Poslovni broj: UsI-641/21-4
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, uz sudjelovanje Marije Horvat, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice N. M. iz B., koju zastupa opunomoćenik T. V., odvjetnik u O. d. V. & R. & C. C., iz G., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi novčane pomoći na ime rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu, 27. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-06/20-01/251, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 27. siječnja 2021.
II . Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., P. s. u B., KLASA: UP/I-502-06/20-08/209, URBROJ: 338-07- 02-20-03 od 29. listopada 2020.
III. Tužiteljici se priznaje pravo na novčanu pomoć tijekom rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu, za dijete T. T. rođenu 2. rujna 2020.
IV. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese rješenje o priznatom pravu.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-502-06/20-01/251, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 27. siječnja 2021., odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., P. s. u B., KLASA: UP/I-502-06/20-08/209, URBROJ: 338-07-0220-03 od 29. listopada 2020., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje prava na novčanu pomoć tijekom korištenja rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu, za dijete T. T., rođenu 2. rujna 2020.
2. Tužiteljica u tužbi navodi kako je nesporno da nije tuženiku prijavila činjenicu odlaska supruga O. M. na rad u inozemstvo, kao što je nesporno i da O. M. nije izvijestio tuženika o promjeni okolnosti u vidu njegovog zaposlenja u R. Č. i stjecanju statusa osigurane osobe u R. Č. i to s danom 22. listopada 2019. Međutim, smatra da se te činjenice ne mogu tumačiti njoj na štetu, s obzirom da ni ona niti suprug nisu bili upoznati s Uredbom (EZ) 883/2004 i uređenjem da osoba može pripadati sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja samo jedne države članice E. u., a samim time okolnost da se njezin suprug zaposlio u drugoj državi članici, nije imala razloga smatrati okolnošću koja bi mogla imati utjecaja na ostvarivanje njezinog prava na obvezno osiguranje preko supruga. S druge strane, sukladno Pravilniku o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanja statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, Zavod ima pravo i obvezu za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati okolnosti na osnovi kojih je osobi priznao taj status te su pravne i fizičke osobe podnositelji prijave na obvezno zdravstveno osiguranje i osigurana osoba obvezni na traženje ovlaštenog radnika Zavoda predočiti sve činjenice i dokaze kojima se dokazuje valjanost važećeg statusa osigurane osobe. U predmetnom slučaju tuženik ne samo da nije tražio od nje ili supruga ili od neke treće osobe predočavanje činjenica ili dokaza, nego nije uopće provjeravao okolnosti na osnovi kojih im je priznao status osiguranih osoba, tako da je naposljetku s odmakom od skoro godinu dana i to sasvim slučajno utvrdio prestanak statusa u obveznom osiguranju za oboje, i to upravo nakon što je rodila dijete. Naime, da je tuženik odgovornije i ažurnije ispunjavao svoje zakonske obveze, bila bi u prilici u roku od 30 dana od prestanka statusa osigurane osobe steći novi status, a time i pravo na korištenje prava na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu. Zaključuje da je upravo uslijed tuženikove zakašnjele reakcije propustila u roku od 30 dana steći novi status osigurane osobe po drugoj osnovi, a što je posljedično dovelo i do odbijanja zahtjeva za priznavanjem prava na novčanu pomoć odnosno prava na rodiljnu i roditeljsku naknadu.
2.1. Naime, tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je on za činjenicu zdravstvenog osiguranja njenog supruga u drugoj državi članici saznao 7. rujna 2020. te da je istoga dana, po službenoj dužnosti pokrenuo postupak utvrđivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju za supruga i nju te da ih je potom oboje, i to rješenjem od 8. rujna 2020., odjavio sa zdravstvenog osiguranja u R. H., čime tuženik ističe da je izvršio svoju zakonsku obvezu, s obzirom da je odmah po saznanju za činjenicu zdravstvenog osiguranja O. M. u R. Č., pokrenuo postupak utvrđivanja statusa za oboje osiguranika. Međutim, suprotno takvim utvrđenjima tuženika, tužiteljica smatra neprihvatljivim da tuženik kojemu su na raspolaganju razni mehanizmi provjere i kontrole okolnosti na osnovi kojih je osobi priznao status zdravstveno osigurane osobe, tek po proteku nepune godine dana od promjene okolnosti utvrđuje da su iste promijenjene odnosno utvrđuje činjenicu prijave O. M. na obvezna osiguranja u dugoj državi članici, a do koje je došlo 22. listopada 2019., što je posljedično učinjeno njoj na štetu, koja u tom trenu više nije imala mogućnost u zakonskom roku steći novi status osigurane osobe po drugoj osnovi. Tužiteljica tvrdi kako prema odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju ne proizlazi da bi tuženik mogao status osiguranika utvrđivati toliko vremena unatrag te da je donošenjem pobijanih rješenja tuženik prekoračio ovlast koja mu pripada po zakonu. Naime, ukoliko su pravne ili fizičke osobe obveznici uplate doprinosa, odnosno osigurana osoba kada je ona obveznik podnošenja prijave ili pravna ili fizička osoba za osiguranu osobu, dužne u roku od 8 dana izvršiti prijavu promjene okolnosti na osnovi kojih je osoba stekla status osigurane osobe, jednako bi tako primjeren rok trebalo dati i tuženiku za utvrđenje prestanka statusa osigurane osobe, a ne omogućavati da tuženik osiguranicima status mijenja retroaktivno za period od godinu dana, kao što se dogodilo u predmetnom slučaju, s obzirom da takvo postupanje ozbiljno dovodi u pitanje materijalnu egzistenciju osiguranika. Nadalje, iako nepoznavanje prava šteti, u smislu načela dobre uprave i načela pomoći neukoj stranci, smatra da je tuženik kao javnopravno tijelo, bio dužan na primjeren način ju upozoriti o mogućnosti retroaktivne odjave s obveznog osiguranja, odnosno situaciji da s tako dugim vremenskim odmakom za nju nastane tako ozbiljna situacija koja je u konkretnom slučaju i nastala. S obzirom da to nije učinjeno, a uslijed pretjeranog formalizma u postupanju tuženika kao javnopravnog tijela, nastala je znatna neravnoteža između učinjenog propusta na njenoj strani i penala koje zbog toga trpi. Takav stav o dužnosti tijela javne vlasti da postupaju na vrijeme te da na prikladan i dosljedan način, sukladno načelu dobrog upravljanja koje podrazumijeva jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti, koja moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinaca, je zauzeo i Ustavni sud u odluci broj: U-lll-11/2018, kao i Europski sud za ljudska prava u predmetu M. protiv P. (br. 10373/05) i u predmetu Č. protiv H. (br. 48921/13). Predlaže sudu da poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se tužiteljica 29. rujna 2020. obratila nadležnoj P. s. B. sa zahtjevom za priznavanje prava na novčanu pomoć za vrijeme korištenja prava na rodiljnu i roditeljsku brigu o novorođenom djetetu T. T., rođenoj 2. rujna 2020. Prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane člankom 32. stavkom 1. podstavkom 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, budući da na dan rođenja djeteta nije bila zdravstveno osigurana prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.
3.1. Tuženik obrazlaže kako je uvidom u spisu priloženi rodni list razvidno da je T. T. rođena 2. rujna 2020. od majke N. M. i oca S. T.. Prema ispisu digitalnih podataka iz Matice vjenčanih od 29. rujna 2020., tužiteljica je na dan uvida u digitalne podatke Matice vjenčanih bila u braku s O. M.. Prema spisu priloženoj potvrdi H. z. z. z., P. s. B. od 29. rujna 2020., tužiteljica se nakon 15. prosinca 2015. ne vodi u evidenciji nezaposlenih osoba navedenoga tijela. Temeljem uvjerenja o prebivalištu od 28. rujna 2020., utvrđeno je da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište na području R. H. neprekidno od 28. rujna 1988.
3.2. Uvidom u službene evidencije o osiguranim osobama Zavoda utvrđeno je da je tužiteljica, sukladno članku 10. stavku 1. točki. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 21. listopada 2019. bila obvezno zdravstveno osigurana kao član obitelji - preko supruga O. M., a ista je s navedene osnove osiguranja odjavljena dana 7. rujna 2020. Tužiteljica potom u narednom razdoblju od 14. rujna 2020. do 24. rujna 2020. pravo na obvezno zdravstveno osiguranje ostvaruje, sukladno članku 7. stavku 1. točki 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kao osoba u radnom odnosu zaposlena kod poslodavca S. d.o.o., a od 28. rujna 2020. ista je zdravstveno osigurana kao osoba koja se Zavodu javila u propisanom roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa, sukladno članku 7. stavku 1. točki 13a. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
3.3. S tim je u vezi nadalje uvidom u iste službene evidencije osiguranih osoba Zavoda utvrđeno da je tužiteljičin suprug O. M., koji je bio nositelj osiguranja preko kojeg je tužiteljica bila obvezno zdravstveno osigurana, svoje obvezno zdravstveno osiguranje ostvarivao u razdoblju od 2. svibnja 2016. do 21. listopada 2019. kao osoba koja se Zavodu javila u propisanom roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa, sukladno članku 7. stavku 1. točki 13a. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te je isti s navedene osnove osiguranja odjavljen dana 7. rujna 2020. godine, a nakon čega O. M. počevši od 22. listopada 2019. godine više nije obvezno zdravstveno osiguran u R. H.. Uvidom u elektronski obrazac S 041 - Odgovor na zahtjev za razdoblja - Vrsta rizika u osiguranju: bolest porodiljni dopust ili davanja za očinstvo, kojim Zavod komunicira s osiguravateljima drugih država članica E. u., izdanim u skladu s Uredbom (EZ) 883/2004, a zaprimljenim kod nadležne P. s. B. 7. rujna 2020. od strane češkog nositelja zdravstvenog osiguranja - VZP P., utvrđeno je kako je O. M., suprug tužiteljice, obvezno zdravstveno osiguran kod navedenog češkog osiguravatelja počevši od 22. listopada 2019. pa nadalje, a slijedom koje činjenice je nadležno prvostupanjsko tijelo Zavoda O. M. i njegovoj supruzi N. M. - koja je zdravstveno osiguranje ostvarila kao član obitelji - preko supruga, rješenjem KLASA: UP/l-503-01/20-01/216, URBROJ: 338-07- 02-20-02 od 8. rujna 2020., utvrdilo prestanak statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju po osnovama temeljem kojih su isti bili osigurani i to s danom 21. listopada 2019. To stoga što prema članku 119. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, osiguranoj osobi prestaje status osigurane osobe prestankom okolnosti na temelju kojih je stekla taj status.
3.4. Tuženik zaključuje da je Zavod postupio sukladno Zakonom mu određenoj ovlasti i obvezi provjeravanja okolnosti na osnovi kojih je određenoj osiguranoj osobi, u konkretnom slučaju O. M. i posljedično njegovom članu obitelji - supruzi N. M., priznao status u obveznom zdravstvenom osiguranju. Pritom ističe da osiguranoj osobi Zavoda status zdravstveno osigurane osobe prestaje danom prestanka okolnosti na osnovu kojih joj je pravo priznato. U konkretnom slučaju O. M. status u obveznom zdravstvenom osiguranju je, sukladno članku 11. stavku 1. Uredbe (EZ) 883/2004, prestao s danom 21. listopada 2020. i to zbog činjenice osiguranja u R. Č. početno od 22. listopada 2019., a budući da osoba može pripadati sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja samo jedne države članice E. u.. Tužiteljici je posljedično status obvezno zdravstveno osigurane osobe prestao s istim danom kada je prestao status i njezinom nositelju osiguranja - suprugu, također s danom 21. listopada 2019.
3.5. U odnosu na navode kojima tužiteljica ističe da ju Zavod nije pravovremeno obavijestio o gubitku prava na zdravstveno osiguranje, tuženik ističe se da je njezin suprug, kao obveznik podnošenja prijave (odjave) na zdravstveno osiguranje, bio dužan obavijestiti Zavod o nastupu okolnosti koje utječu na prestanak njegovog obveznog zdravstvenog osiguranja u R. H. odnosno o stjecanju zdravstvenog osiguranja u R. Č. i to u roku od 8 dana od dana nastupa navedenih okolnosti. S druge strane, tužiteljica je također bila dužna obavijestiti Zavod o nastupu okolnosti koje bi mogle imati utjecaja na ostvarivanje njezinog prava na obvezno zdravstveno osiguranje preko supruga, a koje okolnosti se moguće odnose na prestanak njihove životne zajednice, na što upućuje činjenica da tužiteljičin suprug nije otac novorođenog djeteta za koje tužiteljica traži priznavanje prava na rodiljnu i roditeljsku brigu – T. T.. Nadalje, Zavod je za činjenicu zdravstvenog osiguranja tužiteljičinog supruga, kako proizlazi iz spisu priložene dokumentacije, saznao 7. rujna 2020. te je istoga dana, po službenoj dužnosti, pokrenuo postupak utvrđivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju za tužiteljičinog supruga i tužiteljicu, kao i istoga dana za njih izvršio i odjavu sa zdravstvenog osiguranja te potom, gore citiranim rješenjem od 8. rujna 2020., tužiteljičinom suprugu i tužiteljici utvrdio prestanak statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju po osnovama osiguranja na koje su bili prijavljeni, a koje rješenje se, prema dostavnim odredbama, istima i dostavlja. Zaključuje da je Zavod predmetni postupak utvrđivanja statusa pokrenuo odmah po saznanju za činjenicu zdravstvenog osiguranja tužiteljičinog supruga u R. Č..
3.6. U odnosu na tužiteljičin zahtjev kojim traži priznavanje prava na rodiljnu i roditeljsku brigu, budući da je od 14. rujna 2020. ponovno prijavljena na obvezno zdravstveno osiguranje, tuženik ističe da uvjet zdravstvenog osiguranja majke mora biti zadovoljen na dan rođenja djeteta te naknadno stjecanje statusa u obveznom zdravstveno osiguranju ne utječe na priznavanje predmetnog prava majci.
3.7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, a s obzirom da tužiteljica na dan rođenja djeteta 2. rujna 2020. ne ispunjava Zakonom izričito propisani uvjet za priznavanje traženog prava, odnosno tužiteljica nema reguliran status u obveznom zdravstvenom osiguranju, što tužiteljica niti ne spori, tuženik zaključuje kako joj se ne može priznati pravo na novčanu pomoć na ime rodiijne i roditeljske brige za novorođeno dijete, jer za traženo ne ispunjava Zakonom propisane uvjete koji moraju biti kumulativno zadovoljeni. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.
6. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS), jer među strankama nisu sporne odlučne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave. Tužiteljica je u tužbi predložila svoje saslušanje, bez navođenja na koju okolnost, koji dokazni prijedlog je sud ocijenio nepotrebnim, s obzirom da prema navodima tužbe i odgovora na tužbu među strankama činjenice nisu sporne.
7. Naime, nije sporno da je tužiteljica hrvatska državljanka, da ima prijavljeno prebivalište na području R. H. neprekidno od 28. rujna 1988., da je dijete za koje tužiteljica traži priznavanje predmetnog prava rođeno 2. rujna 2020. te da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 8. rujna 2020. tužiteljici, kao članu obitelji supruga, prestao status osigurane osobe Zavoda s danom 21. listopada 2019., dakle retroaktivno. Nije sporno ni da je tužiteljica od 14. rujna 2020. godine ponovno prijavljena na obvezno zdravstveno osiguranje.
8. Prema odredbi članka 32. stavka 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine broj 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14, 59/17 i 37/20, dalje Zakon), majka izvan sustava rada može ostvariti pravo s osnove rodiljne i roditeljske brige o djetetu iz članka 31. stavka 1. i 2. ovoga Zakona pod uvjetom da na dan rođenja djeteta ispunjava sljedeće uvjete:
– da je hrvatska državljanka ili strankinja s odobrenim stalnim boravkom u R. H.,
– da ima neprekidno prebivalište ili stalni boravak u R. H. u trajanju od najmanje 5 godina,
– da je zdravstveno osigurana prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.
8.1. Člankom 32. stavkom 3. Zakona propisano je da majka iz stavka 1. ovoga članka koja izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nije u roku od 30 dana stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda, gubi pravo na korištenje prava iz stavka 1. ovoga članka.
9. Tužiteljica je status u obveznom zdravstvenom osiguranju izgubila 8. rujna 2020. donošenjem rješenja kojim joj je utvrđen prestanak toga statusa (retroaktivno s danom 21. listopada 2019.). Ne ulazeći u ocjenu zakonitosti toga rješenja, jer isto nije predmet ovoga upravnog spora, sud primjećuje da prvostupanjsko tijelo istodobno s retroaktivnim utvrđivanjem prestanka statusa, nije tužiteljici omogućilo i retroaktivno utvrđivanje statusa osiguranika po nekoj od drugih zakonskih osnova. To stoga što zakonom ustanovljena prava ne smiju biti iluzorna, odnosno ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ostaje se na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi. Stoga su i nadležna tijela kod tumačenja i primjene propisa dužna uzeti u obzir sve specifične okolnosti konkretnog slučaja i odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava kako bi mu doista i omogućili njihovo ostvarivanje. Pri tome treba imati u vidu i odredbu članka 62. Ustava R. H. (Narodne novine broj 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), koji propisuje da država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostajan život, kao i načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09).
10. Dakle, dijete je rođeno 2. rujna 2020., tužiteljica je status u obveznom zdravstvenom osiguranju izgubila 8. rujna 2020. donošenjem rješenja kojim joj je utvrđen prestanak toga statusa (retroaktivno s danom 21. listopada 2019.) te je od 14. rujna 2020. ponovno prijavljena na obvezno zdravstveno osiguranje.
11. Imajući u vidu sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, sud smatra da ima mjesta primjeni odredbe članka 32. stavka 3. Zakona, prema kojoj majka izvan sustava rada gubi pravo na korištenje prava s osnove rodiljne i roditeljske brige o djetetu, ako izgubi status u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nije u roku od 30 dana stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda.
12. Stoga sud osporeno i prvostupanjsko rješenje ne može ocijeniti pravilnim i zakonitim, jer je tužiteljica status osigurane osobe Zavoda izgubila nakon rođenja djeteta te je u roku od 30 dana od donošenja rješenja o prestanku statusa stekla novi status osigurane osobe kod Zavoda. Naime, prema ocjeni suda nije sukladno načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa postupanje tuženika kojim tužiteljici neposredno nakon rođenja djeteta retroaktivno utvrđuje prestanak statusa osigurane osobe, čime tužiteljica taj status ne može ponovno steći na dan rođenja djeteta (retroaktivno) i ostvariti pravo s osnove rodiljne i roditeljske brige o djetetu.
13. Slijedom navedenoga, sud ne može ocijeniti zakonitim tumačenje materijalnog prava kakvo je primijenio tuženik, pa je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno i prvostupanjsko rješenje te tužiteljici priznao pravo na novčanu pomoć tijekom rodiljne i roditeljske brige o novorođenom djetetu, za dijete T. T. rođenu 2. rujna 2020., sukladno članku 32. Zakona, a prvostupanjsko tijelo je dužno u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donijeti rješenje o priznatom pravu.
U Zagrebu 27. rujna 2021.
Sutkinja
Lidija Prica, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
