Broj: Ppž-7818/2021
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv osuđenog M. A., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi osuđenika, podnesenoj protiv rješenja Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 16. lipnja 2021., broj: Pp Prz-106/2021, u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba osuđenog M. A. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 16. lipnja 2021., broj: Pp Prz-106/2021, na temelju čl. 215. st. 6. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), odbačen je zahtjev za obnovu prekršajnog postupka osuđenog M. A., koji je podnesen protiv pravomoćne presude koju čine presuda Prekršajnog suda u Splitu od 6. prosinca 2018., broj: 16. Pp J-4262/18 i presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 17. veljače 2021., broj Jž-606/2019, kojom je osuđenik proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, s obrazloženjem da nisu ostvareni zakonski uvjeti za obnovu postupka.
2. Protiv navedenog rješenja, žalbu je podnio osuđeni M. A., po braniteljici odvjetnici A. V., s prijedlogom da se žalba prihvati, a pobijano rješenje preinači na način da se dopusti obnova prekršajnog postupka odnosno podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Rješavajući o žalbi osuđenika i uvidom u spis predmeta, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je, unatoč pogrešno iznesenim razlozima, u pravu prvostupanjski sud kada zaključuje da u konkretnom slučaju, u smislu odredbe čl. 214. st. 1. Prekršajnog zakona, nema osnove da se dopusti obnova prekršajnog postupka.
4.1. Naime, odredbom čl. 214. st. 1. Prekršajnog zakona propisano je kada se prekršajni postupak, završen pravomoćnom presudom ili drugom odlukom o prekršaju, može obnoviti u korist osuđenika, a iz zahtjeva za obnovu osuđenog M. A. je vidljivo da se isti podnosi na temelju čl. 214. st. 1. t. 3. Prekršajnog zakona.
4.2. Međutim, dio zahtjeva za obnovu koji se odnosi na sve činjenice i dokaze koje je osuđenik iznio u podnesku od 10. prosinca 2018., a među kojima naročito ističe video snimku Č. G., ne predstavljaju nove dokaze u smislu odredbe čl. 214. st. 1. t. 3. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što su svi ti dokazi bili isticani u žalbi na prvostupanjsku presudu, a koja je drugostupanjskom odlukom odbijena kao neosnovana. Navedena zakonska odredba, propisujući da se prekršajni postupak može obnoviti u korist osuđenika ako se iznesu nove činjenice ili novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika koji je bio osuđen ili njegovu osudu po blažem propisu, pod „novim činjenicama“ podrazumijeva one činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje nisu bile utvrđivane u postupku, dok „novim dokazima“ smatra one dokaze koji nisu bili izvedeni u dokaznom postupku niti je sud, bilo po prijedlogu stranaka, bilo po službenoj dužnosti, uopće razmatrao mogućnost i potrebu njihovog izvođenja, a ti dokazi bi, u smislu citirane odredbe, mogli dovesti do odluke povoljnije za osuđenika. U konkretnom slučaju, kao što je već navedeno, sve činjenice i dokaze koje je osuđenik iznio u podnesku od 10. prosinca 2018. bile su isticane u žalbi o kojoj je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odlučio presudom od 17. veljače 2021., broj Jž-606/2019. U tom smislu nisu osnovani ni žalbeni navodi osuđenika koji se odnose na ove dokaze.
4.3. Nadalje, osuđenik u zahtjevu za obnovu prekršajnog postupka, kao novi dokaz, ističe, a to ponavlja i u žalbi, rješenje suda istrage Županijskog suda u Splitu od 3. prosinca 2020., broj Kir-846/19, iz kojeg je vidljivo da je, u odnosu na medicinsku dokumentaciju na kojoj je utemeljena pravomoćna osuđujuća presuda odnosno na temelju koje je prvostupanjski sud utvrdio vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja, bilo provedeno sudsko-medicinsko vještačenje, u kojem je utvrđeno da je dijagnoza postavljena na temelju subjektivnog iskaza pacijentice. Međutim, iako je doista iz rješenja Županijskog suda u Splitu od 3. prosinca 2020., broj Kir-846/19 vidljivo da je sudsko-medicinski vještak iznio mišljenje da dijagnoza: kontuzija glave sljepoočno tjemeno obostrano nije bila postavljena na temelju objektivno vidljivog znaka ozljeđivanja (oteklina, oguljotina, krvni podljev i sl.), nego temeljem subjektivnog iskaza oštećene (bolnost, pritisak na glavu) pa ne predstavlja tjelesnu ozljedu u sudsko-medicinskom smislu, ovaj sud smatra da se ne radi o novom dokazu koji je sam za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladan da prouzroči oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem propisu, a što se zahtijeva odredbom čl. 214. st. 1. t. 3. Prekršajnog zakona.
4.4. Razlog za takav stav je to što, prije svega, za počinjenje prekršaja tjelesnog nasilja u obitelji nije nužno, dapače prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji koji je sada na snazi izričito je isključeno, da je kod žrtve nasilja nastala ozljeda u sudsko-medicinskom smislu. Osim toga, u predmetnom rješenju radilo se o provođenju dokaznih radnji u vezi kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona, dakle u vezi kaznenog djela tjelesne ozljede, za koje djelo je nužno da je nastala tjelesna ozljeda u sudsko-medicinskom smislu, pa je i više nego očigledno da je sudsko-medicinski vještak dao svoj nalaz i mišljenje s kaznenopravnog aspekta, a ne s aspekta počinjenja prekršaja tjelesnog nasilja u obitelji. Stav jednog suda, koji je određeni dokaz razmatrao s kaznenopravnog aspekta, ne obvezuje drugi sud koji taj isti dokaz razmatra s prekršajnopravnog aspekta, jer je biće kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede i prekršaja tjelesnog nasilja u obitelji potpuno različito. Po ocjeni ovog suda, činjenica da u konkretnom slučaju nije utvrđena tjelesna ozljeda u sudsko-medicinskom smislu ne utječe na vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja, kao ni na važnost medicinske dokumentacije.
4.5. Da bi se na temelju novog dokaza dopustila obnova prekršajnog postupka u korist osuđenika, potrebno je da, sukladno odredbi čl. 214. st. 1. t. 3. Prekršajnog zakona, taj novi dokaz, sam za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima, bude prikladan da prouzroči oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem propisu, a o tome se u konkretnom slučaju ne radi, jer navedeni dokaz (rješenje Županijskog suda u Splitu od 3. prosinca 2020., broj Kir-846/19) odnosno činjenica koja iz njega proizlazi nema apsolutno nikakvog utjecaja na krivnju okrivljenika za počinjenje prekršaja za koji je i proglašen krivim, a niti za njegovu osudu po nekom blažem propisu. Stoga, predloženi novi dokaz ne predstavlja dokaz koji bi bio relevantan za dopuštanje obnove prekršajnog postupka, jer očito ne dovodi u sumnju utvrđeno činjenično stanje na kojem se temelji pravomoćna presuda.
5. Stoga je prvostupanjski sud, unatoč pogrešno iznesenim razlozima, osnovano i zakonito odbacio zahtjev osuđenika za obnovu prekršajnog postupka, jer u konkretnom slučaju nema osnove da se dopusti obnova prekršajnog postupka.
6. Slijedom navedenog, na temelju čl. 211. st. 2. t. 2. Prekršajnog zakona, žalbu osuđenika trebalo je odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 21. rujna 2021.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, osuđenika, braniteljicu i tužitelja
