. 137. st. 1. toč. 5. ZDS-a propisano je da državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad neopravdano izostane s rada pet radnih dana uzastopce. Mora se raditi o neopravdanom izostanku, što se može utvrditi ponajprije po vještaku medicinske struke pa je od ključne važnosti pitanje da li je tužitelj u sporno vrijeme bio radno sposoban te da li je njegov nedolazak na posao bio opravdan ili ne. Nije dvojbeno da je zbog propusta tuženika došlo do odbačaja tužbe pa je tužitelj morao dokazati da bi po redovnom tijeku stvari izvjesno uspio u radnom sporu da tužba nije odbačena zbog čega je bilo potrebno utvrditi, odnosno dati odgovor na prethodno pitanje da li je tužitelj imao u konkretnom slučaju opravdani razlog za izostanak s posla, tj. da li je bio bolestan, koju činjenicu je sud morao utvrditi vještačenjem putem vještaka medicine rada kako se to opravdano navodi u žalbi.

9. U ponovljenom postupku vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u inkriminirano vrijeme bio radno nesposoban što znači da bi u radnom sporu, da nije bilo propusta tuženika, uspio s tužbenim zahtjevom pa je stoga tužitelj dokazao temeljnu pretpostavku odgovornosti za uzrokovanu štetu prema odredbi čl. 1045. ZOO-a, odnosno da bi, da je njegov punomoćnik žalbu protiv prvostupanjske odluke o otkazu ugovora o radu podnio u zakonskom roku jer bi ta žalba dovela do toga da tužbeni zahtjev u konačnici bude pravomoćno prihvaćen kao osnovan, jer je u inkriminirano vrijeme od 11. do 25. veljače 2013. imao opravdan razlog za izostanak s posla, a u okolnostima kada tuženik kao nalogoprimac svoje ugovorne obveze nije savjesno obavio shodno odredbama čl. 765. i čl. 342. ZOO-a koje reguliraju odgovornost za štetu zbog povrede prethodno postojeće ugovorene obveze, a da je punomoćnica tužitelja D. L., dipl. pravnica bila pravna savjetnica kod tuženika vidljivo je iz spisa predmeta koja je in fine potpisala i pečatom tuženika ovjerila spornu tužbu od 17. lipnja 2013. koja je odbačena pravomoćnim rješenjem Upravnog suda u Splitu posl. br. Us-2451/13 od 26. rujna 2014.

11. Međutim, či

njenica da tužitelj nije o nesposobnosti za rad obavijestio poslodavca u smislu čl. 23. st. 3. ZDS-a je svakako važna, iako zbog nje tužitelju nije prestao radni odnos, jer je svrha te odredbe da poslodavac mora biti upoznat s bolešću zaposlenika kako bi mogao organizirati rad, ovdje u Lučkoj ispostavi S., te kako tužitelj u stranačkom iskazu navodi - da je nakon donošenja rješenja 25. veljače 2013. bolovao do 5. travnja 2013., da je rješenje o prestanku državne službe primio 29. travnja 2013. u društvu D. L., da ga je prije toga I. V., krim. inspektor, dana 5. travnja 2013. obavijestio da se javi u Kapetaniju u D. zbog primopredaje dokumentacije Ispostave S. u kojoj je radio jer je Kapetanija podnijela protiv njega kaznenu prijavu s optužbom da odbija predati papire kapetanije, da je s D.L. stupio u kontakt budući se njena kancelarija nalazi u istom hodniku sa sindikatom pomoraca, pa je po uputi sindikata pomoraca nju zamolio ako može s njim poći preuzeti rješenje, te da ga zastupa u daljnjem postupku, te joj je potpisao punomoći - dade se zaključiti da očito nije htio o svojoj bolesti obavijestiti nadređene u Lučkoj kapetaniji D. čime je u bitnom doprinio da poslodavac donese odluku o prestanku službe, a time i nastanku štete u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO-a i to po ocjeni ovog suda u visini od 50%, na što bi se sadržajno upiralo u odgovoru na žalbu i na što ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2488/1991).

12. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbi čl. 368. st.1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a djelomično odbiti i prihvatiti žalbu tuženika te odlučiti kao u točki I izreke ove drugostupanjske odluke, zbog čega je posljedično preinačena i odluka o trošku u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja u smislu čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 4. i čl. 380. točka 3. ZPP-a, s time da tužitelj ničim određenim ne pobija točku I. rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe pa je ista potvrđena po čl. 380. točka 2. ZPP-a.

U Zadru, 28. rujna 2021.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Katija Hrabrov, v.r.