Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj:13 Gž-1297/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića, predsjednika vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ć. iz S., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u
S., …, protiv tuženice O. b. d.d., S., ….,
OIB …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima- odvjetnicima u O. društvu V. i p. u Z., …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv
presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-408/2019 od 9. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 28. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice O. B. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-408/2019 od 9. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"1/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 44288/06 koji su dana 07. lipnja 2006.g. sklopili tužitelj Ž. Ć. kao korisnik kredita i H. S. b. d.d. kao pravni
prednik tuženika O. B. d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,00 % godišnje.
2/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d. (pravni slijednik S. B. d.d.) da tužitelju Ž. Ć. isplati iznos od 21.459,24 kn (slovima: dvadeset jedna tisuća četiristo pedeset devet kuna i dvadeset četiri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 193,75 kn počam od 10.06.2007.g.,
- na iznos od 183,57 kn počam od 10.07.2007.g.
- na iznos od 190,53 kn počam od 10.08.2007.g.,
- na iznos od 189,68 kn počam od 10.09.2007.g.,
- na iznos od 180,07 kn počam od 10.10.2007.g.
- na iznos od 186,93 kn počam od 10.11.2007.g.,
- na iznos od 178,87 kn počam od 10.12.2007.g.,
- na iznos od 186,55 kn počam od 10.01.2008.g.,
- na iznos od 187,77 kn počam od 10.02.2008.g.,
- na iznos od 177,34 kn počam od 10.03.2008.g.,
- na iznos od 186,06 kn počam od 10.04.2008.g.,
- na iznos od 176,18 kn počam od 10.05.2008.g.
- na iznos od 180,38 kn počam od 10.06.2008.g.,
- na iznos od 172,35 kn počam od 10.07.2008.g.,
- na iznos od 175,66 kn počam od 10.08.2008.g.,
- na iznos od 174,97 kn počam od 10.09.2008.g.,
- na iznos od 173,79 kn počam od 10.10.2008.g.,
- na iznos od 184,16 kn počam od 10.11.2008.g.,
- na iznos od 171,51 kn počam od 10.12.2008.g.,
- na iznos od 190,39 kn počam od 10.01.2009.g.,
- na iznos od 313,37 kn počam od 10.02.2009.g.,
- na iznos od 289,09 kn počam od 10.03.2009.g.,
- na iznos od 304,95 kn počam od 10.04.2009.g.,
- na iznos od 292,65 kn počam od 10.05.2009.g.,
- na iznos od 297,42 kn počam od 10.06.2009.g.,
- na iznos od 287,03 kn počam od 10.07.2009.g.,
- na iznos od 290,89 kn počam od 10.08.2009.g.,
- na iznos od 290,54 kn počam od 10.09.2009.g.,
- na iznos od 275,58 kn počam od 10.10.2009.g.,
- na iznos od 283,77 kn počam od 10.11.2009.g.,
- na iznos od 275,59 kn počam od 10.12.2009.g.,
- na iznos od 367,00 kn počam od 10.01.2010.g.,
- na iznos od 368,60 kn počam od 10.02.2010.g.,
- na iznos od 328,40 kn počam od 10.03.2010.g.,
- na iznos od 367,47 kn počam od 10.04.2010.g.,
- na iznos od 355,15 kn počam od 10.05.2010.g.,
- na iznos od 374,62 kn počam od 10.06.2010.g.,
- na iznos od 366,22 kn počam od 10.07.2010.g.,
- na iznos od 364,40 kn počam od 10.08.2010.g.,
- na iznos od 388,94 kn počam od 10.09.2010.g.,
- na iznos od 360,95 kn počam od 10.10.2010.g.,
- na iznos od 370,76 kn počam od 10.11.2010.g.,
- na iznos od 365,39 kn počam od 10.12.2010.g.,
- na iznos od 386,81 kn počam od 10.01.2011.g.,
- na iznos od 333,83 kn počam od 10.02.2011.g.,
- na iznos od 302,47 kn počam od 10.03.2011.g.,
- na iznos od 324,46 kn počam od 10.04.2011.g.,
- na iznos od 323,02 kn počam od 10.05.2011.g.,
- na iznos od 341,74 kn počam od 10.06.2011.g.,
- na iznos od 329,56 kn počam od 10.07.2011.g.,
- na iznos od 387,30 kn počam od 10.08.2011.g.,
- na iznos od 334,71 kn počam od 10.09.2011.g.,
- na iznos od 313,91 kn počam od 10.10.2011.g.,
- na iznos od 320,18 kn počam od 10.11.2011.g.,
- na iznos od 305,44 kn počam od 10.12.2011.g.,
- na iznos od 317,19 kn počam od 10.01.2012.g.,
- na iznos od 316,05 kn počam od 10.02.2012.g.,
- na iznos od 291,54 kn počam od 10.03.2012.g.,
- na iznos od 304,29 kn počam od 10.04.2012.g.,
- na iznos od 290,92 kn počam od 10.05.2012.g.,
- na iznos od 298,13 kn počam od 10.06.2012.g.,
- na iznos od 280,88 kn počam od 10.07.2012.g.,
- na iznos od 285,42 kn počam od 10.08.2012.g.,
- na iznos od 275,66 kn počam od 10.09.2012.g.,
- na iznos od 263,41 kn počam od 10.10.2012.g.,
- na iznos od 270,26 kn počam od 10.11.2012.g.,
- na iznos od 255,58 kn počam od 10.12.2012.g.,
- na iznos od 260,37 kn počam od 10.01.2013.g.,
- na iznos od 251,15 kn počam od 10.02.2013.g.,
- na iznos od 221,14 kn počam od 10.03.2013.g.,
- na iznos od 243,25 kn počam od 10.04.2013.g.,
- na iznos od 227,21 kn počam od 10.05.2013.g.,
- na iznos od 227,87 kn počam od 10.06.2013.g.,
- na iznos od 211,79 kn počam od 10.07.2013.g.,
- na iznos od 215,94 kn počam od 10.08.2013.g.,
- na iznos od 212,07 kn počam od 10.09.2013.g.,
- na iznos od 201,78 kn počam od 10.10.2013.g.,
- na iznos od 202,98 kn počam od 10.11.2013.g.,
- na iznos od 191,99 kn počam od 10.12.2013.g.,
- na iznos od 119,68 kn počam od 10.01.2014.g., sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
3/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 44288/06 koji su dana 07. lipnja 2006.g. sklopili tužitelj Ž. Ć. kao korisnik kredita i H. S. b. d.d. kao pravni prednik tuženika O. B. d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
4/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d. (pravni slijednik S. B. d.d.) da tužitelju Ž. Ć. isplati iznos od 53.908,57 kn (slovima: pedeset tri tisuće devetsto osam kuna i pedeset sedam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 50,75 kn počam od 10.11.2008.g.,
- na iznos od 123,00 kn počam od 10.01.2009.g.,
- na iznos od 145,73 kn počam od 10.02.2009.g.,
- na iznos od 220,56 kn počam od 10.03.2009.g.,
- na iznos od 111,78 kn počam od 10.04.2009.g.,
- na iznos od 109,91 kn počam od 10.05.2009.g.,
- na iznos od 90,64 kn počam od 10.06.2009.g.,
- na iznos od 101,68 kn počam od 10.07.2009.g.,
- na iznos od 73,02 kn počam od 10.08.2009.g., -
na iznos od 92,29 kn počam od 10.09.2009.g.,
- na iznos od 61,55 kn počam od 10.10.2009.g.,
- na iznos od 80,17 kn počam od 10.11.2009.g.,
- na iznos od 83,61 kn počam od 10.12.2009.g.,
- na iznos od 141,01 kn počam od 10.01.2010.g.,
- na iznos od 179,35 kn počam od 10.02.2010.g.,
- na iznos od 164,78 kn počam od 10.03.2010.g.,
- na iznos od 221,96 kn počam od 10.04.2010.g.,
- na iznos od 249,55 kn počam od 10.05.2010.g.,
- na iznos od 332,83 kn počam od 10.06.2010.g.,
- na iznos od 391,70 kn počam od 10.07.2010.g.,
- na iznos od 315,42 kn počam od 10.08.2010.g.,
- na iznos od 537,73 kn počam od 10.09.2010.g.,
- na iznos od 441,29 kn počam od 10.10.2010.g.,
- na iznos od 456,86 kn počam od 10.11.2010.g.,
- na iznos od 546,10 kn počam od 10.12.2010.g.,
- na iznos od 688,67 kn počam od 10.01.2011.g.,
- na iznos od 533,93 kn počam od 10.02.2011.g.,
- na iznos od 580,18 kn počam od 10.03.2011.g.,
- na iznos od 521,14 kn počam od 10.04.2011.g.,
- na iznos od 649,61 kn počam od 10.05.2011.g.,
- na iznos od 769,15 kn počam od 10.06.2011.g.,
- na iznos od 800,61 kn počam od 10.07.2011.g.,
- na iznos od 1.315,77 kn počam od 10.08.2011.g.,
- na iznos od 831,97 kn počam od 10.09.2011.g.,
- na iznos od 772,01 kn počam od 10.10.2011.g.,
- na iznos od 775,98 kn počam od 10.11.2011.g.,
- na iznos od 776,17 kn počam od 10.12.2011.g.,
- na iznos od 843,06 kn počam od 10.01.2012.g.,
- na iznos od 882,23 kn počam od 10.02.2012.g.,
- na iznos od 887,15 kn počam od 10.03.2012.g.,
- na iznos od 860,68 kn počam od 10.04.2012.g.,
- na iznos od 874,15 kn počam od 10.05.2012.g.,
- na iznos od 903,11 kn počam od 10.06.2012.g.,
- na iznos od 869,49 kn počam od 10.07.2012.g.,
- na iznos od 872,27 kn počam od 10.08.2012.g.,
- na iznos od 814,46 kn počam od 10.09.2012.g.,
- na iznos od 833,50 kn počam od 10.10.2012.g.,
- na iznos od 874,81 kn počam od 10.11.2012.g.,
- na iznos od 862,10 kn počam od 10.12.2012.g.,
- na iznos od 882,63 kn počam od 10.01.2013.g.,
- na iznos od 829,22 kn počam od 10.02.2013.g.,
- na iznos od 813,93 kn počam od 10.03.2013.g.,
- na iznos od 869,08 kn počam od 10.04.2013.g.,
- na iznos od 824,75 kn počam od 10.05.2013.g.,
- na iznos od 802,91 kn počam od 10.06.2013.g.,
- na iznos od 747,62 kn počam od 10.07.2013.g.,
- na iznos od 786,41 kn počam od 10.08.2013.g.,
- na iznos od 811,57 kn počam od 10.09.2013.g.,
- na iznos od 844,15 kn počam od 10.10.2013.g.,
- na iznos od 846,99 kn počam od 10.11.2013.g.,
- na iznos od 866,38 kn počam od 10.12.2013.g.,
- na iznos od 829,33 kn počam od 10.01.2014.g.,
- na iznos od 878,01 kn počam od 10.02.2014.g.,
- na iznos od 892,66 kn počam od 10.03.2014.g.,
- na iznos od 881,62 kn počam od 10.04.2014.g.,
- na iznos od 861,36 kn počam od 10.05.2014.g.,
- na iznos od 857,35 kn počam od 10.06.2014.g.,
- na iznos od 873,65 kn počam od 10.07.2014.g.,
- na iznos od 903,68 kn počam od 10.08.2014.g.,
- na iznos od 914,60 kn počam od 10.09.2014.g.,
- na iznos od 906,00 kn počam od 10.10.2014.g.,
- na iznos od 939,22 kn počam od 10.11.2014.g.,
- na iznos od 948,05 kn počam od 10.12.2014.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.01.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.02.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.03.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.04.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.05.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.06.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.07.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.08.2015.g.,
- na iznos od 953,54 kn počam od 10.09.2015.g.,
sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
5/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d. ( pravni slijednik S. B. d.d.) da tužitelju Ž. Ć. isplati iznos od 3.011,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od 01. listopada 2015.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
6/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d. (pravni slijednik S. B. d.d.) da tužitelju Ž. Ć. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.369,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. listopada 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.»
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka zajedno sa troškovima sastava žalbe, koje popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, izreka presude iz toč. 1/ i 3/ izreke je neodređena i nerazumljiva te se postavlja pitanje koji je to točno dio ugovora o kreditu ništetan te takav zahtjev nije u skladu s odredbom čl. 187. navedenog Zakona, zbog čega je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da bi utvrđenje iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bila odlučujuća za donošenje odluke u ovom predmetu u kojem je izvršena konverzija temeljem zakonskih odredbi. Tužitelj nije osporavao točnost i pravilnost provedene konverzije, kao ni zakonitost i pravilnost iz dodatka sporazuma. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude uopće ne navodi što dosuđeni iznosi u izreci pobijane presude predstavljaju niti zbog čega prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo upravo na navedene iznose. Ističe kako je vještačenje provedeno suprotno čl. 250. Zakona o parničnom postupku, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 250. navedenog Zakona, a nalaz i mišljenje vještaka D. B. je pogrešan i nije utemeljen na ispravama koje se nalaze u sudskom postupku. Sud prvog stupnja temelji presudu na nalazu i mišljenju vještaka u kojem ne postoji podatak o početno ugovorenom otplatnom planu niti je vještak naveo točan iznos početno ugovorenog anuiteta niti kamate unutar anuiteta te nije moguće utvrditi koje je to tužiteljeve stvarne uplate vještak uzimao u obzir prilikom vještačenja. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude navodi kako je prigovor tuženice radi prebijanja neosnovan, iako o prigovoru nije odlučio u izreci presude. Pozivanje suda prvog stupnja na praksu Suda Europske unije, koja uopće nije primjenjiva na konkretan slučaj, je u potpunosti promašeno. Sud prvog stupnja nije cijenio činjenicu da je tužitelj diplomirani ekonomist kojem su poznati pojmovi tržišni uvjeti i tržišna cijena, kao ni iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo kako je ugovor pročitao. Ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku, budući da podnesak tuženice od 5. prosinca 2019., kojim ističe prigovore na pisani nalaz i mišljenje vještaka, sud prvog stupnja nije dostavio vještaku na očitovanje. Pogrešno je primijenjena i odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, a Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. se ne primjenjuje na predmetni ugovor. Ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.n navedenog Zakona. Sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a pogrešno je primijenio materijalno pravo i u odnosu na zastaru, kao i u dijelu kada je dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer tužitelj na iste nema pravo u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, budući da tuženica nije bila nepoštena. Navodi da je pogrešan zaključak i utvrđenje prema kojem tužitelj ima pravo potraživati isplatu iznosa iz osnovnog CHF ugovora, uslijed čega je pobijana presuda nezakonita, kao i da tužitelj ima pravni interes za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva usprkos činjenici sklapanja dodatka i provedene konverzije. Pobijana presuda suprotna je i pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odluci broj Gos-1/2019-36, u kojoj je potvrdio zakonitost konverzije i dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Ističe da od trenutka sklapanja dodatka više ne postoji CHF ugovor o kreditu niti CHF kamata, s obzirom da je tužitelj pristao na konverziju ex tunc, tj. smatra se da je tužitelj od samog početka korisnik EUR kredita s EUR primjenjivom kamatnom stopom. Pobija i odluku o troškovima postupka kojom je neopravdano tužitelju dosuđena naknada troška u punom iznosu za sastav neobrazloženih podnesaka, zastupanje na ročištu od 14. listopada 2019. i za objavu presude.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14
- dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi određeno ukazuje tuženica, budući da postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj jasno traži utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu zakonsku kamatu i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, što isti zahtjev čini određenim.
6. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 250. ZPP, budući da sukladno navedenoj zakonskoj odredbi sud izvodi dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, kao što je to u konkretnom slučaju u kojem je bilo nužno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrditi iznos razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa kojeg bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, iznosa razlike između iznosa kojeg je tužitelj stvarno plaćao i ugovora o kreditu, odnosno da je kamatna stopa odgovarala prvotno ugovorenoj, kao i iznos razlike između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj i neotplaćene glavnice EUR kredita na dan konverzije, o čemu sud prvog stupnja nema stručnog znanja.
7. Pravilno se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP, odnosno na pravno utvrđenje iz donesenih presuda u kolektivnom sporu, slijedom čega nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica.
8. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.n ZPP, na koju također u žalbi ukazuje tuženica, budući da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida postupka pa se odredbe tog članka ovdje ne primjenjuju.
9. Tuženica u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 6. ZPP, koja po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je pozivanjem vještaka na glavnu raspravu radi usmenog očitovanja tuženici dana mogućnost raspravljanja pred sudom.
10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
11. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
12. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44288/06 koji su 7. lipnja 2006. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženice, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, a preko ugovorene kamatne stope i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev da mu tuženica isplati razliku preplaćenih iznosa do kojih je došlo zbog takvih ništetnih odredaba ugovora za razdoblje od 10. lipnja 2007. do 1. listopada 2015.
13. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prvenstveno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio da je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a činjenica što je tužitelj prihvatio konverziju slobodnom voljom, potpisao izračun konverzije, a potom i dodatak ugovoru o kreditu ne znači da je isti izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Upravo suprotno, korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju (pravo na povrat novčanog iznosa). Prema tome, sud prvog stupnja smatra da dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te da zamijenjene ugovorne odredbe definiraju ugovoreni odnos za ubuduće.
9. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
10. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
11. Tužba u predmetnom postupku podnesena je 5. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.
12. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude kojom je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.
13. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), kao i protivno odredbama ZZP/07, te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
16. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
17. U odnosu na prigovor tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
18. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
19. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
20. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
21. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan. 22. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženiku na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
23. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužitelja i uspostavljena ravnoteža između stranaka.
24. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.
25. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
26. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.
27. Dakle, iako tuženica u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.
28. Što se tiče djelomične ništetnosti ugovora o kreditu tužitelj nije ni trebao postaviti deklaratorni preambul na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, iako je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio i ispunio ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi sukladno čl. 502.b ZPP i čl. 117. i čl. 118. ZZP.
29. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.
30. U odnosu na istaknuti prigovor tuženice radi prebijanja valja reći da o zahtjevu za prijeboj, koji je po svom sadržaju građanskopravno prebijanje, sud nije dužan odlučiti u izreci presude, s tim da pravilno sud prvog stupnja u odnosu na taj prigovor ocjenjuje da isti nije osnovan, budući da tuženica svoju tražbinu temelji na sporazumu od 8. siječnja 2016., međutim, radi se o pretplati tužitelja po ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 7. lipnja 2006., dakle, o iznosu pretplate tužitelja uslijed konverzije koji je sukladno sporazumu od 8. siječnja 2016. trebao biti isplaćen tužitelju.
31. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, kao i odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, koje troškove je pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15).
32. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.
Zadar, 28. rujna 2021.
Predsjednik vijeća
Marin Grbić
