REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2074/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB …, Z., A. M. 3, protiv tuženika S. O. d.d., S., M., C. 3, MBS …, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1300/20 od 19. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1300/20 od 19. veljače 2021. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.082,36 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 7.777,52 kn od dana podnošenja tužbe do isplate i na iznos od 3.304,84 kn od 16. ožujka 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1300/20 od 19. veljače 2021. u preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 568.767,96 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 171.691,20 kn od dana podnošenja tužbe do isplate, na iznos od 149.777,28 kn od dana povišenja tužbenog zahtjeva do isplate, na iznos od 71.558,01 kn od dana povišenja tužbenog zahtjeva do isplate i na iznos od 175.741,47 kn od dana povišenja do isplate, i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 579.850,32 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od dana podnošenja zahtjeva sudu za njihovu isplatu sve do isplate.

2. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti i iz svih žalbenih razloga je podnio tužitelj. Žalitelj smatra da je pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer u presudi nedostaju razlozi o tome na temelju čega je sud utvrdio činjenicu da bi tužiteljev osiguranik M. N. stekao godine starosti potrebne za stjecanje starosne mirovine. Poziva se na odredbu čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju kojom je propisano da osiguranik stječe pravo na starosnu mirovinu kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a s obzirom na to da je M. N. rođen 1. veljače 1957. i da je u trenutku donošenja pobijane presude imao 64 godine, to nije mogao steći uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Uostalom, teret dokazivanja da bi M. N. imao uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu je na tuženiku koji to tvrdi, a ne na tužitelju, kako to zaključuje prvostupanjski sud. Ukazuje da prvostupanjski sud nije obrazložio niti zašto tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete na ime isplaćene naknade za tjelesno oštećenje, pa smatra da je pobijana presuda u tom dijelu nejasna. 3. Odgovor na žalbu nije podnesen. 4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 68/15; dalje: ZMO) i pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud je propustio ispitati odlučne činjenice i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 579.850,32 kn koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku M. N., stradalom u prometnoj nezgodi od 9. srpnja 1984. za koju je nesporno odgovoran osiguranik tuženika. Tužitelj na ime naknade štete zahtijeva za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. listopada 2012. iznos od 171.691,20 kn na ime isplaćene invalidske mirovine i iznos od 7.777,52 kn na ime isplaćene naknade za tjelesno oštećenje, za razdoblje od 1. studenog 2012. do 28. veljače 2015. iznos od 146.447,94 kn na ime invalidske mirovine i iznos od 6.634,18 kn na ime naknade za tjelesno oštećenje, za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 31. ožujka 2016. na ime invalidske mirovine iznos od 68.456,91 kn i na ime naknade za tjelesno oštećenje iznos od 3.101,10 kn, te za razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. listopada 2018. na ime invalidske mirovine iznos od 168.125,43 kn i na ime naknade za tjelesno oštećenje iznos od 7.616,04 kn.

7. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, uz odlučno shvaćanje da je na tužitelju bio teret dokazivanja (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a tužitelj nije predlagao dokazna sredstva na spornu okolnost da bi invalidska mirovina koju je u spornom razdoblju tužitelj isplaćivao svom osiguraniku temeljem rješenja broj IN-28653 od 4. kolovoza 1984. bila veća od starosne mirovine koji bi bio isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje zauzeto na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 5. prosinca 2016.

8. Osnovano žalitelj ukazuje da zaključak prvostupanjskog suda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito zbog toga što je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud ocijenio da su uopće ispunjene pretpostavke za izračun razlike u mirovini koju je tužitelj isplaćivao i koju bi bio isplaćivao da nije bilo štetnog događaja. Osim toga, zaključivši da je na tužitelju teret iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na okolnost da je isplaćena invalidska mirovina veća od starosne mirovine koju bi tužitelj bio isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja prvostupanjski sud je pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

9. Naime, u ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje naknadu štete pozivajući se na zakonske odredbe iz područja mirovinskog osiguranja. Uzimajući u obzir razdoblje obuhvaćeno tužbom u kojem su isplaćivane invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, a cijeneći pritom okolnost da tužitelju šteta nastaje svakom pojedinačnom isplatom, to se u ovoj pravnoj stvari za razdoblje štete do 31. prosinca 2013. primjenjuju odredbe čl. 160. i čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 130/10 – pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12, 112/12 i 133/13; dalje: ZOMO/98), a za razdoblje šteta od 1. siječnja 2014. do 31. ožujka 2016. odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZOMO/13).

10. Odredbom čl. 163. st. 1. ZOMO/98 je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, dok je odredbom čl. 160. toga Zakona propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, a ona obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava (st. 1. i 2.).

11. Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO/13 je propisano Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), dok je odredbom čl. 161. toga Zakona propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a ona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 3) troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

12. Citiranim zakonskim odredbama je tužitelju dano pravo i dužnost potraživati naknadu štetu koja obuhvaća zakonom određena davanja i troškove isplaćene iz mirovinskog osiguranja, pa tuženik koji tvrdi da je bi tužiteljev osiguranik prema redovitom tijeku stvari, a da nije bilo štetnog događaja, u spornom razdoblju bio ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu i da zbog toga tužitelj ne bi trpio nikakvu štetu, je bio dužan dokazati da bi visina starosne mirovine koju bi tužitelj prema redovitom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva. Dakle, teret dokazivanja je na tuženiku, a ne kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud na tužitelju, jer se radi o takvom prigovoru kojim se pobija osnovanost tužbenog zahtjeva po visini, pa je osnovanost takvog prigovora dužan dokazati upravo tuženik. Pravnim shvaćanjem zauzetim na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova je određeno da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo kao je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske mirovine i starosne mirovine, međutim niti pravnim shvaćanjem nisu niti mogu biti derogirane zakonske odredbe. Pravno shvaćanje treba primijeniti kao korektiv u situaciji kada tuženik prigovori visini tužbenog zahtjeva, navodeći da bi šteta za tužitelja bila manja od one koju zahtijeva sukladno zakonu jer bi osiguranik kojem se mirovina isplaćuje prema redovitom tijeku stvari, a da nije bilo štetnog događaja, ostvario pravo na starosnu mirovinu koja bi bila veća ili jednaka od isplaćene invalidske.

13. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je propustio ispitati proizlazi li osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva glede zahtjeva za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje isplaćene nakon 1. siječnja 2014. iz činjenične osnove tužbe, odnosno jesu li osnovani tuženikovi prigovori na okolnost visine i prigovor iscrpljene svote limita osiguranja istaknuti u odgovoru na tužbu kojima tuženik pobija istinitost činjenica na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev. Pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva treba uzeti u obzir i da je zakonsko pravo tužitelja da zahtijeva od odgovorne osobe stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu razmjernom dijelu (do 31. prosinca 2013.), odnosno u punom iznosu (od 1. siječnja 2014.), kao i da zahtijeva od 1. siječnja 2014. isplatu naknade štete koju je pretrpio isplatama naknade za tjelesno oštećenje.

14. U odnosu na naknadu za tjelesno oštećenje koje tužitelj zahtijeva za razdoblje do 31. prosinca 2013., ukazuje se da tužitelj prema odredbi čl. 160. ZMO/98 ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, a ona obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava (st. 1. i 2.). Dakle, zakonom za to razdoblje nije propisano da šteta obuhvaća i ona davanja isplaćena prije 1. siječnja 2014. iz mirovinskog osiguranja na ime naknade za tjelesno oštećenje, slijedom čega je tužiteljev zahtjev u tom dijelu trebalo već zbog toga odbiti kao neosnovan. Iz obračuna na str. 11. spisa proizlazi da je u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. listopada 2012. tužitelj na ime naknade za tjelesno oštećenje isplatio iznos od 7.777,52 kn, dok iz obračuna na str. 116. spisa proizlazi da je za razdoblje od 1. studenog 2012. do 31. prosinca 2012. isplatio iznos od 465,16 kn, a od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. iznos od 2.839,68 kn. Stoga je u dijelu koji iznosi 11.082,36 kn trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 7.777,52 kn od dana podnošenja tužbe, a na iznos od 3.304,84 kn od dana 16. ožujka 2015. kao dana povećanja tužbenog zahtjeva.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP- a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 11.082,36 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva. U preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 568.767,96 kn je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ispitati osnovanost tuženikovog prigovora visine i iscrpljene svote limita osiguranja, te ocijeniti ima li tužitelj pravo na naknadu zahtijevanih iznosa, imajući pritom u vidu odredbu čl. 160. st. 2. ZOMO/98 kojom je propisano pravo tužitelja da zahtijeva razmjerni dio iznosa isplaćene invalidske mirovine i č l. 161. st. 2. ZOMO/13. kojim je propisano pravo tužitelja da zahtijeva isplatu punog iznosa te mirovine, a nakon čega će donijeti na zakonu osnovanu i pravilnu presudu.

Zagreb, 24. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić