REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 93/2017-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Riusa II S.A. OIB 32570556966 iz Španjolske, RIU Centre, Playa de Palma, 07610 Mallorca kojeg zastupa punomoćnica Nikolina Golubić, odvjetnica u Zagrebu protiv I. tuženika Velaris d.o.o. OIB 23243858146 iz Supetra, Put Vele Luke 10, kojeg zastupa punomoćnik Damir Zagoršćak, odvjetnik u Osijeku, II. tuženika Nenada Šore OIB 60466380620 iz Supetra, Hrvatskih velikana 8, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mrklić, odvjetnik u Splitu i III. tuženika Petera Johna Šimunovića OIB 81137969966 iz Nerežišća, Dračevica, kojeg zastupa punomoćnik Igor Radelić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-10107/2013-5 od 21. rujna 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1019/09 od 11. listopada 2013., u sjednici održanoj 22. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 282.753,00 Eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. njezine izreke, dok je glede odluke o troškovima postupka preinačena.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno da su stranke pregovarale o poslovnoj suradnji a u kojim pregovorima da su sudjelovali zakonski zastupnik tužitelja, II. tuženik i III. tuženik te osnivač I. tuženika Ivan Šimunović. Nadalje je utvrđeno da je ugovor o upravljanju između tužitelja i I. tuženika potpisan 3. rujna 2007. te da ga je u ime I. tuženika potpisao III. tuženik. Utvrđeno je da je u vrijeme potpisivanja ugovora II. tuženik bio direktor I. tuženika i kao takav ovlašten zastupati I. tuženika pojedinačno i samostalno, dok III. tuženik nije bio opunomoćen za potpisivanje toga ugovora što tužitelju nije moglo biti nepoznato s obzirom na podatke iz sudskog registra. Utvrđeno je da niti osnivač I. tuženika niti II. tuženik nisu opunomoćili III. tuženika za potpis ugovora i da tako nešto nisu naknadno odobrili. Nadalje je utvrđeno da je odmah nakon potpisivanja ugovora tužitelj obaviješten o tome da III. tuženik nije ovlašten za potpisivanje te da su se pregovori o poslovnoj suradnji vodili i nakon potpisanog ugovora kao i da je tužitelj, iako je znao da III. tuženik nije ovlašten potpisati ugovor, započeo izvršavati obveze iz ugovora. Utvrđeno je da su tuženici tijekom pregovora nakon potpisivanja ugovora tražili tužitelja za regulaciju svojih odnosa zaključenjem ugovora. Konačno je utvrđeno da tužitelj nije dokazao protupravno djelovanje tuženika, kao niti ostale pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi zaključuju da ugovor o upravljanju nije zaključen te da su stranke samo pregovarale pri čemu se nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje zaključuju da bi ugovor potpisan od strane neovlaštene osobe obvezivao neovlašteno zastupanog samo ako bi ovaj isti naknadno odobrio, a što je izostalo, u smislu odredbe čl. 312. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) te da se na temelju čl. 312. st. 3. ZOO-a u takvoj situaciji smatra da ugovor nije niti sklopljen. Zaključuju i da prema čl. 312. st. 4. ZOO-a strana s kojom je ugovor sklopljen može od neovlaštenog zastupnika tražiti naknadu štete ako u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije ovlaštena na sklapanje ugovora pa da takav uvjet u odnosu na III. tuženika nije ispunjen. Konačno zaključuju da bi se radilo o mogućoj izvanugovornoj odgovornosti za štetu za nastanak koje tužitelj nije dokazao pretpostavke jer da nije dokazao da bi šteta nastala, u kojoj visini te da je nastala uslijed protupravnog ponašanja tuženika. Stoga tužbeni zahtjev odbijaju.

9. Tužitelj u reviziji ističe navode o nizu počinjenih bitnih povreda. Neke da su počinjene pred prvostupanjskim sudom, a neke pred sudom drugoga stupnja. U takvoj situaciju mu prije svega valja naznačiti da ovaj sud ne ispituje presudu suda prvoga stupnja već drugostupanjsku presudu. Razlozi i mogućnosti ispitivanja takve presude jasno su propisani čl. 385. ZPP-a.

9.1. Tužitelj prvenstveno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a koja da se ogleda u tome da je drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka i to na izjavi III. tuženika jer da je ovaj na Novom Zelandu dao izjavu koja je protivna dokazima u spisu te da izjava nije nadovjerena apostilom, kao i da je isti dužan govoriti istinu. Nedopuštena raspolaganja stranaka su ona koja su protivna prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3. ZPP-a). Međutim, sama izjava po svojoj pravnoj naravi nije procesnopravno raspolaganje stranaka već može predstavljati samo dokazno sredstvo u smislu iskaza stranke, ako sud takvu izjavu kao dokazno sredstvo prihvati. Dakle, takva povreda nije počinjena.

9.2. Nadalje, tužitelj ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pri čemu uglavnom koristi zakonom opisani sadržaj takve povrede naglašavajući da između određenih odlučnih činjenica postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i dokaza koje je tužitelj doprinio u spis. Prema ocjeni ovoga suda takva povreda nije počinjena. Naime, pobijana je odluka posve jasna i razumljiva te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama a ne postoji niti, po tužitelju, naznačeno proturječje. Navodi o pravnoj osnovi zahtjeva i mjerodavnom pravu bit će razrađeni u dijelu ovog obrazloženja koje se odnosi na primjenu materijalnog prava (vidjeti točku 10.1. i 10.4. obrazloženja).

9.3. U odnosu pak na navode o počinjenju te iste povrede pred sudom prvoga stupnja revidentu valja odgovoriti da, kao što je već navedeno, ovaj sud takvu povredu nije u mogućnosti ispitivati (vidjeti točku. 9. obrazloženja). Isto se odnosi i na u reviziji ukazano na moguće počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud propustio primijeniti ovu odredbu na način koji to ona traži. Revident inače kroz sadržaj revizije povezuje moguće počinjenje bitnih povreda i pred sudom prvoga i pred sudom drugoga stupnja. Međutim, a u odnosu na postupanje suda drugoga stupnja, kao što je već navedeno, istaknute bitne povrede nisu učinjene (vidjeti točku 9.2. obrazloženja).

9.4. Ostali dio, inače opsežnih, revizijskih navoda o počinjenju bitnih povreda svodi se zapravo na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja čija (ne)potpunost i (ne)pravilnost nije zakonom predviđeni razlog za podnošenje revizije (arg. iz čl. 385. ZPP-a).

10. U području navodne pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ističe, kako se iz opsežnog sadržaja revizije dade razabrati, nekoliko okolnosti. Prvo ukazuje da je trebalo primijeniti pravo Kraljevine Španjolske, zatim da trgovačko društvo može zastupati osoba kojoj zakonski zastupnik izda punomoć, da je pogrešno zaključeno da se tužitelj ne može pozivati na načelo savjesnosti i poštenja, da su pogrešno ocijenjene pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu, da nije odlučeno o naknadi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te da nisu primijenjena pravila o stjecanju bez osnove.

10.1. U odnosu na moguću primjenu prava Kraljevine Španjolske tužitelju valja ukazati slijedeće. Točno jest da je čl. 20. st. 1. toč. 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 88/01, dalje ZRSZ) propisano da se, ako mjerodavno pravo nije izabrano, za ugovor o djelu primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poduzimača, odnosno tužitelja. Međutim, sudovi su pravilno zaključili da ugovor o upravljanju nije niti nastao pa se ta odredba ne može primijeniti. Osim toga, sve i da je sklopljen po svojoj pravnoj naravi takav ugovor ne bi predstavljao ugovor o djelu pa se niti u tom slučaju ta odredba ZRSZ-a ne bi mogla primijeniti. Konačno, tužitelj nije niti predložio pribavljanje isprave o stranom pravu (a to je procesnopravno gledano činjenica), a niti je tvrdio o mogućnosti primjene toga prava. Stoga se takvi njegovi navodi ukazuju neosnovanim.

10.2. Točno jest da čl. 42. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03 i 107/07, dalje: ZTD) predviđa mogućnost davanja punomoći za zastupanje i drugoj osobi. Međutim, sudovi s pravom ovu odredbu nisu primijenili jer su utvrdili da takva punomoć nije dana. Razlaganja tužitelja o mogućoj situaciji stanja u sudskom registru nisu od utjecaja na primjenu materijalnog prava. Stoga niti u ovoj situaciji (izostanka primjene ove odredbe) materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10.3. Načelo savjesnosti i poštenja nedvojbeno je jedno od najvažnijih načela obveznog prava. No, to načelo u svom punom opsegu jednako se primjenjuje i na obvezne odnose trgovačkog prava. Sudovi su to načelo izraženo u čl. 10. st. 2. ZOO- a sasvim ispravno tumačili i u tom dijelu pravilno primijenili tu odredbu. Naime, savjesnost i poštenje te njihovo postojanje procjenjuje se ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja što su sudovi pravilno i učinili. Činjenice koje su do takvog zaključka sudova dovele ne mogu, kao što je već navedeno, biti predmetom ispitivanja u revizijskom postupku. Stoga niti u ovom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10.4. Odštetno pravo u području izvanugovorne odgovornosti za štetu traži ispunjenje određenih pretpostavki koje doduše nisu pobrojane u ZOO-u ali su doktrinarno i u sudskoj praksi potpuno prihvaćene. Dakle, tužitelj je dužan dokazati, jer se konkretno radi o odgovornosti po osnovi krivnje, kumulativno ispunjenje svih pretpostavki koje su inače pravilno i detaljno pobrojane u nižestupanjskim presudama. Ispunjenje tih pretpostavki opet ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja pa njihovo utvrđenje seže u utvrđenje činjeničnog stanja koje ovaj sud nije ovlašten ispitivati. Stoga je pravila o odštetnoj odgovornosti sud pravilno primijenio zasnovavši ih na utvrđenom činjeničnom stanju. U odnosu na III. tuženika je pravilno primijenio odredbu čl. 312. st. 4. ZOO-a opet polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja. Konačno, o povredi prava osobnosti zaključio je isto kao i za druge vidove štete, odnosno zaključio je da je tužitelj nije dokazao.

10.5. Što se pak tiče moguće primjene odredbi ZOO-a o stjecanju bez osnove tužitelju valja ukazati slijedeće. Sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, ali je vezan za njezinu činjeničnu osnovu. Tužitelj je prvotno tražio štetu zbog povrede ugovornog odnosa i uz to prilagao dokaze. Međutim, tijekom postupka nije tvrdio da bi došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika, u tom pravcu nije predlagao dokaze i isticao činjenice. Premda su i prouzročenje štete, koji je institut sud primijenio, i stjecanje bez osnove izvanugovorni odnosi svaki od njih ima svoje specifičnosti koje se ogledaju u specifičnim činjenicama i specifičnim uvjetima za primjenu pojedinog od ovih instituta. Kako tužitelj nije dokazivao pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, tako niti sudovi nisu mogli primijeniti odnosne odredbe ZOO-a koje reguliraju taj institut. Stoga je i takav navod tužitelja neosnovan.

11. Zbog svega navedenoga reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP- a).

Zagreb, 22. rujna 2021.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb302-24eb4

Kontrolni broj: 07bdb-1fb21-f7c9a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.