Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž-730/2018-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, izvjestiteljice i članice vijeća te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. V. iz D. A., OIB:…, zastupane po punomoćnicima I. Đ. V. I K. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Đ. V. & K. B. iz S. B., , protiv tuženice R. A. d.d., Z., OIB:…, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku J. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog

suda u Zagrebu, poslovni broj P-6604/2016-32 od 13. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2021.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6604/2016-32 od 13. travnja 2018. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Nalaže se Tuženiku: R. A. d.d., Z., OIB: … da Tužitelju: Ž. V.,

D. A., OIB: … isplati stečeno bez osnove sukladno gornjoj

točki 3. i 5. tužbe zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća će Tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještvo, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da u odnosu na Tužitelja ne proizvodi pravni učinak odluka Tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti Tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora: Ugovor o kreditu, broj ugovora: …. s nadnevkom: 25. Ožujka 2008. Godine, bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijable i njihove uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

III. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi trošak postupka s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), sve u roku od 15 dana.

Ukoliko sud ne bi usvojio tužbeni zahtjev naveden pod I. gore utemeljen na navodima iz toč. 3. i 5. ove tužbe, predlaže se da sud usvoji (eventualno kumulirani) zahtjev utemeljen na navodima iz toč. 4. i 5. ove tužbe, kako slijedi:

„I Nalaže se Tuženiku: R. A.d.d.,

Z., OIB: … da Tužitelju: Ž. V., D. A., OIB: … isplati stečeno bez osnove sukladno gornjoj točki 4. i 5. tužbe zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća će Tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještvo, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici Ž. V. platiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 10.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana.«

2. Protiv gornje presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je iz svih žalbenih razloga, tj. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev te naloži tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi ističe da je pobijana presuda u cijelosti arbitrarna, budući da ne sadrži niti jednu jedinu rečenicu obrazloženja razloga odbijanja tužbenog zahtjeva. Ukoliko je sud prvog stupnja, protivno sudskoj praksi, smatrao da je u konkretnom slučaju ipak došlo do preinake tužbe, morao je iznijeti i obrazložiti konkretne razloge zbog kojih smatra da je do preinake uopće došlo, a tek onda iznijeti razloge i obrazložiti zbog čega eventualna preinaka u konkretnom slučaju ne bi bila dopuštena. Protivno pogrešnom stajalištu suda, u konkretnom se slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već tek o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju ovlaštenog sudskog vještaka financijske struke. Navodi i da je prvostupanjski sud, ukoliko je smatrao tužbeni zahtjev neodređenim, morao pozvati tužiteljicu (prije zaključenja prethodnog postupka) i pod prijetnjom odbačaja na ispravak/dopunu tužbe u okviru čl. 109. Zakona o parničnom postupku, no na taj način nije postupio. Pogrešno je i podredno stajalište suda prvog stupnja da tužiteljica nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu više nema pravnog interesa potraživati utužene iznose. Postavljanje kondemnatornog zahtjeva ne podliježe prethodnom ispitivanju postojanja ili nepostojanja pravnog interesa pa je navedeno stajalište suda glede istaknutog kondemnatornog zahtjeva u cijelosti procesnopravno nedopušteno. Glede tužbenog zahtjeva pod toč. II. ističe da tuženica nije imala niti ima pravo jednostranom odlukom mijenjati visinu kamatne stope pa da takva odluka tuženice ne proizvodi pravni učinak na tužiteljicu slijedom čega ista ima pravni interes tražiti da sud utvrdi postoji li to jednostrano pravo ili ne postoji. Nastala utužena izvanugovorna obveza nije prestala ni na jedan zakonom predviđeni način pa tako ni konverzijom ugovorne obveze tužiteljice. Navodi da je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi (sadržajno) ukazuje tužiteljica.

6. Naime, predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženice da joj ista isplati stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama "koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća će Tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještvo", te zahtjev za utvrđenjem da u odnosu na tužiteljicu odluka tuženice o jednostranom određivanju ili mijenjanju visine kamatne stope na tražbine iz Ugovora o kreditu sklopljenom između tužiteljice, kao korisnik kredita i tuženice, kao kreditora 25. ožujka 2008. ne proizvodi pravni učinak, a koje zahtjeve temelji na tvrdnji da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna te da je stoga tuženica stekla bez osnove od tužiteljice novčani iznos ili iznose koje predlaže utvrditi po vještaku financijske struke.

7. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti te je u razlozima obrazloženja naveo da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka preinačila tužbu, a kako preinaka nije dozvoljena jer je izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka, to da je trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, a taj zahtjev da je neodređen i da o takvom sud ne može ni odlučivati.

8. Prvostupanjski sud je dakle, najprije zaključio da se o tužbenom zahtjevu koji nije određeno postavljen ne može materijalnopravno presuditi (ni odbiti ni prihvatiti), da bi zatim takav zahtjev odbio, tj. o istom meritorno odlučio pa su na taj način razlozi obrazloženja pobijane presude proturječni i nejasni. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi (sadržajno) ukazuje tužiteljica te na koju ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. U vezi tužbenog zahtjeva valja reći da zahtjev tužitelja, da bi se o njemu moglo odlučivati u meritumu, mora biti dovoljno određen, jasan – sve kako bi bio kao takav podoban i za provedbu kroz ovršni postupak, ako bi ovaj uopće i bio potreban. Konkretno, zahtjev tužiteljice treba biti razumljiv i podoban za raspravljanje i odlučivanje.

10. Kao što je navedeno, tužiteljica zahtjevom traži da se naloži tuženici da joj "isplati stečeno bez osnove…koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća će Tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještvo". Takvom – kondemnatornom zahtjevu, kada u njemu nije određeno naznačen iznos obveze tuženice, odnosno kada su njemu navodi da će tužiteljica označiti taj iznos tek po provođenju vještačenja, ne može se u ničemu dati značaj podobnog za raspravljanje i odlučivanje.

11. Pravilno (određeno i razumljivo) postavljen tužbeni zahtjev osnovna je procesna pretpostavka da bi se o njemu moglo meritorno suditi. Ako takav zahtjev nije postavljen, sud treba stranku pozvati na odgovarajući ispravak sukladno odredbi čl. 109. u vezi čl. 186. ZPP.

12. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud na taj način nije postupio već je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja po vještaku K. T.

određenom od strane suda prvog stupnja, dostavila sudu podnesak u kojem je navela da, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, uređuje i precizira tužbeni zahtjev te zahtjevom za isplatu zatražila da se naloži tuženici da joj isplati iznos od 61.084,07 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini tamo navedeni iznos pa do isplate.

13. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, navedenim podneskom tužiteljica nije izvršila objektivnu preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP već je otklonila nedostatke tužbenog zahtjeva za isplatu odnosno postavila ga razumljivo kako bi se po njemu moglo postupati (čl. 186. st. 1. ZPP). Stoga je prvostupanjski sud trebao odlučiti o tom, uređenom zahtjevu za isplatu, a što u konkretnom slučaju nije učinio, već je na ročištu za glavnu raspravu donio rješenje kojim je odlučio da ne dopušta preinaku tužbe.

13.1. Iako je tako odlučio, smatrajući da se radi o preinaci tužbe, sud prvog stupnja pisani otpravak tog rješenja nije dostavio strankama već je razloge za nedopuštanje preinake tužbe naveo u obrazloženju pobijane presude (što je suprotno odredbama čl. 343. st. 2. u vezi čl. 378. st. 1. ZPP), a iz samog obrazloženja iste se ne može zaključiti iz kojih razloga sud smatra da se radi o objektivnoj preinaci tužbe.

13.2. Dakle, premda je trebao odlučiti o uređenom tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud je meritorno odlučio o novčanom tužbenom zahtjevu sadržaja navedenog u toč.

I. izreke prvostupanjske presude, tj. zahtjevu o kojem nije mogao meritorno odlučivati jer za to nije postojala osnovna procesna pretpostavka.

14. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu više nema pravnog interesa jer je konverzijom kredita napravljena i konverzija odredbe s redovitim kamatama koja bi eventualno bila preplaćena prema osnovnom Ugovoru o kreditu. Također smatra da nakon sklopljenog Dodatka odredba o kamatama više nije ista kao niti stopa, a niti parametri na temelju koje se određuje promjenjiva kamatna stopa te da su mjesečne rate koje je tužiteljica plaćala od početka sklapanja kredita, nakon sklopljenog Dodatka preračunate na način kao da je kredit od početka bio sklopljen kao kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. U vezi s tim treba reći da s pravom tužiteljica u žalbi ističe da postojanje kondemnatornog zahtjeva (zahtjeva za isplatu) ne podliježe prethodnom ispitivanju postojanja ili nepostojanja pravnog interesa.

16. Nadalje, u odnosu na provedenu konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, navesti je da je Europski sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Dakle, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. Stoga, u tom smislu, u konkretnom slučaju treba raspraviti sporni odnos stranaka te utvrditi je li provedena konverzija dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka ili nije, jer ako jest, tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev.

18. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "… bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

19. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

20. U nastavku postupku prvostupanjski sud će otkloniti naprijed navedenu bitnu povredu odredaba postupka te će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje u sporu stranaka, nakon čega će odlučiti o uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljice na isplatu te o tužbenom zahtjevu na utvrđenje, kao i o troškovima postupka.

21. Odluka o parničnim troškovima u povodu žalbe tužiteljice temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zadar, 23. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.