REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-3279/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. P. P. O. – S. Š. iz Š., K. 11, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik u S., G. 26, protiv tuženika R. H., OIB …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo, Građansko–upravni odjel u Šibeniku, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-105/2016 od 10. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-105/2016 od 10. svibnja 2021. u dijelu točke I. njene izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.617.563,08 kn, sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 904.390,77 kn od 11.

studenog 2001., -

904.390,77 kn od 1.

siječnja 2002., -

904.390,77 kn od 1.

siječnja 2003.,

- 904.390,77 kn od 1. siječnja 2004.

po stopi od 18% godišnje do 30. lipnja 2002.; po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-105/2016 od 10. svibnja 2021. u dijelu točke I. njene izreke kojim je naloženo tuženiku platiti glavnicu u iznosu od 15.402.708,37 kn te u dijelu dosuđenih kamata te u točki II. njene izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu

daljeg

iznosa

od

15.402.708,37

kn

(petnaestmilijunačetiristodvijetisućesedamsto- osam kuna i tridesetsedam lipa) s kamatama od 11. studenog 2001. do isplate, te u dijelu kojim traži isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 904.390,77 kn od 11. studenog 2001. do 31. prosinca 2001.; zatezne kamate tekuće na iznos od 904.390,77 kn od 11. studenog 2001. do 31. prosinca 2002.; zatezne kamate tekuće na iznos od 904.390,77 kn od 11. studenog 2001. do 31. prosinca 2003. kao i u dijelu kojim traži isplatu zatezne kamate na iznos od 3.617.563,08 kn od 1. siječnja 2008. preko stope propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose.

Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-105/2016 od 10. svibnja 2021. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 19.020.271,45 kn s kamatama (točka 1. izreke), kao i platiti mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.104.042,19 kn s kamatama (točka 2. izreke). U bitnome prvostupanjski sud navodi kako je tužitelju, pravomoćnim rješenjem Ureda državne uprave šibensko-kninske županije od 29. ožujka 2001. utvrđeno pravo na naknadu za zemljište ukupne površine 13.118 m2 (trinaest tisuća i sto osamnaest metara kvadratnih) uz obvezu da visini i vrstu naknade odredi mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za provedbu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (Zakon o potvrđivanju ugovora objavljen u „Narodnim novinama“ Međunarodni ugovori broj 18/98; u daljem tekstu: Ugovor). Tužitelj je podnio odštetni zahtjev za mirno rješenje spora 31. ožujka 2010., te je ujedno dana 30. lipnja 2010. ponudio sklapanje Nagodbe tuženiku (za isplatu naknade sukladno Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine, u četiri obroka), a tuženik je dana 24. lipnja 2010. odgovorio tužitelju da razmatra zahtjev za mirno rješenje spora. Glede same visine, ukazuje da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske donijelo obvezni naputak za primjenu Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vlasti o provedbi Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima temeljem kojeg se pravnim osobama Katoličke Crkve isplaćuje novčana naknada prema tržišnoj cijeni oduzetih nekretnina, a na temelju podataka od nadležne porezne uprave. Kako do mirnog rješenja nije došlo, tužitelj je zatražio sudsku zaštitu, a visinu naknade sud je utvrdio vještačenjem. U odnosu na zateznu kamatu, prvostupanjski sud smatra kako je tuženik zakasnio s obvezom od dana pravomoćnosti rješenja Uredbe državne uprave kojim je utvrđeno pravo na naknadu tužitelju te da od tog dana (11. studenog 2001.) teče rok za zakonsku kamatu.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je sud prihvatio tužbeni zahtjev, bez navođenja odredbi materijalnog prava, pri čemu je vještak utvrdio visinu naknade primjenom naputka Ministarstva pravosuđa, koji nije niti usvojen niti objavljen, već je bila riječ o radnom materijalu. Nadalje, navodi kako se pravnim osobama Katoličke crkve redovito isplaćuje naknada sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te da ne postoji propis koji bi upućivao na primjenu navedenog „naputka“. Osim toga, ukazuje kako navedeni naputak sadrži odredbu o isplati „primjerene cijene“, te da nema govora o tome da bi to značilo isplatu tržišne cijene, kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud. Nadalje, ukazuje kako je visina utvrđena po današnjim cijenama, a kamata obračunata od 2001. do isplate. Smatra i kako činjenica da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem poslovni broj Revt-179/2012 od 28. kolovoza 2012. utvrdio postojanje nadležnosti trgovačkog suda ne znači da je zahtjev osnovan, pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti na temelju čl. 5. st. 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, a ostaje i kod prigovora zastare. Predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalitelja, u odnosu na visinu naknade poziva se na odluku Gashi protiv Hrvatske i princip isplate naknade u tržišnoj vrijednosti, te ukazuje na čl. 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima u kojemu se navodi dužnost plaćanja primjerene novčane naknadu. U odnosu na pitanje dospjelosti, ukazuje kako je njegova tražbina dospjela 11. studenog 2001., te da od tog dana teče pravo na zateznu kamatu. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troška odgovora.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Žalbeni navodi tuženika sadržajno se odnose na tri važna pitanja: pitanje apsolutne (ne)nadležnosti, pitanje zastare i pitanje osnovanosti/visine odnosno dospijeća samog zahtjeva. Stoga će u ovoj odluci sud odgovoriti na ta tri pitanja, i to počevši od procesnog prigovora (pitanje apsolutne nenadležnosti), materijalnopravnog prigovora (zastara) te pitanja osnovanosti odnosno visine i dospijeća samog zahtjeva.

7. Što se tiče pitanja apsolutne nenadležnosti suda, prema mišljenju žalitelja, tužbeni je zahtjev trebalo odbiti primjenom čl. 5. st. 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Ovaj prigovor tuženice, odnosno tvrdnja kako trgovački sud nije nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, već da je to u nadležnosti mješovitog povjerenstva, nije bilo samo mišljenje tuženice.

8. Naime, Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku točkom I. izreke rješenjem poslovni broj P-80/2011 od 1. veljače 2011. oglasio se nenadležnim u ovom predmetu, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu. Navedena odluka Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, u dijelu koji se odnosi na pitanje nadležnosti, potvrđena je točkom I. izreke rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1487/2011 od 7. ožujka 2011. U tom rješenju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukazuje i na odluku Ureda za imovinsko- pravne poslove Šibensko-Kninske županije, kojom je utvrđeno pravo tužitelja na naknadu te određeno kako će visinu i vrstu naknade odrediti Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za provedbu Ugovora.

9. No, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-179/12 od 28. kolovoza 2012. ova su rješenja ukinuta u dijelu koji se odnosio na pitanja apsolutne nadležnosti, a za rješavanje ovog spora utvrđena je nadležnost Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku.

10. Ovom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske, u konkretnom predmetu, riješeno je pitanje nadležnosti suda kao moguća procesna prepreka za vođenje postupka, pa ovaj žalbeni razlog nije osnovan. Stoga je dužnost suda bila odlučiti o osnovanosti i visini samog zahtjeva, prilikom čega je vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

11. Odlučujući o osnovanosti samog zahtjeva, potrebno je odgovoriti na prigovor zastare, koji je tuženik isticao tijekom postupka i u žalbi, a koji je, prema mišljenju ovog suda, neosnovan je iz više razloga.

12. Prvenstveno valja ukazati kako se tražbina tužitelja ne temelji samo na odredbama Zakona o povratu imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/92 i 98/19), već i na odredbama Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Prema tom Ugovoru Republika Hrvatska preuzela je obvezu isplaćivanja pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti fizički vraćena (čl. 2. t. 1.c Ugovora). Odredbama navedenog Ugovora nije predviđena zastara prava na naknadu, niti rok u kojemu bi pravne osobe Katoličke Crkve (a tužitelj to nesporno i jest) trebale postaviti zahtjev za isplatu, pa s te strane u Ugovoru nema uporišta za primjenu instituta zastare.

13. Pri tome ovaj sud ukazuje kako je tuženica kao država potpisnica gore navedenim Ugovorom preuzela određene obveze, a za ponašanje države u izvršenju preuzetih obveza svakako bi trebalo primjenjivati drugačije, daleko više standarde od onih koji vrijede za obične fizičke i pravne osobe. Odredbom čl. 27. Bečke konvencija o pravu međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 16/93 od 18. prosinca 1993.) jasno je određeno kako se ugovorna strana ne može pozivati na odredbe svoga unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje ugovora, a to se pravilo nedvojbeno odnosi i na institut zastare. Stoga, kako tužena niti ne tvrdi da bi Ugovor sa Svetom Stolicom bio ništetan u smislu čl. 47. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, gore navedeno predstavlja još jedan jasan pokazatelj kako istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

14. Nadalje, čak i da se tuženica ima pravo pozivati na zastaru, ovakav bi prigovor bio neosnovan. Naime, pravo tužitelja na naknadu utvrđeno je pravomoćnim rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove Šibensko-kninske županije, Klasa: UPI-942-01/97/56, Ur.broj: 2182-06-02-01-02, od 29. ožujka 2001. Istim je rješenjem utvrđeno i da će visinu te vrstu naknade za predmetne nekretnine, obveznik koje je Republika Hrvatska, odrediti Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za provedbu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Među strankama nije sporno da visina i vrsta naknade nisu određeni niti do trenutka podnošenja tužbe, niti do zaključenja glavne rasprave.

15. Prema čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljem tekstu: ZOO, kao propisa koji je bio na snazi u trenutku donošenja upravnog rješenja) potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Istovjetni rok zastare za potraživanja određena odlukama nadležnog organa propisan je i odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, u daljem tekstu ZOO/05), pa niti promjenom zakona u ovom konkretnom slučaju nije došlo do promjene pravila o zastari potraživanja. No, valja naglasiti da se u ovom postupku ne primjenjuju odredbe ZOO/05, osim dijela koji se odnosi na kamatu, jer se isti, temeljem odredbe čl. 1163. ZOO/05 primjenjuje samo na pravne odnose koji su nastali nakon njegovog stupanja na snagu 1. siječnja 2006.

16. Dakle, pravo tužitelja na naknadu utvrđeno je pravomoćnim rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove šibensko-kninske županije od 29. ožujka 2001., a tužbu kojom traži visinu i vrstu naknade tužitelj je podnio 16. srpnja 2010. Stoga valja zaključiti kako je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 10 godina iz čl. 379. st. 1. ZOO-a, pri čemu bi njenim podnošenjem bio prekinut dalji tijek zastare sukladno čl. 388. ZOO-a, čak i u slučaju da zastara ovog potraživanja teče te da tuženica ovaj prigovor može istaknuti.

17. U odnosu na sami zahtjev, pitanje osnovanosti tužiteljevog potraživanja već je riješeno pravomoćnim rješenjem Ureda za imovinsko- pravne poslove Šibensko-kninske županije, Klasa: UPI-942-01/97/56, Ur. broj: 2182-06-02-01-02, od 29. ožujka 2001., kojim je utvrđeno postojanje njegovog prava na naknadu, pa je ostalo samo pitanje visine naknade.

18. Odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima propisano je da će ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrditi crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Ugovora.

19. No, kako tuženik tijekom postupka nije dostavio podatak o tome da je takva odluka crkveno-državnog povjerenstva o visini konkretne naknade donesena u propisanom roku (ili barem do donošenja prvostupanjske presude) niti da bi takvom odlukom ograničeno pravo tužitelja na visinu naknade, pravo tužitelja na naknadu za oduzetu imovinu ostaje neupitno, pri čemu je ostalo za utvrditi samo visinu same naknade i pravo na kamatu.

20. Prvostupanjski sud ukazuje kako je, u odnosu na visinu naknade, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske donijelo obvezatni naputak (kojim daje uputu o načinu tumačenja ugovora sa Svetom Stolicom) u kojem jasno stoji kako se naknada za zemljišta i šume, na kojima su treće fizičke i pravne osobe, na temelju pravne osnove stekle pravo vlasništva plaća prema primjerenoj cijeni, čija visina se utvrđuje prema podacima pribavljenim od nadležne Porezne uprave, a prema procijenjenoj vrijednosti sličnih zemljišta ili bliskog područja na temelju kupoprodajnih ugovora.

21. Kako nije dobio tražene podatke od nadležne Porezne uprave, prvostupanjski je sud proveo vještačenje na okolnost vrijednosti oduzetih nekretnina. U svom nalazu i mišljenju te usmeno na ročištu 25. ožujka 2021. sudski vještak G. Č. naveo je kako sadašnja tržišna vrijednost nekretnine iznosi 19.020.271,45 kn. Prilikom izračuna vrijednosti zemljišta vještak je primijenio odredbe Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj: 153/13, 65/17, 114/18 i 39/19), Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj: 153/13, 20/17 i 39/19), Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14 i 69/17), Zakona o procjeni vrijednosti nekretnine („Narodne novine“ broj 78/15) te drugih propisa. Međutim, vještak prilikom izrade nalaza nije primijenio i odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine te Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine“ broj 204/03 i 3/04, u daljem tekstu: Pravilnik o mjerilima).

22. Pri tome je na ročištu saslušani vještak potvrdio i kako bi izračun vrijednosti oduzetih nekretnina, koji je prema čl. 59. Zakona o naknadi i pripadajućeg Pravilnika o mjerilima izradio sudski vještak M. T. iz S., prema njegovom mišljenju bio dobar. Prema tom izračunu vještaka M. T., koji dakle prihvaća i imenovani vještak G. Č., naknada prema čl. 59. Zakona o naknadi i pripadajućeg Pravilnika, za nekretninu čija tržišna vrijednost iznosi 19.020.271,45 kn iznosila bi 3.617.563,08 kn (odnosno 3.617.563,07 kn što, zaokruživanjem na najbližu decimalu, iznosi 3.617.563,08 kn).

23. Stoga odluka o visini zahtjeva ovisi isključivo u odgovoru na pravno pitanje da li se, u ovom slučaju, trebaju primijeniti pravila čl. 59. Zakona o naknadi i pripadajućeg Pravilnika o mjerilima, ili se na visinu naknade trebaju primijeniti drugi propisi, koji visinu naknade reguliraju prema njenoj tržišnoj vrijednosti, što se prvenstveno odnosi na naputak Ministarstva pravosuđa.

24. Što se tiče „Obvezatnog naputka“ Ministarstva pravosuđa (str. 14. spisa), valja ukazati kako isti ne predstavlja zakonsku odredbu u smislu čl. 5. st. 2. Ugovora, i prema mišljenju ovog suda nije primjenjiv u tom kontekstu. Naime, prema toj odredbi Ugovora iznos naknade za oduzeta dobra utvrđuje se na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama. Prema mišljenju ovog suda, upravo iz te odredbe jasno proizlazi kako se i na pravne osobe Katoličke Crkve primjenjuju zakonska pravila o visini naknade koja se odnose i na sve ostale pravne te fizičke osobe kojima bi se trebala isplatiti naknada prema odredbama Zakona o naknadi. Ovakav stav u skladu je i s Uputama i stajalištima Mješovitog povjerenstva od 28. srpnja 1999. (str. 15. i 16. spisa), prema kojima je svrha Ugovora bila da se Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj vrati ili novčano naknadi vrijednost imovine, nakon već ranije usvojenog Zakona o naknadi i uz korištenje svih zakonskih odredbi koje određuju povrat imovine ili njezinu naknadu (točka I.2. Uputa i stajališta).

25. Dakle, upravo je Zakon o naknadi bio temelj za sklapanje navedenog Ugovora, pa stoga isti predstavlja i osnovu za njegovo provođenje u smislu utvrđivanja visine naknade, zajedno s podzakonskim propisima koji se na taj Zakon odnose. Naime, imajući u vidu čl. 5. Ugovora te čl. I.2. Uputa i stajališta Mješovitog povjerenstva, kao i odredbu čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske o jednakosti svih pred zakonom, nema nikakvog zakonskog uporišta temeljem kojega bi se pravne osobe Katoličke Crkve trebale staviti u povoljniji položaj od bilo koje druge pravne ili fizičke osobe koja je ostvarila pravo na naknadu prema odredbama Zakona o naknadi.

26. Stoga u ovom slučaju tužitelju pripada naknada prema odredbi čl. 59. Zakona o naknadi te Pravilnika o mjerilima temeljem kojega se utvrđuje visina same naknade, kao i svakoj drugoj osobi koja je to pravo ostvarila. Kako je sudski vještak G. Č. na ročištu 25. ožujka 2021. potvrdio da bi, u odnosu na utvrđenu tržišnu vrijednost, primjenom čl. 59. Zakona o naknadi i Pravilnika o mjerama, tužitelju pripadala naknada u iznosu od 3.617.563,08 kn, u tom je dijelu zahtjev osnovan, dok je za ostatak iznosa tužitelja trebalo odbiti.

27. U odnosu na pitanje dospijeća same tražbine, čl. 5. st. 1. Ugovora ugovoreno je da će se pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerena novčana naknada u četiri godišnja obroka. Primjenom čl. 77. st. 2. ZOO-a rokovi određeni u godinama završavaju posljednjeg dana posljednjeg mjeseca, što znači da je tuženik bio dužan isplatiti tužitelju njegovu tražbinu u četiri jednaka obroka u iznosu od 904.390,77 kn, koji dospijevaju 31. prosinca 2000., 31. prosinca 2001., 31. prosinca 2002. i 31. prosinca 2003. godine. Dakle, tužitelj bi imao pravo na zateznu kamatu tekuću od 1. siječnja svake slijedeće godine do isplate, no kako je u tužbi tražio zateznu kamatu počevši od 11. studenog 2001. na dalje, kamata na prvi obrok dosuđena mu je od tog dana.

28. Nadalje, po pitanju visine kamate prvostupanjski je sud također djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostupanjski je sud kamatnu stopu za razdoblje do 31. prosinca 2007. dosudio prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, dok je istu za razdoblje nakon 1. siječnja 2008. dosudio u visini propisanoj za trgovačke ugovore, odnosno ugovore između trgovaca i osobe javnog prava. Međutim, valja ukazati kako se u ovom slučaju ne radi o ugovornoj, već o zakonskoj obvezi tuženika, kao i na to da tužitelj nije trgovac. Stoga tužitelju, za razdoblje nakon 1. siječnja 2008., pripada kamata prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05, po stopi propisanoj za ostale odnose.

29. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba djelomično odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena za dio glavnice i kamata (čl. 368. st. 1. ZPP-a), dok je ista djelomično uvažena i tužbeni zahtjev odbijen (čl. 373. t. 3. ZPP).

30. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi, te tužitelju dosudio trošak postupka u cijelosti.

31. S obzirom na to da je ovom presudom djelomično uvažena tuženikova žalba, valjalo je ponovo odlučiti i o troškovima postupka. U odnosu na troškove postupka, valja ukazati kako sudovi nisu ograničeni na mehaničko zbrajanje troškova u odnosu na konačan uspjeh u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP- a), već imaju znatnu diskreciju iste ocjenjivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Stoga je, posebno kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2., 3. i 4. ZPP-a), prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ potrebno ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, dakle kako s obzirom na visinu, tako i s obzirom na osnovu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je još na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske suda koja je održana 6. lipnja 1980., a potvrđeno je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. i dr.) te u odluci u predmetu Klauz protiv Hrvatske, pred Europskim sudom za ljudska prava (Zahtjev broj 28964/10, presuda od 18. srpnja 2013.).

32. Upravo je ovaj predmet ogledni primjerak razloga zbog kojih odluka o troškovima postupka ne može biti samo računovodstveno nego i pravno pitanje, u kojemu prvenstveno dolazi do izražaja odredba čl. 154. i 155. ZPP-a, o potrebnim troškovima i razmjernom obračunu troškova.

33. Naime, tijekom ovog postupka tuženik je osporavao stvarnu nadležnost, osnovu i visini tužbenog zahtjeva, a u vezi tih osporavanja nastali su i troškovi postupka (žalbe tužitelja protiv odbačaja tužbe, protiv prve presude u ovom predmetu, trošak vještačenja). Stoga, makar je tužitelj matematički uspio u sporu sa 19% zahtjeva u odnosu na samu visinu, u cijelosti je uspio u odnosu na pitanje nadležnosti i osnove samog zahtjeva. Kada se promotre sve radnje tuženika poduzete tijekom postupka, samo se dvije njegove tvrdnje ukazuju potrebnima za vođenje ovog postupka – navod kako Naputak Ministarstva pravosuđa nije od važnosti za ovaj predmet, te navod kako je za utvrđenje vrijednosti naknade potrebno primijeniti odredbe Zakona o naknadi i Pravilnika o mjerama.

34. S druge strane, tužiteljeva je revizija u odnosu na pitanje nadležnosti uvažena, uvažena je i njegova žalba protiv prve presude u ovom predmetu, a troškovi vještačenja bili su neophodni u cijeloj svojoj visini, čemu treba dodati i djelomičan uspjeh u parnici vezan za visinu zahtjeva.

35. Kada se navedeni potrebni troškovi svake strane stave u međusobnu korelaciju, zajedno s visinom uspjeha u parnici, jasno je kako se u naravi radi o približno jednakom uspjehu, jer je tužitelj imao više potrebnih radnji, ali s manjim postotkom uspjeha u parnici, dok je tuženik imao manje potrebnih radnji, s većim postotkom uspjeha u parnici. Pri tome je ovaj sud uzeo u obzir i činjenicu da je obveza tuženika utvrđena i međunarodnim ugovorom, te da tuženik više od 20 godina nije poduzeo ništa da izvrši obvezu preuzetu tim Ugovorom, čime je i doveo do samog spora.

36. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 154. st. 4. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ovaj je sud odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.

Zagreb, 22. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas