REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-372/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja H. zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., OIB:..., M. , kojeg zastupa M. R., zaposlena u P. službi tužitelja u R., S. k., protiv tuženika I. G. iz R., K. OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u R., P. M. P. radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Rabu, poslovni broj P-128/2020-5 od 7. listopada 2020., 28. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Rabu, poslovni broj P-128/2020-5 od 7. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 64.857,73 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. studenog 2019. do isplate po zakonom propisanoj stopi, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih navoda. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013. i 70/2019., dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njena izreka proturječi samoj sebi i razlozima presude, a nema ni razloga o odlučnim činjenicama. Počinio je i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a u vezi s čl. čl.8. ZPP-a jer je propustio izvesti dokaze predložene po tuženiku. Nema osnove za zaključak da je tuženik odgovoran za štetu, a kada bi i bio, doprinos osiguranika tužitelja bio bi svakako veći od 40% jer je sigurnosni pojas imao na raspolaganju, ali je smatrao kako mu nije potreban, što ukazuje na njegovu grubu nepažnju. Ustraje i pri prigovoru promašene aktivne legitimacije. Iako je označeno da je tužitelj HZMO Zagreb, kojeg zastupa Područna služba u Rijeci, ona nema ovlaštenja za takvo zastupanje. Ističe da je osnovan i prigovor promašene pasivne legitimacije jer nije dokazano da bi postojala odgovornost tuženika kao poslodavca, već odgovornost leži na osiguraniku tužitelja. Odlaskom tuženika u mirovinu 1. siječnja 2017. prestali su i razlozi bilo kakvog potraživanja tužitelja prema njemu jer od tada više nije obrtnik koji obavlja djelatnost. Pogrešna je i ocjena prvostupanjskog suda o prigovoru zastare tuženika. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo. Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Traži naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 64.857,73 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. studenog 2019. do isplate, sve po osnovi naknade štete isplaćene invalidske mirovine osiguraniku M. S. u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 30. rujna 2019. Navedeni iznos predstavlja 60% stvarno uplaćenog iznosa tom osiguraniku u spomenutom razdoblju.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbi čl. 161. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., dalje: ZOMO/13) u vezi s odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/1996., 94/1996., 114/2003., 100/2004., 86/2008., 116/2008., 75/2009. i 143/2012., dalje: ZZR), utvrdivši kako za nastanak predmetne nezgode na radu postoji podijeljena odgovornost poslodavca od 60% i radnika, osiguranika tužitelja od 40%. Stoga, zaključuje kako tužitelj koji je svom osiguraniku isplatio invalidsku mirovinu (pa i u razmatranom razdoblju) ima pravo tražiti od tuženika naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine prema navedenim odredbama ZOMO/13, čiju visinu je pravilno utvrdio na temelju obračuna naknade štete sačinjenog po tužitelju (koji obračun tuženik nije osporio), u omjeru tuženikove suodgovornosti.

6.1. Ocjenjuje pritom kako je do ozljeđivanja osiguranika tužitelja, ranije i radnika u obrtu tuženika, 5. veljače 2011., došlo jer tuženik tada nije proveo sve potrebne mjere zaštite na radu u smislu odredbe čl. 43. st. 1. ZZR-a te čl. 73. st. 1. toč. 5. i 6. ZZR-a, a što je bilo u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja, a ozlijeđeni radnik M. S., iako osposobljen za rad na siguran način, nije posao obavljao s dužnom pozornošću u smislu odredbe čl. 77. st. 1. i 2. toč. 3. ZZR- a, budući da nesporno nije upotrebljavao propisanu osobnu zaštitnu opremu, koristio zaštitni pojas koji je bio osiguran na gradilištu jer je smatrao da mu to nije bilo potrebno. Zato zaključuje kako su pridonijeli nastanku štete i to tuženik u omjeru od 60%, budući da je kao poslodavac, u skladu s ranije citiranim odredbama, bio dužan ne samo osigurati zaštitna sredstva za zaštitu od pada s visine, nego i nadzirati da radnici za vrijeme demontaže skele i koriste propisana osobna zaštitna sredstva, a u protivnom udaljiti radnike koji zaštitna sredstva ne koriste, a osiguranik tužitelja od 40% jer nije koristio zaštitni pojas, iako je poslodavac zaštitni pojas s užetom osigurao na radilištu, sve u skladu s odredbom čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., 29/2018, dalje: ZOO). Zato zaključuje da tužitelj prema odredbi čl. 161. ZOMO/13, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja (st. 1.), s time da naknada stvarne štete, koju ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2.), ovdje u u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 30. rujna 2019. (zatraženih 60% od 108.096,22 kuna = 64.857,73 kuna).

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik.

8.1. Protivno žalbi, prvostupanjski sud je, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje, sve relevantne okolnosti. Svoje uvjerenje je opravdao logičnim razlozima. Zato je pravilno odlučio ne izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka Dedića i tuženika jer to doista nije bilo potrebno, cijeneći utvrđene odlučne činjenice, posebno činjenicu da nije sporno kako je tuženik osigurao osiguraniku tužitelja sva potrebna zaštitna sredstva na radu (kao stručnoj i osposobljenoj osobi), čime je (kao i postavljenom zaštitnom ogradom na skeli) postupao u skladu s Pravilnikom o zaštiti na privremenim i pokretnim gradilištima („Narodne novine“ broj 55/2008., dalje Pravilnik).

8.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude i u njoj su navedeni potrebni razlozi o odlučnim činjenicama.

8.3. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Stranke ne spore da je radnik zidarskog obrta tuženika, a osiguranik tužitelja, Marko Staničić, 5. veljače 2011. zadobio ozljedu na radu, dok je bez zaštitnog pojasa demontirao elemente skele, kada je s treće etaže skele pao na betonsku ploču; da je zbog zadobivene ozljede kod njega nastala profesionalna bolest zbog koje mu je rješenjem tužitelja, Područne službe u R., klasa: ... OB:..., Ur. broj: , broj spisa ... od 18. prosinca 2013., priznato pravo na invalidsku mirovinu od 28. prosinca 2012.; da je pravomoćnom presudom Prekršajnog sudom u Rabu, posl.br. j: I-G-55/11 od 30. lipnja 2011. tuženik oglašen krivim jer je kao poslodavac propustio, u skladu s čl. 43. st.1. ZZR-a, skrbiti da ozlijeđeni radnik prilikom demontaže elemenata metalne skele na visini od 3,83 m koristi zaštitni pojas s užetom radi zaštite od pada u dubinu, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna; da je u parničnom postupku između istih stranaka, u istim stranačkim ulogama, pred Trgovačkim sudom u Rijeci donesena presuda poslovni broj: 6 P-1428/2014-47 od 27. travnja 2018. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 64 PŽ-3556/2018-3 od 11. studenog 2019., radi naknade štete proistekle iz predmetnog štetnog događaja pravomoćno utvrđena podijeljena odgovornost poslodavca i radnika, odnosno osiguranika tužitelja M. S. u omjeru od 60% tuženika, kao poslodavca, a 40% osiguranika tužitelja.

10. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, utvrdio i sljedeće odlučne činjenice:

- da iz zapisnika Državnog inspektorata, Područna jedinica Rijeka, Ispostava – Odsjek inspekcijskog nadzora u Crikvenici, klasa:, Urbroj:, od 7. veljače 2011., službene zabilješke Državnog inspektorata, Područna jedinica Rijeka, Ispostava – Odsjek inspekcijskog nadzora u Crikvenici, klasa:, Urbroj:, od 7. veljače 2011. o izjavi M. D., očevica teže ozljede na radu M. S. i zapisnika o izjavi ozlijeđenog radnika M. S. D. inspektorata, P. jedinica R., I. – O. inspekcijskog nadzora u C., klasa: ..., Urbroj:, od 7. veljače 2011., proizlazi da M. S. od zaštitnih sredstava nije koristio pojas s užetom koji se nalazio na gradilištu jer je smatrao da to nije bilo potrebno zbog postojeće zaštitne ograde na skeli;

- da je prema zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru D. inspektorata, P. jedinice R., O. inspekcijskog nadzora u C. od 25. veljače 2011. na radilištu bilo ukupno šest komada zaštitnih pojaseva (što je utvrdio i inspektor rada prilikom nadzora 7. veljače 2011.), a utvrđeni su i propusti u primjeni mjera zaštite na radu jer tuženik nije u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. ZZR-a skrbio da predmetnog dana na privremenom radilištu ozlijeđeni radnik prilikom demontaže elemenata metalne skele koristi zaštitni pojas s užetom radi zaštite od pada u dubinu, s time da je visina iznad okolnog tla iznosila 3,83 metra, što je protivno odredbi čl. 5. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima ("Narodne novine" broj 55/2008.);

- da prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za zaštitu na radu i zaštitu od požara mr. sig. Z. P., dipl. ing. iz R., od 1. lipnja 2017. proizlazi: da je neposredni rukovoditelj dužan osigurati da radnici rade u skladu s propisanim pravilima zaštite na radu te zabraniti im rad ako ga obavljaju suprotno tome; da radnici koji obavljaju poslove na mjestima rada višim od razine tla, gdje postoji mogućnost pada s visine, obvezno moraju koristiti osobnu zaštitnu opremu za zaštitu od pada u dubinu, prilagođenu vrsti posla i aktivnostima koje radnik izvodi; da se o tome u konkretnom slučaju nije vodilo dovoljno pozornosti; da je poslodavac dužan radnicima dati osobno zaštitno sredstvo za zaštitu od pada s visine te nadzirati da radnici za vrijeme demontaže skele i koriste propisana osobna zaštitna sredstva, odnosno udaljiti ih s mjesta rada ako to ne čine ili zaustaviti radove dok se ne ispune svi uvjeti zaštite na radu kako bi se radovi obavili na siguran način; da se radni postupak demontaže skele zato nije pripremio i provodio u skladu s pravilima zaštite na radu, što je poslodavac bio dužan provoditi; da zaštitni pojas može biti spojen na vertikalne, horizontalne i kose elemente skele, a u slučaju pada uređaj se drži na metalnim okvirima i nema mogućnosti pomicanja, što je tehnički izvedivo na vrlo jednostavan način, a najbitnije je na siguran način provoditi radnu operaciju montaže i demontaže skele, koristeći zaštitni pojas od pada s visine;

- da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 30. rujna 2019. osiguraniku M. S. isplatio ukupni iznos invalidske mirovine od 108.096,22 kune, a tuženik nije osporio pravilnost obračuna naknade štete sačinjenog po tužitelju, zbog čega 60% tog iznosa koji otpada na odgovornost tuženika iznosi 64.857,73 kuna.

11. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje u svemu prihvaća i ovaj sud jer proizlazi iz izvedenih dokaza i jasno iznesenih i argumentiranih razloga o njemu.

12. Tuženik neosnovano i u žalbi prigovara promašenoj aktivnoj i pasivnoj legitimaciji.

12.1. Naime, iz tužbe jasno proizlazi kako ju je podnijela pravna osoba, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., M., a ne P. služba R.. Tuženik se, pored toga, prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a ne može žaliti da stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba jer iz tog razloga žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču (ovdje tužitelj).

12.2. U pogledu prigovora promašene pasivne legitimacije, prvostupanjski sud pravilno zaključuje, cijeneći nespornu okolnost da je osiguranik tužitelja bio zaposlen kod tuženika kao radnik, da tuženikova pasivna legitimacija proizlazi iz odredbi čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 102/1998., 71/1999., 127/2000., 59/2001., 109/2001., 147/2002., 117/2003., 30/2004., 177/2004., 92/2005., 43/2007., 79/2007., 35/2008., 94/2009., 40/2010., 121/2010. i 139/2010.; dalje: ZOMO/98) i čl. 162. st. 3. ZOMO/13 prema kojim odredbama za štetu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštitu na radu.

13. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare, cijeneći da je tužitelj svom osiguraniku utuženu invalidsku mirovinu isplatio u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 30. rujna 2019., a tužbu podnio 25. listopada 2019., sve uz dano obrazloženje, koje u svemu prihvaća i ovaj sud, kako pozivom na odredbu čl. 161. ZOMO/13 prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja (st. 1.) i čl. 165. st. 1. ZOMO/13 kojima je propisano da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, dok je odredbom čl. 170. ZOMO- a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona, pa kako zastarijevanje počinje teći od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja primjenom općeg roka zastare iz čl. 225. ZOO-a prema kojem tražbine zastarijevaju u roku od pet godina zastara nije nastupila jer nije protekao petogodišnji rok zastare.

14. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da u konkretnom slučaju postoji podijeljena odgovornost osiguranika tužitelja i tuženika i to u omjeru od 40% doprinosa oštećenika, odnosno osiguranika tužitelja jer nije postupao u potpunosti sa dužnom pažnjom i 60% doprinosa poslodavca jer je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da nije nadzirao provedbu mjera zaštite na radu, što je prema propisima Zakona o zaštiti na radu, bio dužan učiniti, a koji zaključak proizlazi i iz izvedenih dokaza. Takvu ocjenu doprinosa nastanku štetnog događaja, cijeneći utvrđene okolnosti, prihvaća i ovaj sud, a tuženik ih žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje.

15. Okolnost odlaska tuženika u mirovinu 1. siječnja 2017., kako to zaključuje i prvostupanjski sud, ne oslobađa tuženika odštetne odgovornosti prema tužitelju. To proizlazi iz odredbe čl. 36. st.1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 143/2013., 127/2019., 41/2020.) prema kojem za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom, uz ograničenja ovrhe prema st. 2. i 3. istog članka.

16. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbi čl. 161. i čl. 163. ZOMO/13 za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 30. rujna 2019., tuženika obvezao na isplatu traženog iznosa razmjerno omjeru utvrđene odgovornosti.

17. Stoga je prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

U Puli, 28. rujna 2021.

Sutkinja

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.