Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: 18 P-505/2018-32

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz M., OIB: …, i I. S. iz M., OIB: …, zastupani po punomoćniku K. S., odvjetniku iz V., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, zastupan po z.z. M. Ž. iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika TD P. M. d.o.o. Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku N. K., odvjetniku iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave 26. kolovoza 2021., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvanih z.z. tuženika te punomoćnika umješača na strani tuženika, 24. rujna 2021. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: Ovr-397/2018-3 od 24. rujna 2018. a koja se provodi temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 37/2007. 31034458 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 2. travnja 2007., solemniziranog po javnom bilježniku A. N. pod brojem: Ov-2102/2007 od dana 5. travnja 2007. koji je postao ovršan dana 15. ožujka 2017. i Ugovora o kreditu br. 779- 51010242 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 8. lipnja 2011., solemniziranog po javnom bilježniku A. N. pod brojem Ov-2380/2011 dana 27. lipnja 2011. koji je postao ovršan dana 5. veljače 2018. na nekretninama tužitelja i to:

- nekretnini u suvlasništvu svakog od tužitelja u ½ dijela upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Virovitici, zemljišnoknjižni odjel Virovitica, zk.ul. 10038, u naravi kuća i dvor kod K. površine 180 čhv, ukupne površine 180 čvh, sagrađenoj na kč.br. 5009/5, k.o. V.

-nekretnini u vlasništvu II. tužitelja i to: 1. suvlasnički dio: 41/100 etažno vlasništvo (E- 1), a koja nekretnina je sagrađena na kčbr. 105/4, broj D.L. 6, Ulica M. ukupne površine 334 m2, a koja se sastoji od pomoćne zgrade površine 41 m2 i zgrade mješovite uporabe, Ulica M. površine 293 m2, a što je neodvojivo povezano sa 1. suvlasničkim dijelom 417100 etažno vlasništvo (E-1), 1. Temeljem zapisnika broj Z-1949/2014/1143 prenosi se slijedeći upis:

Poslovni prostor 1 u južnom krilu prizemlja zgrade neto korisne površine (NKP) 184,50 m2, kojem pripada podrum u južnom krilu zgrade NKP 30,49 m2, upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Virovitici, upisana u zkul. 1143, k.o. V.

-nekretnina u vlasništvu II. tužitelja u 246/600 dijela, upisanoj pod rbr. 1., 1. suvlasnički dio, upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Virovitici, zemljišnoknjižni odjel Virovitica, a koja nekretnina je upisana u zkul. 1113, u naravi Ulica M. dvorište površine 40 m2, sagrađenoj na kčbr. 105/5, broj D.L. 6, k.o. V. – centar.

II. Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Virovitici da na nekretninama tužitelja opisanim u toč. I. tužbenog zahtjeva izvrši upis brisanja zabilježbe ovrhe temeljem rješenja o ovrsi broj Ovr-397/2018-3 od 24.09.2018. a koja zabilježba je upisana u zemljišnim knjigama na nekretninama iz točke I. tužbenog zahtjeva kod Općinskog suda u Virovitici pod brojem Z-6866/2018 od 25. rujna 2018. godine."

II Nalaže se tužiteljima da tuženiku solidarno nadoknade trošak parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2021. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.875,00 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da je kod Općinskog suda u Virovitici u tijeku ovršni postupka koji se vodi povodom ovršnog prijedloga ovdje tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja kao ovršenika. Dana 5. prosinca 2018. sud je donio zaključak broj Ovr-397/2018-11, kojim je ovršenike (ovdje tužitelje) uputio da pokrenu parnicu radi proglašenje ovrhe broj Ovr- 397/2018 nedopuštenom. Predmetni zaključak tužitelji su putem punomoćnika zaprimili dana 7. prosinca 2018. Sukladno rješenju suda o upućivanju na parnicu tužitelji ističu kako tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu temeljem ovršne isprave. Naime, prijedlog za ovrhu podnio je tuženik kao ovrhovoditelj, dok iz ovršnih isprava na koje se ovrhovoditelj poziva ne proizlazi njegovo pravo pokretati ovršni postupak. Iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, broj 37/2007. 31034458 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. travnja 2007., proizlazi kako je navedeni ugovor sklopljen između ovršenika, s jedne strane, i S. b. d.d. O., P. O., odnosno pravne osobe koja je različita od ovrhovoditelja u tom postupku, sa različitim nazivom, adresom i OIB-om. Ugovor o kreditu broj 779-51010242 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. lipnja 2011. sklopljen je između I i II ovršenika, s jedne strane, i H. A. A. B. d.d. Z., OIB: …, s druge strane, dakle pravne osoba koja je različita od ovrhovoditelja u tom postupku. Tuženik i ovrhovoditelj u tom postupku je pravna osoba drugog naziva, druge adrese i drugog OIB-a od onog koji je naveden u Ugovoru o kreditu. Čl. 32. Ovršnog zakona (NN-112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ) propisano je da se ovrha određuje u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao vjerovnik. U konkretnom slučaju tuženik nije osoba koja je u ovršnim ispravama navedena kao vjerovnik. Istim člankom je također propisano da se ovrha može odrediti u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta tražbina na nju prešla. U konkretnom slučaju, iz prijedloga za ovrhu ne proizlazi da bi tužitelj kao ovrhovoditelj dokazao da je tražbina prešla na njega na način kao se to traži u čl. 32. OZ jer iz prijedloga za ovrhu i pobijanog rješenja, koje je dostavljeno tužiteljima kao ovršenicima, ne proizlazi da je ovrhovoditelj (tuženik) dostavio javnu ispravu, odnosno javno ovjerenu privatnu ispravu koja bi dokazivala njegovo svojstvo ovrhovoditelja u ovršnom postupku. Uostalom, čak niti sam tuženik kao ovrhovoditelj u svom prijedlogu ne navodi da u svrhu dokazivanja svoje aktivne legitimacije dostavlja bilo kakvu dokumentaciju. Zbog navedenog je rješenje o ovrsi koje je sud donio nezakonito jer je istim određena ovrha protiv tužitelja, a u korist ovrhovoditelja kao tuženika, iako tuženik temeljem navedenih isprava nije ovlašten predlagati ovrhu protiv ovršenika. Zbog svega navedenog tužitelji su predložili da sud donese odluku kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev i proglasiti nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici posl. broj Ovr-397/2018-3 od 24. rujna 2018.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelji u tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom čine spornim tek aktivnu legitimaciju tuženika u ovršnom postupku. S tim u vezi tuženik ističe da je već u svom prijedlogu za ovrhu naznačio kako je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009., društvu H. A. A. B. d.d. Z. temeljem ugovora o pripajanju pripojeno dioničko društvo S. b. d.d. O., dok je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. ovrhovoditelj – društvo H. A. A. B. d.d. Z. upisao samo promjenu naziva tvrtke pod nazivom A. B. d.d. Z. te su svi ostali podaci neizmijenjeni. U svezi navoda tužitelja kako su tuženik i pravna osoba navedena u Ugovoru o kreditu u potpunosti različite pravne osobe sa različitim nazivom, adresom i OIB-om, tuženik ističe da je navedeno nesporno, ali i potpuno irelevantno u čitavom ovom postupku zbog činjenice da je dioničko društvo S. B. d.d. O. pripojeno društvu H. A. A. B. d.d. Z.. Tako je odredbom čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima definiran pojam pripajanja na način da se jedno ili više dioničkih društava mogu pripojiti drugome dioničkome društvu bez da se provede postupak likvidacije prijenosom cijele imovine jednog ili više društava (pripojenih društava) drugome društvu (društvu preuzimatelju) u zamjenu za dionice toga društva. Upravo navedeno je i uvršteno u izreku rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. Dakle, društvo preuzimatelj postaje time univerzalni pravni slijednik pripojenog društva nakon što se pripajanje upiše u sudski registar. Nadalje, u odnosu na promjenu tvrtke H. A. A. B. d.d. Z. pod tvrtku A. B. d.d. Z., tuženik ukazuje na odredbu čl. 11. Zakona o trgovačkim društvima, kojom je definiran pojam tvrtke kao ime pod kojim društva posluju i pod kojim sudjeluju u pravnom prometu. Tvrtka je skup individualnih obilježja, pod kojima društvo obavlja svoju djelatnost i potpisuje se u svom poslovanju. Kako će tvrtka glasiti izbor je trgovačkog društva, a određuje se izjavom o osnivanju društva, društvenim ugovorom, odnosno statutom društva. S obzirom na to da se trgovačko društvo u poslovnom prometu identificira sa svojom tvrtkom, odluka o tome kako nazvati društvo jedna je od važnijih odluka njegovih osnivača, odnosno uprave trgovačkog društva i članova koji upravljaju društvom kod odlučivanja o promjeni tvrtke trgovačkog društva. Dakle, u konkretnom slučaju nije došlo do ustupa tražbine niti se radi o novom vjerovniku. Tužitelji potpuno pogrešno primjenjuju odredbe čl. 32. OZ, a s tim u vezi i odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ koju navode kao razlog podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, predloženo je da sudu tužbu odbaciti, podredno odbije kao neosnovanu te naloži tužiteljima da tuženiku naknade parnični postupak.

3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009., preslike rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. te uvidom u presliku spisa Općinskog suda u Virovitici posl. broj Ovr-397/2018.

4. Nije sporno da su tužitelji, kao ovršenici u ovršnom predmetu koji se kod Općinskog suda u Virovitici vodi pod posl. br. Ovr-397/2018, zaključkom suda posl. broj Ovr-397/2018- 11 od 5. prosinca 2018. upućeni da pokrenu parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. OZ, jer su protiv rješenja o ovrsi posl. broj Ovr-397/2018-11 od 24. rujna 2018. pravodobno izjavili žalbu navodeći, između ostalog, da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten protiv njih tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, koje žalbene navode je ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporio.

5. Sporno je da li je tuženik, kao ovrhovoditelj u navedenom ovršnom postupku, protiv tužitelja kao ovršenika bio ovlašten tražiti ovrhu temeljem ovršnih isprava na koje se poziva u ovršnom prijedlogu, odnosno na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, broj 37/2007 31034458 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. travnja 2007., i Ugovora o kreditu broj 779-51010242 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. lipnja 2011.

6. Temeljem provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, uvidom u presliku spisa Općinskog suda u Virovitici posl. broj Ovr-397/2018 utvrđeno je da je tuženik A. B. d.d. Z., OIB: …, kao ovrhovoditelj, radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretninama tužitelja kao ovršenika, uz ovršni prijedlog od ovršnih isprava priložio Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 37/2007 31034458 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. travnja 2007., solemniziran po javnom bilježniku A. N. iz O. pod brojem OV-2102/2007 5. travnja 2007., iz kojeg je razvodno da je zaključen između S. b. d.d. O., P. O., kao Banke, i trgovačkog društva V. d.o.o. iz M., kao korisnika kredita, i tužiteljice M. S., kao sudužnika, i tužitelja I. S., kao založnog dužnika, te Ugovor o kreditu broj 779- 51010242 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. lipnja 2011., solemniziran po javnom bilježniku A. N. iz O. pod brojem OV-2380/2011 od 27. lipnja 2011., zaključen između H. A. A. B. d.d. Z., OIB: …, kao Banke, i trgovačkog društva V. d.o.o. iz M., kao korisnika kredita, i tužiteljice M. S., i tužitelja I. S., kao jamaca plataca i založnih dužnika.

7. Iz priložene preslike rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009., proizlazi da je u sudski registar upisano pripajanje društva S. b. d.d. O. društvu H. A. Ad. B. d.d. Z., čime je dioničko društvo H. A. A. B. d.d. Z., nakon što je preuzimanje upisano u sudski registar, kao preuzimatelj postalo univerzalni pravni sljednik društva S. b. d.d. O.. Odredbom čl. 512. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN-111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19, dalje ZTD) određeno je da se jedno ili više dioničkih društava mogu pripojiti drugome dioničkome društvu bez da se provede postupak likvidacije prijenosom cijele imovine jednog ili više društava (pripojenih društava) drugome društvu (društvu preuzimatelju) u zamjenu za dionice toga društva. Odredbom čl. 522. st. 3. ZTD propisano je da upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelja, sva imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja te je sveopći pravni sljednik pripojenog društva i stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

8. Utvrdivši da je društvo H. A. A. B. d.d. Z. preuzimatelj društva S. b. d.d. O., da je upisom pripajanja u sudski registar sva imovina S. b. d.d. prešla na društvo H. A. A. B. d.d. Z., koje kao sveopći pravni sljednik pripojenog društva stupa u sve njegove pravne odnose, pa dakle i u pravne odnose koje proizlaze iz navedenog Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 37/2007 31034458 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. travnja 2007., zaključen između S. b. d.d. O., P. O., kao B., i trgovačkog društva V. d.o.o. iz M., kao korisnika kredita, te tužiteljice M. S., kao sudužnika, i tužitelja I. Smolčića, kao založnog dužnika, utvrđeno je da je tuženik temeljem navedenog ugovora o kreditu mogao zatražiti ovrhu jer je javnom ispravom, odnosno rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009., tuženik dokazao da je tražbina iz navedenog ugovora prešla na njega. Naime, odredbom čl. 32. st. 1. OZ određeno je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla.

9. Što se tiče potraživanja iz Ugovora o kreditu broj 779-51010242 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. lipnja 2011., zaključen između H. A. A. B. d.d. Z., kao Banke, i trgovačkog društva V. d.o.o. iz M., kao korisnika kredita, te tužitelja kao jamaca plataca i založnih dužnika, utvrđeno je da je tuženik temeljem navedenog ugovora također mogao zatražiti ovrhu jer vjerovnik iz navedenog ugovora H. A. A. B. d.d. Z. i ovdje tuženik A. B. d.d. Z. nisu različite pravne osobe. Naime, rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. u sudski registar upisana je samo promjena tvrtke/naziva društva H. A. A. B. d.d. u društvo tvrtke/imena A. B. d.d. Da se radi o istoj pravnoj osobi razvidno je iz činjenice da je nakon promjene tvrtke dioničko društvo imena A. B. d.d. zadržalo isti MBS: … i OIB: … koje je imalo isto društvo ranijeg imena H. A. A. B. d.d., kao i sjedište na istoj adresi u Z.

10. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši je da je tuženik temeljem navedenih ugovora o kreditu mogao zatražiti ovrhu u ovršnom predmetu koji se kod Općinskog suda u Virovitici vodi pod posl. br. Ovr-397/2018, sud je tužbeni zahtjev iz toč. I petita tužbe za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici posl. broj Ovr- 397/2018-3 od 24. rujna 2018. kao neosnovan odbio te presudio kao u st. I izreke.

11. Utvrdivši neosnovanim tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Virovitici posl. broj Ovr-397/2018-3 od 24. rujna 2018., valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja iz toč. II petita tužbe da se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Virovitici naloži da na nekretninama tužitelja iz toč. I tužbenog zahtjeva izvrši upis brisanja zabilježbe ovrhe temeljem rješenja o ovrsi broj Ovr-397/2018-3 od 24. rujna 2018., koja zabilježba je upisana pod brojem Z-6866/2018 od 25. rujna 2018. godine. Naime, navedena zabilježba ovrhe određena je zaključkom Općinskog suda u Virovitici posl. broj Ovr-397/2018-4 od 24. rujna 2018. (list 44 spisa Ovr-397/18), donesenog po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 84. st. 1. OZ, kojom je određeno, kada je riječ o postupku ovrhe na nekretnini radi naplate novčane tražbine, da kada se donesene rješenje o ovrsi sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe. Naime, prema odredbi čl. 84. st. 2. - 6. OZ zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta, promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika, sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo, na prijedlog ovrhovoditelja sud će donijeti rješenje o nastavljanju ovršnoga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika u tom postupku, protiv kojeg rješenja novi vlasnik nema pravo na žalbu, te konačno ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije prije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje. Ovrha na nekretnini radi naplate novčane tražbine provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem njene vrijednosti, njenom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine, dakle, zabilježba ovrhe na nekretnini u ovršnom postupku je sredstvo ovrhe. Budući da tužitelji nisu uspjeli sa tužbenim zahtjevom za proglašenje nedopuštenom ovrhe, utvrdivši da je zabilježba ovrhe donesena po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 84. st. 1. OZ, te cijeneći da je navedeni ovršni postupak još uvijek u tijeku, utvrđeno je da ne postoje zakonske pretpostavke za brisanjem navedene zabilježbe, slijedom čega je zahtjev tužitelja iz toč. II petita tužbe da se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Virovitici naloži da na nekretninama tužitelja iz toč. I tužbenog zahtjeva izvrši upis brisanja zabilježbe ovrhe sud kao neosnovan odbio te presudio kao u st. I izreke.

12. Činjenica što je tijekom ovrhe, kako je to razvidno iz stanja ovršnog spisa br. Ovr- 397/2018, došlo do promjene ovrhovoditelja na način da je rješenjem posl. br. Ovr-397/2018- 24 od 30. ožujka 2021. ovrha obustavljena u odnosu na dotadašnjeg ovrhovoditelja A. B. d.d., ovdje tuženika, te nastavljena s novim ovrhovoditeljem P. M. d.o.o., ovdje umješača na strani tuženika, s obzirom na činjenične navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev nije od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke. Naime, odredbom čl. 32. st. 3. OZ određeno je da ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. U konkretnom slučaju novi ovrhovoditelj P. M. d.o.o. u ovršnom postupku dokazao je da je tražbina prvobitnog ovrhovoditelja A. B. d.d. prenesena na njega temeljem ovjerovljene privatne isprave, odnosno Ugovora o cesiji od 27. prosinca 2019., solemniziranog po javnoj bilježnici I. L. iz Z., pod brojem OV-11388/2019 od dana 27. prosinca 2019., slijedom čega je sud donio citirano rješenje posl. br. Ovr-397/2018-24 od 30. ožujka 2021., kojim je ovrha obustavljena u odnosu na dotadašnjeg ovrhovoditelja A. B. d.d. te nastavljena s novim ovrhovoditeljem P. M. d.o.o. Činjenica što je tijekom ovrhe došlo do promjene vjerovnika, koji je kao novi ovrhovoditelj nastavio postupak ovrhe, nema nikakvog pravno relevantnog značaja za opstojnost zabilježbe ovrhe, jer je zabilježba ovrhe sredstvo ovrhe i isključivo je vezana za nekretninu na kojoj se provodi ovrha, a ne za osobu ovrhovoditelja ili ovršenika. Navedeno proizlazi iz smislenog tumačenja odredbe čl. 32. st. 3. OZ, u dijelu gdje je određeno da novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u stanju u kojem se on nalazi u trenutku kad u njega stupa i da za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika, koja odredba se na odgovarajući način primjenjuje i ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene dužnika (čl. 32. st. 4. OZ).

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 161. st. 3. ZPP, temeljem kojih je sud tužitelje obvezao da tuženiku solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.700,00 kn, i to 1.000,00 kn na ime nagrade punomoćnika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa), 1.000,00 kn na ime nagrade punomoćnika za zastupanje na ročištu od 14. veljače 2019. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 500,00 kn na ime PDV- a od 25 % (Tbr. 42. Tarife) te 200,00 kn za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu (Tbr. 1. st. 2. Tarife sudskih pristojbi, NN -74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15). Na dosuđeni iznos tužitelji su dužni tuženiku platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude 24. rujna 2021. pa do isplate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

14. Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.875,00 kn sud je kao neosnovan odbio. Naime, na ime PDV-a tuženiku pripada, s obzirom na visinu dosuđenog iznosa troškova, iznos od 500,00 kn, a ne u troškovniku zatraženi iznos od 875,00 kn. Nadalje, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadom iznosa od 1.000,00 kn za zastupanje na ročištu od 5. srpnja 2021. (u troškovniku očito omaškom naznačena 2019. godina) te naknadom iznosa od 500,00 kn za pristup na ročište za objavu presude, budući da na navedena ročišta za tuženika nitko nije pristupio.

U Slatini, 24. rujna 2021.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.