Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1393/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Mileni Vukelić Margan u pravnoj stvari tužitelja P. p. d.o.o., OIB …, P., zastupanog po punomoćniku S. L. P. – V., odvjetniku iz P., protiv tuženika D. A. K. W. iz Nj., zastupanog po punomoćniku R. A., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj 8 P-143/2019-5 od 20. svibnja 2019., 28. rujna 2021.,

r i j e š i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III izreke presude na temelju priznanja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 8 P-143/2019-5 od 20. svibnja 2019.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 100,00 kn sa zateznom kamatom od 6. listopada 2012. do isplate, u točki II izreke je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 256,25 kn sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2019. do isplate, u točki III izreke je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 1.704,88 kn, dok je u točki IV odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u točki III izreke žalbu je podnio tužitelj pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi ukazuje na sadržaj odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) kojim su propisana pravila o naknadi troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice te s tim u svezi ističe da je bio dužan angažirati odvjetnika kako bi pribavio podatak o vlasniku vozila osobe s prebivalištem izvan Republike Hrvatske. Nastali trošak da je zatražio u skladu s Tbr. 37. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa). Glede troška prijevoda na njemački jezik, navodi da je taj trošak bio neophodan za pokretanje postupka obzirom da se radi o tuženiku s prebivalištem u inozemstvu, uz napomenu da je takvo stajalište izraženo i u odlukama Suda Europske unije u primjeni Uredbe (EZ) broj 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dalje: Uredba). Naglašava da je prijevod obavio ovlašteni sudski tumač, da je uz tužbu dostavljen i račun te da se društvo koje je izdalo račun bavi prevoditeljskom djelatnošću, a za prijevod je angažiralo ovlaštenog sudskog tumača prof. S. P. Uz žalbu tužitelj dostavlja izjavu prevoditelja o izvršenom prijevodu. Smatra da je račun sačinjen u skladu s Pravilnikom o stalnim sudskim tumačima te ukazuje da je takav trošak priznat u mnogim odlukama prvostupanjskih sudova koje uz žalbu dostavlja.

4. Predlaže pobijano rješenje preinačiti i naložiti tuženiku da mu nadoknaditi cjelokupni trošak postupka, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao nastanak troška koji se odnosi na pribavljanje podataka o tuženiku, a glede troškova prijevoda, ukazuje na odredbu čl. 8. st. 1. Uredbe te zaključuje da je tužbu trebalo dostaviti na hrvatskom jeziku, bez prijevoda. Predlaže stoga žalbu odbiti i rješenje u pobijanom dijelu potvrditi, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za nadoknadu parničnog postupka, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da je zatražio podatke o vlasniku vozila koji nije platio dnevnu parkirnu kartu, niti da bi za tu radnju angažirao odvjetnika pa takav zahtjev ocjenjuje neosnovanim, jednako kao i zahtjev za naknadu troška prijevoda. U odnosu na ovaj potonji trošak utvrđuje da je račun za prijevod izdalo trgovačko društvo K. C. d.o.o. P., a da iz računa proizlazi da je prijevod izvršio sudski tumač S. P.. Primjenom odredbe čl. 102. st. 3. ZPP-a te čl. 28. st. 2. Pravilnika o stalnim sudskim tumačima ("Narodne novine" broj 88/08, 119/08, 28/2013 dalje: Pravilnik) sud prvog stupnja ocjenjuje da bi tužitelj bio ovlašten zatražiti naknadu troška prevođenja jedino na temelju računa sudskog tumača, a ne na temelju računa trgovačkog društva koje nema nikakve veze s ovim postupkom. Pored toga ocjenjuje da račun nije moguće ispitati, jer račun nije sastavljen u skladu s odredbama narečenog Pravilnika. Stoga odbija zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 1.704,88 kn, koji se, osim navedenih troškova, odnosi i na zahtjev za nadoknadu sudske pristojbe u iznosu od 100,00 kn.

8. Prije svega valja istaći da je u ovom predmetu donesena presuda na temelju priznanja koja je postala pravomoćna pa se o troškovima odlučuje primjenom odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te eventualno čl. 157. ZPP-a, koji u nazočnom slučaju nije u primjeni.

9. Dakle, tužitelj je uspio u parnici pa mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, međutim, sud može odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, pri čemu je temeljno pravilo da nastanak troškova treba dokazati.

10. Tužitelj je u tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga zatražio, između ostalog, nagradu prema Tbr. 32 u svezi Tbr. 37 Tarife. Prema Tbr. 32 Tarife odvjetniku pripada nagrada od 25 bodova za razmatranje i pregled spisa, uvid u zemljišne knjige, registre i ostale javne knjige, a prema Tbr. 37 Tarife za posebno stručno i specijalističko znanje koje zahtjeva obrađeni predmet tarifne stavke se mogu povisiti za 100%. U nazočnom slučaju tužitelj ničim nije dokazao da je putem odvjetnika pribavio podatke o tuženiku kao dužniku pa je pravilno stajalište suda prvog stupnja da nema osnove uvažiti takav zahtjev.

11. Glede troškova prevođenja, osim razloga koji su navedeni u pobijanom rješenju o parničnom trošku, treba navesti da navedeni trošak nije bio potreban u tom stadiju postupka, u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a. Naime, prema odredbi čl. 8. st. 1. Uredbe trošak prijevoda tužbe na njemački jezik bio bi osnovan jedino u slučaju da je tuženik odbio primitak tog pismena na hrvatskom jeziku, što se u nazočnom slučaju nije dogodilo, budući da nije ni pokušana dostava tog pismena u skladu s Uredbom. Prema odredbi čl. 5. Uredbe tijelo za slanje pismena kojem podnositelj zahtjeva prosljeđuje pismeno, upozorava podnositelja zahtjeva da naslovnik može odbiti primitak pismena koje se dostavlja ako ono nije napisano na jednom od jeziku iz čl. 8. Uredbe (jezik koji adresat razumije ili službeni jezik države članice primateljice). U slučaju odbijanja primitka dostava pismena se može ispraviti putem dostave adresatu u skladu s odredbama Uredbe o pismenu u čijem se prilogu nalazi prijevod na jednom od jezika iz st. 1. tog članka (čl. 8. Uredbe).

12. Stoga trošak prijevoda tužbe na njemački jezik, prije nego li je pokušana dostava tužbe na hrvatskom jeziku, predstavlja trošak koji nije bio potreban pa tuženik nije dužan snositi taj trošak.

13. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i rješenje o parničnom trošku sadržano u toč. III. izreke presude na temelju priznanja potvrditi, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

14. Presuda suda prvog stupnja u točkama I, II i IV izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

15. Tuženiku nije priznat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na žalbu, jer je u skladu s čl. 155. ZPP-a ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice.

U Rijeci 28. rujna 2021.

Sutkinja

Milena Vukelić Margan