Poslovni broj: Usž-1566/21-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća te sudske savjetnice Maje Domac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. V. iz Š., kojeg zastupa opunomoćenik M. P., odvjetnik iz S., protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva kulture), Z., u predmetu radi utvrđivanja mjera zaštite kulturnog dobra, odlučujući o žalbi protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-319/20 od 16. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr- 319/20 od 16. studenog 2020.

II. Poništava se rješenje Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, klasa: UP/II-612-08/20-02/0009, urbroj: 532-06-01-02-02/3-20-3 od 2. srpnja 2020.

III. Poništava se rješenje Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Š., klasa: UP/I-612-08/19-09/0220, urbroj: 532-04-02-14/3 od 11. prosinca 2019.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 7.031,25 kuna u roku od 15 dana od dostave ove presude, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbija.

r i j e š i o  j e

I. Poništava se točka 1. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-319/20 od 16. studenog 2020.

II. Odbacuje se žalba izjavljena protiv točke 2. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-319/20 od 16. studenog 2020.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-612-08/20-02/0009, urbroj: 532-06-01-02-02/3-20-3 od 2. srpnja 2020. i rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Š., klasa: UP/I-612-08/19-09/0220, urbroj: 532-04-02-14/3 od 11. prosinca 2019. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je u točki 1. izreke utvrđen način otklanjanja utvrđenih nedostataka i nepravilnosti koje su nastale kao posljedica protuzakonite radnje na objektu na kat.čest.zem. 1553/16 k.o. P. te način očuvanja spomeničkih vrijednosti kulturno – povijesne cjeline otoka P. provođenjem mjera zaštite na način da je naloženo uklanjanje bazne stanice telekomunikacijskog operatera postavljene na bočnoj fasadi objekta na kat.čest.zem. 1553/16 k.o. P. U točki 2. izreke utvrđeno je da je mjere zaštite iz točke 1. tog rješenja dužan provesti vlasnik J. V., ovdje tužitelj, koju provedbu je prema točki 3. izreke dužan započeti odmah te je mjere zaštite iz točke 1. izreke dužan izvesti u roku od 60 dana od dana primitka tog rješenja. U točki 4. izreke tužitelj je upozoren da će, ako u utvrđenom roku ne provede mjere zaštite kulturnog dobra, te mjere provesti nadležno tijelo na njegov trošak. U točki 5. izreke određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki 1. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te je u točki 2. izreke odbijen prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

3. Protiv pobijane presude i rješenja tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da je prvostupanjsko rješenje donijelo nenadležno tijelo jer je uklanjanje građevina u nadležnosti građevinske inspekcije. Ističe da nije ni investitor ni izvođač radova, već je investitor društvo T. H. d.o.o., stoga smatra da je u primjeni članka 73. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara uklanjanje predmetne bazne stanice trebalo biti naloženo društvu T. H. d.o.o., a ne tužitelju koji za to nema ni znanja ni resursa. Navodi da nije vlasnik kulturnog dobra u smislu odredbe članka 21. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, već je eventualno vlasnik dijela tog dobra. Ističe da je nejasno je li njegova kuća pod zaštitom, odnosno pod kojim vrstama zaštite te smatra da je postupao u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige jer u zemljišnoj knjizi nije postojao upis koji bi ukazivao da se radi o zaštićenoj nekretnini. Navodi da ne postoji karakteristična građevina, odnosno skupina građevina u dijelu otoka u kojem se nalazi predmetna nekretnina. Poziva se na odredbu članka 3. Zakona o elektroničkim komunikacijama smatrajući da je postavljanje bazne stanice od interesa za Republiku Hrvatsku. Smatra da mu je stručno mišljenje izrađeno za potrebe drugostupanjskog upravnog postupka trebalo biti dostavljeno na očitovanje. Navodi da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na dokumentaciju koju je dostavio u spis predmeta. Predlaže da Sud usvoji žalbu uz naknadu troškova upravnog spora tužitelju koji se odnose na sastav žalbe s pripadajućim PDV-om u iznosu od 3.906,25 kuna i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 500,00 kuna, u ukupnom iznosu od 4.406,25 kuna.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem navodi da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen članak 73. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Smatra da za rješavanje ove upravne stvari nije od utjecaja način na koji su tužitelj kao zakupodavac i telekomunikacijski operater kao zakupnik ugovorom uredili svoje odnose. Ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se objekt na kojem je postavljena bazna stanica nalazi unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline otoka P. koja je upisana na Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-2456. Navodi da se kulturna dobra upisuju u Registar koji je javna knjiga koju vodi Ministarstvo kulture i u koju pravo uvida u uredovno radno vrijeme imaju sve osobe. Ističe da je prvostupanjski sud ispravno uzeo u obzir navode iz stručnog nalaza i mišljenja iz kojeg proizlazi da je predmetni nezakonito izvedeni zahvat u obliku crnog kvadra i dugog okomitog valjka nalijepljenih na zgradu novi strani element koji u oblikovnom i svakom drugom kontekstu nije prihvatljiv unutar povijesnog ambijenta jer je uočljiv iz svih kopnenih i morskih vizura. Navodi da je navedeni stručni nalaz i mišljenje interni akt kojim djelatnik tuženika kao ovlaštena i stručna osoba utvrđuje činjenice te nije riječ o vještačkom nalazu u smislu odredbe članka 65. Zakona o općem upravnom postupku koji je tužitelju trebao biti dostavljen na očitovanje, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud. Predlaže da Sud odbije žalbu.

5. Žalba protiv presude i točke 1. izreke rješenja je osnovana.

6. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta tuženika prema kojem je u provedenom postupku tužitelju pravilno naloženo uklanjanje bazne stanice koja je postavljena bez prethodnog odobrenja u smislu odredbe članka 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ broj 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 44/17., 90/18.). Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obrazlaže da se u konkretnom slučaju ne radi o izvođenju radova za koje je potrebna građevinska dozvola, već o izvođenju jednostavnih radova postavljanjem elektroničke komunikacijske opreme u smislu odredbe članka 5. točke 8. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“ broj 112/17., 34/18., 36/19., 98/19.), za koje tuženik nije dužan obavijestiti, odnosno uključiti građevinsku inspekciju. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, Konzervatorski odjel u Š. se u smislu odredbe članka 6. stavka 1. točke 12. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara smatra nadležnim tijelom koje je ovlašteno naložiti uklanjanje bazne stanice primjenom odredbe članka 73. stavka 1. istog Zakona. Navedenom odredbom propisano je da ako investitor ili izvođač radova poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra za koje je potrebno prethodno odobrenje ili potvrda da je glavni projekt u skladu s posebnim uvjetima zaštite iz članka 61.b stavka 3. tog Zakona, odnosno poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra protivno prethodnom odobrenju ili glavnom projektu za koji je izdana potvrda da je u skladu s posebnim uvjetima zaštite, nadležno će tijelo privremeno obustaviti rješenjem takvu radnju ili zahvat te prema potrebi naložiti investitoru obvezu povrata u prijašnje stanje uz upozorenje da će se u slučaju da rješenje ne bude u cijelosti izvršeno u roku radnja obaviti na njegov trošak. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.

7. Međutim, navedeno stajalište prvostupanjskog suda ovaj Sud ne prihvaća.

8. Naime, prvostupanjsko tijelo nema ovlast u primjeni citirane odredbe članka 73. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji se odnosi na hitne mjere zaštite i očuvanja kulturnoga dobra, kao ni u primjeni odredbe članka 21. istog Zakona na koju se pozvalo prvostupanjsko tijelo, narediti uklanjanje nezakonito izvedene građevine, kako to pogrešno zaključuju tuženik i prvostupanjski sud, jer je isto u isključivoj nadležnosti građevinske inspekcije koja je ovlaštena sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“ broj 115/18.) nadzirati zakonitost gradnje građevina pa tako i jednostavnih građevina koje se prema odredbama Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima mogu graditi bez građevinske dozvole.

9. Budući da je tuženik u postupanju po žalbi prema odredbi članka 115. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09.) dužan paziti na nadležnost po službenoj dužnosti, isti je bio dužan postupiti prema odredbi članka 117. stavka 3. istog Zakona, što je u konkretnom slučaju propustio učiniti.

10. Kako je iz navedenih razloga pobijanom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja, Sud nije posebno razmatrao ostale žalbene prigovore.

11. Slijedom navedenog, Sud je poništio pobijanu presudu i rješenja upravnih tijela, kao i točku I. izreke rješenja prvostupanjskog suda kojom je odlučeno o troškovima upravnog spora s obzirom da je tužitelj uspio u sporu.

12. Sud je na temelju odredaba članka 79. stavka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17.) naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora koji se odnose na trošak zastupanja na raspravi održanoj 6. studenoga 2020. i sastava žalbe protiv presude i rješenja s pripadajućim PDV-om, sukladno odredbama Tbr. 23. točke 2. i 3., u vezi s Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) u ukupnom iznosu od 7.031,25 kuna. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u dijelu u kojem je zatražio trošak sudske pristojbe na žalbu jer taj trošak u ovom sporu nije nastao s obzirom da se prema odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) pristojbe u upravnom sporu plaćaju samo ako sud odbije tužbeni zahtjev ili odbaci tužbu.

13. Žalba protiv točke 2. izreke rješenja nije dopuštena.

14. Odredbom članka 67. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se protiv rješenja upravnog suda žalba može podnijeti samo kada je to propisano tim Zakonom. S obzirom da odredbama Zakona o upravnim sporovima nije propisana mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe u smislu odredbe članka 26. stavka 2. tog Zakona, žalba protiv točke II. izreke rješenja nije dopuštena.

15. Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude, dok se rješenje Suda temelji na odredbi članka 67. i članka 72. istog Zakona.

U Zagrebu 23. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić,v.r.