REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1151/2021-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz B., B., OIB:, kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženika E. & S. d.d. iz R., J. trg, OIB: kojeg zastupa odvjetnik D. M. iz O. društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj: P-338/2019-13 od 23. srpnja 2021., 24. rujna 2021.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj: P-338/2019-13 od 23. srpnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika da se sud prvog stupnja oglasi mjesno nenadležnim za rješavanje ovog spora.

2. Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik iz svih propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje ZZP) i na Direktivi vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993., što nije pravilno ni zakonito jer sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovaj način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe. Ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će se provesti dokazi na tu okolnost, između ostalog saslušanjem stranaka, a da je tome tako proizlazi iz odluke suda Europske unije od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11. Takvim postupanjem je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013. i 70/2019., dalje: ZPP). Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo jer bi, da i nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci, za suđenje u ovoj pravnoj stvari isto bio nadležan sud u Rijeci prema odredbama čl. 46. i 48. ZPP-a. U ovom slučaju nema mjesta primjeni čl. 59. ZPP-a na koji se poziva sud jer se za primjenu te odredbe pojam "poslovna jedinica" ima tumačiti kao ona jedinica koja je upisana u sudski registar. Ukazuje na sudsku praksu više županijskih sudova i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predlaže ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili preinačenje rješenja u skladu sa žalbenim navodima.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 8. ugovora o kreditu broj 5102332069 od 11. travnja 2005., sklopljenog između njega, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora te posljedično njegov zahtjev da se tuženiku naloži isplata iznosa stečenog bez osnove na temelju tog dijela ništetne odredbe ugovora, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, tvrdeći kako je čl. 14. spomenutog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, stvarno nadležnog suda u Rijeci, ujedno nadležnog i prema odredbi čl. 46. i 48. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti uz zaključak da je navedeni sporazum stranaka iz čl. 14. ugovora, odnosno odredba o nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena i u suprotnosti sa ZZP i Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ujedno ocjenjuje kako je prvostupanjski sud mjesno nadležan i prema odredbi čl. 59. ZPP-a.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Protivno žalbi tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje.

8.1. Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer tuženik nije onemogućen u raspravljanju u ovoj pravnoj stvari. Neosnovani su i navodi iz žalbe da sud prvog stupnja nije proveo kontradiktorni postupak, čime da je počinio spomenutu apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, odredbom čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP propisano je da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. U ovom slučaju prvostupanjski sud propuštanjem dostave ni nezakonitim postupanjem nije uskratio mogućnost tuženiku raspravljanja pred sudom, a tuženik na okolnost osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti nije predložio saslušanje stranaka u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, a nije tvrdio niti da se o odredbi čl. 14. ugovora posebno pregovaralo.

8.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. U njemu su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja naveo je koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke, dao je jasne i valjano obrazložene razloge zbog kojih smatra da odredba o ugovornoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

8.3. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Kako je ugovor sklopljen među strankama potrošački ugovor, odlučujući o prigovoru tuženika o mjesnoj nadležnosti, prvostupanjski sud je valjano primijenio ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a identične odredbe sadrži i sada važeći zakon ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19), a koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, između ostalog i s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Iako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

10. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu O. G. E. S. i S. E. S. v R. M. Q. i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U. toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11.1. Stoga, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

12. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u Osijeku, tužitelj živi u B., a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 440 km do Osijeka, odnosno 335 do Bilja), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

13. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Pritom je sud prvog stupnja pravilno zaključio (budući da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u O., stranica 11 spisa) da tuženik ima poslovnu jedinicu u Osijeku (registriranu) i da nadležnost prvostupanjskog suda zato postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu). Tuženik u odgovoru na tužbu nije isticao da u Osijeku ne postoji registrirana poslovna jedinica tuženika.

14. Nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj" 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

15. U odnosu na navode tuženika o drugačijoj sudskoj praksi nekih županijskih sudova od sada iznesene, valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim stajalištem iznesenim u odlukama drugih županijskih sudova, ali je vezan pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama ovog suda (čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima „Narodne novine“ broj 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019. i 130/2020.), kao npr. odlukama Gž-1328/2020 od 13. prosinca 2020. i Gž-580/2021 od 18. svibnja 2021. Osim toga, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH (poslovni broj: Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020.) jer je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda cijenio sve relevantne okolnosti koje predstavljaju činjenična pitanja za donošenje pravilne odluku u ovom postupku pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Slijedom iznijetog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 381. ZPP-a odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijano rješenje. Posljedično je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP- a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli, 24. rujna 2021.

Sutkinja

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.