Poslovni broj: 4 Us I-800/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice A. B. G. iz O., koju zastupa opunomoćenik B. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. K. i B. K., O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje Službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenica J. R., službena osoba, radi prava na razmjerni dio obiteljske mirovine, 22. rujna 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-03/20-01/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3- 20/3129 od 4. svibnja 2020.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 15.625,00 kn (petnaest tisuća šesto dvadeset i pet kuna) u roku od 30 dana od dana primitka pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 25. svibnja 2020. podnijela tužbu protiv dva rješenja tuženika, te je Sud istu razdvojio u odnosu na rješenje tuženika KLASA: UP/II 140- 03/20-01/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-20-001463 od 5. svibnja 2020. i ista je zavedena pod poslovnim brojem: 4 UsI-653/2020 (sada 4 Us I-799/2021) te će se o zakonitosti tog rješenja odlučiti u tom upravnom sporu.

2. Osporavanim rješenjem tuženika u ovom sporu, KLASA: UP/II 140- 03/20-01/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-20/3129 od 4. svibnja 2020. poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-03/17-01/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-17/9976, broj spisa: 123776 od 7. rujna 2018. (točka I), te je odbijena žalba uložena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. KLASA:

UP/II 140-03/17-01/03397519846, URBROJ: 341-25-05/3-17-114172, broj: 150885 od 10. svibnja 2017. (točka II).

3. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik osporavano rješenje donio kao posljedicu kršenja materijalnog prava, članka 6. stavka 4. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, za koji tvrdi da je vrlo jasno i nedvosmisleno regulirao kriterij za dodjelu prava članovima obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja, odnosno da između nasljednika istog nasljednog reda, ukoliko se ne postigne dogovor, prednost u ostvarivanju prava ima osoba koja je član obitelji i koja je sa hrvatskim braniteljem živjela u zajedničkom kućanstvu, a to je ovdje tužiteljica. Navodi da je ta činjenica za tuženika potpuno irelevatna, te da tuženik pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu. Stoga smatra da tužiteljici pripada ne tek 1/3, već mirovina u cijelosti. Navodi da je tužiteljica provela 24 godine u braku i kućanstvu sa suprugom, pokojnim hrvatskim braniteljem te da je neživotna i nepravedna situacija da se njegovim roditeljima koji nisu bili dio kućanstva i koji žive u Federaciji Bosni i Hercegovini i imaju još troje djece, te primaju svoju mirovinu i država im je osigurala isplatu invalidnine od 3.842,00 kn, mirovina priznaje na štetu tužiteljice. Predlaže Sudu saslušati tužiteljicu te poništiti osporavano rješenje tuženika od 4. svibnja 2021. i utvrditi pravo na obiteljsku mirovinu od 1. veljače 2015. u navedenim iznosima i rokovima.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje doneseno u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2971/18-2 od 5. prosinca 2019. kojim je poništeno rješenje Područne službe Zavoda u Zagrebu broju: 123776 od 7. rujna 2018., a žalba protiv rješenja istog tijela broj: 150885 od 10. svibnja 2017. odbijena. Navodi i da je rješenjem Područne službe broj: 150885 od 25. studenoga 2010. roditeljima smrtno stradalog hrvatskog branitelja I. B., S. i R. B. određena obiteljska mirovina od 1. ožujka 2010., prema odredbama Zakona o pravima o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 174/04. do 92/14. dalje: ZOPHBDR) te se poziva na načelo stečenih prava, odnosno članak 13. i članak 129. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje: ZUP). Navodi i da udovica i roditelji nisu istodobno ostvarili pravo na obiteljsku mirovinu, već roditelji ranije, a udovica kasnije, pa da se radi o stečenom pravu roditelja.

Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Rješenjem od 31. kolovoza 2020. Sud je pozvao zainteresirane osobe S. i R. B. da sudjeluju u ovom upravnom sporu, ali se iste u spor nisu uključile niti očitovale.

6. U podnesku od 27. kolovoza 2020. te na raspravama održanim pred ovim Sudom 31. kolovoza 2020. i 30. rujna 2020. tužiteljica je predložila prekid predmetnog upravnog spora budući da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zahtjevom broj: GZ-DO-15/2020-5 od 10. srpnja 2020. zatražilo od Vrhovnog suda Republike Hrvatske izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2971/18-2 od 5. prosinca 2019., a u predmetu istih stranaka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Tom presudom je poništena presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: 1 UsI- 787/17-11 od 25. travnja 2018., a kojom je poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03-16-02/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-16-3717 od 7. travnja 2017. (točka I.); odbijena je žalba zainteresiranih osoba S. i R. B., oboje iz Z., izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 140-03/16- 01/03397519846, URBROJ: 341-25-05/3-16-012556 od 3. veljače 2016. (točka II.) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici A. B. G. iz O., trošak upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn, u roku od 30 dana (točka III.).

7. Sud je prihvatio prijedlog tužiteljice i odredio prekid upravnog spora rješenjem od 30. rujna 2020. u skladu s odredbom članka 45. stavka 2. točke 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), smatrajući isti svrsishodnim i ekonomičnim s obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske treba odlučiti o pravnom pitanju od utjecaja na odlučivanje o zakonitosti osporavanog rješenja tuženika u vezi prava na razmjerni dio, odnosno obiteljske mirovine u cijelosti. To stoga što je odlučno pravno, a ovdje prethodno pitanje tumačenje kriterija „istodobnosti vođenja postupka za realizaciju prednosti u slučaju konkurencije zahtjeva za ostvarivanje prava“, a koji nije sadržan niti propisan u odredbi članka 6. stavka 1. ZOPHBDR-a, niti u bilo kojoj drugoj vezanoj odredbi. Iz tog razloga je Državno odvjetništvo podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske smatrajući da se radi o povredi prava na pravično suđenje i očitoj diskriminaciji.

8. Po primitku presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 11/2020-9 od 9. veljače 2021., Sud je rješenjem od 8. srpnja 2021. nastavio predmetni spor, te je održao i raspravu 15. rujna 2021. Na istoj je opunomoćenik tužiteljice ostao kod navoda tužbe, povukao je dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice te je uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika. Odustao je od tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, dok je službena soba tuženika ostala pri dotadašnjim navodima. Opunomoćenik tužiteljice je zatražio i naknadu troška upravnog spora u iznosu od 15.625,00 kn pobliže određenom u troškovniku predanom u spis (list 73).

9. Sud je izveo dokaze uvidom u spis, kao i u spis provedenog upravnog postupka, sve isprave priložene istima te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 11/2020-9 od 9. veljače 2021., kao i pravomoćnu presudu ovog Suda poslovni broj: 1 UsI-787/17-11 od 25. travnja 2018. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 33. i članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Iz podataka spisa proizlazi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 25. listopada 2005. tužiteljici, kao udovici umrlog vojnog osiguranika I. B., priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 4. siječnja 2000., u skladu s odredbama općeg propisa o mirovinskom osiguranju, Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 102/98. do 76/12.).

Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 1. listopada 2015. S. i R. B., kao roditeljima smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, priznato je pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. ožujka 2010., na temelju posebnog propisa, ZOPHBDR-a, iz razloga što je rješenjem Gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu i branitelje, Sektora za branitelje, obitelj i rad, Odjela za branitelje, Odsjeka za upravni postupak Grada Z. KLASA: UP/I-564-01705-35/47, URBROJ: 251-11-31/100-07-21 od 28. svibnja 2007. S. i R. B., priznat status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata I. B.,

Tužiteljici je naknadno, na temelju rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/14-0004/470, URBROJ: 522-04/1-1-1-15-4 od 5. studenoga 2015. priznat status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata I. B. od 1. ožujka 2005. do 2. lipnja 2009. te od 17. prosinca 2012. pa nadalje.

Stoga je, na temelju članaka 24., 25. i 29. ZOPHBDR-a i članka 72. stavka 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13. do 102/19.) rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. KLASA: 140- 03/16-01/03397519846, URBROJ: 341-25-05/3-16-012556 od 3. veljače 2016., odlučeno da S. B. i R. B., roditeljima smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. siječnja 2015. (točka I. izreke). U dijelu pod točkom II. izreke A. B. G., udovici smrtno stradalog hrvatskog branitelja I. B., priznato je pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 5.261,78 kn mjesečno, počevši od 1. veljače 2015., dok je u dijelu pod točkom III. izreke utvrđeno da svota mirovine na dan 30. lipnja 2015. iznosi 5.261,78 kn, pri čemu dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja na dan 30. lipnja 2015. iznosi 4.301,16 kn mjesečno, a dio mirovine ostvaren na temelju staža osiguranja na dan 30. lipnja 2015. iznosi 960,61 kn mjesečno. Od 1. srpnja 2015. mirovina je određena u svoti od 5.264,62 kn mjesečno, a isplata mirovine pripada počevši od 1. veljače 2015. po obavljenoj reviziji. Mirovinu će isplaćivati Zavod iz sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske mjesečno unatrag. Navedenim rješenjem izmijenjeno je rješenje iste Područne službe broj: 150885 od 1. listopada 2015.

To rješenje od 3. veljače 2016. je po žalbi S. i R. B. poništeno rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03-16- 02/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-16-3717 od 7. travnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a u tom rješenju je izneseno pravno shvaćanje prema kojem u smislu članka 6. ZOPHBDR-a nije bilo pravne osnove za utvrđenje prestanka prava na obiteljsku mirovinu S. i R. B.

11. Nadalje, u upravnom sporu vođenom pred ovim Sudom u predmetu poslovni broj: 1 UsI-787/17 donesena je presuda 25. travnja 2018., kojom je poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03-16-02/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-16-3717 od 7. travnja 2017. i odbijena žalba zainteresiranih osoba S. i R. B., oboje iz Z., izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 140-03/16-01/03397519846, URBROJ: 341-25-05/3-16-012556 od 3. veljače 2016.

U toj presudi je iznesen stav da kada je obiteljska mirovina priznata roditeljima kao članovima obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja prema odredbama ZOPHBDR-a, a naknadno supruga koja je sa smrtno stradalim hrvatskim braniteljem živjela u zajedničkom kućanstvu bez djece (kao nasljednica drugog nasljednog reda) ostvare status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja, je nužno, u skladu sa smislom i sadržajem članka 6. ZOPHBDR-a, pravo na obiteljsku mirovinu u nedostatku drukčijeg sporazuma priznati isključivo članu obitelji koji ima prednost u ostvarivanju prava i koji je bio bliži sa smrtno stradalim hrvatskim braniteljem (potomku ili supruzi), a preostalim članovima obitelji (roditeljima) obustaviti pravo na isplatu mirovine, i to neovisno o tome što ZOPHBDR takvu situaciju nije jasno definirao.

12. Navedena presuda ovoga Suda je poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2971/18-2 od 5. prosinca 2019., a koja je usvajanjem zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U- zpz 11/2020-9 od 9. veljače 2021. na način da je odbijena žalba tuženice, kao neosnovana i potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-787/17- 11 od 25. travnja 2018.

13. Prema odredbi članka 24. ZOPHBDR-a, članovi obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata čija je smrt prouzročena ranjavanjem, ozljedom, bolešću, pogoršanjem, odnosno pojavom bolesti zadobivenoj u obrani suvereniteta Republike Hrvatske imaju pravo na obiteljsku mirovinu prema ovom Zakonu.

Članovima obitelji smrtno stradaloga, zatočenog ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, prema navedenom Zakonu, smatraju se bračni drug, djeca rođena u braku ili izvan braka, posvojena djeca i pastorčad (članovi uže obitelji), roditelji, očuh, maćeha i posvojtelj (članak 6. stavak 1. ZOPHBDR-a). Prednost u ostvarivanju prava između članova obitelji iz stavka 1. i 2. članka 24. ZOPHBDR-a utvrđuje se prema propisima o nasljeđivanju, s tim da članovi obitelji iz istoga nasljednog reda ostvaruju pravo prema međusobnom sporazumu. Ako se sporazum ne postigne, prednost u ostvarivanju prava ima član obitelji iz istoga nasljednog reda koji je s hrvatskim braniteljem iz Domovinskog rata živio u zajedničkom kućanstvu (članak 6. stavak 4. ZOPHBDR-a).

Novčana prava iz navedenog Zakona pripadaju članovima obitelji istog nasljednog reda iz st. 1. i 2. navedenog članka u jednakim sukorisničkim dijelovima kada nije moguće utvrditi prednost u ostvarivanju prava iz st. 4. toga članka (članak 6. stavak 5. ZOPHBDR-a).

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 9. veljače 2021. navodi da je u ovoj upravnoj stvari sporna primjena članka 6. stavka 4. ZOPHBDR-a, odnosno sporno je odnosi li se ta odredba samo na situaciju kada članovi obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata istovremeno ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu, ili i na situaciju kada je članova obitelji ranije pravomoćnim rješenjem priznato pravo na obiteljsku mirovinu, te je li se mogao utvrditi prestanak prava na obiteljsku mirovinu roditeljima branitelja, priznato ranije pravomoćnim rješenjem. Prema ocjeni tog suda, izneseno pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske nije pravilno. Naime, prema odredbi članka 24. ZOPHBDR-a članovi obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata čija je smrt prouzročena ranjavanjem, ozljedom, bolešću, pogoršanjem, odnosno pojavom bolesti zadobivenoj u obrani suvereniteta Republike Hrvatske imaju pravo na obiteljsku mirovinu prema ovom Zakonu. Članovima obitelji smrtno stradaloga, zatočenog ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, prema navedenom Zakonu, smatraju se bračni drug, djeca rođena u braku ili izvan braka, posvojena djeca i pastorčad (članovi uže obitelji), roditelji, očuh, maćeha i posvojitelj (članak 6. stavak 1. ZOPHBDR-a). Prednost u ostvarivanju prava između članova obitelji iz stavka 1. i 2. članka 24. ZOPHBDR-a utvrđuje se prema propisima o nasljeđivanju, s tim da članovi obitelji iz istoga nasljednog reda ostvaruju pravo prema međusobnom sporazumu. Ako se sporazum ne postigne, prednost u ostvarivanju prava ima član obitelji iz istoga nasljednog reda koji je s hrvatskim braniteljem iz Domovinskog rata živio u zajedničkom kućanstvu (članak 6. stavak 4. ZOPHBDR-a).

Novčana prava iz navedenog Zakona pripadaju članovima obitelji istog nasljednog reda iz stavaka 1. i 2. navedenog članka u jednakim sukorisničkim dijelovima kada nije moguće utvrditi prednost u ostvarivanju prava iz stavka 4. toga članka (članka 6. stavka 5. ZOPHBDR-a).

S obzirom da je I. B. umro 4. siječnja 2000., u skladu s člankom 10. i člankom 13. Zakona o nasljeđivanju, istog su u 1/2 dijela ostavine na jednake dijelove naslijedili roditelji, a drugu polovinu bračni drug. Kako I. B. i tužiteljica nisu imali djece, tužiteljica nije jedina njegova nasljednica. S obzirom na sadržaj odredbe članka 6. stavka 4. ZOPHBDR-a i da između tužiteljice i roditelja ostavitelja nije postignut sporazum prednost u ostvarivanju prava ima član obitelji iz istoga nasljednog reda koji je sa hrvatskim braniteljem iz Domovinskog rata živio u zajedničkom kućanstvu (stavak 4.), a ona pripada tužiteljici jer je sa hrvatskim braniteljem živjela u zajedničkom kućanstvu, a tek da nije bilo moguće utvrditi prednost u ostvarivanju prava tada bi novčana prava pripadala članovima obitelji istog nasljednog reda u jednakim sukorisničkim dijelovima, što ovdje nije slučaj.

Prema shvaćanju tog suda, neosnovano se tuženik pozvao na načelo zaštite stečenih prava iz članka 13. ZUP-a, jer određene činjenice, prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja, mogu utjecati na obustavu ili gubitak prava na obiteljsku mirovinu (npr. u slučaju iz članka 75. Zakona o mirovinskom osiguranju), pa tako i u ovom slučaju (kada je obiteljska mirovina priznata roditeljima, kao članovima obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja prema odredbama ZOPHBDR-a), i kada je, supruga branitelja koja je sa smrtno stradalim hrvatskim braniteljem živjela u zajedničkom kućanstvu bez djece (kao nasljednica drugog nasljednog reda), naknadno ostvarila status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja. U toj situaciji nužno je tada, u skladu s smislom i sadržajem članka 6. ZOPHBDR-a, pravo na obiteljsku mirovinu, u nedostatku drukčijeg sporazuma priznati isključivo članu obitelji koji ima prednost u ostvarivanju prava i koji je bio bliži sa smrtno stradalim hrvatskim braniteljem, a to je tužiteljica prema članku 6. stavku 4. ZOPHBDR-a, kao član obitelji koji je živio sa hrvatskim braniteljem u zajedničkom kućanstvu. Prema članku 6. stavku 5. ZOPHBDR-a novčana prava iz navedenog Zakona pripadaju članovima obitelji istog nasljednog reda iz stavaka 1. i 2. navedenog članka u jednakim sukorisničkim dijelovima kada nije moguće utvrditi prednost u ostvarivanju prava iz stavka 4. toga članka. Ta odredba, (o jednakim sukorisničkim dijelovima) odnosi se samo na situaciju kada nije moguće utvrditi prednost u ostvarivanju prava iz stavka 4. toga članka, a ta prednost se ovdje može utvrditi jer roditelji hrvatskog branitelja nisu živjeli sa braniteljem u zajedničkom kućanstvu. Odredbom članka 6. stavka 5. ZOPHBDR-a, niti drugim odredbama ZOPHBDR-a nije propisan prestanak, odnosno obustava prava na obiteljsku mirovinu članovima obitelji (roditeljima), niti uvjeti za prestanak ranije priznatog prava na obiteljsku mirovinu, no to ne znači da se roditeljima pokojnog I. B. nije mogao utvrditi prestanak prava na obiteljsku mirovinu, niti je utvrđenje prestanka tog prava protivan načelu zaštite stečenih prava iz članka 13. ZUP-a. To iz razloga što navedeno načelo u sustavu mirovinskog osiguranja, i općenito upravnog prava, ima drukčiju funkciju od one koju mu u konkretnom slučaju pridaje tuženik. Prema shvaćanju ovoga suda nije nužno da ZOPHBDR-a sadrži uvjet za prestanak ranije pravomoćno priznatog prava, kada je to uređeno i dopušteno posebnim zakonom, konkretno Zakona o mirovinskom osiguranju (npr. u članku 72.-75.), koji propisuje promjenjivi sustav prava, jer se ono može kroz određena razdoblja i stjecati i gubiti, a na primjenu kojeg propisa upućuje i ZOPHBDR-a u članku 25., kojim je određeno da se pravo na obiteljsku mirovinu ostvaruje pod uvjetom i na način propisan Zakonom o mirovinskom osiguranju ako tim zakonom nije drugačije određeno, ali i u članku 33.a, kojim je propisano da se na pitanja u svezi Glave II. točke 2. toga zakona koja nisu uređena tim Zakonom (a u tom dijelu su regulirana prava iz mirovinskog osiguranja) primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju.

Stoga je Vrhovni sud zaključio da DORH osnovano ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u tumačenju odredbe članka 6. stavka 4. ZOPHBDR-a ustanovio novi kriterij, odnosno uvjet "istovremenosti" vođenja postupka za realizaciju prednosti u slučaju konkurencije zahtjeva za ostvarivanje prava iz navedenog zakona, budući da taj kriterij nije sadržan ni propisan u navedenoj odredbi niti u bilo kojoj vezanoj odredbi ZOPHBDR-a, i jer taj Zakon ne traži od članova obitelji da u različitim razdobljima i da pred različitim nadležnim tijelima pokrenu istovremeno upravne postupke, niti ih prisiljava da to čine istovremeno, niti je, kako je navedeno, nužno da citirani zakon sadrži uvjet za prestanak ranije pravomoćno priznatog prava, kada je to uređeno i dopušteno posebnim zakonom, konkretno Zakonom o mirovinskom osiguranju.

Slijedom iznesenoga, zbog pogrešne primjene materijalnog prava pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske je, Vrhovni sud Republike Hrvatske, na temelju članka 78. stavka 4. u svezi članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10. i 143/12.) preinačio citiranu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i odbiti žalbu tuženika, kao neosnovanu te potvrdio presudu prvostupanjskog upravnog suda.

15. Nastupom pravomoćnosti presude ovoga Suda poslovni broj: UsI- 787/17-11 od 25. travnja 2018. pravno je osnaženo rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: 140-03/16-01/03397519846, URBROJ: 341-25-05/3-16-012556 od 3. veljače 2016., kojim je izmijenjeno rješenje iste službe od 1. listopada 2015., te je S. B. i R. B., roditeljima smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, I. B., utvrđen prestanak prava na obiteljsku mirovinu s danom 31. siječnja 2015. (točka I. izreke), a A. B. G., udovici smrtno stradalog hrvatskog branitelja I. B., priznato je pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. veljače 2015. (točka II. izreke).

16. S obzirom da je tužiteljici nesporno pravomoćno priznato pravo na obiteljsku mirovinu u cijelosti, a S. i R. B. to pravo prestalo, a da je u ovom upravnom sporu osporavano rješenje KLASA: UP/II 140-03/20-01/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-20/3129 od 4. svibnja 2020. doneseno u postupku izvršenja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koja više ne egzistira, a po pravnom stajalištu suprotnom onome iznesenom u presudi Vrhovnog suda, isto nije zakonito te ga je Sud poništio i odlučio kao u izreci presude pod točkom I., u skladu s člankom 58. stavkom 1. ZUS-a.

Poništavanjem osporavanog rješenja, na snazi ostaje kao zakonito i pravilno rješenje tuženika KLASA: UP/II 140-03/17-01/03397519846, URBROJ: 341-99-05/3-17/9976, od 7. rujna 2018. kojim je uvažena žalba tužiteljice i poništeno rješenje Područne službe Zavoda u Z. KLASA: UP/II 140-03/17-01/03397519846, URBROJ: 341-25- 05/3-17-114172, od 10. svibnja 2017. kojim je tužiteljici i S. i R. B. priznata obiteljska mirovina u razmjernom dijelu.

17. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 79. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarifa).

18. Člankom 79. stavkom 2. ZUS-a je propisano da se vrijednost spora smatra neprocjenjivom te se stoga u upravnom sporu primjenjuje Tbr. 23, točka 1. podstavak 2. prema kojem tužbe, odgovori na tužbe, prijedlozi za donošenje privremene mjere, sastav prijedloga za nagodbu te podnesaka koji sadrže činjenična i pravna razlaganja u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima iznose 250 bodova.

19. Tako tužiteljici pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 23/1. Tarife), za sastav podneska u kojem je zatražen prekid spora od 27. kolovoza 2020. koji sadrži činjenična i pravna razlaganja, u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 23/1. Tarife), te trošak zastupanja na raspravama održanim 31. kolovoza 2020., 30 rujna 2020. i 15. rujna 2021. u iznosu od po 2.500,00 kn (Tbr. 23/2. Tarife), što ukupno iznosi 12.500,00 kn, a uz pripadajući iznos PDV-a od 3.125,00 kn, ukupno 15.625,00 kn.

20. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pripada joj pravo na naknadu zatraženog troška u ukupnom iznosu od 15.625,00 kn te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a.

U Osijeku 22. rujna 2021.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).