Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-187/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj K-13/2016-67 od 26. travnja 2021., u sjednici održanoj 21. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. V. i branitelja optuženika, odvjetnice A. B.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. V. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 26. travnja 2021., broj K-13/2016-67, Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim optuženog M. V. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstvom iz članka 110. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te ga je, na temelju članka 110. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. rujna 2014. do 3. listopada 2014. Na temelju članka 68. KZ/11. optuženom M. V. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava.

1.1. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog M. V. oduzet je pištolj marke "HS", tvorničkog broja ***, kalibra 9 mm, 55 komada streljiva cal 7,9 mm, 43 komada streljiva cal 7,62x39 mm, 8 komada streljiva cal 7,65 mm, 136 komada streljiva cal 9 mm, 13 komada streljiva cal 9 mm te okvir za streljivo za pištolj marke "HS", a koji oduzeti predmeti će se uništiti.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom M. V. da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 20.643,50 kune, troškove iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 5.000,00 kuna te trošak postupka iz članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08. koji će biti naknadno određen, nakon što sud utvrdi stvarne troškove zastupanja oštećenika prema priloženom troškovniku.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. V. osobno i po braniteljici, odvjetnici A. B., te su se navedeni podnesci razmatrali kao jedinstvena žalba optuženika.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi s člankom 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači, te da okrivljeniku M. V. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju".

2.2. Optuženi M. V. se žali osobno, ne navodeći žalbene razloge te po braniteljici, odvjetnici A. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. te stavci 2. i 3. ZKP/08.), povrede kaznenog zakona (članka 469. stavak 1. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.), odluke o kazni (članak 471. ZKP/08.) i odluke o troškovima kaznenog postupka.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. V. po braniteljici, odvjetnici A. B. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika, te uz sudjelovanje optuženika i njegove braniteljice, sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. V. nisu osnovane.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11., stavka 2. i stavka 3. ZKP/08., optuženik navodi kako mu je "…teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda…" što je rezultiralo na donošenje presude, pri čemu ista "…nema razloga o odlučnim činjenicama, a dio danih razloga je potpuno nejasan i u znatnoj mjeri proturječan, o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika…".

7.1. Glede izloženih žalbenih razloga treba odgovoriti kako su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama predmetne inkriminacije i među tim razlozima nema nikakvog proturječja, pa niti između razloga presude, te sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.).

7.2. Izostala je i daljnja povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i stavak 3. ZKP/08. na što upire žalba optuženika, a što se odnosi na ocjenu pravičnosti provedenog postupka, odnosno odgovarajuće primjene koje odredbe ZKP/08., odnosno povrede prava obrane na raspravi, a što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Kako se, međutim, kroz isticanje navedenih povreda odredaba kaznenog postupka u biti prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja optuženik nastoji dovesti u sumnju, to će o navedenim povredama biti riječi kod ocjene ovog drugostupanjskog suda koja se odnosi na činjenična utvrđenja kritičnog događaja.

8. Kada se žali zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) optuženik u bitnome reinterpretira sadržaje na raspravi izvedenih i po raspravnom sudu ocijenjenih dokaza, dajući istima svoje, stranačko tumačenje i valorizaciju.

8.1. Protivno takvom pristupu optuženika ovaj žalbeni sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda glede sadržaja na raspravi izvedenih dokaza, jer je izvedenu dokaznu građu taj sud cijenio kroz pojedinačne dokaze, ali i u njihovoj međusobnoj povezanosti i ukupnosti (članak 450. ZKP/08.). Polazeći pritom od načela slobodne ocjene dokaza (članak 9. stavak 3. ZKP/08.) i savjesne ocjene svakog dokaza, sud je dao uvjerljiva i logična obrazloženja zašto je određeni dokaz prihvatio ili odbio prihvatiti prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije.

8.2. U navedenom kontekstu ispravno su u uvodnom dijelu obrazloženja pobijane presude označene nesporne činjenice (mjesto događaja, alkoholiziranost optuženika najmanje 1,54 g/kg, pucanje optuženika iz pištolja, loši međusobni odnosi optuženika i oštećenika) i sporne činjenice kritičnog događaja (dinamika kritičnog događaja), nakon čega se pristupilo razjašnjavanju i utvrđivanju potonjih.

8.3. Ocjenjujući tzv. personalne i tzv. materijalne dokaze prvostupanjski sud je ispravno ocijenio kako je upravo svjedočki iskaz S. G. vjerodostojna podloga glede utvrđenja odlučnih činjenica kritičnog događaja. Naime, protivno žalbenim navodima optuženika kojima se odriče vjerodostojnost svjedočenja S. G., nesporno je kako je u pitanju svjedokinja – očevitkinja i to u odnosu na sve pravno relevantne, odlučne činjenice inkriminacije, te da je u pitanju osoba koja nema ama baš nikakvog razloga bilo koga neosnovano teretiti, odnosno, kome neutemeljeno povlađivati. Da je tome tako potvrđuje i nesporna činjenica da ja nakon počinjenog ubojstva optuženik išao upravo u kuću svjedoka S. i N. G. starijeg i sa njihovog telefona nazvao najprije policiju. I svjedok N. G. mlađi je odnos optuženika prema S. i N. G. starijem, dakle, svojim roditeljima, opisao kao kvalitetan i dobar ("…nisu imali razloga njega se bojati, jer je on kod njih svakodnevno pio kavu" – navodi svjedočenja N. G. mlađeg na listu spisa 519). Uostalom, niti optuženik u svom iskazu ne navodi bilo kakve podatke koji bi dovodili u pitanje tako utvrđenu kvalitetu njegovog odnosa sa svjedocima G..

8.4. K tome, u pitanju je svjedokinja – očevidac koji je tijek događaja promatrala sa udaljenosti od 10-ak, odnosno 10-20 metara, bila je kod stabla šljive, i pritom se u odnosu na odlučne činjenice određivala kategorično i precizno. To potvrđuju i provedene stručne ekspertize, vještačenja, a posredno i svjedočki iskaz njezinog sina N. G., koji dokazi su svojim sadržajima podudarni njezinu iskazu. Naime, ista je svjedočila kako su optuženik i oštećenik neposredno prije nego je optuženik počeo pucati iz pištolja bili međusobno udaljeni "ne više od pola metra" (svjedočki iskaz S. G. na listu spisa 144), pri čemu se oštećenik M. V. "…pomicao leđima prema svom autu", a pritom je vidjela "…M. V. kako u ruci drži pištolj i ide prema oštećeniku M.

V.". Provedeno kombinirano balističko-medicinsko vještačenje je navedenu udaljenost optuženika i oštećenika prilikom ispaljivanja inkriminiranih hitaca preciziralo na oko 80 cm, odnosno, nešto većoj udaljenosti od 100 cm. Isto vještačenje je potvrdilo i dinamiku događaja prethodno i tijekom inkriminiranog djela ubojstva, jer je svjedokinja G. iskazala da se oštećenik M. V. "…pomicao leđima prema svom autu", te je vidjela M. V. kako u ruci drži pištolj i ide prema oštećeniku M.

V.". Kretanje optuženika i oštećenika u navedenom kao kritičnom vremenu potvrdio je i raspored na tlu pronađenih čahura ispaljenih hitaca, budući iste nisu bile koncentrirane na jednom mjestu (sadržaj zapisnika o očevidu, i pripadajuća fotodokumentacija, koje su vještaci uzeli u obzir kao jedan od elemenata prilikom davanja svog nalaza i mišljenja). Takva stručna ekspertiza i po ocjeni ovog žalbenog suda dodatno osnažuje vjerodostojnost iskaza svjedokinje S. G.. Slična je situacija i sa svjedočkim iskazom njezinog sina N. G. mlađeg (listovi spisa 518 – 519), koji je navodio da ga je ista u kritičnom vremenu nazvala 3 puta telefonom, odnosno 2 puta, kako je svjedočila S. G.. Naime, N. G. mlađi je svjedočio o njezinom psihičkom stanju, o njezinoj uznemirenosti u vrijeme tih poziva, poglavito kod zadnjeg poziva oko 11,10 ili 11,15 kada mu je telefonom kazala da je M. ubio M." i pritom plakala. Stoga i razlika u broju telefonskih pozva iz iskaza navedenih svjedoka nije odlučna prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza S. G. kao svjedokinje očevitkinje, a na čemu inzistira žalba optuženika. Ovo tim prije što je njezin sin N. G. mlađi samo svjedok po čuvenju na okolnosti telefonskog razgovora sa svojom majkom, svjedokinjom S. G., nije svjedok očevidac kritičnog događaja. Stoga je bespredmetna žalbena analiza svjedočkog iskaza S. G. u žalbi optuženika, kojom se do najsitnijih detalja raščlanjuje njezino svjedočenje i potencira svaka moguća nepodudarnost sa sadržajem nekog drugog dokaza izvedenog na raspravi, jer takvih nepodudarnosti u odnosu na činjenice koje čine obilježja predmetnog kaznenog djela nema, a sve one na koje ukazuje žalba (kao što je spomenuta razlika u broju telefonskih poziva) upravo indiciraju zaključak o životnosti njezinog iskazivanja. Isti je slučaj kada žalba problematizira njezinu mogućnost slušanja prepirke optuženika i oštećenika, makar je sasvim okolnosno navodila da je jasno čula sadržaj onog što je glasno, "povišenim glasom", govorio optuženik, dočim nije razaznala sadržaj govora oštećenika, već je samo navodila da je isti govorio smirenim tonom. U tom kontekstu i u odnosu na navedenu okolnost svjedočenje S. G. je sasvim životno , okolnosno i logično. Stoga je bespredmetno daljnje inzistiranje obrane na razjašnjenju onog što je ista svjedokinja ponašanje optuženika nakon inkriminirane pucnjave na zemljanoj podlozi opisala kao podsjećanje na "branje" nečega, jer je ista reproducirala što je vidjela, njezina uloga u postupku nije zaključivanje o značenju takvog optuženikovog ponašanja. Isto vrijedi i za navod njezinog svjedočenja kada navodi da je nakon svađe "…ponovno vidjela optuženika", čime žalba insinuira da bi onda ona optuženika vidjela i ranije, čime se napada vjerodostojnost njezinog iskaza u cijelosti, jer je prethodnu svađu samo čula, ne i vidjela. Po ocjeni ovog žalbenog suda takvo istrgnuto gramatičko tumačenje iskazanog ne može biti od utjecaja na ocjenu vrijednosti njezinog iskaza.

8.5. Svi razlozi koje je u pobijanoj presudi naveo prvostupanjski sud glede svjedočenja S. G. i glede provedenih vještačenja, opravdavaju daljnji zaključak istog suda glede irelevantnosti iskaza svjedoka N. P., M. V. i Z. R., koji nisu svjedočili na okolnosti kritičnog događaja, kao i ocjenu prvostupanjskog suda o svjedočenju M. V., koji je tek potvrdio nespornu činjenicu narušenih međusobnih odnosa optuženika i oštećenika. U istom kontekstu ispravno je prvostupanjski sud ocijenio nepotrebnim dokazni prijedlog obrane glede rekonstrukcije kritičnog događaja. budući na raspravi izvedeni dokazi, uključujući zapisnik o očevidu sa sačinjenim situacijskim planom i fotoelaboratom, te svjedočenje S. G., omogućavaju sagledavanje tijeka kritičnog događaja u njegovoj cijelosti, kao i provjeru podatak relevantnih za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Ispravno je prvostupanjski sud kao nevjerodostojnu otklonio obranu optuženika po kojoj bi on kritične prigode na utuženom mjestu postupao u nužnoj obrani, što bi isključilo protupravnost njegovog činjenja u smislu odredbe članka 21. KZ/11., čime bi donošenjem pobijane osuđujuće presude počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika (članak 469. ZKP/08.). Pritom optuženik cijeli događaj nastoji prikazati kao jednu vremenski poveznu cjelinu. Međutim, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, riječ je o slijedu događanja u više vremenski odvojenih dijelova. U prvom dijelu dogodio se verbalni sukob između optuženika i oštećenika, što je čula svjedokinja S. G., pri čemu je "…čula glas oštećenog M. V., ali samo glas, nisam ga razumjela što govori…odmah nakon toga čula sam povišeni glas M. V., kako se obraća oštećenom M. V., govoreći mu: Je li ti malo zida, blokova, je li ti malo zemlje?" (list spisa 144). Taj verbalni sukob optuženika i oštećenika prepričao je i svjedok N. G. mlađi na način da je reproducirao ono što je o tom sukobu čuo u telefonskom razgovoru sa majkom, svjedokinjom S. G., te je iskazao da mu je majka rekla da "…M. tiho odgovara poneku riječ, a da glasno čuje M." (list spisa 148 i 518). Nadalje, iz pročitane medicinske dokumentacije, zapisnika o očevidu sa fotoelaboratom i provedenog medicinskog vještačenja ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se između optuženika i oštećenika uz spomenuti verbalni dogodio i fizički sukob glede kojega nema svjedoka očevidaca i o njemu je govorio isključivo optuženik u svojoj obrani.

9.1. Upravo u kontekstu tog fizičkog sukoba optuženik svoje činjenje kritične prigode prikazuje kao postupanje u nužnoj obrani. Međutim, opravdano je prvostupanjski sud otklonio takvu obranu optuženika i glede te svoje odluke dao je potpuno i valjano obrazloženje. Ono se tiče prije svega intenziteta fizičkog napada oštećenika o kojem u obrani govori optuženik, jer je izostala stručna vještačka potvrda brojnosti udaraca i intenziteta davljenja o kojem govori optuženik. Osim toga, svjedokinja S. G. u svom iskazu, koji je prihvaćen kao vjerodostojan, negira ključni navod obrane optuženika koji se odnosi na nužnu obranu – optuženik tvrdi da je pucao tek nakon što se oštećenik "…stvorio ispred njega…držeći lopatu u ruci s obje ruke, poprečno, s namjerom da mi rasiječe glavu, na udaljenosti oko pola metra…" pa je "… posegnuo za pištoljem i pucao nasumično, ali nikako u njega, lopata mu je pala među noge…". Takva obrana optuženika u neskladu je sa prihvaćenim svjedočenjem S. G. koja je iskazivala o prestanku sukoba optuženika i oštećenika, te povratku optuženika na kritično mjesto nakon 15-ak minuta i pucanju istog u oštećenika. Taj vremenski period od 15-ak minuta, kao i ponovni dolazak optuženika na kritično mjesto, te svjedočenje S. G. da je lopata "sve vrijeme bila zabodena u pijesak" u cijelosti isključuje, negira tezu obrane kako bi se u ovom slučaju radilo o postupanju optuženika u nužnoj obrani, jer nije bilo istodobnog, odnosno neposredno predstojećeg protupravnog napada oštećenika na optuženika, koji napad bi kao takav opravdavao optužnicom inkriminirano ponašanje optuženika. Ovakav zaključak dodatno potvrđuje i sadržaj zapisnika o očevidu sa pripadajućom fotodokumentacijom, jer je u zapisniku o očevidu (list spisa 7) navedeno: "Sa lijeve strane makadamskog puta, u dijelu iza teretnog vozila se nalazi miješalica za beton, građevinska kolica u kojima se nalazi zamiješan beton, te lopata koja se nalazi na hrpi pijeska." Taj opis položaja lopate korespondira sa fotografijama brojevi 7 do 10 fotoelaborata, pa je već iz navedenog razvidno kako se lopata nalazi na udaljenosti od mjesta inkriminiranog napada i to na mjestu koje je okolnosno kada se izvode građevinski radovi – na hrpi pijeska, iz miješalicu i građevinska kolica. Dakle, i ovo utvrđenje kao takvo poništava tezu obrane glede postupanja optuženika u nužnoj obrani. Isto vrijedi i za svjedočki iskaz S. G. po kojem je optuženik držao pištolj u ruci i kretao se za oštećenikom koji je uzmicao, što negira navode optuženikove obrane da bi on uslijed oštećenikovog napada „…posegnuo za pištoljem i pucao nasumično“.

9.2. Iz dokaza izvedenih na raspravi (zapisnik o očevidu, fotodokumentacija, liječnička dokumentacija, obrana optuženika) ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je između optuženika i oštećenika osim verbalnog izbio i fizički sukob, pri čemu je jedini personalni dokaz o istom upravo obrana optuženika. Nedvojbeno je također da je u tom fizičkom sukobu optuženik zadobio i tjelesne ozljede. Međutim, protivno navodima optuženikove žalbe ispravno je prvostupanjski sud zaključio kako je u pitanju ozljeđivanje optuženika u bitno reduciranom stupnju i opsegu u odnosu na prikaz obrane, ispravno su eliminirani pojedini modaliteti ozljeđivanja koji bi nastali navodnim gušenjem, klečanjem na nadlakticama optuženika i snažnim udaranjem šakama po predjelima ušiju optuženika. I ono što je najvažnije sa aspekta ocjene postojanja zakonskih obilježja predmetnog kaznenog djela je pravilno utvrđenje raspravnog suda da su verbalni i fizički sukob prestali i da je optuženik otišao svojoj kući iz koje se vratio nakon 15-ak minuta noseći pištolj. Takvo činjenično utvrđenje, uz sva ostala, otklanja tezu obrane o postupanju optuženika u nužnoj obrani kritične prigode.

9.3. Teza obrane optuženika o nasumičnom pucanju, čime se u biti dovodi u pitanje namjera ubojstva kao oblik krivnje, isključena je već činjenicom koncentracije pogodaka mecima iz pištolja iz neposredne blizine od strane osobe vične oružju i osposobljene u rukovanju istim, sve nakon prekida prethodnog sukoba optuženika i oštećenika, optuženikovog odlaska u svoju kuću odakle je uzeo pištolj, vraćanja istog nakon 15-ak minuta na mjesto događaja na kojem je potom ubio oštećenika. Ove kao dokazane činjenice upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o izravnoj namjeri optuženika na počinjenje terećenog kaznenog djela. Glede činjenice odlaska po pištolj u kuću prvostupanjski sud je naveo logične, okolnosne i uvjerljive razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud, te se istima opravdano otklanja kao neosnovana obrana optuženika da bi on pištolj nosio cijelo vrijeme sobom i u kritičnom trenutku uporabio isti u nužnoj obrani.

9.4. Protivno navodima žalbe optuženika pravilno je prvostupanjski sud prihvaćanjem psihijatrijskog vještačenja utvrdio da je optuženik u kritičnom vremenu bio bitno smanjeno ubrojiv. Naime, u pitanju je osoba oboljela od post traumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koja je bila u pijanom stanju (koncentracija alkohola u krvi najmanje 1,54 g/kg), sa prevladavajućim osjećajem razdraženosti, ljutnje i uvrijeđenosti. Stoga je ispravno odbio daljnje dokazne prijedloge optuženika (neurološko i otorinolaringološko vještačenje) nalazeći kako se tim stručnim ekspertizama ne bi kao drugačije utvrdilo stanje optuženika tempore criminis, u odnosu na već utvrđeno po psihijatrijskom vještačenju. Ovo prije svega imajući u vidu po prvostupanjskom sudu utvrđenu činjenicu da je optuženik neposredno po počinjenom djelu smisleno telefonom i neposredno usmeno komunicirao sa osobama iz svoje okoline (telefonski poziv policiji i službi hitne medicinske pomoći, razgovor sa liječničkim osobljem).

10. Državni se odvjetnik neosnovano žali zbog odluke o kazni sa pogrešnom tvrdnjom kako je prvostupanjski sud optuženiku „precijenio olakotne okolnosti, te da je propustio u dovoljnoj mjeri vrednovati način počinjenja kaznenog djela, kao i odnos okrivljenika prema počinjenom kaznenom djelu“. Naime, izričući optuženiku kaznu za predmetno kazneno djelo prvostupanjski sud je ispravno pošao od stupnja optuženikove krivnje i svrhe kažnjavanja, pri čemu je unutar stupnja njegove krivnje imao u vidu i samoskrivljenu smanjenu ubrojivost optuženika.

10.1. Isto tako, ispravno je prvostupanjski sud otegotnim cijenio nekritičnost optuženika prema počinjenom djelu, te s tim u svezi je otklonio manifestirano kajanje i žaljenje radi učina djela, na što upire optuženikova žalba. Naime, optuženik ne priznaje djelo, pa je samim time isključeno njegovo kajanje, dočim nekritičnost prema djelu i posljedici potire navodno žaljenje. Odnos optuženika prema počinjenom djelu i žrtvi ilustrira i činjenica da je prema prihvaćenom svjedočenju S. G. optuženik najprije zvao policiju, a tek potom službu hitne pomoći, jer da je bio kritičan prema svom djelu i posljedici redoslijed poziva bi bio obrnut i pokušaj pomoći žrtvi bi bio na prvom mjestu. Stoga je prvostupanjski sud ispravno, te protivno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, dostatno cijenio otegotnim takav optuženikov odnos prema djelu i posljedicama istog.

10.2. Neutemeljeno državni odvjetnik odriče ranijoj osuđivanosti svojstvo olakotne okolnosti, jer je ta činjenica "redovna i očekivana okolnost". Naime, usklađenost ponašanja građana sa zahtjevima zakona doista bi trebala predstavljati redovno i očekivano stanje stvari, međutim, egzistencija kriminala kao društvu imanentnog fenomena ipak opravdava potrebu da se ranija neosuđivanost počinitelja kaznenog djela, poglavito kroz vrijeme od 53 godine koliko je optuženik bio star u vremenu počinjenja djela, uzme u obzir kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

10.3. U pravu je državni odvjetnik kada, za razliku od prvostupanjskog suda tvrdi kako treba otegotnim uzeti "način počinjenja kaznenog djela, koji ipak odudara od uobičajenog načina počinjenja, jer je okrivljenik brata usmrtio ispalivši u njega svih devet metaka iz pištolja od kojih je najmanje pet metaka pogodilo oštećenika". Naime, prema prihvaćenom sudsko medicinskom vještačenju svaki od pet metaka koji je pogodio oštećenika u vrat, prsni koš i u leđa, pri čemu je prvi hitac oštećenika najvjerojatnije pogodio u vrat, jesu smrtonosne ozljede. Kako je, dakle, prvi od navedenih hitaca bio dostatan glede usmrćenja oštećenika, svi preostali ispaljeni hici koji su pogodili oštećenika predstavljaju način počinjenja kojeg treba cijeniti otegotnim upravo radi manifestacije intenziteta neprava kojeg je optuženik poduzeo pri počinjenju terećenog kaznenog djela.

10.4. Međutim, nema osnove, kako je to učinio prvostupanjski sud i na što pledira žalba optuženika, činjenicu (lake) tjelesne ozlijeđenosti optuženika iz sukoba koji je vremenski, ali sa određenim odmakom, prethodio počinjenju terećenog djela ubojstva, cijeniti olakotnom okolnošću.

11. Radi svega navedenog po prvostupanjskom sudu izrečena kazna, protivno žalbenim argumentima stranaka, u cijelosti korespondira sa stupnjem optuženikove krivnje i svrhom kažnjavanja, kao i svim u postupku utvrđenim okolnostima. Tako izrečena kazna, i po ovom žalbenom sudu, odgovarajuće izražava društvenu osudu počinjenog djela, te će imati učinak posebne prevencije glede budućih aktivnosti optuženika, kao i opće prevencije u odnosu na sve druge članove društva, a u konačnici omogućava i naknadno uključivanje optuženika kao resocijalizirane osobe u društvenu zajednicu.

12. Neosnovano se optuženik žali radi odluke o troškovima provedenog kaznenog postupka, jer su isti, protivno uopćenim žalbenim navodima optuženika, pravilno i potpuno utvrđeni i dosuđeni. Pritom je ispravno utvrđeno i imovno stanje optuženika po pitanju njegovih novčanih primanja temeljem mirovine, te njegovo vlasništvo i suvlasništvo na nekretninama, što isključuje primjenu instituta oslobođenja od obveze plaćanja troškova provedenog postupka.

13. Ispitujući po službenoj dužnosti odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja (članak 478. ZKP/08.), ovaj žalbeni sud nalazi kako je ta mjera izrečena sukladno zakonskim uvjetima iz odredbe članka 68. KZ/11.

14. Slijedom svega izloženog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, uključujući i one na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 476. stavak 1. ZKP/08.), a na temelju odredbe članka 48. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21. rujna 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.